Piše: Ana Jerinić
Dar. Šta je zaista dar? Prava definicija bi glasila ovako: ,, Poklon, nešto što posedujemo , a prethodno nije bilo naše.“ . Za mene je to pisanje.
Danas je uobičajna pojava da neko piše. Sa tog stanovništva moglo bi se reći da na ovom svetu ima više učitelja nego učenika. Da li smo prozborili sa čitaocem stvar koja će mu biti na korist je veliki krst svakog pisca. Reč zna da bude teška , ma koliko mi njenu formu lepo oblikovali. Pak, isprazne reči i nebitne konotacije su loše štivo.
Ja volim ( počeću to sa velikim JA ,kao najveći egoista ) da uplivam u ljudski um jednog naizgled običnog čoveka. Ali on je samo naizgled svakidašnji.
Prostodušnost i jednostavnost odlikuju dete. Ne vidim razlog zašto ne bih bila dete i zaigrala se sa kompozicijom sklapanja suglasnika i vokala, kao sa lego kockicama i kreirala ljudske umove.
Kocka jedna drugu dopunjuje, formira na drugačiji način, menja sliku svaki put kada na postojeću konstrukciju dodamo još jednu kocku. Baš kao i život što kreira nas.
Svi smo danas pomalo lauferi u zabludi kada se konstantno trudimo da budemo originalni. Ne postoje dve iste duše na ovom svetu. Zašto bismo onda jurili nešto što već leži u nama? Naše blago. Individualnost! Čemu svi ti mozaici socijalnih uloga? Da li se neprestano gušimo u delićima tog mozaika i zaboravljamo ko smo zaista? I da li smo se otudjili od nas samih?
Kao deca znali smo jasno šta želimo. Ta nevina,krhka,slatka i mala duša uglavnom zgrčeno leži u nama. Odmara se, za neke možda bolje dane. Splin je otrov sadašnjice, ali odveć poznat istoriji. On je zlo seme otudjenosti.
Kroz pisanje možemo izjaviti ljubav prema svakom čoveku. Svojim perom otvoriti ljudsko srce bez predrasuda na osnovu njegovih mana,a mastilom ostaviti siguran trag na njemu.
Ljubav nije precenjena. Samo se naš laufer negde izgubio. Ipak, šahovska tabla je velika, a boje su dve strane naše duše. Nije lako doći do ljubavi. Samim tim što pišem o tome sam pretenciozna. Ipak, to je najveća istina ovoga sveta. To je večita i najveća borba sa destrukcijom nas samih.
Kada kažemo da smo u sukobu sa sobom možemo slobodno reći ,to naš odraz u ogledalu koji nije stvaran nije naš i mi se inatimo sami sebi.
Ćutanje ima svoje decibele. Odzvanja kao poziv želim mir a ne rat, želim da praštam a ne mrzim, želim da rasudjujem a ne da budem bezuman.
Ali, ipak stavljam pero u ruku i postavljam pitanje za dalji nastavak moje ćutnje.