J..e li vas Ego?
(odlomak iz romana)
Ego d.o.o.
Zagreb. Magla. Sredina listopada.
Na kolodvoru me dočekala Jasmina. Ranije sam je čula samo preko telefona. Sada stoji preda mnom. Direktorova desna ruka. Moja buduća kolegica. Mentor. Učitelj. Žena. Jasmina je bila sve ono što ja nisam. No o tome kasnije.
Kao da je bilo jučer. Sjećam se svake, čak i najmanje pojedinosti onoga dana kada sam napustila Rijeku i doputovala u Zagreb. Kada odlazimo ne ostavljamo samo ljude. Ostavljamo dijelove sebe. Razasute. Tog sam dana ostavila roditelje, obiteljsku kuću, more, Ivanu, knjige i – njega. Nešto ostavljamo onda kada nešto drugo dobivamo. Dobila sam stan, ugovor na 6 mjeseci, pristojnu plaću, službeni mobitel, asfalt i – nju.
Bio je hladni listopadski dan. Osjećao se miris zime. Zime su na kontinentu drugačije. Mi žene s mora to duplo osjetimo, ćutimo u kostima. Omiljene klasične crne hlače i tanka bijela svilena košulja. Crni kaputić. Salonke, presvučene u autobusu. Na meni. Uska crvena haljinica, ultrakratka. Čizme, iznad koljena. Bunda. Na njoj.
Bila je u žurbi. (op. u Zagrebu su svi u žurbi.) Otpratila me do stana, uvalila mi ključeve i mobitel u ruku i glasno progovorila, ‘Vidimo se ujutro u osam. Budi točna. Direktor mrzi kada netko kasni. Riješi se tih hlača, i kaputa. Obuci suknju. I uvijek drži mobitel kraj sebe.’ Uslijedili su glasni koraci niz stepenice. ‘Hvala ti Jasmina, vidimo se ujutro.’ promumljala sam otključavajući golemi prohladni stan.
Žena je ja. I ja sam ona. No, nisam oduvijek bila žena. Bila sam djevojka koja je žudila postati ženom. Djevojka koja je sumnjala u sebe, koja nije znala kada reći Ne! Izgovarati ne, to ne priliči jednoj – ženi. Bila sam djevojka koja se bojala i koja je riskirala u isto vrijeme. Koja je gubila na svakom koraku, ali koja je poraze dočekala kao novu priliku. Djevojka koja je poklanjala dio svoga srca gdje god je stigla i kome god je trebalo. To rade dobre žene. One daju. One vole. A što je sa lošim ženama? Što one rade? Koga one vole? Ne, nisam loša. Tražila sam ženu u sebi, godinama, stoljećima. Sada sam saznala gdje stanuje. Djelile smo stan.
Te sam noći posljednji put zapisala svoje misli. Uslijedili su mjeseci tišine. Uslijedilo je prokletstvo bijelog papira.
‘Dobro jutro svima!’
Uzviknula sam glasno i pomalo nervozno, te odmah razvukla usne u zubati osmijeh. Kada netko novi zakorači u vlak već stalnih putnika čitav se vagon okrene za njim i počasti ga mnoštvom pogleda. Pogledi su ti koji nas odaju u masi.
Za ovo sam rođena…, pomislih u sebi, u trenutku dok sam namještala svoj uredski stol, ispunjavajući ga malim sitnicama koje će mi radni dan učiniti ugodnijim i nadasve ljepšim. Osjećala sam se dobro u svojoj maloj crnoj haljinici. Bila sam zadovoljna i to se vidjelo. Iznenadno zadovoljstvo nije (po)trajalo. Vrijeme koje je uslijedilo nije bilo vrijeme za gubljenje, trebalo je odmah prionuti na posao.
Ured sam dijelila sa Jasminom i još jednom kolegicom. Obje su bile plave. I glasne. Motivacija je bila visoka. Cifre su bile visoke. I njihove potpetice. Iz trenutka u trenutak u meni se izmijenjivalo milion emocija. Čas nervoza, čas opuštenost, čas potpuni strah od nepoznatog. Mahnito su tipkale po tastaturi. Moram priznati, u nekoliko sam navrata pokušala uloviti pogled neke od njih i razgovorom razbiti tremu koja me umarala, no neprestana zvonjava što mobitela, što telefona uvelike mi je odmagala. Možda je samo takav dan, ponedjeljak je sam po sebi stresan, imat ćeš vremena razgovarati, tješila sam svoj unutarnji glas koji je od prevelike količine buke potpuno utihnuo.
Tako je i bilo. Imala sam vremena, za sve drugo i za sve druge, osim za sebe. I tada su stvari po nekom nepisanom pravilu krenule – nizbrdo. Ali polako, u ritmu, tek toliko da te zaboli svaki udarac. Da ga osjetiš i ne zaboraviš.
Jer čemu bol ako ne ubija? (evo ti Sizife i kamen i brdo. Idi pa se jebi…)
U svijetu ega osmijeh je zapravo najslabije oruđe. Molim vas da to zapamtite. Jer, da sam to znala, možda bi se prvoga dana, kao i dana svog odlaska, u potpisu prekida poslovne suradnje između moje malenkosti i Ega d.o.o.’našlo manje gorčine, manje ljutnje i manje zamjeranja. Možda bi utakmica završila po FairPlay pravilima. Ili ne bi. Ovako sam imala dojam da si neprestano zabijam auto golove, netaktično i gotovo neljudski izrevoltirana od druge strane. Metaforički rečeno, izgubila sam tu jednu utakmicu, no nisam si mogla dopustiti da izgubim cijelo prvenstvo (ako me razumijete…). Moj život je bio u pitanju.
Tanka je granica između samouvjerenosti i arogancije.
Još je tanja granica koju prelazimo. Svakoga dana. Unutar sebe. I oko sebe. Granica ispod koje čovjek ne bi smio ići. Ili ne bi trebao. I ona iznad koje čovjek ide neprestano. Ta nas granica uči. Tome kako ne slamati ljude. I tome kako slamaju oni koji nisu sposobni za ništa drugo. Imala sam čast i privilegiju surađivati sa samouvjerenim, ali i krajnje arogantnim ljudima. Zahvalna sam na toj časti.
Dolaskom u Nepoznato naučila sam da su svi ljudi dostižni. Čak i najnedostižniji padaju pred određenom cifrom. A to su najčešće oni koji na zemlji glume bogove. Mnogi previsoko uzdižu sebe, slamaju druge. Mnogi glume da su sretni. Razumljivo, zgražamo se pred pomisli nesreće. A i dalje glumimo bogove.
Činjenica je da se odnos osobe prema poslu razlikuje od čovjeka do čovjeka. Nekima je posao rutina, nekome zabava. Pojedinci od posla naprave obvezu, drugi u njemu uživaju. Netko se s poslom poistovjećuje u većoj mjeri od drugog. Svaka se vlast želi vječno zadržati na vrhu. Tako se, barem simbolično živi vječno.
Ali i drugi se ne daju. I drugi žele vlast. Uništavaju se stari spomenici. Uništavaju se ljudi. Težnja k moći. Besmrtnost na računima. Buke, ljubavnice, prolivene plahte. Razarači emocija. Unutarnje obmane. Kule i gospodari. Ljudi poput nas. Ljudi poput njih.
Osnovni uzrok tolikim razlikama leži u našem stavu kojeg neminovno donosimo na posao. Možda je moj stav već od početka bio potpuno kriv, možda je iskreni i pomalo djetinji osmijeh bio previše za jednu takvu taštu okolinu. Možda, neznam. Najgore je kada ne znaš. Tada te lome. Taj stav (budi čvrst, budi jak, ne budi čovjek!) je tijekom našeg odgoja i obrazovanja ugrađen u naš ego. Odnos prema poslu oslikava se u onome što su godinama u nas usađivali roditelji i okolina, i u onome što smo djelomično sami nadogradili prema svojim sklonostima.
Možda je moj početak označavao nečiji kraj. Jasminin kraj. Pokoji grč u trbuhu, zatim tuga, strah i najzad nemir. Završiš u bolnici. U njihovim si očima slab. U svojim ljudsko biće.
Svjesna da postoji bezbroj sličnih priča zastadoh na trenutak i pomislih. U njihovu svijetu, postoje li u njihovom svijetu ljudi koji pate na statusne simbole? Ono tipa, bolji ured, bolja pozicija, pa i najzad bolje parkirno mjesto? Boje li se u njihovoj firmi ljudi novoga i nepoznatoga? Jesu li okruženi egot(r)ipovima, facama kojima su te stvari jako važne? Zabranjuju li se u njihovoj firmi osmijesi?!
Džabe mi širom otvoreni prozori. Sunce je na zagrebačkom nebu gubilo svaki sjaj. Kroz moj je prozor dopirao samo ustajali miris asfalta. I miris luka koji je preplavio lonac susjede s kata iznad nas. I glasovi djece koji još uvijek nisu pravili razliku između imati i biti. Uvijek ostane mali postotak nezamislivog. U svima nama. Moja je opsjednutost bila u tome što sam oduvijek tražila nešto što će me ganuti, a ne nešto što će mi se gaditi.
Na kraju priče, svjesna da su uredski dani i desetosatno buljnje u crnu kutiju moja prošlost, s gorčinom u ustima i radnom knjižicom u rukama, zatvarajući velika željezna vrata za sobom, začujem njezin glas. Odzvanja… Dobar dan kolegice! Dobro došli u Ego d.o.o. Ovdje vladaju igre Ega. Molim Vas vežite se, vožnja će biti jako opasna.
I bila je.
Ingrid Divković je spisateljica i bloger iz Rijeke, Republka Hrvatska, sa trenutnim boravištem na Tenerifima. Ingrid i ja smo se upoznali na Internetu, preko naših blogova, jer nas spaja zajednička strast – pisanje. Pisanje, kojim želimo da menjamo sebe i druge. Ingrid sjajno piše, o svim temama koje život znače. U ovom postu vam predstavljam jedan odlomak iz njenog jako popularnog romana “J..be li vas vaš ego?”. Uživajte u čitanju.
Ingrid Divković možete potražiti i kontaktirati na njenom blogu http://ingriddivkovic.com