15 vežbi za jačanje vašeg pisanja

Postoji puno motivisanih ljudi koji hoće da zdravo žive i imaju lepo telo. Redovno vežbaju i bulje u ogledalo (i fejsbuk/instagram). Mnogo manje je onih koji žele da treniraju mozak i sopstvenu kreativnost. Pisci spadaju u ove druge. Iz tog razloga za pisce postoje mnoge koristi od vežbi koje jačaju naš zanat (a ne naše mišiće). Ne morate čak ni da se znojite – ali slobodno uzmite bocu sa vodom ili svoj omiljeni energetski napitak!

Kada dozvolite sebi prostor za vežbe pisanja, otvarate se radosti otkrivanja i stvaranja. Bez pritiska da proizvedete remek dela – i sa slobodom pisanja bez određene svrhe – možda ćete pronaći novu radost u svom zanatu.

Postoje različita mišljenja o standardnim savetima „piši svaki dan“, ali većina autora će se složiti: trošenje čak deset minuta dnevno na vežbu pisanja, ili pisanja na vašem blogu, može zaista ojačati vaše mišiće pri pisanju. Evo nekoliko ideja za početak!

Vežbe pisanja za svaki dan

  1. Pisanje po zadatku (prompts) može vas odvesti u potpuno novom, neočekivanom pravcu. Pogledajte moj blog – tamo ima sijaset korisnih saveta za pojedine zanatske tehnike pisanje i vežbe.
  2. Pišite sa stanovišta nežive stvari koja vas omalovažava ili nervira.
  3. Napravite kratku rutinu stand-up komedije li šaljivih skečeva iz života na osnovu nečeg dnevnog, poput lošeg dana za frizuru i ili podočnjaka posle sinoćnjeg noćnog provoda.
  4. Koristeći se samo dijalogom, napišite raspravu između dve osobe gde nije jasno ko je u pravu, a ko nije u pravu.
  5. Šetajte i budite u potrazi za određenom bojom koju ste odabrali unapred. Kada se vratite, napišite o onome što ste videli.
  6. Svađajte se protiv klišeja, ili ljudske gluposti, poput “Sve dobre stvari dolaze onima koji čekaju.”
  7. Pišite o najsmešnijoj stvari koju biste zaista želeli da uradite ili pokušate.
  8. Izaberite najzanimljiviji lik koji možete da pronađete na javnom događaju, a zatim napišite o njemu ili njoj.
  9. Izrežite reči iz novina i časopisa – reči koje su fascinantne, čudne i uzbudljive. Držite ih u posudi i izvucite jedan okome ćete pisati.. Ili izvucite tri ili četiri i napravite priču.
  10. Pišite o svom gradu, zemlji ili planeti kao o nekome koga volite. Zatim o tome pišite kao o nekome koga mrzite.
  11. Izaberite totalno slučajnu temu koja vas zanima – život omiljene javne ličnosti ili slabo sunčanog sunđera, a zatim ga temeljno istražite i zadržite za budući projekat.
  12. Koji vam mirisi smetaju? Pišite o stvarima koje vam neugodno mirišu upotrebom super bogatog vokabulara i što više prideva. (Ovo možete isprobati za svih pet čula!)
  13. Napišite privlačnu reklamu za nešto što bi bilo teško prodati – poput začaranog psa ili vrlo, veoma velikog pauka …
  14. Bez previše jezivog, prisluškujte razgovor (u autobusu, kafiću, itd.) I proširite ga kad dođete kući.
  15. Vodite zamišljeni intervju sa nekim koga ste oduvek želeli da razgovarate, živim ili mrtvim – stvarnim ili zamišljenim.

Neki autori vole da napuste zonu komfora i eksperimentišu s pisanjem u različitim žanrovima kako bi istegnuli svoje mišiće pisanja. Ostali uživaju u slobodnom pisanju da stvaraju nove ideje ili uskaču lagano u muzu.

I zapamtite: Baš kao i kod fizičke vežbe, dobićete najbolje rezultate kada dosledno radite na svojim veštinama pisanja!

Sve ovo možete dobiti i u mojim zanatskim online radionicama pisanja. Otključajte svoju kreativnost i počnite da pišete!

Početničke greške u kratkoj priči

 

Iako se reč greška u kreativnom pisanju uvek može dvosmisleno tumačiti, naročito iz ugla pisca, postoje neke uobičajene slabosti koje često viđam u u kratkim pričama. Mnogi su skloni da ove slabosti odmah proglase kreativnom inovacijom, muzom, nadahnućem, a one koji na slabosti, ili greške ukazuju, zlobnim kritičarima, impotentnim škrabalima, duhovnom bedom, i tome slično. Jer, zaboga pisanje se ne uči, već se pisac rodi, ili ne rodi.

Možda. Ja ipak spadam u one koji misle da se zanat pisanja može naučiti, i da uz prirođeni talenat daje prave rezultate. Pisanje je ogromni rad i podrazumeva mnoga znanja. Tamo, gde je neznanje sreća, glupo je biti pametan. Ali je ipak bolje upaliti sveću, nego proklinjati mrak.

Svi mi pravimo greške i one se, hvala bogu uvek događaju. To je prirodni deo svakog kreativnog procesa. Naročito kod pisanja. I naročito kada su u pitanju pisci-početnici. Da li ste skloni da pravite ovakve greške? Procenite sami.

[Tweet “Gde je neznanje sreća, glupo je biti pametan. Ali je bolje upaliti sveću, nego proklinjati mrak”]

Početničke greške koje se često prave

1. Pojava i delovanje nebitnog lika u priči.

Pisci su posmatrači. Možda se ne nalazimo uvek u sred neke akcije, ali smo uvek tu prilično upetaljni, na ovaj ili onaj način. Kao rezultat, mnogi pisci ubacuju u priču likove koji nisu centralni za priču, već sporedni karakteri. Nekad oni otmu priču glavnim likovima.

To loše utiču na radnju, smanjuje intenzitet emocija, razvlači priču nepotrebno na sporedne koloseke. Tako izgubiš fokus i razvodniš priču. U prevodu: postaneš dosadan.

REŠENJE: igraj se malo sa tačkom gledišta u tvojoj priči. Eksperimentiši kome ćeš dati centralnu priču. Možda te iznenadi rezultat, kad shvatiš da to nisi ti, pa čak ni tvoj glavni junak.

[section title=””]ekursevi

ISKORISTI PRILIKU – UPIŠI E-KURS! 

E- kursevi su poseban oblik online radionica u kojima možeš da učiš veštine i zanat pisanja potpuno samostalno, bez mentora.

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/besplatni-sadrzaj/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE OVDE[/button]

[/section]

 

2. Suviše komplikovani zaplet.

Kratka priča koja hoće da liči na roman, prestaju da bude kratka priča. Onda postane suviše pretrpana, nerazvijena i podseća na nedonošče bez inkubatora. Srce priče (ili fokus) se izgubi u beskrajnim sporednim zapletima.

REŠENJE: udubi se malo u sebe i istraži sopstvene motivacije i ono što stvarno hoćeš. Šta želiš od svoje priče? Jednom kada utvrdiš srce priče, odbaci sve ono što je nebitno i dozvoli čitaocu da iskusi suštinu tvog pisanja.

3. Držiš se ideje ko pijan plota.

Ponekad pisac padne u napast da se uskogrudo i pošto-poto drži jedne jedine ideje u svom delu, da se prosto zaglavi do guše. Stalno ponavlja jedno te isto, kao pokvarena ploča i toj ideji podredi likove, dijalog, postavku…Pa u se priča pretvori u pamflet. Ili izraste u vrhunsko duboko osmišljeno delo. Hm.

Ipak, da bi bilo ovo poslednje, moraš da budeš strašno oprezan i da dozvoliš da tvoja priča “diše”. Da iznijansiraš stvari i da im daš dublja značenja. U suprotnom, priča će ostati plitka, ravna i nerazvijena.

REŠENJE: Ako primetiš da ti se priča vrti u krug, i samo jedno te isto pišeš, razmisli o opciji da uvedeš u priču “suprotnu stranu”, ili neke elemente i likove koji će da rade suprotno interesima glavnog junaka. One će mu postavljati brojne prepreke na putu do cilja. Ili, neka tvoja suštinska ideja priče dođe iz nekog sasvim novog i neočekivanog pravca.

4. Slab naslov priče.

Smišljanje dobrog naslova nikada nije lako. Da bi se izborili sa ovom mukom, mnogi pisci se trude da naslov bude što kraći, jedna ili dve reči najviše. Kao na primer “Travnička hronika”, “Tvrđava”, “Veliki rat” i sl.

Često se pisci trude da ovakve naslove namerno atraktivno “pakuju” (obično bez mnogo veze sa temom), kako bi njihov rukopis dobio dodatnu težinu kod urednika i izdavača, i delovao merketinški “podoban” za objavljivanje.

REŠENJE: Pozovi u pomoć pojačanje. Zamoli prijatelje da pročitaju rukopis. Čitaj im reči, fraze i rečenice naglas. Možda se idealan naslov upravo nalazi negde duboko skriven u tvojoj priči!

5. Suviše dugačko.

Suviše mnogo slova (nota, kako reče onaj kralj Mocartu. Izbaci nešto od toga i biće savršeno). Generalno gledano, pisanje dugačkih priča je mnogo lakše nego pisati kratke priče. U tome je sva muka i suština kada su kratke forme u pitanju.

Takođe, dužina same priče, kao što sam to ranije napisao u jednom tekstu o kratkoj priči, često može da bude veliki nesporazum sa izdavačima i urednicima književnih časopisa.

REŠENJE:Ako ti je cilj da svoju kratku priču zaista i objaviš, potrudi se da je napišeš ispod 3,500 reči. Naravno da ovo ne mora da bude gvozdeno pravilo, ali je praksa pokazala da književni časopisi i izdavači generalno ne vole kada su kratke priče duže od te mere.

Kada greška nije greška u kratkoj priči?

I sad, lako je biti pametan na kraju i reći (a pisci to obožavaju), da kada je kratka priča u pitanju, i to dobra priča, pravila ne postoje. Aha. Naravno. Kao i u umetnosti uopšte. Tako čak i oni bez imalo talenta, uvek imaju neki pojas za spasavanje pa vole da kažu kako je “sve relativno”.

Štos je u tome da oni nisu ukapirali da se Ajnšatjnova teorija može odnositi na fiziku, ali sa umetnošću nema nikakve veze. Zato ne može da bude relativno.

Nevolja je u tome da, ako si muzičar recimo, pa kreneš falš da sviraš ili ti je kompozcija lomljenje klavira na sceni, onda je to VELIKA umetnost. A kad naškrabaš neku glupost, to je izgleda još lakše da postane JOŠ VEĆA umetnost.

Kada je pisanje u pitanju, i kada se pozivaš na neka pravila, najbilje je da gledaš šta moderna publika voli, koja “pravila” sama prepoznaje u pisanju modernih autora. I koje “greške” uopšte ne voili. Pa onda ih i ti primeni u svom pisanju. Ili ih krši do mile volje.

Tako ne možeš da pogrešiš, barem ako imaš ambiciju da budeš štampan i čitan DANAS. Šta će biti za 100 godina ili večnost….ko zna?

 

 

THE END: 9 efektnih načina da završiš priču

 

Najgora stvar koja može da ti se desi jeste da pišeš, pišeš, brišeš, pa opet pišeš, i stigneš nekako do kraja i onda…ćorak. Nema kraj. Ima kraj, al ti se ne sviđa. Kum ti je rekao da ne kapira. Žena ti kaže da je bezveze. Familija ti je razočarana. Urednik u izdavačkoj kući misli da bi to sve trebalo drugačije. A ortak u kafani da bi on to različito napiso, samo da ga ne mrzi. I onda počneš da mrziš sebe i smeška ti se kanta za đubre. Šta to znači? Znači da tvoja priča, esej, roman, delo u nastavcima – nema valjan kraj.

Zašto je kraj tako važan? Stari Grci su cenili da dobro razrešenje priče pročišćava ljudski duh (katarza), a današnji klinci merkajuje li priča ima nastavak il nema (Poter, Igre gladi i prestola…). Oni srednji kažu poenta je ključ rauzmevanja. Koliko puta ti se desilo da pročitaš dobru knjigu, a onda je tresneš o zid jer je kraj bezveze. Razočaraš se i imaš utisak da si gubio vreme. Isto važi i za gledanje dobrog filma. E, da ne bi tvoji čitaoci treskali zidove tvojom pričom, dobro osmisli kraj i nemoj da ih razočaraš. Ili beri karijeru pisca na šiljak. I nije stvar u hepi endu. Baš suprotno.

[section title=””]ekursevi

ISKORISTI PRILIKU – UPIŠI E-KURS! 

E- kursevi su poseban oblik online radionica u kojima možeš da učiš veštine i zanat pisanja potpuno samostalno, bez mentora.

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/besplatni-sadrzaj/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE OVDE[/button]

[/section]

 

Nije važno kako si počeo, važno je kako završiš

Kad malo bolje razmisliš, sve se u stvari vrti oko kraja. Ljudi imaju kratko pamćenje, i glavnu stvar koju pamte jeste kraj (većine stvari u životu). Cela tvoja priča ukazuje i kreće se ka nekom kraju.

Dobar kraj uopšte nije tako lako napisati kako se čini na prvi pogled. On zahteva da pisac ima odličnu kontrolu nad pričom, a naročito ritmom i tempom. Potrebno je da se svi glavni i sporedni tokovi radnje vrlo dobro i efektno uvežu, kako bi kulminirali u efektnom završetku, koliko god on bio (ne)očekivan!

[Tweet “Nije važno kako si počeo, važno je kako završiš.”]

Evo nekoliko sugestija i saveta kako se to može postići!

Nepredvidljivi element. Čak i kada se svi tokovi tvoje priče nižu nekim logičkim redom, to ne znači da ne možeš da dodaš nešto neočekivano što će iznenaditi čitaoca. U grčkim tragedijama obožavali su “boga iz mašine” (deus ex machina), koji se pojavljivao na kraju drame i svojim postupkom razrešavao priču u skladu sa porukom/idejom pisca i njegove priče. Naravno, danas to izgleda krajnje arhaično (mada ima nekih koji to i dalje mnogo vole).

Ali, ako kraj začiniš sa nekim malim iznenađenjem, to će doći kao začin na poentu priče. I uvek je omiljeno kod publike. Samo, vodi računa da ima neke logike sa pričom: neka crta u karakteru junaka, tajna koja se otkrije ili zaboravljena epizoda koja se ispostavi ključnom za priču, i sl. Ljudi vole da se iznenade, pa zato da im to ne pružiš?!

Zaokret u zalpetu. Preokret na samom kraju priče može biti grub i iznenadan ili suptilno postavljen. Ali ono što je najvažnije jeste da ne bude neočekivan. Neki pisci vole da ih preokret iznenadi više nego njegove čitaoce. Opet, to ne znači da treba po svaku cenu da smisliš neki šokantan kraj. Kako god bilo, dobar preokret na kraju mora da bude prirodan, odgovarajući i na neki način “pravedan”. Ili, knjiga o zid.

Mračni trenutak. Ovi trenuci u sudbini tvog junaka obično dođu kada sve izgleda izgubljeno. Bez nade, kada neprijatelji pobeđuju, kada je istina crna ko noć i budućnost prokleta (to je ono kad se obeznaniš od alkohola ili došetaš do mosta u ponoć, suznih očiju). Sada je vreme za preokret, spas, koji je idealan za kraj priče.

Mračni trenuci su korisni za efekat izbavljenja u poslednji čas. Osmeh sudbine. Poslednji atom snage koji te čupa iz živog blata. Pobeda. Što je situacija crnja, to će srećno rešenje dati dobar kraj. I olakšanje za publiku, koja sad može da odahne. Ovi emotivni trenuci su kljič svakog dobrog pisanja. I kraja tvoje priče.

Emotivna promena. Ovo se obično tiče likova u tvojoj priči. Trenutak kada dožive eureku, emotivno i saznajno prosvetljenje. I to je odlično rešenje za kraj priče. Trenutak kada glavni junak doživi konačnu spoznaju sudbine. I to mora imati vro značajne posledice po njega i likove koji ga okružuju.

Može da bude, ali se ne desi. Ovakav kraj se često osmišlja kada je tvoja priča zasnovana na živopisnim i produbljenim likovima, a manje na zapletu i njegovim preokretima. Ključ ove tehnike je da glavni junak prođe kroz unutrašnju transformaciju koja će mu na kraju pretumbati život na glavačke. Sve je u emotivnom balansu, ali na kraju priče junak ostaje onakav kakav je bio, ostaje dosledan svojoj sudbini kakva god ona bila. Ovo je istina, a istina se uvek prepozna. Svuda oko nas, pa čak i u nama samima, zar ne?

Mešavina sreće i tuge. Najčešće najbolji kraj priče nije ne hepi end ni neka tužna katastrofa, već pomalo od oboje. Kada napišeš kraj koji zadovoljava obe emocije, on je tada složen i životan, i tvoj čitaoc će dugo pamtiti priču, nakon što je sklopio korice tvoje knjige.

Ovde, uvek ipak imaj u vidu žanr u kome pišeš. Ako tvoja publika očekuje 100% srećan kraj (bajke, na primer, ili krimići u kojima pravda uvek pobeđuje), daj im ono što hoće. Ako im pružiš suviše realistični kraj, većina će te mrzeti, jer ljudi obično ne vole ukus istine.

Ostavi mesta za tumačenje. Ponekad je dobro da ostaviš kraj priče otvoren. Naročito ako se uklapa u žanr u kome pišeš. Ljudi vole da pričaju o mogućim krajevima, da ih sami izmišljaju, da postavljaju pitanja. I čekaju nastavak, ako pišeš obimna višetomna dela kao što su “Igra prestola”, “Hari poter” i slično.

Ne odugovlači sa završetkom. Jedna od najčešćih grešaka pisaca jeste da otežu sa zvršetkom priče. Stalno nešto odlažu, odugovlače, dodaju neke događaje i preokrete, kao neverending story. Bljak. Ne. Nakon ključnog preokreta u priči, potrudi se da završiš pisanje brzo i logično. Jednom kada se žurka završi, onda je gotovo. Ako i dalje nešto piskaraš, samo žeš da razvodniš priču i očekivana poenta će izostati. Kraj je uvek najvažniji!

Zato pazi šta radiš!!

A, da. Kakve krajeve u pričama ti najviše voliš?

 

 

[section title=””]

Usavrši svoje pisanje, sada!

darko profil 3 cb

Ja sam prof. dr Darko Tadić, i već 20 godina se bavim pisanjem, copywrting-om i komunikacijama.

Da li je pisanje tvoj život, tvoja strast, muza koja neće da te ostavi na miru? Ako jeste, onda iskoristi priliku i usavrši svoje pisanje. Radionice kreativnog pisanja služe upravo za to!

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE[/button]

[/section]

 

Kad Androidi sanjaju električne ovce

Kad sam se pre izvesnog vremena vratio iz posete nekim radionicama kreativnog pisanja u inostranstvu, neprestano su me proganjale slike onoga što sam tamo video, sopstveno iskustvo u pisanju i ovi redovi Patriše Hampl, iz knjige koju mi je ljubazno poklonila jedna starija profesorka kreativnog pisanja. Dakle, u čemu je smisao i suština našeg pisanja: Hemplova opisuje kako psihoterapija podražava proces pisanja, ali ja se sada pitam da li može biti i obrnuto? I ako može, da li takvo pisanje može biti “knijiževnost”, ili samo nebulozne tlapnje jednog neurotika o svetu koji samo on poznaje?

Da li je ovo stvarno? Ili je neki test?

Ova rečenica-pitanje iz uvodne sekvence filma “Blejd raner”, koju jedan humanoidni android postavlja čoveku, jeste zgodna metafora za paralelu koja odražava kreativno pisanje koje ne spada u klasičnu književnost i psihološki rad na sebi: da li pisanje o bolu i gubitku može biti, ako ne zamena, onda jedna specifična vrsta psihoterapije?

Radeći u radionicama kreativnog pisanja često sam dolazio do zaključka, nikada ne izrečenog već “Iz stomaka”, da iako postoje jasne paralele između kreativnog pisanja van klasičnih književnih žanrova i naših privatnih života, akademska zajednica – kao i šira kultura uopšte – ostaje priično nervozna i oprezna kada se pomene ova tema psihoterapije i pisanja. Kao da je to sramota, neka vrsta tabua o kome svi ponešto znaju ali ga niko ne pominje. Da li se bojimo da otvorimo sopstvene rane? Kostura iz samo nama znanog ormana u našoj  glavi? Svi mi koji se pisanjem bavimo na ovaj ili onaj način, pa čak i samo kao konzumenti literature u najširem smislu, jesmo programirani da raščlanimo san od jave, da analiziramo odnose i odgovornosti, da budemo profesionalci. Pisanje je pisanje. Ako hoćeš prijatelja, rame za plakanje, piši klasičnu poeziju, napiši “Stog odina samoć”, “Prokletu avliju” ili – nabavi psa pa kukaj do mile volje. Bar će neko da te sasluša.

“Naš kapacitet da se krećemo napred i razvijamo kao ljudska bića zasniva se na zdravom odnosu prema prošlosti. Psihoterapija, široko popularan model za promovisanje mentalnog zdravlja, izuzetno mnogo zavisi od sećanja i sposobnosti da se ožive i rekonstruišu slike i događaji iz nečije prošlosti…Zato je važno da naučimo ne samo da ispričamo našu priču, nego i da čujemo šta nam naša priča govori – da napišemo prvu skicu, a onda drugu pa i treću – tada je to zapravo pravi rad na sopstvenom sećanju. Kreativno pisanje često može da posluži upravo tome”.

Patriša Hampl – “Sećanje i mašta”.

Dobri nastavnici kreativnog pisanja se uvek trude da razdvoje savet i sopstveni utisak od korisne instrukcije u zanatskom smislu. Na jednoj od radionica, kojoj sam prisustvovao, jedna polaznici je napisala rad o smrti sina njenog najboljeg prijatelja. Prva reakcija profesora je bila preporuka da pročita nekoliko knjiga o patnji i bolu?! Polaznica je bila razumljivo frustirana jer joj je sugerisano da se fokusira na temu umesto na njeno pisanje! U istoj radionici jedan drugi polaznik tražio je nešto više od profesora osim literarne kritike. Pisao je o maštovitoj nameri da se kao baci sa mosta koji je povezivao dve obale njegovog grada. Iako je polazna osnova njegovo pisanja bila slična sudbin ajednog poznatog pisca, umesto da se razgovara o suštinskim pitanjima njegovog pisanja, radionica se pretvorila u debatu o životno sudbini tog poznaog pisca.

Ovaki i slični delikatni momenti se uvek događaju u radionicama i mogu se prepoznati kod ljudi koji imaju potrebu da pišu i nauče neke veštine u istom tom pisanju. Prvi zadtak nastavnika jeste da prepozna ove momente i pruži “prvu pomoć” u vidu ohrabrenja i podsticanja pisca da se što slobodnije izrazi putem pisane reči. Tek na drugom mestu dolazi priča o temi, a sasvim njavažnije je zanatski deo koji i jeste, zapravo, glavni predmet svake radionice kreativnog pisanja. U suprotnom, naklapanja o ličnim ukusima i preferencijama možemo ostaviti zaludnim kritičarima i društvu u kafani, koje i jeste pravo mesto za isprianje mozga ovakvog tipa.

Čovek kao android i pero u ruci

Ja sam počeo da pišem eseje, opservacije i lične doživljaje zato što sam osećao potrebu i važnost da delim svoje pisanje sa drugima. Nemam, niti sam ikada imao ambiciju da postanem slavno ime u knjiženvosti, ili barem dobitnik kakve prestižne nagrade (Pulicer, na primer). Pisanje mi je omogućilo bekstvo iz sopstvene patnje, muke i nedoumica, i na taj način me povratilo iz mrtvih. Što god to značilo, nauka je i uspela da potvrdi (neurologija pre svega) da je povratak i rekosntrukcija sopstvenih sećanja i prošlih doživljaja prava blagodet za oporavak i funkcionlanost naših neurona u mozgu. A time i za mentalno zdravlje i suštinu našeg življenja uopšte.

Kreativno pisanje je, prema tome, prava stvar za svakoga koji voli i ume da piše. Prava istinska samoterapija u kojoj si sam sebi guru. A oni koji te čitaju dođu kao melem na ranu, čak i kada su grubi, kada te ne razumeju i kada nisu u pravu. Lepota i čudesnost dobro osmišljene i kreirane rečenice je uvek mali trijumf nad patnjom, način da kreiraš red u opštem haosu sveta. Taj svet, vremenom, možda i nije ništa više od samog pisca i njegovog pera. Pisci pronalaze zadovoljstvo trenucima protoka vremena i prostora, trenucmia nesvesnog stanja kad pišu, što je slično meditaciji samo prirpema za pronalaženje smisla i harmonije i prizivanja punog svesnog značenja o temama o kojima pišu.

Uostalom, šta je ljudsko iskustvo ako ne pokušaj da se unese malo reda i smisla u patnju i haos?