Ah, ta ljubav

 

Imam jednog prjatelja, Mihajla, koji sebe smatra piscem a naročito pesnikom, i koji pati od adolescentske bolesti zaljubljivanja u hroničnom stanju. On je jedan od onih ljudi čiste duše, koju može da iskoristi čak i neki svetac. Pri tom, da stvar bude još gore, ima oblik kegle, kao da je majka priroda htela da se našali sa njim dodelivši mu izgled naivka.

Živeo je sa majkom u susednoj zgradi i radio kao raznosač porudžbina u nekoj piceriji, mada je najveći do svog rada posvećivao sastavljanju pesama visokog lirskog poleta posvećnih jednoj Zozi, u kojoj je video neodoljivo ukrštanje dame sa kamelijama i zle kraljice Snežane, ali sa malo više erotike. Jednom prilikom, uspeo je da ugrabi priliku i susretne Zozu sa samim sobom, u haustoru zgrade u kojoj živi, gde je njegova nesuđena heroina došla da obiđe bolesnu tetku. Tom prilikom, drhtavog glasa i gledajući nekud pored nje, izjavio joj je svoju večnu ljubav, svoju spremnost da izrode petoro dece, uz božje posredovanje (on je odani vernik), i obećao da će njegovo telo, njegova duša i sav ostali pribor uvek biti njeni, sve u zamnu za jedan poljubac.

Nije mi poznato šta mu je Zoza tačno rekla, ali to očigledno nije bilo povoljno za njegovu sudbinu. Tako smo završili u kafani na železničkoj stanici, uz više tura burbona, gde sam ga odveo da popričamo o ovom usudu neuzvraćene ljubavi. Uhvatio sam sebe da meljem bez kraja i konca, dok iz mene teku misli dubine šoljice za kafu, koje obično seremo po internetu u obliku jeftine životne filozofije ,zamućene dejstvom ćilibarske tečnosti, adrenalina, gorkog ukusa izgubljenih iluzija i mirisa staničnog vecea iza susednih vrata.

Rekao sam Mihajlu da treba da bude muško, žene su takve, neuhvatljive, da je sudbina kurva i da, pored svog hobija da zaskače nevine ljude s leđa i, ako je moguće spuštenih pantalona, voli da trpa ljude u pogrešne vozove. U pogrešnom vozu sve su stanice pogrešne, a Zoza je bila tvoj pogrešni voz sa koga treba da se siđe. Razumeš?

Pogledam svog neutešnog prijatelja i vidim da je zaspao glave položene na sto, uz hrkanje blaženog teleta, dok mu se sline iz uglova usana cede na kockasti čaršav.

Jebi ga. Život je takav. Metalno olovno jutro počeo je da prosipa svojeprve zrake po peronima i vozovima koji su bljuvali ljude na perone, dok su se koferi poput teške sudbe vukli i kotrljali za njima. Posmatrao sam ih neko vreme poput nekog brzinskog biografa, njihove pokret i odeću, razmišljajući i pogađajući njihove sudbine. Kad ti sudbina deli karte, ne valja da blefiraš. Uvek te zajebe na kraju. Kao i u ljubavi.