Male sitnice, VELIKO pisanje

 

Piše: Ivana Živanić

Istraživanje kao stil života ne podrazumeva samo put oko sveta za 80 dana. Istraživanje je put u središte sopstvenih želja i talenata. To razmišljanje sasvim slučajno me je dovelo do neka tri pravila koja su me definitivno navela da se pokrenem u pravom smeru.

Prvo spomenuto pravilo je: Ako ne kreneš za onim što želiš, nikada to nećeš ni imati.

Drugo pravilo: Ako ne pitaš, odgovor će uvek biti NE.

I treće, jednako fascinantno, pravilo glasi: Ako se ne pokreneš, uvek ćeš biti na istom mestu. Kao kada se odjednom probudiš i osvestiš nešto, a onda kreneš u lov na željeno. Na tom putu vredi se pridržavati nekih “zlatnih“ pravila pa možda još nekom budu zanimljivi i od koristi:

Imaš talenta, smisla, volje…to je super, na pravom si putu

Kada u sebi osetiš neku pritajenu želju da uvek nešto pišeš, kada nesvesno čitaš tekstove i zamišljaš potajno kako bi ti to napisao, onda je to zov koji ti poručuje da se otisneš u kreativne vode umetnosti zvane pisanje. Samo je bitno da prepoznaš taj zov, da bi mogao da te vodi pravim putem. Nemoj ga zanemariti.

Kada se jednom pokreneš, pola posla je urađeno

Čim počneš da istražuješ, uvek ćeš nailaziti na nove ideje, korisne informacije i linkove, ljude koji ti mogu biti zanimljivi i od pomoći na tvom putu istraživanja mogućnosti kako postati što bolji pisac. U svemu tome pronaćićeš nešto što će ti odgovarati i čemu ćeš želeti da se posvetiš i radiš na tome. Uz nezaobilazni kvalitet rada (koji se vrlo brzo otkrije, za to se ne moraš brinuti) važno je ostati uporan, dosledan i pun pozitivnog očekivanja.

[Tweet “Ako ne kreneš za onim što želiš, nikada to nećeš ni imati.”]

Jasno definisan cilj gde želiš biti odvešće te baš tamo

U čitavu avanturu si se i upustio jer si nekada imao nejasnu viziju da želiš baš tim da se baviš, makar to bi i neobavezni, opuštajući hobi. Sa svakim narednim korakom, klikom miša, usvojenom informacijom, bićeš bliži svom cilju. Možda je to želja da uspešno vodiš blog, pišeš knjige ili za neke novine, bitno je da znaš da imaš potencijala za to i da veruješ da možeš da ostvariš to, a sa svakim naporom koji učiniš da što više saznaš o željenom, bićeš i bliži cilju.

Požitivna očekivanja, entuzijazam u radu, volja i trud su dobitna kombinacija za uspeh

To je već postalo klasika. Svi vole i poštuju nečiji trud, kvalitet, informisanost i lepo ponašanje. Kao i u svemu, najvažniji je ispravan stav. To će otvoriti mnoga vrata, između ostalog, i ona kroz koja ti želiš da prođeš.

Bez obzira na okolnosti, uvek postoji nešto odakle bi mogao početi

Možda je vreme pogrešno, ili ga je premalo ili si zatrpan obavezama, svima si potreban…Ali srećna je okolnost što imamo naprednu tehnologiju pa nam je sve uglavnom dostupno. Ako ti neka misao, ideja proleti glavom, uvek možeš da potražiš nešto više o njoj čak i na vlastitom telefonu. Inspiraciju ti mogu doneti svakodnevni kontakti, odnosi koje imaš, novine koje samo usputno pročitaš. Mogućnosti su neiscrpne, samo zastani malo, pogledaj, napravi plan i pokreni se !

[section title=””]ekursevi

ISKORISTI PRILIKU UPIŠI E-KURS! 

E- kursevi su poseban oblik online radionica u kojima možeš da učiš veštine i zanat pisanja potpuno samostalno, bez mentora.

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/besplatni-sadrzaj/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE OVDE[/button]

[/section]

 

Um je važan saradnik na tvom putu do pisca

Iako većina ljudi zanemaruje moć i dejstvo sopstvenog uma, ipak je on taj koji diktira pravila igre. Najbolje je rasterećeno pristupiti svom planu: Ok, mogao bih pisati…što da ne. Hajde da vidimo šta se može učiniti po tom pitanju…najbolji je način. Nema velikih očekivanja, nema velikih otpora u ovakvom pristupu. Kada imaš potpunu sigurnost u svoj intelekt, mogućnosti, potencijale, imaćeš i pozitivna očekivanja, a tvoj um će te voditi pravim putem da i dođeš do toga.

Desiće se da ne ide uvek sve kako si planirao… Pa šta ?! To te samo jača i izgrađuje U

vek će biti iritantnih ljudi, situacija, okolnosti. To neka te ne zabrinjava. Iz svega nešto učiš. Čak i to može biti izvor neke dobre ideje i inspiracije za nešto. Iz svake situacije izvuci najbolje i nikada, ali nikada nemoj da odustaješ ! Da bi ostvario svoj san i radio (tj.pisao) ono što želiš, nema prepreka. Svi mogu biti mentori, od svakog nešto novo naučiš i neka onda ide svojim putem. A ti ćeš još i biti zadovoljan sobom jer si dobio i na samopouzdanju.

Uvek imaj lepo mišljenje o sebi

Pisci su većinom umetničke duše. Imaju dar da iskažu sve ono što drugi ne mogu. Talentovani idealisti kako ih neki nazivaju. Pa zar neko ko ima takve vrednosti može da ima loše mišljenje o sebi ili manjak samopouzdanja ?! Poštovanje ti neće niko pokloniti. Moraš sam da ga imaš. Kao i sa stavom, najvažnije stvari počinju sa tobom.

Ako ipak osetiš da imaš otpor prema svemu i misliš da ti to ne možeš, razmisli zašto tvoja mašta kreira sva ta negativna očekivanja

Podsvest je čudo. Ako si ikada posumnjao u sebe, svoje vrednosti i kvalitete to će se vratiti kao bumerang da te progoni sve dok ga ne osvestiš. Zato posveti malo vremena sebi i svom unutrašnjem stanju. Tamo uvek imaš nešto zanimljivo da otkriješ što će ti pomoći da svoju energiju usmeriš na ostvarivanje svojih ciljeva, a ne na njihovo blokiranje.

Kada i dalje ne ide kako želiš, pusti…To će ti obezbediti pozitivno razrešenje tvojih nedoumica  

Uvek kada se isforsira nešto ili čak kad sami sebe isforsiramo da nešto moramo odraditi u nekom vremenskom roku, obavezno neće ići ništa po planu. Tada uradi ono što najbolje možeš u datom trenutku, obično to bude dovoljno. Onda umiri svoj duh, opusti se i kada okolnosti počnu da se slažu, prepoznaj ih i deluj!

P.S. Ove, na prvi pogled tako obične, sitnice nastale su u momentu kada je sve izgledalo nemoguće. Suočavanje sa problematičnim siutacijama i otvorenost za promene naterali su me da se zapitam nad ovim smernicama i da ih isprobam u praksi. Iako deluju kao nešto prilično apstraktno i ne puno primenljivo, vrede uloženog truda.

Caka je u tome da se shvate opušteno i da se primenjuju kao u igri (a ne kao u grču) Afirmativan stav prema promenama čini da se pokrenemo u željenom pravcu i pokažemo da je to što umemo, najbolje što je Svet ikada video!

 


ivana zivanicIvana Živanić, voli da piše eseje, kratke priče i da rečju opiše sve ono što je zanima. Bavi se lekturom, uređivanjem stručnih i kreativnih tekstova. Voli i brine o životinjama sa kojima je u posebnoj vezi. Živi i radi u Novom Sadu.

 


 

Šta sve pisac može da nauči iz bajke?

Svako od nas ima svoju omiljenu bajku. Ko može da odoli priči o heroju koji pobeđuje, opakom zločincu koji se skuva u sopstvenom sosu zla, i tome što se na kraju sve dobro svrši?

Ali. Bajke su mnogo više od prostih priča sa dobroćudnim završecima. I nije čudno što se bajke i sve priče za čitanje deci (i odrasloj deci) pred spavanje, u svim civilizacijama i kulturama, smatraju književnim klasicima bez premca.

Zašto? Zato, jer ovi heroji nisu polusvet sa ulice, koji dominira u današnjim medijima, već su to ljudi, životinje, neobična bića iz mitologije, i slično. I svi oni imaju ono što je ključno i univerzalno za život svakog homo sapiensa: uzvišen duh, magičan intelekt i visoke moralne i etičke kriterijume, koji ljudskom biću daju smisao života i razdvajaju ga od sveta mediokriteta u kome često obitava.

4 ključne bajkovite stvari za pisca

Dobro. I šta sad, da ne širimo priču, može jedan pisac, naročito pisac početnik, da nauči iz bajki?

Kvalitet glavnog junaka

Tvoj glavni junak uvek treba da privuče brigu i razumevenje čitalaca. Uzmi u obzir protagoniste bajki kao što su Pepeljuga, Snežana, cvrčak, mrav i druge. Oni po svojoj karakternoj strukturi, moralu, etici, duhu i inteligenciji, predstavljaju univerzalni obrazac ljudskosti. I ne zaslužuju da budu izdani, mučeni, ostavljeni u šumi, pojedeni, ubijeni, poniženi i sve slično tome. I kako sad da se ne sažališ i empatišeš sa njima? Znači, ugrabi simpatije tvojih čitača za svoj glavni lik, napravi od njega malog ili velikog heroja, ali uvek ČOVEKA, i tvoja priča će uvek imati pravu dimenziju!

Mnogi junaci bajki su snalažljivi, vispreni, i uvek nađu neki pametan način da nadmudre svoje protivnike. Za razliku od jednoćelijskih organizama u ljudskom obliku, koji preživljavaju putem nasilja, pljačke, otimačine i uništavanja tuđih života. Čitači vole da se identifikuju sa običnim likovima, koji pronalaze izuzetne načine da se izbore sa životnim teškoćama. U tome je glavna tajna!

Opaki zločinac

Vrlo je važno da daš svojim čitačima opake antagoniste koje će obožavati da mrze! Zle kraljice mogu da te insipirišu da pišeš o autoritarnim karakterima koji zloupotrebljavaju svoju moć kako bi upravljali ovim svetom. I to u obliku savremenih psihopata na svim nivoima društva (Vidi seriju “Kuća od karata”, ili je dovoljno da odeš na posao u neku kompaniju, ili upališ televizor i vidiš te likove u dnevniku ili nekom rijalitiju).

Štos je u tome da će svaki normalan čovek odmah da omrzne groznu vešticu koja trpa nemoćnu decu u razne nevolje. Uvek možeš da napišeš svoju verziju velikog, zlog vuka (to su oni koji vole da biju žene i sve koji se ne slažu sa njima po nekom osnovu, na primer).

Stavi svog junaka u takve pogibeljne situacije, koje i ti možeš da doživiš kad se nađeš oči u oči sa takvim tipovima. Neuništivi zločinac i neizdržljiva napetost koju on stvara, učiniće da tvoja publika uzbuđeno lista stranice tvoje priče!

[section title=””]seminars

SEMINARI I RADIONICE

Voliš seminare i raidonice pisanja uživo? Prijavi se za jednodnevne seminare  /radionice na posebno odabrane teme iz Kreativnog pisanja, Copywritinga i pisanja za blog.

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/seminari/” target=”self”]POGLEDAJ SEMINARE[/button]

[/section]

 

Fantastična postavka

Umesto da se radnja priče odvija u nekom sivom stambenom bloku (osim baš kad mora, ali i onda može da ima detalje scenografije iz Sunđer Boba), razmotri da tvoju priču smestiš negde u dvorac iz srednjeg veka, fantastično pusto ostrvo, ili zemlju Nedođiju. Tvoja heroina iz kruga dvojke bi mogla da doživi kakvu neobičnu avanturu u nekoj zabranjenoj šumi.

Smeštanje radnje u neku jedinstvenu i neobičnu sredinu, može priči dati sasvim novu i svežu atmosferu, koja može obradovati publiku.

Neočekivani zaokret u zapletu

Ružno pače postane Beli labud. Princeza celu noć prenoći na zrnu graška i ne trepne okom. I tako redom. Ako se potrudiš da tvoj zaplet ime neki neočekivan preokret i rasplet, uhvatićeš svog čitaoca pravo za srce. I to je dobar način da tvoja priča ne može lako da se zaboravi. Postaraj se da tvoj junak, lažno optužen za koješta, na primer, na kraju blista od nevinosti, iako su ga već svi unapred osudili.

Pravda uvek pobeđuje. Seti se. Jer…tako mora. Ili ništa više nema smisla.

[Tweet “Pravda uvek pobeđuje. Seti se. Jer…tako mora. Ili ništa više nema smisla.”]

Jednom davno, preko sedam mora, i sedam brda, bio jednom jedan pisac koji je smišljao kako da napiše priču koja će osvojiti srca njegovih čitalaca. A onda se pojavila mudra dobra vila i savetovala pisca da u svoje priče obavezno uključi ova četiri elementa. Napisao je dobre priče, u kojima su svi uživali, i postigao je veliki uspeh. I svi su živeli srećno i zadovoljno!

Bajke su lekovite. Uvek. Zar ne?

 

[section title=””]

Usavrši svoje pisanje.

darko profil 3 cb

Ja sam prof. dr Darko Tadić, i već 20 godina se bavim pisanjem, copywriting-om i komunikacijama.

Da li je pisanje tvoj život, tvoja strast, muza koja neće da te ostavi na miru? Ako jeste, onda iskoristi priliku i usavrši svoje pisanje. Radionice kreativnog pisanja služe upravo za to!

Pridruži nam se na sajtu kreativnog pisanja i uživaj zajedno sa nama!

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/register/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE[/button]

[/section]

 

Zašto NE treba da budeš pisac!

 

Bio sam pre neko veče na jednoj književnoj večeri u jednoj od gradskih biblioteka. Pozvan od strane prijatelja, pa njegovog prjatelja. Čuli da imam neke veze sa pisanjem. I tako. Skupilo se neko šareno društvo, uglavnom pisaca u pokušaju i rodbina i prijatelji autora.

– Vi ste onaj što ima sajt za kreativno pisanje?

– Taj sam. A vi? Pišete?

– Poezija. Imam knjigu. I blog…I ja imam zbirku, ali nije objavljena…Autoru je ovo druga knjiga, sjajan pesnik, piše i prozu, šteta što je kasno počela da piše…pre par godina su joj objavili jednu u “Politici”, priču…Pa jeste, kad je razvedena, bez dece, pa ima kad da piše…

Uglavnom, bilo je lepo i tužno. Zbog svih tih pesničlih duša. Čija je zajednička mana to što vole pisanje. U plamenu strasti i gluvoći tišine. Zbog svih neprospavanih noći u potrazi za sopstvenim snom koji ne dolazi na oči.

Otišao sam kući, izveo kuče, seo za mašinu i slušao eho njihovih snova što su još uvek zvonili u glavi. Sipam ćilibar u čašu. Hteo bih da nešto reknem. Vrištim. Ćutim. Al me ipak zasvrbe prsti i počeh manifesto. Ili epitaf. Kako ko voli.

I tako, rešio si da budeš pisac. Ili da se “baviš” pisanjem, ne razumevajući da se pisanje bavi tobom. Ili ne bavi, ali ti krivo da kažeš. Misliš da si uvek u tome bio dobar. Video si da neko pravi pare od pisanja, pa to i nije neka nauka, misli tvoja siva masa, ne moraš da budeš astronaut da bi nešto škrabao po papiru. Ili blogerisao i postao “uticajan”, čitan, plaćen za sopstvene gluposti.

Trice i kučine.

U osnovnoj si naučio gramatiku. I osvojio drugu nagradu iz srpskog na opštinskom. U srednjoj ti je srpkinja rekla da mnogo lepo vajaš rečenice, i čitao si Dostojevskog i Andrića po celu noć.

Onda si jednog dana, razmišljajući šta bi sa svojim životom, rešio da postaneš pisac. Da budeš kreativan i pronađeš smisao svog kratkog postojanja. Upravo si dobio otkaz, šef ti ja zadigao suknju na radničkim sportskim u Požarevcu, ili si postao beli udovac jer više nije hteo da ti se digne na ženu s kojom si proveo više od decenije u braku. I saznao da ste dva različita sveta. Super. Odlično. Patiš kao magarac. Pisanje je spas.

Međutim, to i jeste problem. Suština tvog problema i tvog pisanja. Sve to, i još štošta slično, a ovde nije pobrojano jer je beskrajno, nije dovoljno da bi trebao da budeš pisac. A evo i zašto.

JEDAN. Nisi dovoljno dobar.

Samo zato što *možeš* da pišeš ne znači *da bi trebalo*. To što umeš da pišeš ne znači da si dobar pisac. Sam sebe možeš da nazoveš olimpijskim maratoncem, ali to ne znači da to i jesi.

Lepo je što povremeno, kad ti dođe, sklepaš po neku pesmu, napišeš post o ženama i muškarcima na blogu, hiljadu puta započinješ novi rukopis, sam izdaš sopstveni roman, mučiš po neki dosadni esej na papiru, hard disku, internetu.

Umesto toga, bolje se zapitaj: Mogu li ja da pišem? Ne doslovno. Ne fizički. Ne tehnički. Jer, svako to može. Da li umeš da napraviš da reči pevaju? Da li tvoja proza ima *to nešto*? Da li imaš dar da pokažeš umesto da prepričavaš, ili da govoriš a ne pokazuješ, ili da kreiraš čitav svet iz ništa, a koji se rodi iznova kada ga neko čita?

Verovatno NE. Većina ljudi ne ume da piše dobro. To je činjenica. I to je vrlo teško da se prihvati.

DVA. Mnogo je teško.

Verovatno misliš da je kopanje kanala teška rabota. I jeste. Al tamo bar znaš kad je kanal iskopan. Zidarski posao takođe je gorak leba. Pa ipak, posle grdne muke, vidiš kada je kuća sazidana, pa ti milo. Verovatno bi pao u bedak da moraš da vrtiš pljeske po celu noć u kiosku, u nekoj nedođiji, ceo život. Ali čak i tamo bi na kraju meseca dobio platu. Kakvu takvu.

Pisanje je nezahvalan posao. Kao kućni poslovi (sad znaš kako je biti domaćica). Kao pranje veša. Sapunska opera. Nema kraja i konca. Priča bez završetka. Uvek ima još nešto da se uradi. Ljudi mogu da ti govore da si dobar, a ti da im veruješ na reč. Ili ne znaš više kome da veruješ. Sebi najmanje. MIsliš da ono što si stvorio je obična gomila slova koja ništa ne valja. Poslednje đubre. Slabašan pokušaj davanja smisla životu, smrti, i svemu onome što se dešava između.

Niko ti ne može pomoći.

TRI. Ne može da se unovči.

A, ne, kažeš. NE ja. Ja ću biti iuzetak od pravila. Biću na vrhu piramide. Lanca ishrane. Napravićeš seriju bestselera, po kojima će se snimati filmovi. Dobićeš NINovu nagradu. Potpisivaćeš knjige obožavaocima koji padaju u nesvest kad te vide. Zaradićeš milione, imaćeš kuću na plaži za pisanje, i jednu u brdima, takođe za pisanje. Inspirisaćeš druge koji će ti pisati biografije. Smeškaćeš se sa naslovnih strana, preveden na pedeset jezika.

Na žalost, to neće da se desi. Jer tvoj život pisca je nalik točku ruleta koji nikada ne izvuče tvoj broj. I shvatićeš da nakon godina rada i pisanja, nisi napravio ništa. Škrabaš po interentu za rođake i prijatelje, i nešto malo onih koji su slični tebi. Sa istog ruleta. Možda si izdao neku knjižicu, podelio familiji, skupio koju hiljadu lajkova i misliš da si uhvatio boga za bradu.

Zašto? Zato što nisi imao “to”. I nisi dovoljno teško radio da bi postao “to”. I shvatićeš da si u životu trebao da odabereš nešto drugo: nešto lakše, manje komplikovano, nešto što nije…pisanje.

 

[section title=””]

Usavrši svoje pisanje, sada!

darko profil 3 cb

Ja sam prof. dr Darko Tadić, i već 20 godina se bavim pisanjem, copywrting-om i komunikacijama.

Da li je pisanje tvoj život, tvoja strast, muza koja neće da te ostavi na miru? Ako jeste, onda iskoristi priliku i usavrši svoje pisanje. Radionice kreativnog pisanja služe upravo za to!

Ako si početnik u pisanju, nauči osnovne tehnike zanata pisanja, osnove dramaturgije izgradnje likova, postavke, tehnike pričanja priče.

Želiš da postaneš profesionalni pisac i da živiš od pisanja? Imaš svoj blog i voliš da pišeš?  Nauči sve o copywriting-u, pisanju za  Blog i Interent, freelancer poslu, i pisanju za biznis. Radionice pisanja će ti u tome pomoći!

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE[/button]

[/section]

 

5 razloga da se upropastiš kao pisac

Celog života sam bežao od pisanja za svoju dušu. Nikada nisam imao vremena. Dovoljno samoće. Ideju da od pisanja ne možeš da živiš sam ponavljao kao mantru. Deo potrebe za pisanjem sam zadovoljavao kao profisonalni kopirajter, pisac stručnih knjiga i članaka za novine. A onda me život izmestio naopako. I u pedesetoj počeh da pišem i uživam u pisanju. Greške su bile brojne, ali ovih pet su bile najvažnije.

One predstavljaju 5 uobičajenih iluzija koje će te onemogućiti da postaneš dobar, a po mogućnosti i poznat pisac. Da li se prepoznaješ u njima?

1. Sve je do tebe.

Jedna od najrasprostranjenijih (samo)obmana je da tvoj rad zavisi samo od tebe. Ubeđen si da je pisanje jedna forma samoizražavanja, neka vrsta produžetka tvog mozga, delovi tvoje duše pretočeni na papir. Da bi pisao dobro potrebno je samo da budeš autentičan, a ako se to onima oko tebe ne sviđa, tim gore po njih.

Nevolja je što ovde, kao i kod svih obmana, ima i zrno istine.

Originalnost je naravno dobra stvar, ali samo u meri u kojoj ljudi uživaju u tome što radiš. Ako se prijaviš na neko pevačko takmičenje, iako znaš da kreštiš kao kokoš, to znači da nikada nećeš postati pevač. Verovanto bi na takmičenju za kokoši imao više šansi.

Slično je i kod pisanja. Da bi bio uspešan pisac treba da prestaneš da razmišljaš ko si ti i da razmisliš o tome šta publika želi.

2. Osvajanje publike zahteva vreme

Jedno od posldnji utočišta za pisca koji se bori da preživi jeste ideja da je za sticanje publike (postati poznat) potrebno samo…vreme.

Hmm. Da. Život je sada mnogo zao, ali dovoljno je da izdržiš još malo. Stvari će se pokrenuti pre ili kasnije, prava lavina uspeha i priznanja, i sve će biti u redu (neki idu na “koučing”, meditiraju ili prizivaju afirmacije, što god to značilo).

Ovo zvuči razumno. Niko nije postao poznat preko noći. Čak ni gospodža koja je napisala Hari Potera. Gde god se okreneš, neki poznati ljudi, uspešne priče, koje te uče da opstaneš i kada nema nade, ljudi koji se grčevito drže noktima za svoje snove, živi primer uspeha okupanog u krvi i znoju.

To nadahnjuje ali…i obmanjuje. Da, sticanje publike može biti vrlo spor proces, ali ne zato što ljudi ne znaju ko si ti, ili nisu u stanju da shvate tvoju ingenioznost, posle toliko godina pisanja (i objavljivanja, hvala bogu na interentu).

Ne. Pravi razlog je to što si početnik, žutokljunac, koji sve pogrešno radi, i potrebno ti je vreme da ukapiraš kako stvari funkcionišu.

Drugim rečima, ne treba da čekaš na svet. Svet čeka na tebe.

Naravno, upornost je važna. Da, za učenje je potrebno vreme. I ono je obično bolno i muktorpno sporo. Ali, što pre savladaša životno gradivo, muka će biti manja. Zato se baci na posao.

3. Ubeđen si da znaš šta radiš.

Od kad znaš za sebe, pisao si. Doduše, nisi dobio NINovu nagradu, Pulicera ili slično, ali su ti učitelji u osnovnoj, sa sve familijom i prijateljima, bili zapanjeni kako vešto barataš rečima.

Možda si čak nešto i piskarao za novine, Blog, reklame, pa imaš nešto da staviš u biografiju.

I sad si ubeđen da te to čini različitim. Kada škrabaš na blogu, ili petljaš nešto kao slobodni pisac (novinar ne daj bože), misliš da će ti ići lakše i da imaš prednost u odnosu na one koji to ne rade. Za razliku od njih, *ti znaš* šta radiš.

Hmmm.

Nikad neću prestati da se čudim koliko pisaca živi u ovom uverenju. Oni sasvim iskreno misle da to što znaju sva slova, gramatiku, i izmame ponekad osmeh prijatelja i familije, jeste dovoljno da bi bili dobri pisci.

To prosto nije tako. Razlika u pisanju zasvoju dušu i prijatelje, i pisanja za slavu i priznanje širom sveta, je kao nebo i zemlja. Svako od ovih pisanja ima svoje pro i kontra, a prelazak sa jedno na durgi je kao penjanje na Mont Everest.

Dakle: ozbiljno pisanje se mora shvatiti…ozbiljno!

Potrebno je da posvetiš godine života i rada usavršavajući svoje pero, a čak ni tada nije sigurno da li će ispasti dobar pisac od tebe. Hemingvej je tvrdio da nema dobrog pisca pre pedesete goidne života.

4. Pisanje je stvar ljubavi

Glavni štos kod pisanja i ideje da postaneš pisac jeste da to moraš strašno mnogo da voliš. Pisanje. Ako toga nema, nema ni dobrog pisanja, a ni svega ostalog.

Ako kreneš da cediš lovu iz tvog pisanja, kao i u svakoj promašenoj ljubavi lako sklizneš u perverziju, postaneš komercijalan, neku vrste “dobro skrojenog pisanja”, zanatskog otaljavanja, plaćanja po broju strana….Sve se svede na suštu suprotnost. I onda postaneš “pisac za plažu”: za većinu ni to nije loše, barem može da se solidno naplati.

Ipak, seti se da najbolji pisci strašno vole to što rade. Oni žive to što pišu i zašto pišu. I nije tačno da zato moraš da budeš siromašan a dobar pisac. Lova i umetnost se ne isključuju uzajamno. A i zašto bi? Ne moraš da budeš Dostojevski, ali ni Stiven King nije loše.

5. Ti si pisac (ni manje ni više)

Mnogi pisci su izuzetno ponosni na ono što pišu. I treba da budu.

Mi koristime male tačkice mastila na papiru da komuniciramo sa ljudima širom planete.

Mi kazujemo neiskazivo. Od malih stvari pravimo velike doživljaje. Postavljamo pitanja i tragamo za smislom.

To je fantastično. Uzudljivo.

Ali ako misliš da si samo ti za to zaslužan, grešiš.

Kao što majka posle porođaja ne ostavlja svoje dete (barem u većini slučajeva, hvala bogu), tako i ti moraš stalno da se baviš svojim čedom. Najgore je ako napišeš neko delo, štampaš, objaviš i dalje…ništa. To tako ne ide.

Moraš da radiš i pišeš i brineš o napisanom svakodnevno. Da se boriš a svoje delo i svoje ideje. Da širiš znanje. Da učiš od tvoje publike. Da se ne baviš “projektima” već pisanjem.

To je jedini način da budeš uspešan pisac.

Suština je da radost pisanja nije samo pisanje. Radost je i u gledanju tvojih ideja koje se šire. Kada vidiš da one dotiču druge ljude. Ukorenjuju se i rastu u njima u nešto čudesno i fantastično.

Budi ratnik. Budi jeretik, onaj koji drugačije misli i ne boji se toga. Svetu su potrebni pisci koji su uvek spremni da ga dovedu u pitanje i da ga menjaju. Kovači reči koji imaju hrabrosti da se u takvu avanturu upuste.

Velikim piscima nije dovoljno da te informišu. Niti da te samo zabavljaju. Niti da te besomučno ubeđuju u nešto. Oni te menjaju, čine da postaneš malo drugačija osoba kada pročitaš šta su napisali.

Na svetu ima sasvim dovoljno osrednjih mediokriteta koji besmučno škrabaju nešto, misleći da su veliki umetnosti. Tebi to ne treba.

Zar ne?

Prema tome budi samo…pisac.

 

Ako te još nešto zanima, ili želiš nešto specifično da pitaš, obrati se za BESPLANTI SAVET. Ništa ne košta, a može da pomogne!

Kako pisati roman? Neki trikovi zanata.

 

Mnogi pisci, a naročito početnici, vole da pišu “direktno iz muze”, u jednom dahu, kada ih inspiracija obuzme. Drugi, opet, nedeljama i mesecima prave planove i koncepte, pišu i brišu rečenice, pasuse, pa i čitava poglavlja, studiozno mereći svako slovo. Ovde ne postoje neka striktna pravila, uglavnom svako bira način rada kakav mu odgovara. Međutim, za početnike u pisanju nije loša ideja da naprave neki plan za pisanje romana i da se tog plana pridržavaju. Pored discipline i studioznosti u pisanju, dobro urađen plan strukture romana može biti dragocen pomoćnik u trenucima krize i lutanja. Roman je obično dugačka forma, i za razliku od kratke priče, pisac lako može da se izgubi u njemu. Evo nekoliko saveta koji vam mogu biti od koristi u pisanju vašeg prvog romana.

Napišite rezime romana u jednoj rečenici. Probajte da svedete vaš roman na jednu rečenicu. Zamisllite kao da predstavljate vaš roman u reklami na poleđini vaše knjige. Ako niste sigurni kako da to uradite u jednoj rečenici, onda je vrlo verovatno da vam ideja za pisanje još nije dovoljno jasna i precizna.

Treba da znate o čemu pišete. U mnogim priručnicima i seminarima kreativnog pisanja uvek ćete čuti da treba da “pišete o onome što poznajete”. To je dobra strategija, ali ako želite da pišete o nečemu što je izvan vaše društvene i kulturne sredine, onda morate da dobro da se potrudite da uradite odgovarajuće domaće zadatke. Morate se posvetiti istraživanju činjenica i podataka o vašoj temi, osmišljavanju odgovarajućih likova u romanu, sve do trenutka kada savršeno poznajete sve elemente koje ćete koristiti u pisanju.

Vašim čitaocima mora da je stalo o onome o čemu pišete. To je i najjednostavniji način da napišete roman koji će zainteresovati vašu publiku. Tajna nije u tome da pišete o “važnim” temama kao što su rat ili smrt. Vest o nečijoj smrti ne pogađa druge ljude u tolikoj meri sve dok se ne radi o nekome koga lično poznaju. Tako da je tajna u tome da stvorite likove koji će u čitaocima pobuditi emocije i delovati kao pravi ljudi koje poznaju u stvarnom životu. Zatim da postavite vaše junake u situacije koje su visoko rizične i gde postoji opasnost da se mnogo izgubi. Vaš junak može da izgubi posao; da sretne ljubav svog života i za koju mora da se izbori; može da dođe u priliku da dobije ili izgubi bogatstvo i nasledstvo. U svakom slučaju situacija ne mora da bude “važna” u nekom objektivnom smislu. Ali, mora da bude važna vašem junaku u romanu.

Nemojte napisati sve što znate. Mnoštvo informacija o vašim likovima i postavci romana svakako znači da će uverljivije delovati vašim čitaocima. Međutim, vaša publika ne mora da zna, niti da se interesuje za kompletan biografski profil vaših junaka, ili godišnji finansijski izveštaj grada u kome se radnja priče odvija. Ako sve ove informacije imate u svojoj glavi, bićete u prilici da koristite prave detalje u odgovarajućem momentu. Ali ne morate ih ispisati sve odjednom i tako pretrpati roman kojekakvim važnim i nevažnim detaljima. Puštajte ih pomalo, i tako će publika imati osećaj za potrebne detalje i realističnu sliku celine o kojoj pišete.

Kreirajte scenu. Neke informacije je najbolje prikazati zbirno. Na primer, da li vaš junak Milena, koja ima neki težak zdravstveni problem, dolazi posle niza poseta raznim doktorima? Sasvim je u redu reći to u jednoj rečenici, nego da je pratimo u svim tim doktorskim posetama, dan za danom, sa sve laboratrijskim pregledima i rezultatima (osim ako baš to nije predmet vašeg romana). Ali, ako je tema vašeg romana Milenin bračni brodolom, i ona konačno priznaje svom mužu sopstveno neverstvo, vaša publika želi da vidi i čuje ovaj sukob. Nemojte samo pomenuti Milenino priznanje. Pokažite čitaocima to što ona kaže.  Pokažite šta njen suprug kaže. Pokažite njihov govor tela. Njihovu ćerku koja povređena odlazi sa mesta sukoba. Pokažite razbijenu čašu soka i tečnost koja se cedi sa zidova, pošto je besan suprug tresnuo punu čašu o zid.

Ne gurajte likove naokolo. Pokušajte da u svakom trenutku znate šta vaši likovi u romanu rade i zašto. Šta će se dogoditi sledeće? I budite racionalni i iskreni sa odgovorima. Ako je vaš junak tip osobe koja posle svađe odlazi u krevet i plače, nemojte da je terate da se dere, urla i razbija stvari po kući, samo zato što je to interesantno za radnju romana. Ili bi se svidelo publici zato što ima više “akcije”. Nemojte na silu gurati stvari da se dese zato što vi želite da se stvari u romanu odvijaju u nekom određenom smeru. Ako to radite, vaša publika će primetiti razliku. Hemingvej je svojevremno rekao da je svakom piscu apsulutno povrmeno potreban dobar detektor laži. Postarajte se da vaš uvek nepogrešivo radi. Ako je, kojim slučajem, vaš junak u romanu neki buntovnik, koji tvrdoglavo neće da ide u određenom smeru, imate dve opcije: ili ga spalite pa napišite roman ponovo, ili promenite pravac romana!

10 načina kako da postaneš bolji pisac

 

Da li voliš da pišeš? Da li to dođe prirodno, onako kao kad dišeš vazduh? Da li ti okolina hvali svaki mejl ili post na blogu, “vala svaka ti je zlatna, ka u Njegoša”, pa ti predlažu da konkurišeš za Pulicera?

Onda, čestitiam, jer si verovatno osoba koja bar četvrtinu svog budnog stanja misli i…PIŠE!

Bez obzira što se sva nova tehnologija zainatila da zatre pisanje kao takvo,pa sad uglavnom stalno nešto piskaramo – mejlove, predloge za posao, spiskove za pijac, komentare na fejsu i tviteru, škrabamo po svojim i tuđim blogovima, trpamo smajlije i skraćenice gde treba i ne treba, to još uvek nije PISANJE. Iako se tako na prvi pogled čini, da je pisanje KRALJ ovog 21.veka, to pravo pisanje ipak nije. Spisak za pijac ili SMS nije kreativno pisanje, kao što je to dobar blog tekst, priča, roman, pesma…SAMO LIČI. I znači da ako ti je domet koment, like ili SMS poruka vrh, pisac svakako NISI.

ALI, ako ti se godišnje omakne pa napišeš, recimo, 40.000 reči, e onda stvari postanu ozbiljne. Znači da si se zarazio bolešću koja se zove KREATIVNO PISANJE. Obuzele su te neke čudne sile, DEMONI, kojih se nećeš otresti do kraja života. I onda nastavi da čitaš ovo, jer je to tekst ZA TEBE.

Ovde sada sledi 10 saveta i sugestija kako da počneš bolje da pišeš. Ili barem da sve to škrabanje ima nekog smisla. Što je dovoljno za početak?

  1. Jasnoća

Pre nego što sedneš da bilo šta napišeš, zapitaj se: zašto pišem? Šta hoću da postignem sa pisanjem?  Da li pišeš da bi obradovao nekog? Postao slavan? Isplakao dušu? Pobedio nepravdu ovog sveta? Ili da se osvetiš profesoru srpskog iz srednje, što nije hteo da ti da više od dvojke?

Najbolje pisanje uvek ima jasnu i zvonku nameru. Razmisli i posveti se tome.

2. Pređi na stvar

Ako tvoje pisanje ne možemo da uhvatimo ni za glavu ni za rep, već se stalno muvaš i muljaš nešto naoko a da ne kažeš odmah i jasno šta si hteo, piši propalo. Ko će da se smara s tvojim nebulozama?

Da to razbistriš, pomoći će ti ako napraviš sledeće odgovore na ova pitanja:

Razlog zašto pišem je….

Ono što želim da znam je…

Ono što želim da ti uradiš je…

Zapiši sam sebi odgovore i drži ih na oku dok pišeš. Stvarno pomaže, garantovano!

3. Hemijsko čišćenje

Albert Ajnštajn je jednom rekao: “Ako ne možeš nešto da objasniš detetu od šest godina, to znači da ne razumeš samog sebe”.

Zamisli da pišeš nešto za decu u vrtiću – nemirnu, “sa deficitom pažnje”, uz razumevanje žargona jednako nuli. Pokušaj da nekom klincu objasniš od čega živiš, za početak. Vežbaj ovo malo, videćeš da će rezultati biti iznenađujući! Pravo hemijsko čišćenje od viša nepotrebnih reči, nerazumevanja, konfuzije – melem za bistre misli.

4. Piši kad nisi ljut

Da li si primetio da ti pisanje ne ide od ruke kad si nervozan, ljut, kad mrziš nekog, i kad pokušavaš da iscediš iz sebe neku smislenu reč po svaku cenu?I da to nikada ne funkcioniše kako treba?

Najbolje stanje za pisanje po zadatku, u vremenskoj stisci, ili iz namere da kažeš nešto u ograničenim rokovima (po zadatku), jeste da opustiš samog sebe. Istuširaj se, lezi u kadu, zatvori se u sobu, idi u šetnju…bilo šta što će te vratiti u balans. Kada je telo mirno, mozak najbolje radi. Meni muzika pomaže. Probaj i ti!

5. Rokovi su čudo

Ne rakovi (mada škampi…hm…), već vremenski rokovi su čudo za svako pisanje! Ivek se pogtrudi da sam sebi odrediš neki rok kada nešto treba da napišeš i završiš. Što duže uzmeš da mrljaviš neki tekst, situacija će biti sve gora. Kada imaš jasan motiv za pisanje i kada si zadovoljan i opušten, prva verzija teksta je uvek najbolja. Nema potrebe da mrcvariš sebe i druge beskrajnim verzijama jednog istog.

6. Šta bi moj junak rekao?

Kada se zaglaviš u preteranim emocijama i ne znaš kuda bi dalje sa pisanjem, zamisli nekoga kome se diviš, nekoga ko je junak i ideal tvog života, šta bi on radio i napisao u takvoj situaciji? Kako bi prevazišao kreativnu blokadu? Na primer, volim Hemingveja…kako bi on razrešio ovu priču?

7. Moćan kraj

Ovo je uvek najosetljiviji deo pisanja. Koliko si romana, priča, eseja…pročitao, a da nikada nisi našao kraj tome? Završi se onako, bezveze, pa budeš ljut i razočaran. Zato uvek prvo zamisli kraj svog pisanja, a onda kreni iz početka. Tako se nećeš izgubiti u bespotrebnim detaljima, prekrajanjima svega i svačega i tome slično. I neka ti kraj uvek bude neobičan, moćan i ….neočekivan!

8. Koristi ovih 7 magičnih reči

Sve što mi treba je sada i odmah.

Sve što je imao izgubio je za noć

Trebalo je da posluša njegov savet.

Sada su se stvari zauvek promenile.

Odmah je znala da on nije čovek za nju.

Što je želeo to je i dobio.

Ovih 7 reči će čitaocu uvek dati neki zadatak i akciju, Uvek možeš da ih obogatiš i dodaš nešto.

9. Reci to glasno

Kada god je moguće, pročitaj svoje pisanje naglas (to ne znači da moraš da se dereš, jer ćeš dobiti uput za neku od onih ustanova). Da li što si napisao zvuči kao govor ljudskog bića ili tekst nekog robota?Da li se mučiš sa beskrajnim rečenica i zaplićeš jezikom? Koliko ima duplih reči i ponavljanja? Ako je tako, preradi i uprosti sve što si napisao.

10. Pročitaj sve ovo ispočetka.

I…srećno sa pisanjem!

Emocije i pisanje: tri tajne

Kad krvariš dok pišeš…

Da li se trgneš kada vidiš nekog kako opeče prste na vreloj ringli? To je zato što postoji nešto što se zove neuronsko ogledalo u akciji! Ovi neuroni predstavljaju virtuelnu simulaciju onoga što opažaš. To je način kako možemo da iskusimo emocije drugih.

Kada neko plače, mi sm tužni. Kada neko vrišti i nama dođe da vrištimo.

Kakve to veze ima sa pisanjem?

Prosto: neuronska ogledala se uvek aktiviraju ne samo kada nešto vidimo ili čujemo, već i kada nešto pročitamo.

Naša neuronska ogledala se aktiviraju podstaknuta emocijama pisca.

Kada pišemo i pustimo naše ogoljene emocije da poteku stranicama, naši čitaoci rezoniraju zajedno sa nama. Ovaj proces se zove emocionalna reznonanca.

Postoje tri tajne koje je potrebno da znaš kako da potpališ neuronska ogledala kod čitaoca.

  1. Osećaj, osećaj, osećaj

Kako bi mogao da preneseš emociju, moraš da je osetiš dok pišeš.

Najgore je da samo sediš mrtav ladan i nadaš se da će tvoje pisanje da zagreje čitaoca.

Kad pišeš kako treba onda se smeješ, plačeš, ljutiš i straši zajedno sa onim ko će to da čita. Ako pišeš nešto što je lično tvoje, zatvori oči i seti se kako je to tvoje iskustvo izgledalo. Podseti se zvih fizičkih osećaja koje si doživeo. Ono što si video, čuo, omirisao.

Ako pišeš roman, pesmu, potrebno je da zamisliš kompletnu scenu sa svim osećajnim detaljima i emocijama.

Samo tad piši svoju priču.

2. Žudnja

Ljudska bića vole da komuniciraju putem priča. Pitaj one oko tebe za najnoviju frizuru, film koji su gledali, ljubavnu vezu, ljubimca kojeg imaju…i za uzvrat će dobiti obično jednu pravu priču.

Priče su univerzalni jezik čovečanstva.

To  je i razlog zašto se pisci kroz svoje priče tako duboko i strasno vezu sa svojim čitaocima. Postoje tri načina putem kojih možeš emotivno obojiti svoje pisanje:

Nagovesti emocije

Ako vešto nagovestiš, najaviš emocje, čitalac će sve više želeti da čita dalje u želji da iskusi potpuno emotivni doživljaj tvoje priče.

Upravljaj tempom

Tempo kontroliše brzinu kojom čitalac prolazi kroz priču. Ako želiš da čitalac doživi strah i napetost, ubrzaj tempo korišćenjem kratkih rečenica i kratkih pasusa.

Suprotno, ako želiš da čitalac doživi relaksaciju i smirenje, uspori tempo dugačkim rečenicama. Dobro pisanje uvek koristi oba elementa, kombinaciju bržeg i sporijeg ritma, uspone i padove radnje, kako bi držao pažnju publike i vodio kroz razičita emotivna stanja.

Postavka scene – osnaživanje emotivnog doživljaja

Ako želiš da pojačaš ili naglasiš emotivni odgovor, napravi postavku za svoju priču u kojoj ćeš da koristiš dinamično opisivanje. Potrebno je da svaka reč u kontekstu provocira određene emocije. Isti princip je vrlo koristan kada pišeš na blogu.

3. Pssst! Nemoj da kažeš!

Kod pisanja emocijama ima ova moćna caka – “Pokaži čitaocu sve, ali nemoj nemoj ništa da mu kažeš” (Hemingvej).

Emotivna rezonanca je mnogo jača ako ne pomeneš emociju. Zašto?

Zato što onog trenutka kada pomeneš emociju tvoj čitalac se prebaci u program za razmišljanje. A kada počne da razmišlja o emocijama, automatski se distancira od stvarnog uskustva u doživljaju.

Zato se dobra zanatska tehnika ogleda u pokazivanju a ne govorenju emocija.

To je dobar način da se izbegne bombastičnost, što je naročito korisno kod pisanja za blog. Emotivna bobmastičnost uvek ostavlja čitaoca hladnim, zašto su emocije imenovane, pobrojane, mnogo ih ima, a ono što uvek nedostaje je posavka i kontekst u kome se sve dešava.

Dobro pisanje priča podrazumeva da pisac duboko oseća ono što piše i na taj način stvara čvrstu vezu sa svojom publikom. I oni tada strasno žele da vide šta će se još tu desiti.

Zato, počni da krvariš…bar se u pisanju isplati?

 

[section title=””]

Usavrši svoje pisanje, sada!

darko profil 3 cb

Ja sam prof. dr Darko Tadić, i već 20 godina se bavim pisanjem, copywriting-om i komunikacijama.

Da li je pisanje tvoj život, tvoja strast, muza koja neće da te ostavi na miru? Ako jeste, onda iskoristi priliku i usavrši svoje pisanje. Radionice kreativnog pisanja služe upravo za to!

Ako si početnik u pisanju, nauči osnovne tehnike zanata pisanja, osnove dramaturgije izgradnje likova, postavke, tehnike pričanja priče. Možda  želiš da postaneš profesionalni pisac i da živiš od pisanja? Imaš svoj blog i voliš da pišeš?  Nauči sve o copywriting-u, pisanju za  Blog i Interent, freelancer poslu, i pisanju za biznis.

Radionice pisanja će ti u tome pomoći! Sve je u komunikaciji, zar ne?

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE[/button]

[/section]

 

Zašto je kreativno pisanje važno za tebe?

 

Verovatno će mali broj ljudi ući u raspravu oko važnosti i korisnosti neke od akademskih disciplina. Oni što studiraju medicinu uče kako da produže ljudski život. Oni što proučavaju biznis uče kako kako da umnože lovu i zaposle druge ljude. Budući pravnici uče da kako da doprinesu da ljudsko društvo bude bezbedno i sugrno mesto za život. To nije sporno zar ne?

Međutim, učiti se kreativnom pisanju nema tako očigledne koristi, pogotovu što mnogi još uvek misle da se za pisanje moraš roditi kao genije ili – ništa od tog posla. Elem, zato se tako često, čak i među onima koji već nešto piskaraju, uvek može čuti dobro staro pitanje: čemu kreativno pisanja i kakva je vajda od toga?

Znanje je moć

Velika je istina da, osim za malu grupu pisaca koji pišu klaisčne knjževne žanrove kao štu se priče, romani, poezija, od pisanja se ne može živeti, niti se baviti ovakvim pisanje kao nekom vrstom profesije. Međutim, kreativno pisanje ima isvoju, mnogo manje vidljivu,  drugu stranu: u brojnim radionicama i sličnim kursevima, kreativno pisanje za mnoge polaznike predstavlja “poziv u život odraslih”.

To su mesta gde se istražuje i postavljaju pitanja o brojnim ljudskim potrebama, željama, motivima, tajnama i nevoljama u brojnim varijacijama. Ovde se postiže dublje razumevanje šta je to biti ljudsko biće, jedna ličnost, traga se zasmislom postojanja, gleda u sebe i još više u druge, može se biti bilo ko ti padne na pamet, bilo kada i bilo gde…

Od svih ovih zanimljivih i uzbudljivih stvari, polaznik radionica kreativnog pisanja postiže i sledeće ključne stvari:

  1. Bolje razumevanje samog sebe. Zašto? Jedno od ključnih pitanja koje pisac uvek seb postavi kada piše i daje život svojim likovima jeste koja je razlika između priče koju pričaju i žive njegovi likovi i njegove svarn eličnosti i života koji vodi? Pre ili kasnije mora će da traga i daje odgovorena ovakva i slična pitanja. Tako da nema bolje terapijeod sopstvene introspekcije koja rezultira pisanim tekstom u kome i publika prolazi kroz slična zadovoljstva i muke.
  2. Dublje i bolje razumevanje onih “drugih”. Prvo pitanje na koje jedna priča ili pesma postavlja jeste “Ko govori?”. Tehnički gledano, ovo predsavlja zanatsku stvar tačke gledišta i ne bavi se samo mehanikom prvog, drugog ili trećeg lica, niti pozicijom onoga ko govori, vremenom u kome se čitava radnja događa, već i psihološkim pitanjima koja objašnjavaju piščev pogled na svet i značaju teme o kojoj govori. Šta pisac, ili njegov lik žele? Koje su vrednosti, moralna pitanja, predubeđenja, stavovi i motivi koji pokreću pisca? Ono što pisac uči, red po red, izbor po izbor, je jedan angažman sa empatijom, posebno razumevanje uz napor da se “uđe u tuđe cipele”. A to je teško, mnogo je teško, i tako svima nedostaje!
  3. Sukob vremena i istorije. Likovi u priči ili pesmi dolaze u nekom trenutku od nekuda stižu u našu maštu. Vreme i mesta oblikuju naše razumevanje. Vreme igra na promenu mesta. Kada pisac postavi pitanje gde počinjemo, ili gde završavamo, vreme je ključni modulator delanja, nedelanja ili značenja. Pričanje priče postavlja pitanja u samom piscu i on mora da izađe na kraj sa time u svom životu.

Svaka priča, pesma ili najmanji redak koji smo napisali, u najširem smislu, poziva nas da postavimo pitanje: šta bi i nače radili u svom životu?