Krojač

 

sinoć sam otišo do krojača,
da sašijem odelo po meri,
a on umesto metra šestar uze,
kaže hoće dobro da me premeri
čudan je to krojač,
na vrh grada radnju ima
niko ga ne zna, lika nema
a on vredno svima meru uzima.

gledam ga kako u dnu radnje ćutke sedi,
mrmlja u bradu, a meni slika bledi
grudi me stežu i hoću da odem
al noge mi teške, spetljane koncem
iglom plete crne tanke niti
čudno je to odelo što mi kroji,
sate i dane vidim ne broji

krojaču, kažem, sad mi se žuri,
srce mi drhti, mraz niz kičmu plazi,
a on samo ćuti, šije i za moj jecaj ne mari…
gledam, vrata nigde nema, ni prozora čak
zaboravih pošto sam došo, utroba mi curi
trošim zadnje sate, sekunde što neće da se vrate
gotovo je kaže, moj brate

ruke mu prazne, ni igle ni konca,
smeška se slatko, ispod skuta kopito krije,
odelo je sjajno, kao za tebe saliveno, grca
a meni utroba rije i duša u mraku svetluca…
i vidim da mi poslednji čas došo
i zadnji dah studeno prošo,
oči sklopih, odelo da probam
i jeste, ko saliveno – za mene je šiveno.