Bol i slava pisanja

 

Koliko puta ti se desilo da odvratiš pogled od scene koju pišeš jer ti nanosi nepodnošljiv bol?

Zato što ti okine sećanja koja bi najradije da zaboraviš?

Ponovo se vraćaš među svoje demone i traume: ostavljanja, raskidi, poniženja, odbacivanja…ili neki drugi strašan događaj.

Pa ipak, ako izaciš takve scene, upropastićeš priču. Čak i kad je tvoje iskustvo potpuno fiktivno, ipak i dalje boli.

Sva velika pisanja su proživljena iskustva autora. Prava ili izmišljena, svejedno. Proživljena su.

Teramo sebe na neka čudna mesta, padamo u drame koje nikad nismo sreli, slikamo umove nekih ljudi koje nikad nismo, i verovatno ni nećemo sresti, ali…ipak pišemo.

To ume da boli.

I tako i treba.

Sve dok ne primoramo sebe da osetimo bol našeg junaka, neće ga ni čitalac osetiti. Odložiće knjigu u stranu i izgubićemo ga zauvek. I junaka i čitaoca.

To nije realno, mnogi će ti reći. I biće u pravu.

[Tweet „Sve što treba radiš jeste da sediš za pisaćom mašinom i krvariš.“]

To sam i sam otkrio pišiću priču o liku koji otkriva fleke svuda po telu. Koje ne može da skine. Postaje prljav. Raspada se. Fleke ga progone. A fleke su njegovi sopostveni demoni, grehovi duše, koje traže put napolje. Na kraju mora de se ritualno opere i udavi samog sebe.

Da li je mogao da spase svoju dušu? Nije znao kako. Shhvatio je suštinu tek kad se udavio.

Plakao sam kao kiša dok sam pisao ovu scenu. Zašto? Jer pored mene ima mnogo takvih duša na ovom svetu, iako su sigurno potpuno drugačiji od mene. Ali je imanje duše zajednička stvar za sve žive ljude. U suprotnom, fleke i demoni ne bi imali smisla. Plakao sam i za njih.

Suoči se sa bolom

Ne samo što će tvoja priča imati snagu već će ti pomoći da odrasteš kao ličnost.

Aristotel je ovo govorio pre 2400 godina. Kada živimo kroz naše iskustvo zamišljene tragedije – na pozornici ili u našoj glavi – pročišćeni smo sažaljenjem i užasom.

Katarza. To je isceljujuće iskustvo. Unutrašnje priznanje koje nas drži na okupu i podseća da smo ljudska bića.

Nijedan pisac koji ume da priča priče ne piše da bi promenio čitaoca već da menja sebe.

Svaka naša priča koju pišemo sa osećanjima predstavlja ličnu katarzu, otpuštanje napetosti.

Ako to uradiš totalno i bez izuzetka, tvoj čitalac će se takođe promeniti.

Da li smeš da ogoliš svoju dušu? I d aje pustiš da tako luta naokolo? I da tvoje priče otkrivaju tvoja osećanja svetu oko tebe?

Da! Evo tri način kako to da uradiš sa što manje bola:

Prihvati da ljudi mogu da osete skoro sve emocije

Postoji vrlo malo toga što možeš da kažeš a da oni ne mogu to da osete.

Dani kada su čitaoci bili “šokirani” otkrićima u literaturi završili su se krajm 19.veka.

Čak i onda, njihov šok je uglavnom bio lažan. U zapadnoj književnosti, viktorijanski čitaoci gutali su indiskrecije Madam Bovari, Moli Flanders ili Toma Džonsa.

Zato piši strašne, užasne, škakljive i skandalozne priče i piši ih dobro. I to će ostaviti utisak na tvoju publiku. Zato što postoje dobre šanse da su i sami doživeli tako nešto. Ili neko koga poznaju.

Jer, ove scene su istinite.

Nemoj da misliš da tvoje privatno otkrivanje u pisanju jeste nešto loše po tebe

Čitaoci se zaljubljuju u autora koji, kroz likove i događaje, otkriva sopstvene slabosti.

Stiven King je jednom javno priznao da piše jezive trilere kako bi isterao demone iz sopstvene duše.

Da li o njemu najgore mislimo? Ne. Čitaoci žure da dograbe njegovu novu knjigu i knjige su mu bestseleri.

Koristi bolne događaje kao priliku za lični rast i razvoj

Kreativno pisanje se uvek prepisuje kao terapija za one koji su pod stresom.

Zašto?

Kada pišemo o teški iskustvima stičemo kontrolu. Pravimo strukturu. Unosimo red u nasumični bol.

Na taj način ga posedujemo.

Tajna je da ne ostane da se koprca u sećanjima. Barem ne u prvoj ruci rukopisa.

Vrati mu se. Prekrajaj ga i uređuj nemilosrdno. Grč za grčom može da smori čitoca. Da ga udavi Zato ga čisti i pročisti dok ne bude kako treba.

Spakuje sve te traume u samo jednu elokventnu rečenicu, ili pasus. Tada bol postane metafora. Sa njima se uvek lakše izborimo.

A onda idi dalje.

Tako radimo u životu, nakon stresa. Kreativno pisanje će ti pomoći da to uradiš.

Nemolosrdan rad na tekstu je ključ. Budi sam sebi najbolji prijatelj. Ispljuni sve to. Izbori se sa njim i povedi.

A onda, idi dalje.

Šta se dogodilo sledeće?

 

autostoper

 

VEŽBA IZ RADIONICE: Ideja za kratku priču!

Vreme je za kreativne vežbe pisanja. Bez obzira da li pišeš priče, reklame, drame, filmske svenarije ili eseje, ponekad je potrebna vežba da bi podstakao svoju kreativnost!

Unapredi svoju maštu vežbama iz kreativnog pisanja

Pogledaj sliku u ovom postu.

Šta je ovde priča?

Napiši dramatičnu kratku priču u najviše 350 reči.

Evo kako:

  • fotografija predstalja osnovnu postavku priče
  • na osnovu toga razviju svoju sopstvenu kratku priču
  • priča ne sme biti duža od 350 reči
  • kada je napišeš podeli je sa nama u komentaru ovog posta

Da li možeš da napraviš priču na osnovu ove slike?

Probaj!

Plan u 5 koraka kako da završiš pisanje koje si započeo

 

Da li imaš gomilu odbačenih beležaka, skica, ili prvih poglavlja za sedam različitih romana?

Da li imaš fascikle i beležnice napuštenih kratkih priča koje čame po policiama, fiokama, zaturenih na hard disku tvog kompjutera?

Možda imaš čak i neku zaboravljeni blog nekuda na Internetu?

Ovo je sigurno poznato mnogim piscima. I to se stalno iznova dešava. Tamo negde davno, kada sam počinjao da pišem, provodio sam mnogo vremena započinjući pisanje priča. Problem je u tome, što većinu njih nikada nisam završio.

Možda je isti slučaj sa tobom. Sigurno imaš gomilu zanimljivih ideja, i ne možeš da im ne odoliš, pa počneš da pišeš..pišeš…i zapisuješ. Na nesreću, motivacija ti brzo ispari, muza te ostavi na cedilu, a ti ostaneš sa gomilom zabeleški, skica, i prvih verzija rukopisa, koje ne vode nikuda.

Niko neće da kupi poludovršen roman. Niko neće da čita post na blogu koji ostane kratak nakon dva pasusa. Tako da, bez obzira da li ti je ideja za priču genijalna, sa potenicijalom besteselera, Pulicera ili NiNove nagrade, potrebno je da završiš ono što si započeo.

Evo kako:

Korak 1. Prestani da započinješ nove projekte.

Više od svega znam kako je to kad te zgrabi neka nova ideja, sav si ushićen, prsti na tastaturi svrbe, i jedva čekaš da napišeš novo remek delo. Ali, sada je vreme da staneš. Odupri se ideji da započneš nešto NOVO. Oladi malo. Nateraj se. Koliko god misliš da je to prava stvar. Nakon nekoliko dana, ili nedelja, taj fantastični novi projekat će početi da gubi sjaj, i završiće na gomili nedovršenih rukopisa.

ŠTA DA RADIŠ:

Odluči, i to iz ovih stopa, da nećeš više započinjati ništa novo, sve dok ne dovršiš ono što si započeo. Uzmi neku svesku, ili otvori novi folder na kompu, i u njega ubaci sve ideje koje ti iskaču u glavi. I tako to nazovi: radne ideje ili nešto slično. Uvek ćeš moći kasnije da im se vratiš.

Korak 2. Pregledaj i proceni tekuće poslove

Dobro pregledaj i pretresi sve ono na čemu trenutno radiš. Ako ti je život nekoga ko piše nalik na moj, biće ti potrebno da uzmeš parče papira i napraviš listu – možda ćeš čak morati i da se upustiš u lov po policama, fiokama i folderima kompjutera.

Da li postoji nešto što je vredno da se dovršava? Možda roman koji si započeo pre deset godina nije više nešto što želiš da napišeš? Možda neki post za blog viš nije zanimljiv da ga objaviš?

Umesto da držiš gomilu starih ideja svuda naokolo, bolje je da ih pokopaš jer su ionako odavno umrle.

“Kao i sa svim mrtvim stvarima, držanje za njih ih neće oživeti, ili promeniti činjenicu da su nekada bile korisne a sada više nisu. Čuvanje mrtvih stvari ima visoke mentalne troškove i to većina nas ne shvata; vremenom, mrtve stvari rade ono što otpaci i mrtve stvari inače rade – počinju da smrde”. – Čarls Gilki

ŠTA DA URADIŠ:

Napravi tri liste:

  • aktivni projekti koji te još uvek uzbuđuju i imaju svrhu
  • mrtvi projekti koje si spreman da pustiš da idu (čak i ako ti je malo žao)
  • neiskorišćeni projekti kojima bi mogao da se eventualno vratiš u budućnosti

Korak 3. Odaberi jednu stvar na koju ćeš se fokusirati

Sada je vreme da odabereš jedan projekat. Samo jedan. Zato što kada dođe vreme da se radi, nešto mora biti prioritet.

To ne znači da ne možeš da radiš još na nečemu. To samo znači da ovaj određeni projekat – post za blog, e-knjiga, mejlovi za tvoju publiku, roman ili zbirka poezije – je onaj koji će imati prednost ako si kratak sa vremenom i energijom.

Šta bi trebalo da izabereš? Možeš, na primer, da počneš sa:

  • tvojim najmanjim projektom: neka ti cilj bude da završiš kratku priču od 2000 reči, a ne roman od 100 000 reči.
  • projektom u koji si uložio najviše vremena: on je verovatno vrlo blizu završetka.
  • projektom koji je na tebe imao najveći uticaj: ako pisanje i prodaja neke eknjige znači da ćeš moći manje da radiš na tvom svakodnevnom poslu, to ti može biti zgodan prioritet umesto da kreiraš novi blog od nule.

ŠTA DA URADIŠ:

Odaberi jedan projekat kao prioritet – i to onaj koji vidiš kao završen. (I reci nam nešto o tome u komentaru ovog posta).

Korak 4. Odluči kako će “završeno” da izgleda

Kako ćeš znati da je projekat gotov?

Ovo možda izgleda kao glupo pitanje – ali vredi razmisliti dobar odgovor. Mnogi projekti pisanja nemaju jasan kraj, svrhu ili ideju.

Ako, na primer, pišeš neku eknjigu, “završeno” znači da si spreman za sledeće:

  • napisao si eknjigu koja ima početak, sredinu i kraj
  • napisao si eknjigu koja ima 50 strana, i uradio si lekturu, korekturu i sve ispravke
  • dobio se mišljenje i komentare na knjigu i ponovo si je dobro pregledao

Dakle, eknjiga i poslovi se na njoj vrlo razlikuju od pisanja romana, ili uređivanja zbirke poezije…Zato, bez jasne ideje o tome šta je to “završeno”, ulaziš u rizik da ti se pisanje i projekti razvlače u…beskonačno…

ŠTA DA URADIŠ:

Napiši, jasno i precizno, šta je potrebno da se dogodi kako bi proverio da je tvoj projekat “završen”. Slobodno podeli sa nama tvoje iskustvo u komentaru ovog posta.

Korak 5. Postavi neke putokaze (i počni da ideš prema njima)

Neko malo pisanje ne treba putokaze: pisanje posta za blog, na primer, je nešto što realno može da se uradi iz dva li tri puta zagrevanja stolice pri pisanju.

Drugi projekti, romani ili oni koji vise naokolo nezavršeni godinama su – mnogo složeniji. Njih nećeš moći da završiš za jedan dan, nedelju dana, ili čak za ceo mesec. Moraćeš da postaviš neke putikaze kako bi sa tim izašao na kraj.

Dobri putokazi su:

  • završi glavno poglavlje romana
  • završi prvu ruku rukpisa kratke priče
  • dovrši skicu za tvoju eknjigu
  • napiši i unepred pripremi nekoliko postova za tvoj blog

Uvek je korisno da postaviš krajnji rok za završetak najbližeg putokaza, i da uvek vodiš računa dokle si stigao i šta je sledeće.

Toliko od mene. I uvek misli o tome kako su disciplina i fokus ključ uspeha, bez obzira na talenat i genijalnost.

Tako će i tvoje muze uvek biti za tebe i..nikada te neće izneveriti.

 

[section title=““]

KNJIGE-REKLAMA-3E-KNJIŽARA

Knjige i publikaciјe iz oblasti komunikologiјe, kreativnog pisanja i mediјa.

Ovde možete poručiti publikacije, stručne knjige i priručnike dr Darka Tadića iz oblasti kreativnog pisanja, komunikologiјe, propagande, mediјa, komunikaciјe. Sve knjige su u elektronskom PDF formatu.

[button color=“primary“ size=“small“ url=“https://www.kreativnopisanje.org/e-knjige-prodavnica/“ target=“self“]POGLEDAJ KNJIGE[/button]

[/section]

4 greške pisaca početnika

I kako da ih izbegneš.

Kao pisac, pravio sam mnogo grešaka. Nakon četiri napisane knjige, više stotina tekstova na blogu, i gotovo dve decenije rada kao kopirajter, još uvek umem da brljam. Pravljenje grešaka je dobra stvar, jer to znači da…još uvek pišem.

Ako ne brljaš, onda ne radiš svoj posao. Ne guraš samog sebe do granica preko sopstvenih limita, i ne daješ sebi izazove koje moraš da preguraš. Igraš siguricu. A to nije dobro. Pogotovo kada se radio o kreativnom životu i pisanju.

Zašto? Većina grešaka koje pravimo uopšte nisu toliko važne, i nemaju značaj koji im često pripisujemo. Slovna greška tu i tamo ti sigurno neće uništiti karijeru. Tanak tekst na blogu nije kraj sveta. Čak ni knjiga koja se loše prodaje ne znači katastrofu.

Ali postoje četiri greške koje pisci početnici stalni iznova prave, i to su greške koje ti *sigurno* mogu okončati karijeru pisanja. Što je još gore, te greške su nesvesne. Pisci ih prave, ne znajući šta rade, i onda njihove karijere pate zbog toga.

Evo ovih četiri koje pisci početnici ne treba nikada da rade, i šta treba da urade umesto toga.

1. Nemoj da izabereš nišu (žanr) za pisanje

Piscima često kažu da na početku karijere uvek treba da odaberu nišu-žanr u kome će pisati. Savet je da odabreš neku stvar ili oblast koja te interesuje (triler, krimić, drama, putopis…), gde si kompetentan, imaš šta da kažeš drugima. Mislim, to nije loš savet, ali je nekompletan.

Zašto? Zato što ćeš pre ili kasnije da iscrpiš sve što je značajno i da se smoriš. Interesovanja će ti si sigurno promeniti, kako sve vše napreduješ u pisanju.

A onda ćeš jednog dana poželeti da pišeš o nečemu sasvim desetom.

To se svima dešava, čak i majstorima:

Edgar Alan Po je pisao o mladosti, pre nego što se okrenuo tamnim stranama duše, Hemigvej je pisao poeziju i kratke priče pre nego što je napisao prvi roman…itd.

Na šta bi ličile naše biblioteke kda bi se svi pisci držali svojih prvobitnih niša?

Opasnost ako se zaglaviš samo u jednom načinu pisanja jeste da kad jednog dana dosada dođe, suočićeš se sa svojom frustriranom publikom. Ako su do sada dolai d ačitaju tvoje postove o modi, ili kućnim ljubimcima, a sada tamo pronađu naučnu fantastiku, brzo će pobeći glavom bez obzira.

Srećom, postoje načini da se prevaziđu ovi sumnjivi saveti oko izbora niše za pisanje.

Šta da uradiš umesto toga: izberi pogled na svet.

Pogled na svet je stanje svesti iz koga pišeš. On nije vezan za temu, već se zasniva na tvojoj ličnoj, autorskoj perspektivi. On znači potrebu da sa drugim podeliš kako ti vidiš svet, i kako ti i tvoji čitaoci zajedno možete da slavite ili menjate taj svet.

Pogled na svet ti daje slobodu da ideš za onim što te fascinira, da pišeš o tome sa tvoje jedinstvene tačke gledišta, i da se povežeš sa svojim čitaocima na jedan dugotrajan način. Pomaže da ti da nađeš vezu sa svojom publikom, koja je mnogo dublja nego jedna tema.

Da li ti imaš svoj pogled na svet? To je, zapravo, jedna jednostavna formula. Popuni praznine u rečenici.

Svi [popuni] bi trebalo [popuni]

Prva praznina je ono što definiše tvoju publiku. U mom slučaju to su kreativni ljudi. Za koga ti pišeš? Ko je tvoja publika, tvoje pleme? Kome želiš da služiš i budeš od koristi?

Druga praznina koju treba da popuniš je o tome šta publika očekuje od tebe – tvoje znanje, stručnost, misao, ideju ili fokus. Za mene, to su zanatske tehnike kreativnog pisanja, i način kako možeš na kreativan način da unaprediš svoj duhovni život.

2. Ne sakrivaj svoj talenat

Kao pisci moramo da prihvatimo činjenice koje su u opisu našeg posla. Nismo te sreće da napišemo vrhunsko delo a onda prosto operemo ruke od njega. Zapravo, to i nije nikada bio slučaj sa kreativcima kroz istoriju. I uvek mislimo da je onima koji su bili pre nas bilo mnogo lakše. Nije.

Deo našeg posla je da promovišemo sopstvena dela, tako da ostali mogu da ih nađu. Svake godine se izda preko milion knjiga širom sveta. Tvoja će biti izgubljena ako ne radiš svoj posao kao autor. Ne govorim ovde o pisanju. To ti je dato. Govorim o tome da bi trebalo da radiš na širenju svog dela. Suviše malo autora radi na tome, a suviše mnogo pati jer to ne radi.

Šta da radiš? Napravi svoju platformu.

Otvori svoj blog. Osnuj svoje pleme. Napravi emejl listi svojih čitalaca. To možeš odmah i besplatno da uradiš još danas. Emejlovi su još uvek najmoćniji oblik komunikacije na netu. Možeš da napraviš i svoje novine, “newsletter”, i da ih šalješ svojoj publici. I pričaj sa njima. Ako te nešto pitaju, odogvori.

Da bi započeo dobru mejl komunikaciju, potrebno ti je sledeće:

Dobar servis za slanje mejlova. Ako imaš blog, moja reporuka je MailPoet plugin, koj je besplatan, a postoji i u premijum verziji. Vrlo je koristan za pravljenje liste tvojih pratilaca i za komunikaciju sa publikom tvog bloga, lika i dela.

Dobra forma za prikupljanje mejlova  pratilaca tvog bloga ili sajta. Mnoge teme na wordpresu dolaze sa ovom opcijom već ugrađenom, a na tebi je da smisliš još neki atraktivniji način da se povežeš sa ljudima koji prate tvoje pisanje.

Inicijativa. Potrebno je da ljudima daš dobar razlog da ti ostave svoju mejl adresu. Forma za skupljanje mejlova (tipa “Pretplati se”, “Prati moj blog” i sl), mora da bude očigledna i ne ružna. Ako tvoj blog/sajt nema ovakvu jednu opciju za prikupljanje kontakata, garantujem da si propustio mnoge dobre prilike da stekneš zanimljivu publiku.

3. Nemoj da čekaš da ljudi dođu kod tebe

Jednom kada si definisao svoj pogled na svet i formirao listu mejlova, završio si samo pola posla. Mnogi pisci u ovom trenutku misle da su stigli tamo gde treba i da više ništa ne treba da rade na promociji svog rada. Povremeno šalju mejlove porodici i prijateljima, i nikad se ne zamaraju da lupaju glavu o prilikama i širim mogućnostima koje emejl kampanje pružaju za promociju jednog pisca.

Zašto?

Zato što je lakše da se zadovoljiš malim, i da ne uložiš više napora u sopstvenu promociju.

Šta da radiš umesto toga: proširi svoje vidike

Povećaj svoj obuhvat i širinu svoje publike tako što ćeš pronaći svoje pleme kome je potreban vođa. Možda publika tvog bloga o duhovnom razvoju, ili podizanju dece, ima potrebu za nekim ko sturčno i pošteno piše o tim temama. Možda čitaoci tvog trilera ili seriji ljubanvih romana žele da saznaju i pročitaju nešto više o tvom kreativnom procesu.

Postoje brojni načini da ovo ostvariš. Dobra vest je da tvoje buduće pleme ima tendenciju da se drži zajedno, bilo lično ili online. Kada nađeš nekolicinu od njih, posle lako je da pronađeš i ostale.

Akcija koju bi trebalo da preduzmeš: gost bloger

Gostovanje na tuđim blogovima je još uvek najmoćniji način da tvoja pisana reč dospe ispred tvoje publike. Isto važi i za deljenje tekstova na tvojoj stranici i odabranim grupama na društvenim mrežama. Još ako ove akcije upariš sa svojom mejling listom na tvom blogu, možeš sve to povezati linkovima i tako stvoriti gust saobraćaj i preobratiti posetioce u odanu publiku tvoga lika i dela.

4. Nemoj sebe zvati poželjnim piscem

I tako si konačno pronašao svoj pogled na svet i platformu kako ćeš deliš svoje poruke sa publikom. Osvojio se alate kako da dođeš do svoje publike i oformiš svoje kreatinvo pleme, uz zajedniču radost stvaranja. Ako si kao i većina drugih autora, verovatno ćeš sada napraviti grešku nad svim greškama. pretpostavićeš da si konačno završio sav posao.

Iskreno rečeno, ova igranka bez prestanka, nikad ne staje. Večni ringišpil. Služenje svojoj publici, izgradnja odnosa sa čitaocima, sopstveni rast kao autor i pisac. I to je dobra stvar. To znači da si stekao pravo da radiš ovaj posao i sledećeg dana. I to je pravi uspeh.

Šta da se radi: postani profesionalac.

Svi pisci uvek imaju neku završnicu u glavi. Kraj velike igre. Vrhunac u ostvarenju snova. Ili barem bi trebalo da imaju, ako su pametni. Uvek želiš da objaviš neku pametnu poruku. Da imaš nešto da kažeš što je važno za druge ljude. A to možeš jedino ako si posvećen svom poslu.

Odluči da li ćeš biti nešto više od nekoga kome je pisanje hobi. Posveti se tome da sebe nazivaš profesionalnim piscem, a onda preduzmi sve što možeš da to i dokažeš. Tragaj za načinima i izvorima da sebe usavršiš u zanatu i tehnikama pisanja. Upiši online radionice za učenje zanata pisanja. Ako sada staneš, svi tvoji napori će biti uzaludni.

I nemoj da praviš ove greške. Počni barem od toga.

10 pravila za pisanje brojeva

 

Kako izražavaš brojeve u tvom pisanju? Kada koristiš cifre (brojeve), a kada pišeš brojeve slovima? Odnosno, kada napišeš 9 a kada pišeš devet?

Ovo može da izgleda malo i beznačajno, ali na žalost u današnjoj (ne)pismenoj kulturi, ima svega i svačega, pa tako vlada i opšti haosu prilikom izražavanja brojeva u tekstovima mnogih pisaca.

Pravilo i odluka kako ćeš izraziti brojeve u tvom pisanju, može mnogo da utiče na doživljaj tvojih čitalaca. Pre svega da vide da si pismen. A onda i na nivou ukupnog utiska, jer nije isto kada broj pišeš cifrom ili slovima. Naročito kada su u pitanju kreativni tekstovi (priče, pesme, eseji) ili kada je pitanju reklamno, marketinško, ili poslovno pisanje.

Da onda malo razmotrimo situaciju:

  1. Brojevi ili cifre. Na prvom mestu treba da se kaže da postoji razlka između brojeva i cifara. U čemu je stvar? Broj je apstraktni koncept, dok je cifra simbol koji koji se koristi kako bi se izrazio taj broj. “Tri”, “3” ili “III”, su simboli koji se koriste da izraze isti broj (ili koncept “trojstva”). Može da se kaže da je razlika između brojeva i njihovih cifara kao razlika između neke osobe i njenog imena.
  2. Mali brojevi se pišu slovima. Mali brojevi, kao što su oni manji od deset, trebalo bi da se speluju, odnosno pišu slovima. Ako ih ne pišeš slovima, izgledaće kao da pišeš kratku poruku, i želiš da budeš formalan, što može da odudara od tvog pisanja (kada pišeš neku književnu formu, na primer).
  3. Ne postoje druga standardizovana pravila. Stručnjaci se ne slažu uvek sa ovim pravilima. Neki kažu da se svaki broj koji stane u jednu reč piše slovima. Brojevi koji se iskazuju sa dve reči bi, po njima, trebalo da se pišu ciframa. To znači da bi uvek trebalo da pišeš dvanaest ili dvadeset. Ali ne i 24.
  4. Upotreba zareza i tačke). U srpskom jeziku pravilo nalaže da se veliki brojevi odvajaju tačkom, a decimale zarezom, kako bi se veliki brojevi lakše čitali. Tako je na primer veličina Srbije 77.474 kvadratnih kilometara. U SAD je sasvim suprotno. Tako da pažljivo vodi računa u pisanju zareza i tačke kod pisanja cifara.
  5. Ne počinji rečenicu sa cifrom. Napiši “Četiri veka i sedam godina ranije”, a ne “4 veka i 7 godina ranije”. Isto tako, kada napišeš, na primer, “čitaoci su kupili 400.000 kopija prvog dana”, to bolje zvuči nego “400.000 kopija je prodato prvog dana”. To znači da rečenice sa brojevima i ciframa uvek pažljivo oblikuj, kako bi bile maksimalno razumljive.
  6. Vekove i dekade bi uvek trebalo pisati slovima. Koristi osamdesete, i devetnaesti vek.
  7. Procenti i recepti. U svakodnevnom pisanju, u žurnalistici, pisanju eseja, anegdota iz života ili kuvarskih recepata, možeš da koristiš cifre slobodnije – na primer, “4% dece”, ili “Dodaj 2 šoljice brašna”. U formalnom, ili kreativnom pisanju, trebalo di procente pišeš slovima kao, “12 procenata stanovništva” (ili “dvanaest procenata stanovništva”, zavisi od namera opisnaih u tački tri).
  8. Ako je broj okrugao ili približan, uvek piši slovima. Okrugli brojevi preko milion pišu se kao broj plus reč. Tako ćeš, na primer, uvek pisati “oko 400 miliona ljudi govori španski jezik kao maternji”, umesto “oko 400.000.000 ljudi govori španski kao maternji”. Ukoliko koristi precizno tačne brojeve, onda ćeš svakako pisati cifru brojevima.
  9. Dva broja jedan do drugog. Ovakvo pisanje može biti prilino zbunjujuće, na primer ako napišeš “ 7 13to godišnjaka”, tako da uvek jedan od dva susedna broja izrazi rečima “sedmorica 13to godišnjaka”. Odaberi onaj broji koji ima najmanje slova.
  10. Najbrajanje i doslednost. Nadam se da nećeš pisati rečenice kao što je “mislim da si ti moja 1.ljubav, već “mislim da si ti moja prva ljubav”. Budi dosledan u okviru jedne iste rečenice. Ako moj profesor ima 18 brucoša, ima takođe i 23 redovna studenta, a ne dvadeset troje redvonih studenata.

U svakom slučaju, kako god obrneš i okreneš, brojevi se moraju pisati, ponekad i često. Zato nije loše da ti ova pravila uvek budu pri ruci kao mali podsetnik. Zar ne?

7 razloga da otvoriš Blog

 

Još uvek nemaš svoj Blog? Evo sedam razloga zašto neko ko voli da piše treba da ima svoj lični blog!

Veblogovi (Weblogs) ili kako se obično kaže blogovi, jesu zapravo websajtovi formatirani kao žurnali, sa postovima, ili pojedinačnim tekstovima, koji se mogu čitati obrnutim hronološkim redosledom – poslednji objavljeni tekst je prvi na listi. Obično su nekoliko poslednjih tekstova vidljivi na prvoj/naslovnoj strani bloga, a posetioci bloga mogu kliknuti na ostale tesktove na ostalim arhivskim stranama bloga.

Postoji ogroman broj blogova širom sveta, i tu stvarno ima svega i svačega – od ličnih dnevnika, politike, ekonomije, sporta, zabave pa do mode, tehnike i čega sve ne još između. I pravo je čudo kako ti još nije sinulo da je blog idealni oblik aktivnosti za tebe, kao pisca, ili nekoga ko voli da piše i komunicira sa svetom putem pisane reči!

Ako već nisi postao bloger, ili se tvoj trenutni blog bavi tvojim privantim životom, ili nekom temom koja nema veze sa onim čime se baviš, uzmi u razmtranje ideju da napraviš jedan koji će služiti kao produžetak tvog posla. Tu možeš da pšeš razne vesti, zanimljive informacije, analize vezane za tvoj posao.

A, ako si pisac, onda je prosto nedopustivo da nemaš svoj blog, jer je to veoma efikasan način da prmovišeš svoje radove i komuniciraš sa ljudima i predstaviš samog sebe i svoja pisana dela!

U svakom slučaju, čime god da se baviš, u vreme ovakvog digitalnog doba u kome živimo, tvoj blog može biti sjajno mesto da izražiš svoju kreativnost putem pisane reči, možeš da dodaješ fotografije, video, audio, pišeš eseje, čak i da napraviš svoju malu mini drutšvenu mrežu.

Evo sedam razloga zašto bi trebalo da napraviš svoj profesionalni blog, ili blog koji će da promoviše tvoje pisanje:

  1. Tvoj blog je online reklama za tvoje pisanje, knjige, zbirke, publikacije, ili za proizvode i usluge u firmi u kojoj radiš.
  2. Tvoj blog je produžetak tvog CV-a, što ti omogućuje da predstaviš svoje profesionalno iskustvo, delove svojih radova, a sve to na jednoj zgodnoj lokaciji koju svi lako mogu da nađu i vide.
  3. Tvoj blog će izraziti tvoju ličnost, što će omogućiti tvojim saradnicima, klijentima, poslodavcima i čitaocima da steknu prvi dobar utisak o tebi.
  4. Tvoj blog demonstrira potencijalnim saradnicima tvoje znanje, stručnost, talenat i kreativnost o temama o kojima pišeš.
  5. Tvoj blog ti omogućava da se povežeš i umrežiš sa drugim piscima, izdavačima, ili ljudima iz tvoje oblasti interesovanja.
  6. Tvoj blog te promoviše kao eksperta (ili barem nekoga ko je zanimljiv i ima šta da kaže), i kao nekog koji ulaže dodatni napor da stiče i deli znanje i informacije o profesiji ili zajedničkim interesovanjima.
  7. Tvoj blog ti omogućava forum za razvijanje komunikacijskih veština, ne samo u oblasti pisanja, već i u interaktinvom umrežavanju, razvijanju i negovanju odnosa sa drugim ljudima putem komentara na tuđim blogovima, kao i u odgovaranju na komentare na tvom blogu.

Ovih sedam razloga je, mislim, sasvim dovoljno za početak. I sigurno nećeš pogrešiti, jer je sve ovo zaista vrlo jednostavno.

Dakle…koja je adresa tvog bloga?

 

[section title=““]

naslova-mali-savetiBesplatna E-Knjiga „Kratki saveti za kratke priče“!

E-Knjiga je mali praktični priručnik za pisanje kratkih priča i predstavlja zbirku odabranih iskustava iz online radionica kreativnog pisanja i koristan vodič kroz neke od najvažnijih tehnika pisanja.

Preuzmi svoj primerak i pridruži se maloj zajednici od preko 1,200 ljudi koja prati Kreativno pisanje!

[button color=“primary“ size=“small“ url=“https://www.kreativnopisanje.org/besplatne-knjige/“ target=“self“]PREUZMI KNJIGU OVDE[/button]

[/section]

 

Strahovi jednog pisca

 

Pisanje je nezgodan posao. Zaronimo u reči, ščepamo strasno ideje i potrebu da progovorimo o njima. Uporni smo i tvrdoglavi kad nam dušmani govore da treba da prestanemo, guramo dalje i kad nam se sopstvena ograničenja čine kao ograde od bodljikave žice, i uporno čitamo, pišemo i proučavamo kako da postanemo bolji pisci.

U sred tog haosa, uopšte nije čudno što se ponekad osećamo očajni, izgubljeni u prostoru i vremenu. I okolina nas gleda kao čudake s one strane normalnog. Kolokvijalno rečeno – ludake.

[Tweet „Pisanje je društveno prihvatljiv oblik šizofrenije.“]

Strah od pisanja je normalna stvar

Ovaj tekst nije namenjen zanatu i tehnikama pisanja. Namenjen je onima što pišu, onima što su slični tebi i meni.Zato, gledaj na ova slova kao na jednu vrstu rada na sebi.

U jednom trenutku verovatno si se mnogo uplašio od ideje da budeš pisac, šta sve ovo tebi treba, čemu sve to, itd. Možda uspevaš da, na kratko, oteraš taj strah svako jutro kad napišeš stotinak reči. Ili prosto nisi u stanju da sedneš za pisaći sto i tastaturu nedeljama, zato što te strahovi dave za gušu i misli o besmislu svega i svačega jure kroz glavu. Strah od neuspeha, prosečnosti, zalud bačenog truda i nerazumevanje okoline prete da te udave u kapi vode. O tome da bi trebalo da jedeš i plaćaš račune da i ne govorimo.

Postoji čitava džumla strahova koji opsedaju svakog pisca.

Po mom iskustvu, strahovi izgube dosta snage kada se izvuku na dnevno svetlo. Tako se lakše vidi sva njihova toksičnost po tvoje pisanje. Tada njihovi strašni zubi postanu magični marker koji piše po papiru. Njihove optužujuće oči, koje ti sa toliko prezira i krivnje govore da praviš budalu od sebe, na svetlu dana postaju dugmenca na smešnom licu dečije igračke.

Kada izvučeš svoje strahove na dnevno svetlo, suočiš se sa njima, postaneš svestan njihove prisutnosti, onda se desi nešto čudesno: drugi pisci ih odmah prepoznaju, što pomaže tvom sopstvenom ekvilibrijumu. Nema ništa utešnije nego spoznaja da nisi sam, da si na pravom putu, i da sve što radiš nije uzalud. Tada sve dobija svoj smisao.

Na pravom si putu

Postoji jedna jednostavna istina: kada se nalaziš na pravom putu, sasvim je normalno da se ponekad osećaš “kao ludak”.

Ili, da obrnemo stvar: ako si na pogrešnom putu, isključivo ćeš da osećaš samopouzdanje, uopšte ne sumjnaš da ćeš postati bestseler pisac od milion dolara, kao i da niko ne može da piše tako dobro kao ti.

Ako imaš i zrno zdravog razuma kao pisac, uvek ćeš sumnjati u sebe i svoje pisanje. To znači da će biti dana kada si sumanuto ljubomoran na one koji bolje pišu, ili imaju bolje šanse za uspeh, ili su odmakli dalje od tebe u svom pisanju.

Ako imaš i zrno zdravog razuma, biće dana kada misliš da sve što si napisao ne vredi ništa, i da samo provodiš vreme uzalud zavaravajući samog sebe.

Kako sam došao na tu ideju? Zato što i sam ponekad imam zrno zdravog razuma. I svi koji su slični tebi i meni.

Uobičajeni strahovi pisca

Ovi strahovi obično mogu da se svrstaju u nekoliko jednostavnih kategorija: strah od neuspeha, sramote ili gubitka iluzija. Pa da krenemo redom:

Strah od neuspeha

Ova vrsta straha ima veze sa posebnim standardima i ciljevima koje si sam sebi postavio. To može bit strah da nećeš završiti knjigu; da je nikada nećeš ugledati na policama knjižara; da nikada nećeš biti objavljen; da nećeš moći da napraviš dovoljeno novca da živiš od pisanja; da nikada nećeš dobiti nekakvu nagradu ili priznanje; strah da nikada nisi dovoljno dobar.

Strah od sramote

Ovaj strah ima veze za sa ciljevima i standardima koje su drugi ljudi postavili tebi. Sramota dođe onda kad porediš sebe sa “idealnim” društvenim standardom; drugim rečima kada pišeš može da ti se desi da drugi ljudi oko tebe otkriju da ti nisi jedan od njih. Strah do sramote znači da se plašiš da budeš odbačenzbog onog što misliš ili imaš da kažeš.

Strah od samoobmane

Strah od samoobmanjivanja je onaj koji mene naročito žulja. Potpuno je bizarno da sve vrećem osećaš da lažeš samog sebe, ili da nikada nećeš savladati veštine pisanja i postati pisac. Ovaj strah je bizaran utoliko što nema nikakvo uporište u u realnom životu ili logici.

Možeš da dobiješ Andrićevu nagradu ili Pulicera a da još uvek osećaš da nisi “stvaran” pisac. Možeš da dobije Gonkurovu nagradu a da već sledeće nedelje osećaš da si lažnjak. Strah od samoobmane (varaš samog sebe toliko dugo), može da bude smrtonosan i da te večno zaglavi u petlju neuspeha i kreativne blokade.

Isteraj demone na čistinu

Skoro svi strahovi upadnu u jednu ili više ovih kategorija. Ako si u tom loncu, vreme vreme je da ih isteraš iz pećine. Vreme je da ove male rogate mučitelje razotkriješ, a najbolji način da to uradiš jeste da se udružiš sa drugima koje muče isti problemi.

Izvuci svoju muku napolje i podlei je sa nama. Hajde da pridavimo ove demone zajedno. Evo jedna zgodna vežba:

VEŽBA: odvoj 15 minuta i daj glas svojim strahovima koji te progone kao pisca. Bićeš iznenađen da uopšte nisi sam u tome. Kada završiš srtavi u komentare tvoje demone i podeli sa nama i ohrabri druge pisce!

Proces pisanja

 

Bez obzira da li je čovek svestan toga ili ne, postoji sasvim jasan proces pisanja koji mnogi pisci prirodno slede. Ako si pisac tek na početku karijere, ili ako se još uvek mučiš da napraviš esej, kratku priču ili blog, poznavanje nekih osnovnih stvari o procesu pisanja, sigurno ti može pomoći.

Ovde ću objasniti šta svaka faza procesa pisanja uključuje, kao i neke savete za svaku fazu, u slučaju da se negde zaglaviš u prenosu mašte na papir koji život znači!

1.Pre pisanja

Da li se ikad desilo da uzalud zuriš u groznu belinu praznog papira, ili svetlucavog praznog dokumenta na kompjuterskom ekranu? To je zato što si propustio vitalnu fazu procesa pisanja: predpisanje. A ona podrazumeva sve što treba da uradiš pre nego što počneš prvu ruku ili skicu za pisanje. Kao minimum, i prvo i osnovno, predpisanje znači da dođeš do neke ideje!

Ideja i inspiracija

Ideje su svuda oko tebe. Ako želiš da pišeš, ali ti nikakve ideje ne padaju na pametu, probaj sledeće:

  • Iskoristi gotove ideje za pisanje
  • Piši o nekim incidentima iz svakodnevnog života ili detinjstva
  • Napravi beležnicu za ideje – sveščicu u kojoj ćeš zapisivati sve ideje koje ti padnu na pamet tokom svakog dana
  • Smisli i kreiraj neki neobičan lik, junaka o kome ćeš pisati

Savet: Jednom kad se dočepaš neke dobre ideje, moraš da je zalegneš, proširiš, izbrusiš, kao komad zlata. Nemoj da napraviš grešku i da skočiš odmah u pisanje – završićeš sa vrlo loše strukturisanim rukopisom!

Izgradnja ideje

Postoji nekoliko dobrih načina uz pomoć kojih dodaješ “meso” tvojoj ideji:

Asocijativno pisanje – Otvori novi dokumument, ili započni novu stranicu, i zapiši sve što ti padne na pamet. Nemoj ništa da uređuješ i doteruješ, čak i kad pravi gramatičke greške. Zamo zapisuj misli onako kako ti dolaze.

Mozganje u društvu (brainstorming) – Napiši ideju, ili temu, na sredini praznog papira, a onda pusti da se brojne ideje povezuju i umrežavaju okolo glavne ideje – podnaslovi, poglavlja, preokreti, zaokreti i završeci…Funkcioniše odlično!

Za detalje i pomoć uvek možeš da posetiš nek od seminara iz asocijativnog pisanja za pisce. Iskustva nikad nije previše!

Nakon što si završio ovu fazu, možeš da počneš sa pravljenjem prve skice.

Plan i struktura

Neke vrste pisanja zahtevaju više planiranja od drugih. Na pirmer, duži rukopisi i akademski papiri zahevaju više razmišljanja u ovoj fazi.

Prvo, odluči koje ideje ćeš koristiti. Tokom asocijativnog pisanja i mozganja, na pamet će ti pasti mnogo zanimljivih idjea i misli. Neke ćeš iskoristiti, a neke ne.

Zatim, odluči kako ćeš poređati ideje. Pokušaj da napraviš neki logičan napredak. Nekada će ti to biti lako: na primer, u ovom tekstu sasvim je smisleno da se faze pisanja poređaju po logičkom redosledu. Slično tome, u kratkoj priči, klasična narativna struktura identična je i za roman, novelu i druge priče koje pišeš u prozi.

2.Pisanje

Sedi pred spravu za pisanje sa planom pored sebe, i počni da pišeš prvu ruku teksta. U ovoj fazi nemoj da razmišljaš o broju reči, gramatici, pravopisu, i sl. Ne sekiraj se ni ako skreneš sa teme, ili ako se neki delovi ne uklapaju u plan. Samo nastavi da pišeš!

Ako si pisac početnik, uvek imaj na umu da profesionalni pisci prolaze kroz nekoliko skica i verzija rukopisa, sve dok ne budu zadovoljni rezultatom. To je sastavni deo procesa pisanja – niko, ili retko ko, uradi pravu stvar iz prvog puta.

Neke od stvari koje ti mogu biti korisne prilikom pisanja prve ruke teksta su sledeće:

  • Sedi negde s mirom barem pola sata pre nego što počneš s pisanjem: teško je da se koncnetrišeš na rad između pijace, televizora, mobilnog telefona i frižidera svakog časa.
  • Smesti se negde gde te niko neće prekidati: biblioteka ili kafić mogu biti dobra mesta, ako već nemožeš da pišeš kod kuće.
  • Ako pišeš na računaru, isključi sve moguće programe koji ti mogu ometati pažnju. Isključivanje interneta se može pokazati kao čudesno koristan korak. Dobar program za pisanje takođe: ja koristim program iA Writer koji ima vrlo zgodne opcije za pisanje.

Može se desiti da napišeš nekoliko verzija rukopisa, naročito ako pišeš dugačke forme (roman, publicistika…). Ove verzije će verovatno stopiti u sebe prethodne skice, sa uređivačkim delom rada na rukopisu.

Savet: Pisanje zahteva koncentraciju i energiju. Ako si pisac početnik, bolje nemoj da pokušavaš da pišeš satima, bez prestanka. umesto toga, odredi sebi neki vremenski limit, (na primer pola sata), kako bi se zaista koncentrisao – i nemoj svaki čas da proveravaš mejl i fejsbuk!

3.Uređivanje teksta

Uređivanje rukopisa je neophodan posao gde zapravo praviš promene u “velikoj slici” tvog rada. Ponekad ćeš hteti da promeniš čitave delove, preradiš pojedine pasuse, ili dodaš neke informacije za koje smatraš da će čitaocu biti od koristi. Svima je urednički posao vrlo koristan – čak i najtalentovanijim piscima!

Poslovi uređivanja mogu se sumirati na sledeći način:

Dodavanje

Šta je još potrebn da čitalac sazna? Ako nisi ograničen brojem reči u svom rukopisu, gde bi tekst onda još mogao da se proširi? Ovo je zgodan trenutak da se vratiš svojim skicama i beleškama – pogledaj ideje koje već nisi iskoristio!

Preraspodela

Čak i kada si precizno isplanirao svoje delo, obično će biti potrebno da se nešto ponovo prespodeli, aranžira, promeni mesto. Ako si, recimo, pisao neki esej, iznenada shvatiš da bi se neki argument bolje pokazao u ranijem ili kansijem pasusu, drugačije postavljen. Ili si napisao kratku priču gde preokret suviše kasno stigne, pa priča gubi na zanimljivosti.

Brisanje

Ponekad, neke od ideja koje su ti se prvobitno veoma dopale, jednostavno ne funkcionišu. Možda si prebacio količinu reči u tekstu, i moraš da izbaciše neke pasuse. Možda se neka duhovita epizoda, ili pasaž, jednostavno ne uklapa sa ostatkom priče.

Savet: pisci često za ove poslove koriste usluge urednika, odnosno neutralne osobe od poverenje i iskustva, koje im pomaže u sređivanju dužih rukopisa.

4.Lektura i korektura

Ovai lektorski i korektorski procesi razlikuju se od uređivanja teksta i rade se tek što je uređivački posao na rukopisu završen. Ova vrsta dirinčenja nad tekstom zahteva pažljiv pregled pojedinačnih rečenica i reči. I to mora da se radi kada su sve krupne izmene već izvršene. Inače ćeš završiti sa stalnim brisanjem i pisanje novih pasusa.

Lektorske korekciju sa naročito važne, pogotovo u dužim rukopisima, i moraju se raditi red po red, pasus po pasus. Sve dok ne budeš siguran da su sve rečenice, fraze i pojedinačne reči jake, moćne, i baš onakve kakve treba da budu. Neke od stvari koje moraš da proveriš su:

  • Da li si koristio istu reč više puta u rečenici ili pasusu? Iskoristi rečnik da nađeš alternative.
  • Da li su ti neke rečenice teške za razmevanje? Ponovo ih napiši i razjasni.
  • Koje reči možeš da izbaciš da ti rečenica bude jača? Na primer, reči kao što su “upravo”, “prilično”, “veoma”, “zaista” ili “mislim” uvek mogu da se bezbedno izbace.
  • Da li su sva slova napisana korektno? Uvek ima izgutanih ili zamenjenih slova, to je Marfijev zakon. Pročitaj tekst 100 puta!
  • Da li su rečenice gramatički korektne? Proveri i da li si lica za pisanje i vremena doslodeno sproveo kroz rukopis.
  • I obavezno: sve znake interpukcije proveri još jednom!

Savet: Kada radiš ovu vrstu uređivanja rukopisa, uvek tekst odštampaj na papiru. Tako je mnogo lakše da se sve greške uoče.

Pišeš knjigu? Prvo napiši ovo!

 

Kao i većina oniš što vole da pišu – roman, blog, priče, pesme – verovatno si od one sorte koja piše u dahu: ili ti radi samo na dolazak muze. A kad muza ode, pisanje počne da ide teško…pa sam sebi ličiš na ronioca iz filma “Dubko plavo”. To znači da pišeš kao vćeina pisaca početnika: na dah.

To i nije tako loše na prvi pogled, ali kao i dubinski ronilac možeš samo jedanput dok imaš daha. A posle sve ispočetka – do novog uzdaha i zaranjanja u svet reči. A problem sa pisanjem je što se ono, kao i život, ne meri brojem uzidasaja i izdisaja, već trenucima koji su ti oduzeli dah.

Zato je jedan od najvažnijih alata pisaca umeće da se napravi preldožak, siže, skica, ili plan pisanja. Ne samo da bi imao nešto da pokažeš potencijalnim izdavačima i urednicima (što je vrlo važna stvar), već da bi svoje pisanje organizovao na najbolji mogući i efikasan način. To skraćuje ionako teško muke pisanja i tvoj rukopis uvek čini boljim. Dakle, šta je to predložak u svetu pisanja?

[Tweet „Pisanje se ne meri brojem uzidasaja i izdisaja, već trenucima koji su ti oduzeli dah.“]

Šta je predložak?

Predložak, ili premisa, se u svetu pisanja često definiše kao:

  1. Predlog koji podržava ili pomaže da se podrži neki zaključak (u logici)
  2. Osnovni koncept koji pokreće zaplet (u književnosti)

Kao što vidiš iz ove dve definicije, različito značenje predloška se odnosi da li pišeš poeziju, romane ili priče, ili pišeš eseje, publicistiku ili dokumentarističko štivo. U čemu je razlika?

Predložak za klasične književne vrste

Ako pišeš romane, priče i pesme, tvoj predložak mora da sadrži tri stvari:

  1. Protagonistu
  2. Postavku
  3. Problem sa kojim se protagonista suočava

Jedan od zgodnih načina danapavš svoj predložak jeste da napišeš jednu dužu rečenicu koja će predstavljati osnovu tvoje priče. I pritom uvek imaj na umu ideju “manje je više”. Pisanje ovakve dugačke rečenice je stara praksa scenarista, ali je od vrlo velike pomoći ako pišeš roman ili kratku priču. Na primer:

“Problematično dete skupi hrabrost da pomogne prijateljskom vanzemaljcu da napusti Zemlju i pobegne na svoju planetu (film “E.T”)”.

ili

“Nakon iskrcavanja u Normandiji, grupa američkih vojnika odlazi iza neprijateljskih linija, da bi izvukla i vratila iz rata padobranca čija su braća poginula u borbama (film “Spasavanje redova Rajana”)”.

Predložak za ostale

Za one koji pišu na blogovima, vole esejistiku, novinarstvo, publicistiku, ili pišu memoare i autobiografije, predložak obično treba da bude napisan u obliku dve-tri rečenice, u kojima se sumira narativ knjige. Po definiciji, ovaj predložak bi izgledao ovako:

“Predložak je sastavljen od dve, ili tri, rečenice-izjave o osnovnom konceptu knjige, ili teze teksta. Obično, identifikuje neku potrebu, a onda predlaže rešenje”.

S obzirom da je prvi i osnovni deo predloga za izdavače, urednike, stručnjake za marketing, itd, vrlo je važno da je napisan pravilno. Na primer, prošlog meseca radio sam kao gost pisac i urednik jednog rukopisa, trudeći se da pravilno napišem predložak potencijalnom izdavaču kome bi na pravi način predstavio temu i sadržaj buduće knjige.

Koji je tvoj predložak?

Možda želiš da napišeš knjigu ali nisi siguran odakle da počneš? Možda trenutno radiš na rukopisu, ali ti je potrebna pomoće da se organizuješ i ponovo fokusiraš?

Bez obzira u kojoj fazi procesa pisanja se nalaziš, vrlo je korisno da provedeš neko vreme pišući dobar predložak za tvoju knjigu. Niko pametn neće početi da gradi kuću, bez solidno postavljenog temelja.

Za one koji zavise od svojih muza, znam da je ovo besmisleno, užasno teško. I onda im vrlo često i cela kuća tako izgleda.

Naopako.

Zašto je loše pisanje neophodno za dobro blogovanje?

 

Pišem na blogu već 6 godina, i za to vreme sam primetio nešto neobično – svako to može da radi.

U prvom vreme sam mislio da je to odlična stvar. Ali sam posle shvatio da svaka dobra stvar ima i svoju tamnu stranu.

U čemu je loša strana postojanja ovoliko blogova i blogera na njima: blog čini ionako loše pisce još glasnijim.

Postoji gomila blogera u univerzumu.

Kako to može da bude dobra stvar za tebe?

Suviše dugo vremena lestvica je bila postavljena previše nisko za milione blogova koji su doprinosili opštoj kakofoniji, a da pri tom nisu davali nikakav suštinski doprinos raznim temam i diskusijama.

Naša kultura, opsednuta potrošnjom, slavom i fenomenom “biti viđen”, koja je generaciju rođenu uz “Otpisane” i prve Komodor računare, kao i njihove XY generacijske potomke, pronalazak interneta podstakao da kreiraju sopstvene blogove, sve u nadi da će ih neko čuti (i videti). Tako smo stigli u situaciju da gomila sveta piše, slika, snima, i zatrpava blogosferu raznim sadržajima, rame uz rame sa onom nekolicinom koja ima stvarno šta da kaže.

Jer, ako nemaš šta da kažeš, onda svoje primedbe ograniči na vremensku prognozu, kaže stara mudrost.

Ali, avaj, od te mudrosti nema ništa. I tako smo stigli do novog fenomena: preduzetan i agilan bloger – mediokritet.

Ova persona dobro razume neka medijska i maretinška pravila interneta i društvenih mreža, i čak može da privuče pristojnu količinu publike na svoj blog.

Međutim, problem je u sadržaju i kvalitetu toga što piše.

Sve one koji iole umeju kvalitetno da pišu i zaista imaju šta da kažu ovo može da izludi. Ali, možda ipak nije sve tako crno.

Postoji barem tri dobra razloga zašto ovi grozni kovači reči mogu od tebe da naprave zaista dobrog blogera.

[Tweet „Ako nemaš šta da kažeš, onda svoje primedbe ograniči na vremensku prognozu“]

1. Zavist pokreće akciju

Da budemo pošteni: jedan od razloga zašto mrzimo ove mediokritete blogere je – ljubomora.

Svako ko je proveo dovoljno dugo vremena na i oko interneta, video je kako očajno grozni i polupismeni pisci mogu da izgrade sopstveno pleme odanih pratilaca.

Mogao si da vidiš kako kraljice gluposti i kraljevi prostote zarađuju pare i slavu širom sveta, i škrabaju viralne tekstove po fejsu i ostalim mrežama.

I onda te tako nešto izludi (ispravno).

Ono što treba da uradiš je da se pokreneš u akciju. Nema ništa od pasivnog sedenja i lamentiranja nad sudbinom nepravednog sveta. Mislim, možeš i da kukaš, to je ok.

Nama, koji su slični tebi, potrebno je da kreneš da delaš, a ne da kukumavčiš kao Kalimero. Potreban nam je tvoj glas, i to sada i odmah. Bori se odlučno i inteligentno, pobedi očajan kvalitet svojom izuzetnošću. Jer se na kraju, ipak samo to računa. Inaače nam civilizacija nikad ne bi stigla čak dovde.

2. Konkurencija je (uvek) dobra stvar

U društvenim mrežama komunikacija je prilično nalik na neku vrstu uranilovke, gde svi imaju pravo i priliku da nešto kažu. Ali, takva su pravila igre.

I sad, ako imaš dobru priču ili sjajnu ideju, možeš to da podeliš sa mnogima, a da nije potrebno da poznaješ “prave ljude”, ili da poseduješ odgovarajuća znanja i veštine.

Sistem cenzure i mrzovoljnih urednika, sa kojima nisi u kumstvu ili prijateljstvu, o podmićivanju i ulagivanju da i ne govorimo, su srećom na internetu zasad nepoznati. (zasada)

Ovo delom objašnjava i tvoju frustraciju stanjem stvari. Postoje očajno loši pisci, naročito oni sa umetničkom crtom (proza, poezija), ali crta je samo crta, i tu nema pomoći. Oni nemaju šta da kažu, a kad kažu govore MNOGO, i to onda kažu na sirotinjski bedan način.

Oni ti kradu čitaoce i publiku, i zaglupljuju ih iz minuta u minut.

To je u suštini sasvim dobra stvar.

Prisiljava te da se držiš svoje igre, da pridobiješ svoje pristalice za svoje kvalitetne tekstove i svoj dobro osmišljen blog. Jer, blogovanje nije sprint ka dnu, već maraton ka ka vrhu.

Samo oni koji su vrhunski majstori znanja i zanata, i posvećeni puni ljubavi prema pisanju, uvek na kraju pobeđuju.

3. Lošim piscima je potreban trener (ti)

Činjenica da si ti odličan pisac, smoren sa svim tim okolnim mediokritetstvom, može biti moćan unutrašnji motiv da uzvratiš.

Sve više ljudi bloguje, jer prepoznaju koristi od ove aktivnosti, kakve god one bile (materijalne ili duhovne, ili oboje). Ali često krše prvo pravilo pisanja za Blog.

Ti možeš da im pomogneš.

Gledaj to na ovaj način: ako stvarno dobro pišeš postove za blog (a i šire), možeš pomoći drugima da postanu bolji pisci. Umesto da posmatraš ove blogere mediokritete kao pretnju, gledaj na njih kao na – priliku.

Možeš da im organizuješ kurs ili seminar.

Možeš primerom svojih testova i postova da im pokažeš kako se stvarno radi.

Kako da amateri prestanu da zvuče glupo, i počnu da pišu kao profesionalci.

To i ja radim u mojim radionicama kreativnog pisanja. Umesto da kritikujem, ja im pomažem.

Šta misliš o tome? Lako je kiritkovati i osuđivati, bolje je da se uradi nešto kvalitetno i korisno. I ne samo za tebe, nego i za opštu stvar. Budi pozitivan i sa kukanja pređi na dela.

„Nemoj da mu pokloniš ribu, nauči ga da peca“. Tako kaže stara kineska poslovica.

I to je uvek najbolji PUT.