TEHNIKE PISANJA: Monstrum ispod kreveta

PISANJE STRAHA: kako uplašiti čitaoca u dobro skrojenoj priči?

Vrata se ponovo otvoriše. Uđe stražar koji je nosio nešto od žice, neku kutiju ili korpu.On je stavio na udaljeniji sto. Od O’Brajena Vinston nije mogao da vidi šta je to.

”Najgora stvar na svetu”, reče O’Brajen, “varira zavisno od jedinke. Za nekog je to biti živ zakopan, za drugog biti spaljen, ili udaviti se, ili biti nabijen na kolac, ili pedeset drugih smrti. Ima slučajeva kad je najgora stvar na svetu nešto sasvim beznačajno, čak ni nesmrtonosno.”

On se beše malo pomerio u stranu tako da je Vinston mogao bolje videti onaj predmet na stolu. To je bio četvrtasti kavez od žice, s ručicom, nešto nalik na mačevalačku masku, sa udubljenom stranom napolju. Iako je kavez ležao tri-četiri metra od njega, Vinston vide da je uzdužnom pregradom podeljen na dvoje, i da se u svakom odeljku nalazi po jedan stvor. To su bili pacovi.”U tvom slučaju”, reče O’Brajen, “najgora stvar na svetu su pacovi.”

Još čim je video kavez, kroz Vinstona je prošla neka jeza predosećanja, neki strah odneznano čega. No tog trenutka mu najednom postade jasno šta znači onaj maskoliki deo.Utroba kao da mu se pretvori u vodu.

Džordž Orvel, “1984”

Svi smo imali noćne more barem jedanput u životu. Ja se uvek potrudim da moje i zapišem. Kasnije se uvek ispostavi da je to dobra stvar za brojne ideje u pisanju, čak i ako ne pišem nekakvu horor priču. Povremeno, strah je koristan. Prodrma. Tera da razmisliš i zamisliš. Strah odlično funkcioniše u svakodnevnom životu, a u pisanju još više. Zašto je strah tako važan u našim životima?

Strah spada u osnovne ljudske emocije duboko ukorenjene u našu podsvest. Ako ti kao pisac ne koristiš strah u svojim pričama, (naravno tamo gde treba i gde je korisno), propuštaš sjajnu priliku da angažuješ svoje čitaoce ne jednom dubokom emotivnom nivou koji se pamti.

Čak i ako ne pišeš u klasičnom strah žanru (triler, horor, krimić…), određena doza straha može biti vrlo važna za priču. Strah može da stvori vrlo žive i upečatljive likove, a čitaocima da obezbedi mnogo uzbudljivih stranica koje neće ispuštati iz ruku.

Zanat: uplaši čitaoca

Koji su glavni strahovi tvog junaka? Duboko skriveni u njemu? Seti se one scene iz Orvelova “1984” i susreta glavnog junaka sa pacovima? A onda smisl kako da to iščačkaš napolje i da ga suočiš sa tim! Šta će on onda da uradi?

Igraj se sa emotivnim strahovima. Za neke junake je najveći strah da će ih njihova ljubav ostaviti. Osećanje napuštenosti. Otkrij šta je to što emocionalno plaši tvog glavnog lika u priči. A onda nam pokaži – ti već znaš šta sledi u priči – kada se tvom junaku nagovesti ono čega se najviše plaši!

Dodaj još i 100 grama spoljnog straha. Uvek je dobro da postoji i neki spoljni faktor koji će da straši tvoje likove (i čitaoca). Užasan splet spoljnih faktora koji prete da ih samelju, unište, dezintegrišu. Stavi glavnoj junaka u neku fizičku opasnost, kreiraj napetost uz postepeno povećanje količine straha (suspens) i … čitaoc će drhteći, uz lupanje srca i znoj, stezati korice tvoje knjige. Ponekad, tesno preživljavanje uz bolne fizičke rane, može dovesti do preokreta u duši likova.

Razmišljaj kao dete. Svi smo gledali onaj crtać “Monstrumi”. Kad zavirimo u sebe, znamo čega se deca plaše, zar ne? Ovde mašta u principu nema granica. Strah od neverovatnih pojava je sasvim normalan. Monstrum pod krevetom, čudovište u ormanu…Spisak je beskrajan. Još ako pišeš u žanru koji dopušta igranje sa realnošću (horor, SF…) onda ti je samo nebo granica da maštaš uz fantastičnu zabavu!

Igraj se sa našim mozgovima. Ubaci junaka u priču u kojoj mislimo da se prirodno nalazi, dok on veruje da je u nekom sasvim drugačijem svetu. Matriksi mogu da budu različiti i da se paralelno odvijaju! Kada lik u priči počinje postepeno da shvata “pravu” realnost, strah počinje da polako izbija napolje. Ko je ovde lud? Da li je moguće izvući se iz paralelnih svetova?

Emocija je ključ

Strah nije samo emocija. On je efikasan alat koji tvoje pisanje može da podgine na sasvim novi nivo. Obavezno vodi računa da strah koji tvoj junak oseća bude u skladu i intenzitetu sa spoljnim i unutrašnjim događajima. Publika ne voli preterivanja i izveštačenost, brzo će te provaliti i onda od strašenja nema ništa.

Kreiranje suspensa u online radionici je mnogo zabavna vežba: straši me, plaši me,  je ključna tehnika za sve koji vole da pišu krimiće, akcione trilere, horor priče. Ono kad ti jeza ide niz kičmu, i nesptrljivo okrešeš stranice knjige, očekujući slatku jezu. Pa se pokriješ ćebetom preko glave.

Ali i za eseje na Blogu, ili reklamnom tekstu sa pričom. U dobroj skrojenoj priči, po klasičnom grčkom modelu, u radionici učimo u delu – pisanje i struktura priče. Malo dramaturgije je uvek korisno znati. Barem na početku.

I zapamti: pisanje je zabave, pre svega!! Buuu!

 

[section title=““]

Usavrši svoje pisanje, sada!

darko profil 3 cb

Ja sam prof. dr Darko Tadić, i već 20 godina se bavim pisanjem, copywriting-om i komunikacijama.

Da li je pisanje tvoj život, tvoja strast, muza koja neće da te ostavi na miru? Ako jeste, onda iskoristi priliku i usavrši svoje pisanje. Radionice kreativnog pisanja služe upravo za to!

Ako si početnik u pisanju, nauči osnovne tehnike zanata pisanja, osnove dramaturgije izgradnje likova, postavke, tehnike pričanja priče. Možda  želiš da postaneš profesionalni pisac i da živiš od pisanja? Imaš svoj blog i voliš da pišeš?  Nauči sve o copywriting-u, pisanju za  Blog i Interent, freelancer poslu, i pisanju za biznis.

Radionice pisanja će ti u tome pomoći! Sve je u komunikaciji, zar ne?

[button color=“primary“ size=“small“ url=“https://www.kreativnopisanje.org/“ target=“self“]SAZNAJ VIŠE[/button]

[/section]

 

Horor priče za decu – prilog kulturi smrti

U poslednje vreme horor filmovi, knjige različitog nivoa krvi i straha, postaju sve popularniji u kulturi smrti u kojoj živimo. Naravno, ova pomama stigla je i kod nas, spakovana u medijski izvikanoj odiseji o čarobnjacima u formi najmanje krvavog Harija Potera, pa sve do priča o vilama i vilenjacima za najmlađu decu. Tolkin je u tom smislu već zastareo, a „Igre prestola“ postaju pravi hit među osnovcima i srednjoškolcima. Oni najmlađi u vrtiću su već zadojeni kojekakvim monstrumima u crtaćima sa tevea, lutkama bez očiju i lica, tako da su tupave Barbike već odavno out. O onim starijim koji vreme provode uz tabloide, pivo i turske serije da i ne govorim.

U skladu sa sve dominantnijom filozofijom pokreta“Novog doba“ (New Age), koji predstavlja pravi papazjaniju mistike, oklutizma, alternativne „medicine“ i istočnjačke filozofije istrgnute iz konteksta, u Beogradu se ovih održava i „Horor festival“, spakovan u neku vrstu književne radionice! I to za decu od 4 do 8 razreda osnovne škole, ili nešto tako. Da našem posrtanju nema kraja, ova najnovija glupost najbolje svedoči o tome koliko smo propali kao društvo i civilizacija (pre svega ova Zapadna). Čak i letimičan pogled na rafove knjižara sa ovakvim sadržajima, ostavlj autisak da je Stiven King pravi amater u odnosu na brojne autore koji nam zasipaju decu ovakvim škrabanjem. Cilje je da sve bude uzbidljivo, sa što više krvi, manje više otvorenog seksa, raznih suspens događaja koji će vas šokirati (zabaviti?) i učiniti da postanete neosetljivi na kasapski nož u glavi komšije.

Strašno je to što se ova nekada šund literatura probila u same vrhove „popluarne književnosti“ i stekla status kreativnog pisanja za mase, koja je oduvke više volela literaturu za plažu nego da muči mozak i maštu sa nekakvim knjigam akoje zahtevaju da se mozak uključi u nešto više, osim spiska za pijacu ili novniskih naslova kome je dupe ispalo u tabloidima. Sada imamo popularisanje ovakvih gluposti u formi kreativih radionica za decu, sa porukom da će ona više čitati neog što čitaju i pišu sada. Tako imam klasičnu zamenu teza, ako omiljenu kod modernih propagandista: tačno je, deca će čćitati ali šta? Gomilu đubreta sa skrivenim porukama „Novog doba“, koje im ispiraju mozgove i čine ih neosetljivim robotima modernog srednjek veka koji nam se prodaje kao moderna demokratija savreme civilizacije! Crvenkapa, Zli vuk i ostali likovi su otišli u ropotarnicu istorije. Definitivno.

Hleba i igara je naravno oduvek bilo i biće. To nije sporno. Gadno je da mi sve više pristajemo d auništavamo naše potomke i našu budućnost bez ijednog kritičkog osvrta i iskre razuma o stanju stvari. U opštoj gluposti i neznanju tako imamo situacju da neka egzaltirana ženska osoba promoviše ovaj „Horor festival“ uz oduševljenu podršku voditelja na radiju u cilju popularisanja čitave ove glupe ideje. Zar su horor priče, fimovi i romani ono što treba da učimo našu decu u tako osetljivom uzrastu? Šta će oni dobiti od toga osmi straha koji će trajno naseliti dečije duše i učiniti da postanu neosetljivi na ljudske patnje, zlobu, pokvarenost i nemoralni način života?

Umesto da učimo decu da razvijaju pozitivnu maštu, ljubav prema životu, poštovanju života kao takvog, mi ih zatrpavamo monstrumima, smrću, patnjom i strahom. I sve to u formi zabave. Kakva će biti ta deca kad odrastu? Umesto da ih učimo saradnji, ljubavi prema znanju, da ih motivišemo da uče da grade i stvaraju, mi ih učimo da pritiskom na dugme razaraju, ubijaju, krše i lome i da misle da je to lepo i kreativno! Umesto da čitaju najbolja dela domaće i strane književnosti, decu učimo da plivaju u najgorem šundu i sve to u formi kreativnih radionica! Za čitanje i pisanje. Ni manje ni više!

Doduše možda to i jeste svrha svega toga. Tupo i glupo ljudsko biće koje ne misli, je nabolji podanik psihopatske civilizacije u koju smo uterani. Sve do propasti ovog Rima i dolaska nekog novog za koga se samo možemo nadati da će biti bolji od svega do sada.

Od dugmeta na kompjuterskoj igri, ili daljinskom upravljaču, pa do prvog šamara i povlačenja okidača je samo jedan korak. Zar ne?