Pritisneš SAVE na računaru, srkneš još jedan gutljaj kafe (može i burbon sa jednom kockom), i zatvoriš Wordov dokument koji sadrži tvoj upravo dovršen Magnum Opus u vidu pesme, priče, romana ili nekakve zbirke koju si dugo vremena mučio, pisao, brisao, i šta sve ne, kako bi pisanje priveo kraju.
THE END. Kraj. Konec. Gotovo.Osećaš se ponosno, ili kao da ti je stena pala s leđa – i da budemo pošteni – nema ništa lepše od završenog rukopisa.
Postoji samo jedan problem: zaljubljen si u njega. U tvoj rukopis. U tvoje delo. I što je još gore – zaljubljen si u samog sebe.
Nije tačno? Možda. Istina? Apsolutno. Kada se zaljubiš u samog sebe kao pisca, dostigao si pijedastal sopstvenog talenta, mreću iz koje je nemoguće pobeći – sve dok ne trenseš na ledinu. Da se tako blago izrazim. I dok se ne izvuče tepih ispod tvog Ega.
Problem kada si umetnik
Naročito ako si umetnik od glagola umetati. Problem sa umetnicima, kako pravim tako i onim nabeđenim, je u tome što se biti umetnik izjednačava sa onim biti – slavan. Mi ljudi smo nezgodni u tome što smo skloni da svaki kreativni proces kojim se bavimo natopimo iluzijom veličine, i očekujemo da naš rad bude prihvaćen univerzalnom aklamacijom.
Ali da se ne zavaravamo: to se neće desiti.
Ono što hoće da se desi je obično sledeće: osećajući se zadovoljno, mi završimo naš “projekat” (staromodno rečeno kratku priču, zbirku pesama, roman…), i to tako da mu se više nikada ne vratimo. Ponovljena čitanja ne postoje, a o objektivnom pristupu sopstvenom pisanju i da ne govorim. Na vrhuncu našeg kreativnog zanosa, osvajajući nove teritorije (u sopstvenoj glavi), uopšte ne marimo da li je naš rad stvarno dobar.
Šta se onda dogodi?
Puni preteranog samopouzdanja, počnemo da šaljemo naše pisanje na razne konkurse, urednicima, izdavačima, kačimo na blog i društvene mreže – kome god i koga god možemo da prisilimo da čita ovo naše neflitrirano čedo, plod našeg Ega.
A oni neće. Neće da čitaju. Odbijaju rukopis. Ignorišu. Zlobno komentarišu. Prave se da ne postoji.
Poniženi i uvređeni, svim ovi pokušajima da impresioniramo druge, povlačimo se u bes, očaj i samosažaljenje. Neki odu da prve društvo depresiji. Drugi se odaju porocima, piću najčešće. Sumnja i osećaj nerazumevanja i niže vrednosti počne da nagriza kao kiselina.
I to je obično mesto gde nas odvede sopstveni Ego.
Nemoj da se zaljubiš u sebe, zaljubi se u pisanje
Tvoja ubeđenje i očekivanja bi trebalo da budu povezana sa činom pisanja, za sam proces, a ne za kulminaciju tvojih napora. Ako se tvoja revnost koncentriše isključivo na rad, onda ćeš biti sledeće:
- mnogo manje obeshrabren negativnim reakcijama
- mnogo voljniji da preradiš i urediš svoje delo (zato [to zna[ da ono nikad nije završeno)
- više ćeš impresionirati svoju publiku zato što stalno unapređuješ svoje pisanje i neguješ svoj talenat
Da li to znači da ne trebaš da budeš nervozan kada negde pošalješ svoj rukopis? Iili da uopšte ne mariš za svoj ulog dok pišeš? Daleko od toga. Ako se zaljubiš u pisanje, ti ćeš pisati svoje strasti za pisanjem. A kada tako pišeš, nemoguće je da stvoriš nešto što je daleko od tvog srca.
Dakle, piši. Zaljubi se u svoje pisanje. Piši svaki dan dok pisanje ne zavoliš kao disanje. I uradićeš sve ono što pisac i jedna umetnik rade.
Da li stvarno tako pišeš?