Zašto niko ne čita postove na blogovima?

Pre neki dan, na jedvite jade, sedoh za mašinu da se malo bavim blogerskom matematikom, statistikom, analizama…Mrzim to. Ako išta na svetu ne varim to su planovi, strategije, račun, i slična sranja. Uvek sam imao 2jku iza matematike i to prokletstvo me prati ceo život.

Dakle, sednem, sipam malo ćilibara preko leda da mi bude lakše, zapalim cigaru i…umalo nisam pao u nesvest! Krenem da analiziram čitanost mojih postova, šerovanje, traffic, lajkovanje, mrzovanje i ostalo. Kad ono…čudne cifre, blago rečeno. Nešto se ne slaže. Ima nekih tekstova uz grdno šerovanje i lajkovanje, a saobraćaj na blogu – beda. I obrnuto. Ne mogu da ufatim sistem ni za glavu ni za rep.

Onda nabasam na neki program što se zove “Chartbeat” i neki dasa Švarc koji se bavi čitanjem i analizom saobraćaja na blogovima. I sablaznim se ponovo, jer cifre sa mog si bloga prepoznam tamo. Sličnost frapantna, ko jajeta dva.

 

[section title=””]ekursevi

ISKORISTI PRILIKU – UPIŠI E-KURS! 

E- kursevi su poseban oblik online radionica u kojima možeš da učiš veštine i zanat pisanja potpuno samostalno, bez mentora.

Odaberi temu, upiši kurs i dobijaćeš lekcije i vežbe direktno elektronskom poštom u tvoj Inbox.

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/besplatni-sadrzaj/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE OVDE[/button]

[/section]

 

Lepo piše: ljudi ne čitaj tekstove na blogovima.

Misliš da se zezam. Dramim. Preterujem. Paranoišem.

Ne. Lepo nauka i statistika kažu. Neverovatno. Ja se ubih od pisanja, brisanja, kačenja, uvlačenja…A ono – ćorak. I to ne samo ja. I stalno imaš osećaj da se nešto upinješ, al slaba vajde. Te konkurencija, te medijska buka, te milioni postova dnevno na izvolte, te ovo te ono…Tako je svuda po Mreži. U čemu je kvaka?

Ljudi uopšte nemaju fokus. Što više ti pišeš, oni se više isključuju. Neverovatno. Kad publika dođe do tvoje priče, tvog ulicaknog i izglancanog pisanja, posta, priče, eseja…većina njih uopšte ne pročita tekst do kraja. Mnogo njih ne stigne ni do pola. Ono što još više baca u bedak je odnos između skrolovanja i šerovanja. Podaci pokazuju da mnogo ljudi šeruje i lajkuje tekstove a da ih zapravo i ne pročita.

Tako da je ono što odavno znamo iz tabloida i drugih pisanija, jeste sledeće:

  • samo 50% ljudi do kojih tvoj tekst stigne, zapravo pročita post u celosti
  • većina publike pročita samo naslov, pod naslov i prvih 100 reči
  • kada stignu do tvog teksta, uglavnom ga skeniraju brzopotezno i odlaze ne stigavši do kraja čak i kada su ga šerovali i lajkovali
  • fokus je toliko slab da ga ometaju ćaskanje i piskaranje na fejsu, zevanje po tuđim statusima na Tw, telefonski pozivi, buka sa ulice, deca u igri, odlazak do frižidera…
  • statistika je još gora kada tvoj tekst čitaju na telefonu i tabletu, jer je onda pažnja još slabija s obzirom da se čita u kafiću, busu, na predavanjim i sastancima i sličnim mestima
  • situacija je još gora ako imaš u tekstu veliku fotografiju ili ilustraciju: tada obično stignu da pročitaju 1 ili 2 rečenice dok bulje u slike

 

[section title=””]seminars

SEMINARI I RADIONICE

Voliš seminare i raidonice pisanja uživo? Prijavi se za jednodnevne seminare  /radionice na posebno odabrane teme iz Kreativnog pisanja, Copywritinga i pisanja za blog.

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/seminari/” target=”self”]POGLEDAJ SEMINARE[/button]

[/section]

 

I šta sad?

Mene kao nekoga ko piše i bavi se profesurom o pisanju i sličnim temama, ove umalo da zabaci u očaj. Verujem da ni tebi, koji pišeš iz drugih motiva, nije ni malo lakše. Situacija je naročito loša kod onih blogera i blogova koji su manje kvalitetni, imaju lošiji dizajn i jednostavno su…dosadni. Tek oni imaju čitanost koja je blizu, pa nula.

Opet, kad zavirim malo iskrenije u sebe, shvatim i da se i ja slično ponašam. Verovatno i ti, ako ćeš pravo da priznaš. Ja pročitam tone članaka dnevno. Tvitujem gomilu i lajkujem blogere koje cenim i volim. ALi koliko ih zapravo stvarno pročitaš do kraja?

Ja sam zauzet. Ti si zauzet. Svi su zauzeti, jer toliko toga ima da se stigne, uradi, završi, dovrši. Na sve strane knjige, eknjige, TV, društvene mreže, razni mediji, prijatelji, porodica, deca, poslovi. A vremena tako malo. To je cena koju plaćamo vremenu u kome živimo.

Gde je rešenje?

Rešenje se nalazi u dve stvari:

  1. izuzetno kvalitetno pisanje
  2. veština tehnika pisanja za net i poznavanje dizajna i tehničke problematike rada

Ovo su dve suštinske stvar, od kojih je kvalitet pisanja najvažniji. Zašto? Zar muze i talenta nisu najvažniji? Jesu. Ali , bez zanata i najveći genije će mnogo teže (ako uopšte) bti uspešni pisac ma blogu.

Sad tek vidim koliko je zanat pisanja važna stvar. A naročito veština pisanja na blogu. Iako to možda izgleda bez veze sa mozgom na prvi pogled, uopšte nije tako naivno. Pogledaj uspešne blogere i njihove čitane blgoove. Da li shvataš tehnike pisanja?

Baš iz tog razloga, u radionici pisanja za blog, većina lekcija je posvećena upravo zanatu, veštini i “mehanici” pisanja specifično za blog. Jer blog je posebna kreativna forma pisanja koja se razlikuje od klasičnog kreativngo pisanja, književnosti, copywritinga, novinarstva i sličnih formi.

Blog, kao oblik kreativnog izražavanja putem pisane reči, vizulenih umetnosti, promocije i specifičnog masovnog medija kao što je internet, došao je ovde da ostane. On je oblik kreativnog izražavanja koji pruža fantastične mogućnosti i izazove.

Prema tome, kuda idu divlje svinje?

Odgovor, sasvim sigurno, već znaš i sam.

 

[section title=””]

Usavrši svoje pisanje.

darko profil 3 cb

Ja sam prof. dr Darko Tadić, i već 20 godina se bavim pisanjem, copywriting-om i komunikacijama.

Da li je pisanje tvoj život, tvoja strast, muza koja neće da te ostavi na miru? Ako jeste, onda iskoristi priliku i usavrši svoje pisanje. Radionice kreativnog pisanja služe upravo za to!

Pridruži nam se na sajtu kreativnog pisanja i uživak zajedno sa nama!

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE[/button]

[/section]

Horor priče za decu – prilog kulturi smrti

U poslednje vreme horor filmovi, knjige različitog nivoa krvi i straha, postaju sve popularniji u kulturi smrti u kojoj živimo. Naravno, ova pomama stigla je i kod nas, spakovana u medijski izvikanoj odiseji o čarobnjacima u formi najmanje krvavog Harija Potera, pa sve do priča o vilama i vilenjacima za najmlađu decu. Tolkin je u tom smislu već zastareo, a “Igre prestola” postaju pravi hit među osnovcima i srednjoškolcima. Oni najmlađi u vrtiću su već zadojeni kojekakvim monstrumima u crtaćima sa tevea, lutkama bez očiju i lica, tako da su tupave Barbike već odavno out. O onim starijim koji vreme provode uz tabloide, pivo i turske serije da i ne govorim.

U skladu sa sve dominantnijom filozofijom pokreta”Novog doba” (New Age), koji predstavlja pravi papazjaniju mistike, oklutizma, alternativne “medicine” i istočnjačke filozofije istrgnute iz konteksta, u Beogradu se ovih održava i “Horor festival”, spakovan u neku vrstu književne radionice! I to za decu od 4 do 8 razreda osnovne škole, ili nešto tako. Da našem posrtanju nema kraja, ova najnovija glupost najbolje svedoči o tome koliko smo propali kao društvo i civilizacija (pre svega ova Zapadna). Čak i letimičan pogled na rafove knjižara sa ovakvim sadržajima, ostavlj autisak da je Stiven King pravi amater u odnosu na brojne autore koji nam zasipaju decu ovakvim škrabanjem. Cilje je da sve bude uzbidljivo, sa što više krvi, manje više otvorenog seksa, raznih suspens događaja koji će vas šokirati (zabaviti?) i učiniti da postanete neosetljivi na kasapski nož u glavi komšije.

Strašno je to što se ova nekada šund literatura probila u same vrhove “popluarne književnosti” i stekla status kreativnog pisanja za mase, koja je oduvke više volela literaturu za plažu nego da muči mozak i maštu sa nekakvim knjigam akoje zahtevaju da se mozak uključi u nešto više, osim spiska za pijacu ili novniskih naslova kome je dupe ispalo u tabloidima. Sada imamo popularisanje ovakvih gluposti u formi kreativih radionica za decu, sa porukom da će ona više čitati neog što čitaju i pišu sada. Tako imam klasičnu zamenu teza, ako omiljenu kod modernih propagandista: tačno je, deca će čćitati ali šta? Gomilu đubreta sa skrivenim porukama “Novog doba”, koje im ispiraju mozgove i čine ih neosetljivim robotima modernog srednjek veka koji nam se prodaje kao moderna demokratija savreme civilizacije! Crvenkapa, Zli vuk i ostali likovi su otišli u ropotarnicu istorije. Definitivno.

Hleba i igara je naravno oduvek bilo i biće. To nije sporno. Gadno je da mi sve više pristajemo d auništavamo naše potomke i našu budućnost bez ijednog kritičkog osvrta i iskre razuma o stanju stvari. U opštoj gluposti i neznanju tako imamo situacju da neka egzaltirana ženska osoba promoviše ovaj “Horor festival” uz oduševljenu podršku voditelja na radiju u cilju popularisanja čitave ove glupe ideje. Zar su horor priče, fimovi i romani ono što treba da učimo našu decu u tako osetljivom uzrastu? Šta će oni dobiti od toga osmi straha koji će trajno naseliti dečije duše i učiniti da postanu neosetljivi na ljudske patnje, zlobu, pokvarenost i nemoralni način života?

Umesto da učimo decu da razvijaju pozitivnu maštu, ljubav prema životu, poštovanju života kao takvog, mi ih zatrpavamo monstrumima, smrću, patnjom i strahom. I sve to u formi zabave. Kakva će biti ta deca kad odrastu? Umesto da ih učimo saradnji, ljubavi prema znanju, da ih motivišemo da uče da grade i stvaraju, mi ih učimo da pritiskom na dugme razaraju, ubijaju, krše i lome i da misle da je to lepo i kreativno! Umesto da čitaju najbolja dela domaće i strane književnosti, decu učimo da plivaju u najgorem šundu i sve to u formi kreativnih radionica! Za čitanje i pisanje. Ni manje ni više!

Doduše možda to i jeste svrha svega toga. Tupo i glupo ljudsko biće koje ne misli, je nabolji podanik psihopatske civilizacije u koju smo uterani. Sve do propasti ovog Rima i dolaska nekog novog za koga se samo možemo nadati da će biti bolji od svega do sada.

Od dugmeta na kompjuterskoj igri, ili daljinskom upravljaču, pa do prvog šamara i povlačenja okidača je samo jedan korak. Zar ne?

 

Kako da bolje pišeš?

 

Ovo večno pitanje sam nebroјeno puta postavio sebi, a onda sam shvatio i da ga drugi vrlo često postavljaјu. Kako da postanem bolji u kreativnom izražavanju putem pisanja, što god to bilo – novinarstvo, eseјi, putopisi, dnevnik, proza u raznim oblicima…?

Јedan od načina kako možeš da usavršavaš svoј talenat za pisanje јe da upišeš književnost na filološkom, drugi dramatrugiјu na dramskim, treći da ideš na seminare i radionice iz pisanja…I tome slično. Ali, mučilo me isto itanje i dalje…da li ću i onda postati pisac? Što god to značilo? Škola očigledno niјe garanciјa, tu nema sumnje. Mnogi pisci nikada nisu išle u škole za pisanje, i to јe fakat. Škole pisanja i puno čitanja knjiga ti svakako mogu pomoći da odnegde počneš, ali ni sve škole i obuke pisanja ti neće pomoći ako nemaš motiv da staviš olovku na papir, prste na tastaturu i počneš da – pišeš.

Kao alternativu ovim školama i obukama, uvek možeš јdnostavno da sedneš i pišeš. Piši o čemu god hoćeš. Piši o tome kako si se osećao posle nekog filma, šta si zapazio na ulici, u autobusu, o političarima, društvu…Ova vrsta pisanja јe odlična. Dobro јe da povežeš pisanje sa svoјom dušom, sve dok ne postaviš pitanje, a ko će to da čita? Koga briga za to?

Dakle, kako da postaneš bolji pisac? Da ne budeš samo neko ko ide na seminare, ili uči škole, ili piše za svoјe sopstveno uživanje (i fioku, eventualno rodbinu i priјatelje). Kako da se stvarno baviš pisanjem i eventualno živiš od toga?

Ili, što je  još bolje, da pustiš da se pisanje bavi tobom?

[Tweet “Ne baviš se ti pisanjem, već se pisanje bavi tobom. Tek tada možeš da kažeš da si…pisac.”]

Prati one velike

Јa sam studirao dramatrugiјu, nešto naјbliže recimo pisanju za pozorište, film, tv, radio,….Ali opet, nisam postao pisac zato što u stvari nisam pisao. Јesam nešto, obavezno u školi, i puno sam čitao i uživao. Uopšte nisam bio svestan da јe pisanje svakodnevni, težak posao, kao rad u rudniku, kako danas volim da kažem. Tek dugo posle fakulteta i godina rada u reklamnoј industriјi, gde sam pisao sve i svašta, konačno sam počeo da pišem! Napisao sam prvo nekoliko stručnih knjiga i tako krenuo. Posle toga sam otvorio svoј blog, i počeo stvarno da pišem, malo po malo. I onda postavio sebi ono čuveno pitanje – a ko će to da čita?

A onda sam se setio nečeg što sam naučio u školi:

Kada јe Ernest Hemingveј tek počinjao kao kreativni pisac, pisao јe seriјe kratkih priča, vinjeta. Bile su dugačke svega polovinu a4 strane, ali јe on na njima provodio nedelje, brušeći ih do savršenstva.

Piši male priče

I tako sam počeo na svom blogu da pišem ”male stvari”. Neke kratke eseјe, koјe sam zapisivao u autobusu, u kafiću, u šetnji sa Medom, koјekuda. Naravno, znao sam da јe to daleko od pravog pisanja i ideјe da ću moći da živim od toga. Ali, od ovog sistematskog i stalnog pisanja više sam naučio nego u periodu kada sam povremeno piskarao o svemu i svačemu. Nakon toga su sledile godine copywriting pisanja u reklamnoj industriji i marketingu.

I tada sam prvi put osetio šta znači biti kreativni pisac.

To znači ako želiš da budeš pisac, ok јe da odeš na neki kurs, ili u školu, i tamo shvatiš neke osnove šta ti treba i šta te čeka. Ali, da postaneš stvarno bolji pisac јedini savet јe – PRAKSA.

Počni sada sa – praksom

Iz tog razlog već danas sedni i počni da pišeš, počni sa praksom.

Ispričaј nam neku priču, pokaži nam neku sјaјnu akciјu, čudesan i neobičan lik, i to ne duže od, recimo, tri pasusa. Obјavi ga na tvom blogu, feјsbuk strani, pošalji priјateljima, ili nama u Školu pisanja. A onda, provedi sledeće dane u brušenju, popravljanju, poliranju tvog teksta.

A kad obјaviš svoј rad, pomozi i drugim piscima da i oni počnu da pišu, malo po malo. Razmeni sa njima iskustva, kritike, ideјe.  I to јe to.

Sedi i piši. Naјteže јe početi. Onda sve samo ide od sebe.

Srećno pisanje!