Bol i slava pisanja

 

Koliko puta ti se desilo da odvratiš pogled od scene koju pišeš jer ti nanosi nepodnošljiv bol?

Zato što ti okine sećanja koja bi najradije da zaboraviš?

Ponovo se vraćaš među svoje demone i traume: ostavljanja, raskidi, poniženja, odbacivanja…ili neki drugi strašan događaj.

Pa ipak, ako izaciš takve scene, upropastićeš priču. Čak i kad je tvoje iskustvo potpuno fiktivno, ipak i dalje boli.

Sva velika pisanja su proživljena iskustva autora. Prava ili izmišljena, svejedno. Proživljena su.

Teramo sebe na neka čudna mesta, padamo u drame koje nikad nismo sreli, slikamo umove nekih ljudi koje nikad nismo, i verovatno ni nećemo sresti, ali…ipak pišemo.

To ume da boli.

I tako i treba.

Sve dok ne primoramo sebe da osetimo bol našeg junaka, neće ga ni čitalac osetiti. Odložiće knjigu u stranu i izgubićemo ga zauvek. I junaka i čitaoca.

To nije realno, mnogi će ti reći. I biće u pravu.

[Tweet “Sve što treba radiš jeste da sediš za pisaćom mašinom i krvariš.”]

To sam i sam otkrio pišiću priču o liku koji otkriva fleke svuda po telu. Koje ne može da skine. Postaje prljav. Raspada se. Fleke ga progone. A fleke su njegovi sopostveni demoni, grehovi duše, koje traže put napolje. Na kraju mora de se ritualno opere i udavi samog sebe.

Da li je mogao da spase svoju dušu? Nije znao kako. Shhvatio je suštinu tek kad se udavio.

Plakao sam kao kiša dok sam pisao ovu scenu. Zašto? Jer pored mene ima mnogo takvih duša na ovom svetu, iako su sigurno potpuno drugačiji od mene. Ali je imanje duše zajednička stvar za sve žive ljude. U suprotnom, fleke i demoni ne bi imali smisla. Plakao sam i za njih.

Suoči se sa bolom

Ne samo što će tvoja priča imati snagu već će ti pomoći da odrasteš kao ličnost.

Aristotel je ovo govorio pre 2400 godina. Kada živimo kroz naše iskustvo zamišljene tragedije – na pozornici ili u našoj glavi – pročišćeni smo sažaljenjem i užasom.

Katarza. To je isceljujuće iskustvo. Unutrašnje priznanje koje nas drži na okupu i podseća da smo ljudska bića.

Nijedan pisac koji ume da priča priče ne piše da bi promenio čitaoca već da menja sebe.

Svaka naša priča koju pišemo sa osećanjima predstavlja ličnu katarzu, otpuštanje napetosti.

Ako to uradiš totalno i bez izuzetka, tvoj čitalac će se takođe promeniti.

Da li smeš da ogoliš svoju dušu? I d aje pustiš da tako luta naokolo? I da tvoje priče otkrivaju tvoja osećanja svetu oko tebe?

Da! Evo tri način kako to da uradiš sa što manje bola:

Prihvati da ljudi mogu da osete skoro sve emocije

Postoji vrlo malo toga što možeš da kažeš a da oni ne mogu to da osete.

Dani kada su čitaoci bili “šokirani” otkrićima u literaturi završili su se krajm 19.veka.

Čak i onda, njihov šok je uglavnom bio lažan. U zapadnoj književnosti, viktorijanski čitaoci gutali su indiskrecije Madam Bovari, Moli Flanders ili Toma Džonsa.

Zato piši strašne, užasne, škakljive i skandalozne priče i piši ih dobro. I to će ostaviti utisak na tvoju publiku. Zato što postoje dobre šanse da su i sami doživeli tako nešto. Ili neko koga poznaju.

Jer, ove scene su istinite.

Nemoj da misliš da tvoje privatno otkrivanje u pisanju jeste nešto loše po tebe

Čitaoci se zaljubljuju u autora koji, kroz likove i događaje, otkriva sopstvene slabosti.

Stiven King je jednom javno priznao da piše jezive trilere kako bi isterao demone iz sopstvene duše.

Da li o njemu najgore mislimo? Ne. Čitaoci žure da dograbe njegovu novu knjigu i knjige su mu bestseleri.

Koristi bolne događaje kao priliku za lični rast i razvoj

Kreativno pisanje se uvek prepisuje kao terapija za one koji su pod stresom.

Zašto?

Kada pišemo o teški iskustvima stičemo kontrolu. Pravimo strukturu. Unosimo red u nasumični bol.

Na taj način ga posedujemo.

Tajna je da ne ostane da se koprca u sećanjima. Barem ne u prvoj ruci rukopisa.

Vrati mu se. Prekrajaj ga i uređuj nemilosrdno. Grč za grčom može da smori čitoca. Da ga udavi Zato ga čisti i pročisti dok ne bude kako treba.

Spakuje sve te traume u samo jednu elokventnu rečenicu, ili pasus. Tada bol postane metafora. Sa njima se uvek lakše izborimo.

A onda idi dalje.

Tako radimo u životu, nakon stresa. Kreativno pisanje će ti pomoći da to uradiš.

Nemolosrdan rad na tekstu je ključ. Budi sam sebi najbolji prijatelj. Ispljuni sve to. Izbori se sa njim i povedi.

A onda, idi dalje.