Devica Marija iz lokalnog kafića

Pre neko veče sedeo sam u nekom kafiću, sticajem okolnosti u ženskom društvu samohranih majki i raspuštenica, od kojih su neke bile moje prijateljice (a neke nisu). S ozbirom da sam i sam raspušten, nekako sam se uklapao u to društvo, pa su me trpele. Sve su uglavnom bile sa manjim ili većim potomstvom, decom koja su nedostajuće očeve doživljavala kao neku tajanstvenu fantaziju, mitsko biće koje godinama neotkriveno živi u njihovoj kući i koje će se jednog dana (možda) pojaviti nekakvom čarolijom, pa da budu kao druga deca i nauče reč “tata”.

Sve su bile doterane, poželjne, hrabre, i odlučne ali i nesretne zbog svoje sudbine zbog koje nisu mogle da krive rat ili neku drugu katastrofu što su ostale same. Razgovor je otkrivao tugu ispod blještave fasade; neke su bile ucveljene; neke su želele muža i oca svom detetu; neke su mrzele svoju decu (i toga je bilo); neke su se osećale samo i napušteno (mnoge od njih). Pokušavao sam povremeno da ih bodrim nemuštim rečima kako su imale sreću da i se to dogodilo, kako ništa nije tako crno, kako su one dobre žene, kako sada mogu da žive onako kako žele, i slične gluposti.

U jednom trenutku tuge i nemoći, odlučim da izađem iz sopstvenog tela i sednem za susedni sto. I odjednom se pred mojim očima pojavi biblijska scena: Mlada žena sa detetom u krilu, i čitavim životom pred njima – njiho dvoje sami, bez ikakvih obaveza. Skoro kao devičansko rođenje. Moderna Devica Marija, sa Luj Viton torbicom i Kiko kolicima. Preplavi me neka grdna tuga. I u glavi mi zvoni rečenica koje s često to veče izgovarale – “ko je kriv”, jer kad ih pitam kakav je bio otac i muž, većina kaže propalica, svinja, lažljivac, neradnik, kukavica, jebivetar…I bolje da je mrtav nego živ (rat i stradanje muškaraca je uvek bolja uteha nego karakterni razvod).

I onda pomislim: najveći dobitak u životu je kad shvatiš da je Univerzum potpuno ravnodušan prema tvojoj sudbini. Tamo nema nkakve pravde, krivde, prava na ovo ili ono…To su pojmovi izmislili kako bi prevazišli sopstvenu egocentričnost i pokušali da prežive u ovom surovom svetu. To počne kada kao dvogodišnjak počneš da postavljaš ona čuvena Zašto pitanja i nastavi se do kraja života (za neke ljude). Ostali se ne smaraju ovim pitanjima, već se bave preuređenjime sopsotvenih kaveza, uz pažljivo izbegavanje da drmaju tuđe. Samo uz ljubav možeš da pobediš život.

Vratim se u sebe da dovršim espreso. Vidim kako me gledaju onim krupnim očima punim tuge i neke moćne ljubavi dok rukama svijaju svoju decu i popravljaju nabore na haljini ili bluzi. Osetim se krivim iako nisam kriv nizašta. Insistiraju da one plate.

Te večeri vratim se u svoj brlog gde me dočeka još jedno muško mitsko biće sa belim krznom. I čaša sa ćilibarom  na stolu. Uključim mašinu, ali te večeri ekran ostane prazan. Život uvek ume da piše bolje od mene.

Ako ti se sviđa, podeli...