Kako da pišeš bolju poeziju?

Želiš da bolje pišeš poeziju? Hoćeš da isprobaš neku bolju tehniku pisanja?

Prestani da se trudiš da pišeš bolje pesme.

Kako to?

Većina dobre poezije dolazi iz dubina podsvesti, tako da procenjivanje kvaliteta tvojih pesama dok ih pišeš, jeste krajnje problematična stvar. Ako brineš da je tvoja poezija slaba, metafore bedne, ideje tanušne, da niko neće hteti da čita to što si napisao, onda si na najboljem putu da svojoj poeziji podsečeš krila, dok u isto vreme želiš da letiš na ivicu stratosfere.

Ali, postoji jedan zanimljiv način koji će za neke pesnike biti pravo rešenje. Možeš slobodno da ove ideje menjaš, obrćeš, okrećeš i prilagodiš ih onako kako tebi odgovara.

[Tweet “Pesnik je oduvek bio onaj koji u drugima leči bolest od koje sam umire. – Branko Miljković”]

# Prvo.

Da bi bolje pisao pesme, isključi svesni deo mozga koji te stalno podseća šta će tvoji čitaoci misliti, ili reći, o tvojoj poeziji. Pusti da podsvesni deo mozga piše za tebe. O ovome često govorim svojim polaznicima online radionica pisanja, a čak sam i pisao o ovim zanimljvim tehnikama asocijativnog pisanja. Prčitaj, neće da ti škodi.

U svakom slučaju nemoj da juriš i proganjaš reči koje ćeš pisati; umesto toga prati reči onako kako one izlaze iz tebe. nemoj da ih cenzurišeš, nagađaš, ili da mnogo oklevaš. Otvori um tako da možeš da se povežeš sa onim što svesno ne možeš da vidiš.

Jedan od dobrih načina da isključiš onog dosadnog unutrašnjeg kritičara jeste da sam sebi postaviš nameru o čemu ćeš pisati, pre nego što sedneš za pisaći sto. Udahni duboko i sam sebi nežno kaži da si otvoren za sve što ti padne na pamet. Svesno dozvoli tvom nesvesnom da preuzme kontrolu.Namerači se da ideš tamo gde te muze zovu, čak i ako završiš u šizofrenom kakofoničnom haosu, smušen, dezorijentisan i sa osećajem očaja. Prihvati manjak kontrole kao deo kreativnog procesa.

# Drugo.

Nakon što si neko vreme mozgao i piskarao o temi tvoje pesme, ostavi sve to sa strane na neko vreme. Nemoj da se požuruješ u pravljenju savršenog umetničkog dela. Kao i dobra hrana, dobro pisanje zahteva vreme.Kad tvoja pesma odmori u miru neko vreme, njeni različiti ukusi će se stopiti i iskombinovati na razne načine. Tako ćeš svojoj pesmi dati nove dimenzije i perspektive.

Ako se bojiš da ćeš izgubiti iskru, ili plamen sopsotvene pesme, (žar, kako bi rekli neki umetnici), moeš odmahda počneš da je doteruješ i brusiš, dok je vruća. Uvek možeš da je odložiš sa strane, pa da joj se vratiš posle nekog vremena.

# Treće.

Konačno, nakon što si sebi i svojoj pesmi dao malo vremena i sveže perspektive, vrati joj se u ulozi čitaoca-urednika. Imajući u vidu da je kreativni čin generički proces, a urednički čin kritički proces, uvek pomaže kada se ova dva procesa razdvoje. Tako da svaki treba primeniti onda kada mu je vreme. Prođi pažljivo i čitaj svoju pesmu bez da sudiš sopstvenoj kreativnosti.

I uvek imaj na umu sledeće: kada kritikuješ svoje pisanje, uvek budi velikodušan i osetljiv urednik, kao što bi bio i kada je neko drugi u pitanju.

Uostalom, profesionalna umetnička kritika je ionako bezvezno zanimanje jalovih kreativaca, koji ne znaju šta bi sa samim sobom, a hteli bi da budu kreativne persone.

I za kraj, nešto što mislim da je važno: ponekad bolje pisanje poezije nije stvar tehnike, zanata ili više mozganja o jednoj emociji, događaju, ili ideji. Stvar je u NE razmišljanju. Kopaj duboko po svojoj podsvesti kako bi joj dopustio da pored tebe i ona nešto napiše.

Jedan od dobrih načina da sve to isprobaš je i da upišeš radionicu za pisanje poezije. Od viška znanja i zanata, glava ne boli!

To je najbolji način da tvoja poezija zaista – procveta.

Voz

 

svakom se jednom desi, ako ima boga,
da ima taj osećaj,
da se seti, prene,
kad ne zna kuda da krene…
dok kroz prozor svog voza gleda,
stanice silne i hladne…
a život pod njim klopara
gvozdenim točkovima i nosi u ništa…

imam osećaj da sam uvek negde kasnio,
mnoge stvari nisam sebi objasnio
vozove tuđe pratio,
dok mi činilo da su mi misli večno grešne,
a onda sam konačno shvatio,i srcem prihvatio,
u pogrešnom vozu – sve su stanice…pogrešne.

i onda fala bogu setim se da treba da siđem s tog voza
i nađem sa u nepoznatom gradu
stanica je pusta
nema prevoza do grada
krenem peške…
noć je i magla
strah me steže, ne znam kud idem i šta će da se desi

i vidim kuću, upaljeno svetlo
i čupavi meda u prozoru
ima crvenu mašnu
i miris kuhinje podseća na moju baku
i smeh
pomislim….
stigoh konačno, a onda –
dobijem jedan čupavi osmeh i sivo oko sa mesecom visoko..

i zvižduk voza u dajini
i onda zauvek znam
taj voz vozi samo za mene.

 

Čupavi pajac

 

sinoć kasno, dok su petlovi spavali,
moj prijatelj boje ćilibara,
opet mi na uvo šapat pušta…
i pita
koliko boli ljudska duša ima?
guram ga od stola,
jer da pitanje znam,
nikada ga ne bi reko
i svoju sudbinu proreko
u oku tama spava
ponekad iskri, al retko
život mi šupalj pominje neko.

ustadoh jutros, na levu nogu
kao i proteklih dana, koje više ne brojim
veći ih se samo bojim…
i gledam u kutiju što sam je dobio
ne znam kad ni gde
a u njoj čupavi pajac
što me sivilom oka vreba
i zove me da mi kaže šta mi treba
a ja neću, ni zvuk da pustim
kutiju da zaboravim hoću…
ali taj pajac opruge čudesne ima
iz kutije viri, ne da mi mira
u dušu me dahom i pogledom svojim dira…

hoće da me uzme, vidim rešio je moćno
a lepo mu kažem, pajacu vajni
tvoji su snovi bajni
o duši lepo zboriš, nemoj da progovoriš…
jer ako zineš i čuda o ljubavi kažeš,
u mom oku će tame nestati, i vreme će za mene stati
i šta ću da onda da radim, u sebe da gledam
što boli kao da mi srce čupaš
i nosiš daleko, gde nikoga nema
osim tebe, mene, i šarenih snova…
i sve što ostane, biće samo pesma ova.

Kutiju sam otvorio besan, iz nje iskoči
pajac presan,
uze mi dušu britko, u oku mu živa vatra
poneo me daleko, tamo gde duša uvek cveta
gde vreme stoji i niko nikom ne smeta…
prijatelju, kaže ćilibar, spasa ti nema
sipaj me još malo, da ti bude lakše duši,
koja za tebe uvek ima zečije uši
pogleda me sneno, i skoči u čašu
dadoh mu dve kocke leda, da mu bude zima
al srce mi za pajacom žudi, i vidim…
prijatelju moj, nema mi drugog puta,
odoh tamo gde onaj pajac luta.

 

 

Krojač

 

sinoć sam otišo do krojača,
da sašijem odelo po meri,
a on umesto metra šestar uze,
kaže hoće dobro da me premeri
čudan je to krojač,
na vrh grada radnju ima
niko ga ne zna, lika nema
a on vredno svima meru uzima.

gledam ga kako u dnu radnje ćutke sedi,
mrmlja u bradu, a meni slika bledi
grudi me stežu i hoću da odem
al noge mi teške, spetljane koncem
iglom plete crne tanke niti
čudno je to odelo što mi kroji,
sate i dane vidim ne broji

krojaču, kažem, sad mi se žuri,
srce mi drhti, mraz niz kičmu plazi,
a on samo ćuti, šije i za moj jecaj ne mari…
gledam, vrata nigde nema, ni prozora čak
zaboravih pošto sam došo, utroba mi curi
trošim zadnje sate, sekunde što neće da se vrate
gotovo je kaže, moj brate

ruke mu prazne, ni igle ni konca,
smeška se slatko, ispod skuta kopito krije,
odelo je sjajno, kao za tebe saliveno, grca
a meni utroba rije i duša u mraku svetluca…
i vidim da mi poslednji čas došo
i zadnji dah studeno prošo,
oči sklopih, odelo da probam
i jeste, ko saliveno – za mene je šiveno.