Želiš da bolje pišeš poeziju? Hoćeš da isprobaš neku bolju tehniku pisanja?
Prestani da se trudiš da pišeš bolje pesme.
Kako to?
Većina dobre poezije dolazi iz dubina podsvesti, tako da procenjivanje kvaliteta tvojih pesama dok ih pišeš, jeste krajnje problematična stvar. Ako brineš da je tvoja poezija slaba, metafore bedne, ideje tanušne, da niko neće hteti da čita to što si napisao, onda si na najboljem putu da svojoj poeziji podsečeš krila, dok u isto vreme želiš da letiš na ivicu stratosfere.
Ali, postoji jedan zanimljiv način koji će za neke pesnike biti pravo rešenje. Možeš slobodno da ove ideje menjaš, obrćeš, okrećeš i prilagodiš ih onako kako tebi odgovara.
[Tweet “Pesnik je oduvek bio onaj koji u drugima leči bolest od koje sam umire. – Branko Miljković”]
# Prvo.
Da bi bolje pisao pesme, isključi svesni deo mozga koji te stalno podseća šta će tvoji čitaoci misliti, ili reći, o tvojoj poeziji. Pusti da podsvesni deo mozga piše za tebe. O ovome često govorim svojim polaznicima online radionica pisanja, a čak sam i pisao o ovim zanimljvim tehnikama asocijativnog pisanja. Prčitaj, neće da ti škodi.
U svakom slučaju nemoj da juriš i proganjaš reči koje ćeš pisati; umesto toga prati reči onako kako one izlaze iz tebe. nemoj da ih cenzurišeš, nagađaš, ili da mnogo oklevaš. Otvori um tako da možeš da se povežeš sa onim što svesno ne možeš da vidiš.
Jedan od dobrih načina da isključiš onog dosadnog unutrašnjeg kritičara jeste da sam sebi postaviš nameru o čemu ćeš pisati, pre nego što sedneš za pisaći sto. Udahni duboko i sam sebi nežno kaži da si otvoren za sve što ti padne na pamet. Svesno dozvoli tvom nesvesnom da preuzme kontrolu.Namerači se da ideš tamo gde te muze zovu, čak i ako završiš u šizofrenom kakofoničnom haosu, smušen, dezorijentisan i sa osećajem očaja. Prihvati manjak kontrole kao deo kreativnog procesa.
# Drugo.
Nakon što si neko vreme mozgao i piskarao o temi tvoje pesme, ostavi sve to sa strane na neko vreme. Nemoj da se požuruješ u pravljenju savršenog umetničkog dela. Kao i dobra hrana, dobro pisanje zahteva vreme.Kad tvoja pesma odmori u miru neko vreme, njeni različiti ukusi će se stopiti i iskombinovati na razne načine. Tako ćeš svojoj pesmi dati nove dimenzije i perspektive.
Ako se bojiš da ćeš izgubiti iskru, ili plamen sopsotvene pesme, (žar, kako bi rekli neki umetnici), moeš odmahda počneš da je doteruješ i brusiš, dok je vruća. Uvek možeš da je odložiš sa strane, pa da joj se vratiš posle nekog vremena.
# Treće.
Konačno, nakon što si sebi i svojoj pesmi dao malo vremena i sveže perspektive, vrati joj se u ulozi čitaoca-urednika. Imajući u vidu da je kreativni čin generički proces, a urednički čin kritički proces, uvek pomaže kada se ova dva procesa razdvoje. Tako da svaki treba primeniti onda kada mu je vreme. Prođi pažljivo i čitaj svoju pesmu bez da sudiš sopstvenoj kreativnosti.
I uvek imaj na umu sledeće: kada kritikuješ svoje pisanje, uvek budi velikodušan i osetljiv urednik, kao što bi bio i kada je neko drugi u pitanju.
Uostalom, profesionalna umetnička kritika je ionako bezvezno zanimanje jalovih kreativaca, koji ne znaju šta bi sa samim sobom, a hteli bi da budu kreativne persone.
I za kraj, nešto što mislim da je važno: ponekad bolje pisanje poezije nije stvar tehnike, zanata ili više mozganja o jednoj emociji, događaju, ili ideji. Stvar je u NE razmišljanju. Kopaj duboko po svojoj podsvesti kako bi joj dopustio da pored tebe i ona nešto napiše.
Jedan od dobrih načina da sve to isprobaš je i da upišeš radionicu za pisanje poezije. Od viška znanja i zanata, glava ne boli!
To je najbolji način da tvoja poezija zaista – procveta.