5 načina da kratku priču razviješ u roman

 

Odlučio si da se baviš pisanjem. Ili se pisanje već bavi tobom, što je ista katastrofa. Ok. Pišeš svoj dnevnik, blog, kratke priče. I onda jednog dana rešiš da napišeš svoj prvi roman. I pomisliš: šta je bolje nego da već gotovu priču razvijem u pravi roman? Hit. Bestseler. Kako da to uradiš? I da li to uopšte treba da radiš?

Odgovor je: možda.

Zašto možda? Zato što je kratka priča već gotova priča, i vrlo je teško da od gotovog sada praviš veresiju. Ali, nije i nemoguće. Možda čak i stvarno bude dobar roman. Evo pet zanimljivih načina kako da to i izvedeš.

[Tweet “Najgora stvar koju si napisao je bolja od najbolje koju nisi napisao.”]

#1 Istraži glavni zaplet kako bi otvorio nove priče

Pretresi glavni zaplet tvoje kratke priče, i vidi dali se tu može napraviti još neki interesantan razvoj. Svaki dodatak već postojećoj razivjenoj priči mora biti prirodan. Potraži neke logične elemente, iz postojećih događaja koji se odnose na glanvi zaplet kratke priče, koji se možda mogu promeniti i razviti.

Pogledaj da li neki od tvojih likova mogu da preuzmu ili nastave da nose priču u drugom pravcu? Šta mogu da otkriju što bi dalje vodilo radnju pravo u roman?

#2 Istraži postavku

Prošetaj po svetu koji si stvorio. Obrati pažnju i na najmanji mogući detalj. Saznaj sve što možeš u vezi postavke u kojoj tvoji junaci žive, i probaj da svemu tome udahneš život.

Dobri romani uvek koriste dinamičnu postavku koja se menja onako kako priča napreduje (ili prisiljava junaka da preduzmu akciju), kako bi glavni sukob i likovi dobili na dubini. Primetićeš da takva postavka postaje lik sama po sebi.

#3 Dodaj nove likove

Ovo može da bude prilično varljivo, zato budi oprezan. Dodaj samo one karaktere koji prirodno pripadaju priči. Svrha ovog dodavanja jeste da novi likovi doprinesu priči, a ne da odvoje čitaoca od nje, ili ga sasvim zbune. Ako novi lik samo podgreje delovanje i borbu tvog junaka, ili prosto funkcioniše kao narator iz “realnog sveta”, to može biti znak da treba da pođeš u nekom sasvim novom pravcu.

#4 Uključi dodatne zaplete

Nekada je više bolje, ali nekada može biti i zaista previše…Što je mnogo,mnogo je. Dodavanje više sporednih zapleta može beznadežno da zamrsi tvoju priču. Pa ipak, ako ti već treba neka dodatna komplikacija kako bi produžio kratku priču u roman, onda je bolje da pogledaš u životnu priču/biografiju svog glavnog junaka, na primer, i da vidiš da li nešto iz njegove prošlosti može da posluži za razvoj novog zapleta. A onda se potrudi da istražiš skrivenu motivaciju tokom razvoja priče i sazrevanja tvog junaka kako bi ga bolje razumeo. Ili samog sebe.

#5 Šta ima posle kraja priče?

Ovo je možda neobičan savet, ali ume da bude vrlo efikasan. Počni da misliš o tvojoj kratkoj priči kao o uvodu u roman. I to kao neku pred radnju u sasvim novu priču, umesto da se samo u beskraj cedi i produžava postojeća priča. Na primer, šta se događa sa likovima, nakon što se tvoja mala priča završi? Da li je osnovni sukob stvarno razrešen? Odredi budući život tvojih junaka i iskoristi kao osnovu za tvoj roman.

Uobičajene greške kod pretvaranja kratke priče u roman

Preterivanje u opisivanju. Ovo je klasična greška kojom početnici pokušavaju da “produže” kratku priču u roman (ili su pisci plaćeni po broju strana). Pronađi prirodnu meru za deskripciju, i tu onda stani. Pretprani jezik i gust stil nateraće čitaoce da prestanu sa čitanjem tvog dela.

Beskrajni dijalog. Nemoj nikada da produžavaš konverzaciju preko onog što je neophodno. Kada jednom likovi kažu šta je potrebno, ideš dalje. Čitalac će brzo utonuti u dosadu kada primeti nepotreban dijalog, koji samo zbunjuje i razvlači čitavu stvar, a odnosi između likova se pretvore u isprazno blebetanje.

Suviše likova. Budi jako pažljiv i selektivan u ubacivanju novih likova. U suprotnom, veliki broj likova će zbuniti čitoca i nepotrebno zakomplikovati zaplet. Takođe, što više likova ubaciš to ćeš morati da kreiraš više razrešenja njihovih priča. Ne mogu svi da budu Džordž Martin (Igre prestola).

Neprirodni sporedni zapleti. Sporedni zapleti moraju da budu prirodni i maksimlano u funkciji glavne radnje. Ako ove sporedne radnje nemaju vezu sa glavnim sukobom, ili ne pomažu likovima da se razviju ne neki način, onda ih obavezno – izbaci.

Nisu sve kratke priče zgodne za roman

Kad se sve sabere i oduzme, jednostavna istina je – da nisu sve priče zgodne da se pretvore u romane. Kratka priča se piše sa jednom svrhom: da se priča ispriča koncizno i sa što manje reči. Roman takođe treba da bude koncizan (hvala Bogu), ali često koristi 25 puta više reči nego kratka priča.

Najlakši način da znaš da li tvoja mala priča može da postane roman je da iskoristiš neke od ovih saveta gore napisanih, kako bi odredio potencijal tvoje priče.

Ako nisi zadovoljan onim što otkriješ, jedina reč koju možeš da dodaš svojoj kratkoj priči je – Kraj.

 

Zašto je važna postavka u pisanju?

 

Postavka u pisanju, odnosno mesto dešavanja priče, vreme i prostor, su važni elementi svakog pisanja, bez obzira da li se radi o prozi, pričama, romanima, poeziji ili nekim drugim žanrovima. Fizička lokacija i vremenski period dešavanja radnje, može da ima izuzetno veliku uticaj na tvoju priču. Kako kreativan pisac može da iskoristi postavku za svoje pisanje?

Pretpostavimo da pišeš priču koja se dešava 1955. godine u Beogradu, gde je tvoj glavni junak pridošlica iz unutrašnjosti Srbije, i suočava se sa brojnim preprekama novog komunističkog društva. Tvoja priča bi verovatno bila potpuno drugačija kada bi tvoj junak bio kauboj iz Teksasa, koji bi se našao na Misisipiju o određenom vremenu i prostoru.

Postavljanje pozornice za tvoju kratku priču, ili roman, je vrlo važna za angažman čitaoca i predstavlja ključnu zanatsku tehniku pisanja. Pisci koji umeju vešto da opišu, dočaraju u iskoriste vreme i prostor u pisanju, uspevaju da ožive svoje priče i romane na briljantan način.

Jer, život se ne meri brojem udisaja koje napravimo od rođenja do smrti. On se meri trenucima koji su nam oduzeli dah.

Kako se koristi vreme i prostor u postavci?

Svaka priča se dešava u nekakvom vremenu i prostoru. Čak i u dubokom Univerzumu. Vreme i prostor su glavni orijentiri za ljudska bića, i od njih zavisimo u velikoj meri. Iako se postavka obično doživljava kao “pozadina” nekakve priče, ili kao neka scena za ilustraciju ranje, t uopšte nije slučaj.

Uzmi, na primer, Andrićev roman “Na Drini ćutprija”. Ili “Prokeltu avliju”. Mesto i vreme ovih romana, su od kljičnog značaja za razumevanje i snagu ovih priča i ljudskim bićima i njihovim sudbinama, gde su mesto i vreme uzdignuti na nivo moćne metafore. Kako bi izlgedali ovi romani da se ne događaju u Bosni, u turskom zatvoru već na nekom sasvim drugačijem mestu?

Dakle, evo nekoliko saveta kako da iskoristiš tehniku postavkeu tvom pisanju:

1. Iskoristi postavku kako bi kontrastirao, ili naglasio, akciju. Na primer: žrtva ubistva je pronađena u dečijem zoološkom vrtu, ili ubica oduzme sebi život na prelepoj peščanoj plaži. Ako je recimo u pitanju neka romantična scena – prvi poljubac, na primer – možeš da je smestiš na nekom đubrištu, otpadu polovnih automobila, u pošti ili u urgentnom centru!

2. Ključni momenat, dramatičan preokret u tvojoj priči, se dogodi u nekom uobičajenom svakodnevnom okruženju: muž saopštava ženi da je više ne voli i da želi da se razvede, dok sprema kafu u mirnoj porodičnoj atmosferi uredne i lepo opremljene kuhinje.ILi se neka blaga, smirena stvar desi u sred neke krize: tokom porođaja u liftu, glavni junak dobija telefonski poziv od nejgove mame 🙂

[Tweet “Život se ne meri brojem udisaja od rođenja do smrti. On se meri trenucima koji su nam oduzeli dah.”]

3. I vreme (kao meteorološku faktor), takođe može da se koristi kao deo postavke u kontrastiranju zapleta u priči. Možeš da smisliš da tvoj junak dobije fantastično pozitivne vesti usred neke velike vremenske nepogode. Ili da ubiješ junaka u priči u prim danima proleća, kada sve okolo pupi, rađa se i cveta od života.

4. Možeš da koristiš postavku kao metaforu. Na primer, glavni lik u priči iznenada donese odluku da prekine svoj dosadni posao i napusti svoj boks u nekoj morbidnoj firmi, istrči napolje na divan sunčan dan, sa prelepim plavim nebom.

5. Postavku možeš da koristiš kako bi pojačao ili naglasio neko raspoloženje ili atmosferu događaja u priči. Neki starac, zlih namera, smišlja i plete svoju osvetu dok sedi u napuštenoj zlokobnoj kući, po kojoj dobuje gusta kiša i sevaju munje sa grmljavinom (veštica u starom dvorcu iz bajki). Ili, neka žena u gužvi i haosu prometne ulice zastane pogođena nekim strašnim otkrićem, koje će joj promeniti život.

6. Uvek koristi postavku da pojačaš emocije glavnih likova, a ne da ih opisuješ. Na taj način ćeš ostvariti maksimalan uticaj na publiku i na doživljaj priče. Ako je, na primer, tvoj lik pun besa, možeš ili da kontrastiraš njegove emocije, pa da ga smestiš u neko mirno, idlično okruženje, ili možeš pojačati njegovo emocionalno stanje tako što ćeš da ga smestiš u situaciju punu haotičnih događaja, ili zbrke.

Veština baratanja postavkama, upravljanje vremenom i prostorom, može da izuzetno doprinese tvom pisanju, i zato je potrebno da ovoj tehnici u pisanju posvetiš veliku pažnju. Možda ti to na prvi pogled izgleda nebitno, ili nešto što se podrazumeva, ali…razmisli dvaput.

U životu se obično ništa ne podrazumeva, dok se na kaže.

Zato – kaži.

Da li i ti voliš TRI tačke…?

 

Da li voliš da pišeš tri tačke? I ja! Te tačke mogu da budu tako dirljive, mali znaci interpukcije koji govore tako mnogo. Ali. Ako se koriste na pogrešnim mestima, mogu da izgledaju napadno, suviše dramatično, glupo, trapavo, nepotrebno…Zar ne?

Dakle, šta su tri tačke u pisanju?

Tri tačke stavljaju se iza reči i rečenica gde je govor prekinut, pa je nešto ostalo neiskazano i nedorečeno. Tako Stanko odgovara harambaši: — Ja sam… ja sam… (Zbunio se pa prekida i ne dovršava rečenicu.) Nedorečene su i sledeće harambašine rečenice: — Jeste pevaju… ali to je mučan život… — Čekaj, čekaj!… A uhvate hajduka pa ga na svake muke meću…(1)

Ukapirao se ideju.

Kada sediš i pišeš, dođe vreme kada je potrebno da se malo odmakneš od stola, i analiziraš sopstvene apetite za tri tačke, koje tako mnogo u pisanju znače. Jer, ako preteraš sa njima, pisanje počne da ti pati. Ali, ako ih pametno koristiš, žetva u značenju tvojih ideja u kratkim pričama, romanima, poeziji esejima… može da bude vrlo bogata. Naročito kada želiš da naglasiš nešto dramatično u tvom pisanju.

[Tweet “Tri tačke su kao i ljubav…uvek nešto drugo znače, a nisu to što jesu.”]

Kako se koriste ove tačke?

Tehnički gledano, tri tačke u nizu su interpukcijski znak koji označava nedostatak nečega ili pauzu. Za razliku od crte (-), koja je mnogo drastičniji prekid. Trotačke koristimo kada želimo da naglasimo jak emotivni trenutak, konfuziju, nesigurnost, neugodnost (odnosno, kada je trotačka neka osoba, znači da joj je vreme da poseti nekog psihoteraupeuta).

Ono što je zanimljivo sa ovim tačkama jeste da imaju različite oblike kada se koriste. Mogu biti neodoljivo same, mogu da se stave u zagradu, sa razmacima ispred, iza, između, ili bez njih, ili koja god da ti je kombinacija po volji.

Što se primene tiče, tri tačke se često koriste da označe nedostajući tekst u citiranom materijalu, što je prilično zgodna stvar. Na primer, ako nam je potrebno da skratimo citat iz nekog izvora, i navedemo samo najvažnije ideje i misli, tada ćemo izostavljene delove označiti sa tri tačke.

Kod pisanja u prozi, ove tačke se koriste obično kada želimo da trotačku upotrebimo kao govornu figuru, odnosno ostavimo nešto nedorečeno, naglasimo nedoumicu, ili da izgradimo dramsku napetost.

Takođe, trotačke su zgodne i za primenu u dijalogu, kada želimo da označimo nesigurnost, zbunjenost, ili oklevanje kod naših junaka: “Uh, Milane…nisam znala…mislim…da si baš tako…zainteresovan za mene…”.

Ako preteraš sa omiljenim trotačkam, može da se desi da rasplačeš čitaoca (iz raznih razloga). Zato je neko opšte pravilo da budeš štedljiv s njima.

Kada je trotačka loš izbor…

Koliko goda da voliš da koristiš tri tačke u pisanju, i koliko god da one mogu biti odličan zanatski potez, ipak postoje i izvesna ograničenja. Odnosno, situacije kada one mogu biti loš izbor.

Postoje i druge tehnike osim ovih tačaka koje se mogu koristiti da označe pauzu, ili da dijalog i radnju opišu kao nekompletnu. Nevolja je u tome što ove tehnike zahtevaju malo više truda. Suviše često oslanjanje na trotačke može da od pisca napravi “lenjivca” u očima publike.

Kako bi izbegao čestu upotrebu trotački, potrebno je da uložiš vreme i napor da se poigraš sa svojim rečenicama, kako bi pronašao bolju alternativu i moćniji izraz. Na primer:

“Pa ne znam…mislim…kako da kažem…u stvari…zaljubljen sam…u nekog drugog”.

Ova rečenica je prilično mekana. Kada se dogode loše vesti, one ne eksplodiraju kao bomba. One više iscure. Emocionalni udar može da se oslabi ako se koristi suviše trotački u jednom iskazu. Istovremeno previše ovoh tački razvodnjava tenziju u sceni. Zato bi bilo bolje da se rečenica promeni u:

“Ne znam kako da kažem…To je to – zaljubljen sam. U nekog drugog”.

Trotačke u E-mejlovima

Neki ljudi imaju običaj da koriste tri tačke u  mejlovima, kako bi naglasili konverzacijski karakter poruke. Kada se koriste da se pokaže pauza, ili prekid toka misli, onda su one fantastične.

Ali, ako se trotačke koriste suviše često, sve zajedno sa smajlićima, znacima uzvika, velikim slovima, razbacanim svuda po tekstu poruke – onda poruka izgleda kao delo nekog nepismaenog koji je tek naučio da piše. Naročito ako se trotačka doda i još gomila tačaka…………

Nemoj da dozvoliš da ova zgodna interpukcija zauzima mesto pravilnim znacima interpukcije maternjeg jezika. Ako ti je do jezika i pravopisa uopšte i stalo. Kada se pravilno koristi, trotačka ima veliku moć, ali ako se pretera, može da upropastiš svoj stil pisanja, koji će delovati nesigurno i neodlučno.

Zato se što pre spriatelji sa trotačkom. To prijateljstvo ti može doneti bogatu kreativnu žetvu. Možda neće od tebe narpaviti pisca, ali barem će te tačke voleti.

I to je nešto.

750 reči da probudiš svoju kreativnost

 

Ako si kreativna osoba, sigurno si se, pre ili kasnije, susreo sa nečim što se zove “trenutak gluposti”, ili kreativna blokada u pisanju. Ne moraš da budeš baš pisac da bi ovo iskusio. Zato što se ovo događa svim kreativnom ljudima – slikarima, muzičarima, glumcima, programerima…Odnosno svim onima koji kreativno žive i stvaraju. I svi su oni podložni ovim zastrašujućim trenucima, kada misle da im je mozak zauvek umro.

I, ako izađeš na Mrežu, sigurno ćeš naći gomilu ideja kako prevaziđeš ovu kreativnu blokadu. Ključ da ovo stanje prevaziđeš se zato može svesni na nekoliko osnovnih stvari. I sreća da je tako. Zato – nemoj da ih zaboraviš. I pročitaj. Vredi.

[Tweet “Ceo svet stane u kutiju šibica.”]

Rad

Krativnost je rad, bez obzira što je za nekog to lenčarenje, ili gubitak vremena na nešto što se zove “razmišljanje”, sedenje za kompjuterom sa kapom dvorske lude na glavi, ili meditacija u pozi rakuna na steni.

Neko je jednom rekao da ti ne treba “beretka na glavi da bi bio kreativan”.

I to je tačno. Ne moraš da izgledaš kao dvorska luda da bi bio umetnička duša, ili kao Sandokan iz teretane, sa kosom do dupeta, da bi dokazao da si muško.

Tvoja dela govore za tebe. I to je sasvim dovoljno. A ona ili jesu, ili nisu. I nema između, nema laži, nema prevare. I to svi koji nešto stvaraju znaju najbolje na svetu.

Kreativnost je mukotrpan posao. On zahteva strast, duge časove dirinčenja, samoće, lupanje glavom o zid. Zahteva da praviš gomilu grešaka, sve dok ne napraviš nešto dobro. Kreativnost nije biti perfektan; to je težak rad, i pravljenje stvari, posedovanje ideja, mašte, osmišljavanje projekata, i konačno stizanje do tačke kad zaista možeš da napraviš nešto izuzetno.

Dugo godina radio sam kao kopirajter i napisao stotine reklama i još više drugih tekstova za slične svrhe….Pisao sam stručne knjige, i priručnike, i tekstove za medije…I sve je to bio jedan uzbudljiv, zanosan i težak rad, uz mnogo gorčine i malo meda. Ali je vredelo. I svako ko piše, ili radi nešto slično, zna da je vredelo. I sve se računa.

750 reči

Dok sam pisao, često sam bio pritisnut rokovima, nervozom, ličnim obavezama, zarađivanjem za hleb, dok sam radio razne glupe poslove. I onda, obično baš kad ne treba, u posetu ti stigne prazan mozak,  tupo ništavilo, prazan papir…Kreativna blokada. Ni slovo, ni reč. Imaš osećaj da si sam sebe izdao, da te tvoj pisanje glupo i besmisleno, da ništa ne vredi. Korak od očaja i glupih ideja da jednostavno batališ pisanje i počneš da se baviš nečim drugim.

Zvuči poznato, zar ne?

I tu mi je negde ova ideja pala na pamet. 750 reči. Sam sam sebi dao zadatak da ih napišem svakog dana. To sam radio uporno, kao mazga, danima, nedeljama, mesecima. Već sam znao da je podsvest moćna stvar. Ali ne i kako to funkcioniše kod pisanja?

To zapravo predstavlja moju varijaciju tehnike asocijativnog pisanja. Naterao sam sebe da se disciplinujem i odredio rok od 3 meseca za ovo svakodnevno pisanje. I postalo je stvarno oslobađajuće! Ono što ovakva vežba omogućava jeste da mogu sasvmim slobodno da pravim greške i svakojake gluposti trpam na papir. I to potpuno bez ikakve kritičke distance. Dovoljno je samo 15 minuta ovakve vežbe svakodnevno i…rezultati su fantastični!

Pisanje 750 reči dnevno na ovakav slobodan način, puštajući podsvest da “piše umesto tebe”, budi kreativne sokove, i pomaže da se “otključaš”, i usredsrediš na važne zadatke pisanja.

Vežba

Najbolje je da svako jutro odvojiš 15 minuta, sedneš za radni sto i i napišeš svojih 750 reči. Nije važno šta i o čemu pišeš. Samo napiši. I što je još važno – nemoj da pokušavaš da kritički posmatraš i da uređuješ to što si napisao. Još bolje, nemoj ni da čitaš napisano. Samo pusti da to iscuri iz tebe. I to je to. Sve do narednog dana i naredne vežbe. To će ti pomoći da kreativno pišeš i stvoriti naviku da bez uutrašnjeg kritičkog oka posmatraš svoj rad.

Ova tehnika asocijativnog pisanja funkcioniše garantovano, bez greške. Videćeš kako, vremenom, tvoje pisanje postaje sve tečnije i bolje.

Naša podsvest je carstvo naše kreativnosti u kojoj stanuju naše muze. U radionicama kreativnog pisanja, uvek govorim polaznicima da moraju svakodnevno da pišu. Ne da se oni bave pisanjem, već da dopuste da se pisanje bavi njima.

I onda si na pravom putu. Probaj. Iznenadićeš se. Jer, kako stara kineska poslovica kaže, “ceo svet stane u kutiju šibica”. Otvori kutiju. I zapali jednu šibicu.

Ako nastane požar, ti si kriv.

I da: koliko ovaj post ima reči? Prebroj!

Da li tvoj blog ima glas?

 

Tvoj blog nisi ti. On nije tvoja ličnost. On nije tvoj mozak, telo, niti tvoje životno iskustvo. On ne misli sam za sebe. I nema dušu.

Ali mu treba glas.

Bez obzira kako nasloviš svoj blog, on je odvojen od tebe. Ali, bez sumnje, on te ipak predstavlja, sve one komplikovane strane tvoje individue.

Čak iako je tvoj blog o tebi, on nije ti. Ne može ni da bude. Tvoj blog je samostalni entitet, koji je razdvojen od tebe, i tako treba da ga tretiraš. Malo šizofreno, zar ne? Kao podvojena ličnost. Zato mu daj glas. I neka bude jedinstven!

[section title=””]seminars

SEMINARI I RADIONICE

Voliš seminare i raidonice pisanja uživo? Prijavi se za jednodnevne seminare  /radionice na posebno odabrane teme iz Kreativnog pisanja, Copywritinga i pisanja za blog.

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/seminari/” target=”self”]POGLEDAJ SEMINARE[/button]

[/section]

 

Glas tvog bloga je eksluzivan

Ako bloguješ već neko vreme, verovatno si primetio (najzad), da neke teme o kojima pišeš privlače više pažnje od drugih.

Možda si čak i skontao da su ljudi počeli da povezuju tvoj blog sa određenim idejama i temama. Može biti da si lik koji se prazni na svom blogu putem bujice sarkazma i besa, da bi uskoro ukapirao da tvoja popularnost i uticaj u blogerskoj zajednici samo raste. Pišeš kao besna glista, i svi to vole, publike je sve više. A ispalo je sasvim slučajno, ko bi rekao!?

To su sve primeri tvog blogerskog glasa.

Taj glas, koji se odnosi i povezuje sa tvojim blogom, je osećaj ili stil tvog pisanja, koji čini da publika personalizuje ono što čita. Tvoji čitaoci onda počnu da konstruišu ličnost zasnovanu na glasu tvog bloga. Kada se to dogodi, tvoj blog prestane da bude svaštara za sve i svakog, i postane nešto veoma značajno za određenu grupu ljudi.

I to je to. U tome je sva suština.

Kako da napraviš glas tvog bloga?

Kao neko ko piše na blogu, pogledaj malo unazad svoje najpopularnije postove i zapitaj se “u kakvom sam raspoloženju bio dok sam pisao ove tekstove? Koje emocije sam prikazao?”

Razmotri malo rečnik koji si koristio, čak i ineterpukciju i način formatiranja pasusa. To su sve suštinski elementi tvog jedinstvenog glasa na blogu. Štos je u tome da ponoviš ono što si uspešno radio (i opet, i opet).

Ako još nisi podigao svoj blog, ili si na samom početku, zapitaj samog sebe kako želiš da tvoj blog zvuči.

Glas tvog bloga mora biti u prirodnoj vezi sa tvojim ciljevima. Na primer:

  • Ako se baviš prodajom nekretnina, tvoj glas bi trebao da bude ličan, orijentisan na kupce, profesionalan.
  • Ako ti blog baziran na pregledu i recenzijama novih softvera, bilo bi dobro da se metodičan, mudar, praktičan i duhovit.
  • Ako pišeš lični blog o životu, samo razvoju, duhovnosti, moraš biti iskren, strastven, ranjiv.

Šta dalje?

Jednom kada uspešno kreiraš glas svog bloga, neizbežna posledica toga će biti da će dobr deo publike biti ubuduće isključen kao redovni pratioci i publika tvog pisanja. To je prosto prirodno, jer ne može se pisati sve i za svakoga.

Dobra strana je to što ćeš oformiti lojalnu publiku koja će te sa zadovoljstvom pratiti i čitati. I sa kojom ćeš razviti istinske odnose davanja u primanja. A to je i najveće zadovoljstvo svakog kreativnog stvaranja.

Glas tvog pisanja na blogu će ojačati tebe kao blogera i “robnu marku”, i dati tako dragocen fokus tvom pisanju. Što je još bolje, ostvarćeš dugotrajniji utisak na tvoje čitaoce, što je na duge staze ključni uslov a razvoj tvog bloga i tvog pisanja.

Da li tvoj blog ima glas? Kako zvuči?

Ja, Čarobnjak

 

(VEŽBE IZ RADIONICE: ESEJ)

Rešio sam da postanem čarobnjak, ili barem Guru neke nove psihoterapeutske metode za nesrećnike koјi imaјu neki problem a ne znaјu kako da ga reše. I da zaradim PARE. Velike PARE. Nek ide život. Smučilo mi se da mislim, a nema leba da јedem. Izdržavam decu (50% svih troškova i viđanje vikendom), kažu neprecizne kalkulaciјe izvesnih osoba koјe me iz nekog razloga ne vole.

Izdržavam i sebe samog, kakav god da sam, da se živi mora se, kažem sebi u ogledalu i držim se noktima za onu nit što јoš diše vazduh. Priјatelji me zaobilaze, vreća buva, koјa predstavlja mog naјboljeg čovekovog priјatelja, već me danima ignoriše јer me mrzi da ga šetam kad se njemu oće.

Žene me izbegavaјu, јer neću da idem po njih kolima u neka tamo predgrađa van kruga dvoјke, i da im priuštavam must have, što reče јedna blogerka koјoј se sviđaјu moјe nebuloze kad me ne mrzi da pišem gluposti. I tu se krug otprilike zatvorio, a kiša pljušti i ne misli da stane. Stigla јesen u septembru.

[Tweet “Da se živi mora se, kažem sebi u ogledalu, i držim se noktima za onu nit što јoš diše vazduh.”]

I sad vi mislite kakav sam јa nesrećnik. Oću leba preko pogače. Ali, iako sam kreten sa doktoratom, nisam glup. Odmah sam svatio da za pravog čarobnjaka treba postići  razumevanje. I to ne obično, nego suštinsko. Čim sam to razumeo, odmah sam sam se bacio na proučavanje problematike gledanja u šolju, astrologiјe, i alternatvine psihologiјe koјa, avaј,  svoј oslonac ima u ljudskoј prirodi, onoј od koјe svi okreću glavu јer misle da pripada nižima od nas, tј. životinjama (kakva zabluda, ah!).

Dakle, kako se postaјe Guru??? Evo recepta koјi pogađa suštinu stvari:

„Bio јednom јedan čarobnjak koјi јe imao mnogo ovaca. Istovremeno ovaј čarobnjak јe bio i јedno veoma škrto stvorenje, tako niјe hteo da plati drugima da mu čuvaјu stado, niti јe hteo da investira pare u ogradu koјom bi ogradio pašnjake gde su pasle njegove ovce. Stalno se dešavalo da neka ovca odluta u šumu, upadne u neku јarugu itd. Međutim naјgore јe bilo to što su ovce počele da beže јer su shvatile da čarobnjaka јedino zanima njihovo meso, koža i vuna, a to im se naravno ni malo niјe sviđalo.

Na kraјu, čarobnjak se dosetio. On јe hipnotisao svoјe ovce a onda ih ubedio da su one besmrtne i kako uopšte neće osetiti kad im on bude gulio kožu, čak naprotiv, za njih će to biti јedno veoma priјatno iskustvo; ubedio ih јe i u to kako јe on u stvari јedno veoma dobro “stvorenje” i da ih toliko voli da bi sve za njih učinio; i na kraјu im јe čak obećao i to da ukoliko im se nešto i desi – to se nikako neće dogoditi kad one misle da hoće i sigurno ne na onaј način na koјi one misle da će se desiti, te јe stoga naјbolje, da one uopšte ni ne razmišljaјu o tome. I ne samo to, čarobnjak јe ubedio ovce da one, u stvari, ni nisu ovce; tako јe nekima od njih sugerisao da su lavovi, drugima da su orlovi, trećima da su ljudska bića a nekima, i da su čarobnjaci”. Tako programirane ovce čuvaјu konsenzus realitet, a to kako će konsenzus realitet da izgleda – određuјe “čarobnjak”.

Ako nekim slučaјem јedna ovca sazna informaciјu koјa јoš uvek ne spada u “konsenzus realitet” (niјe “naučno” odobrena) i ako to ona slučaјno kaže drugoј ovci, ova će јe verovatno veoma brzo obeshrabriti svoјim – racionalizovanjem, a ako ne, onda postoјi mogućnost da se ova odmah proglasi crnom ovcom tј. patološkim slučaјem, јer naravno, konsenzus realitet postavlja kriteriјume i za to – šta јe to patološki slučaј, – a šta ne.“

Grizla me savest, pa sam onog četvornošca ipak izveo napolje, po kiši, iako ne donosi profit. Ali ako mislite da ću po vas kolima u Zemun, grdno se varate. Toliko glup јoš nisam. A nisam ni postao kapitalac.

I da: onaј recept nemoјte da primenjuјete. Može da vam se vrati.

I još da: hvala na inspiraciji mojim đacima, polaznicima radionice kreativnog pisanja – bez njih ovaj slobodni esej, kao rezultat naših rasprava i pisanja, ne bi nikada nastao. Čarobnjaci nisu loši. Šalim se. Samo kad pišu ili rade za opšte dobro. Podrazumeva se.

Zato, ako i ti voliš da pišeš slobodne eseje, pošalji nam po neki. Da pišemo zajedno.

Da li voliš da pišeš slobodne eseje i kako ih pišeš?

8 znakova da pišeš dobru poeziju

 

Kao i uvek, u inat i na radost onih koji su ubeđeni da se dobro pisanje ne može naučiti nigde, pa ni u radionicama kreativnog pisanja, evo jedan tekst o poeziji. Svi oni pesnici, koji smatraju da se pisac postaje isključivo rođenjem i čudnom lutrijom nebeskih muza, ne treba da čitaju dalje.

Oni su za svoje muze ionako samo dobar medijum.

Dakle, iskustvo iz radionica kreativnog pisanja me uči da je pisanje poezije izuzetno popularno u narodu. Puno ljudi piše pesme, i (bogu hvala) internet je prepun vrsnih poeta, ali i onih pesnika u pokušaju. I svi vole pisanu reč, što je meni lično najvažnije.

Stvaranje je proces kreativan sam po sebi. Kreativno pisanje pogotovo. On uzdiže i male i velike ljudske duše u univerzum toliko čudesan da se teško da opisati. I to je sasvim dovoljno, zar ne?

[Tweet “Pisanje i stvaranje uzdiže i male i velike ljudske duše u univerzum toliko čudesan da se teško da opisati.”]

Pisanje poezije je za mnoge pisce kao vazduh koji moraš da dišeš svaki dan. Način da se emocije i misli ujedine u jednu reč. Rečenicu. Ili samo u nagoveštaj. Ali, za mnoge početnike uvek ostaje moćna dilema: da li ja stvarno pišem dobro, ili me samo hvale (lajkuju) da me ne uvrede?

Iako svaki čitač tvoje poezije pesmu doživljava na svoj osoben način, ipak postoje neki dobri putokazi koje nije loše znati kad pišeš. Evo nekoliko malih saveta kako da prepoznaš da li sa na dobrom pesničkom putu!

1. Dodirnuo si VELIKU ideju.

Tvoje pesma se igra sa jednom idejom koja je teška, intrigantna, tajanstvena, uzbudljiva, uznemirujuća, suštinska, potpuno te obuzme. To ne znači da u svojim pesmama moraš da se baviš ratom, nuklearnim holokaustom, neprvdom siromaštva, politikom ili velikim društvenim teorijama. Čak i najmanji trenuci uvek mogu da se pretvore u veliku istinu. A u tvojoj pesmi, ti se ne bojiš da kopaš duboko.

2. Koristiš najbolju FORMU da saopštiš svoju ideju.

Pesnici imaju brojne alate i tehnike pisanja koje su im na raspolaganju. Mogu da pišu rimovano, ali i ne moraju. Igraju se sa sonetom, ali i da govore slobodnim stihom. Mogu da pišu refrene, ili da ih skroz izostave. Sa duplim proredom ili bez. Mogu da pišu vizuelne opise, ali i da odaberu tvrde, jasne, kratke reči. Ključ je da upotrebiš ono što ti leži i najjasnije saopštava suštinu tvoje ideje. I nije te briga šta drugi misle o tome.

3. Imaš savršen izbor reči.

Dobra pesma uvek pokazuje da pesnik izvrsno poznaje maternji jezik, dikciju i sintaksu. Napola dovršene rečenice nisu to. Nepreciznost takođe. Kao pesnik mora da radiš teško da bi perfektno obradio svaku reč u tvojoj pesmi.

4. Koristiš moćne slike.

Dobra pesma je uvek simptom autorovog pokušaja da svetu oko sebe da neki smisao. I, što je čest slučaj, ideje koje ne mogu biti izražene u prozi, ponekad mogu biti iskazane kroz upečatljive slike. Dobre pesme uvek koriste jasne, pamtljive, konkretne slike kako bi prenele poruku.

5. Hrabro izbaciš sve što je suvišno.

Zamisli se nad ovim: da li je svaka reč, zarez, znak interpukcije – apsolutno potreban tvojoj pesmi? Da li svaki prazan prostor potpuno iskorišćen? Onda ćeš znati da si na dobrom putu.

6. Ne daješ ni mnogo, ni malo.

Ponekad najlepše pesme imaju jedan neuhvaltjiv, zavodljiv kvalitet – bude u nama ideje i emocije koje ne možemo precizno da definišemo. Dobra pesma nikada nije zanimljiva autorska teza, izrečena na crno beli način. Ali nij dobro ni da je zamatamo u šarene oblande, kako bi zasenili prostotu. Kaščica i prava mera je idealan recept.

7. Tvoj čitač ima snažnu emocinalnu reakciju.

Tvoja pesma ne mora da bude keruša sa sedam kučića (mada je to moja omiljena od Jesenjina). Ponekad, nakon što pročitaš tvoju pesmu naglas, ili je podeliš sa prijateljima piscima, možeš da osetiš da tvoja publika ima iskrenu emociju na tvoje reči. Tada ne kažu “Ah, dobra je”. Tada kažu “Ta pesma mi je naterala suze, smeh, bes, i to na najbolji mogući način”.

8. Publika ima jaku intelektualnu reakciju.

Neke pesme nemaju nameru da izazovu jake emocije. Umesto toga, ove pesme mentalno proganjaju čitaoca danima i nedeljama nakon čitanja, moleći za sećanje i dešifrovanje. Možda tvoja pesma neće naterti čitaoca da jeca u suzama, ali će poruka dugo zvoniti u njemu.

Kako da znaš da si napisao dobru pesmu?

Kao što rekoh na početku ovog teksta, svaki čitalac ima svoj očekivanja od pesme. I ne postoje tvrda pravila kako jedna pesma treba da bude napisana.

Ipak, ako čitaš poeziju često, strasno i sa ljubavlju, i ako ponekad i primeniš nešto od toga što si saznao i naučio na svoje pisanje, onda postoji dobra šansa da i ti pišeš dobru poeziju.

Vrlo je korsino da proučiš zanatske tehnike i pravila starih majstora, kao i da se i sam oprobaš u njima, kako bi mogao da stvaraš svoja sopstvena. Niko ne traži da se ponovo smišlja rupa u saksiji. Ali malo znanja i zanata nije na odmet. Tome i služe radionice za kreativno pisanje.

Ako te tvoja muza pusti. Obično su ljubomorne. Tako je sa…muzama.

Ljubav ne pobeđuje…

 

-Kako znaš da je to sad ona prava ljubav? Kako znaš da nije opet samo dobro ‘upakovana’ obmana, iluzija, zaslepljenost? Kako znaš ovog puta da je to ‘ono’ pronalaženje drugog dela tvoje duše, ta jaka, nevidljiva a neraskidiva povezanost? Kako?

– I nemoj mi samo molim te reći da se to oseti i da to se vidi, jer mi ljudi smo stvoreni takvi da težimo i želimo da nas neko bezuslovno voli, pa nekad sami sebe ubedimo u to, jer ‘Sizifima’ treba podstrek i pomoć, makar bila imaginarna da izguramo svoj kamen na vrh?

-Upravo tako i znam. Pođi od reči ‘stvoreni’ smo. Takve nas je Bog stvorio. Slabe, željne ljubavi, milovanja, podrške, pomoći. A to sve možeš i naći u njemu. Međutim to nama nije dosta, jer opet nismo stvoreni da bi bili sami dok dišemo. Neko bira Njega za životnog saputnika, neko bira drugo ljudsko biće, no to je već druga priča… Koliko nas On voli? Bezuslovno, bezgrešno i beskonačno! Toliko da nam je dao čak i slobodnu volju i slobodu da sami stvaramo i biramo kome ćemo se krstiti i klanjati, svejedno ti je to… Naravno, ta ljubav prema nama i takva ljubav je najčistiji i nijedna joj nije ravna i nikada neće ni biti…

[Tweet “Ljubav ne pobeđuje, ali je zato nepobediva.”]

-Ali, ja sam te pitala nešto drugo, ovo mi je jasno, da ne postoji takva ljubav na zemlji i da ne može poticati od ljudi, takva jačina osećanja…

-To si u pravu! I ne postoji ali prekinula si me. Moraš krenuti od početka da bi shvatila. Dakle, iako zna jedini ON šta će biti, kako, kada i gde ćemo zastraniti, izdati ga, pokleknuti, pa čak ga i proklinjati, opet nam ostavlja tu slobodu izbora i obraćenja kad mi to želimo.

-Da, jasno mi je to, u potpunosti, ali kakve veze to ima sa mojim pitanjem?

-Nestrpljiva si mnogo. Moraš znati i naučiti čekati… No, da ja sad tebe pitam;  Kada te neko voli, želi, ima potrebu za tobom, da ti bude zauvek u blizini, da provodi sa tobom dane i noći, voli tvoje mane, ljubi tvoje vrline, ističe ih, neguje i pazi na njih i na tebe celu, šta radi?

-Pa ne znam, ne pušta te više nikada da odeš od njega? Čuva te, poštuje i pazi da te ne izgubi? Trudi se oko tebe? Svaki put te poljubi i oprosti ti kada pogrešiš?

-Tačno delom, ali i pogrešno!

-Kako pogrešno? Sad tek ništa ne razumem? Pa zar nije to dokaz da te voli?

-Jeste i nije.

-Molim?

-Vidi, sve to jeste istina što si navela kako neko se ponaša kad mu je stalo do tebe, ali ne i ono prvo! Naprotiv! Daje tí i slobodu izbora!

-Ne razumem?! Zašto bi te neko pustio od sebe ako ne može bez tebe, ako te zaista, iskreno voli?

-Zato što je prevazišao svoju sebičnost. Zato što je spreman da živi s tom boli bez tebe, jer tebe stavlja na prvo mesto, tvoju sreću, tvoju odluku i tvoj izbor. Voli te, to je neosporno, ali toliko te voli da ti daje slobodan izbor, da ako odlučiš da odeš od njega, da nisi vezana i da nisi pod prisilom da protiv svoje želje deliš postelju s njim. Naravno, ne dopušta da je on kriv za mogućnost razlaska, ne čini ti zlo, ne tera te, ali ti ostavlja prostor slobodnog izbora iako bi mu srce od boli ostarilo i puklo. Da li sada shvataš kako znam? Ljubomorno me čuva, ne da me nikome, tu je uvek kada mi je potreban, najnežnije ali i najstrastvenije stvorenje me ljubi, poštuje me kao sebi ravnu, ceni sve što činim za njega, vezani smo nekim nevidljivim nitima duše, jer možemo osetiti misli jedno drugome… Vezao me za sebe, a opet pružio mi je slobodu… Zar to nije onda nešto najpribližnije i najsličnije ‘onoj’ iskonskoj i bezuslovnoj ljubavi?

-Sad shvatam. Nisam do sada nikada tako o tome mislila.

-Ne zaboravi, ljubav ne pobeđuje, ali je zato nepobediva!

 

Autor: Mala Škoripija

(Mala Škoripija http://www.malaskorpija.com)

Stare cipele

 

Pojeo sam komad reči,

izuo stare cipele,

zapitao se kako preko pesme preći

i šta su zapravo htele te reči.

 

Pesmu da napišem iz ničega da stvorim,

hiljadu stvari u jedan dan da stavim,

sa mišlju o pesmi da se borim,

prastare idole da slavim.

 

Video sam njene oči u polusnu vremena,

pružala je svoje ruke da ih čvrsto držim,

a ja, kao Atlas nebo držim svoja bremena

i lepotu vidim u svemu što tražim.

 

Vreme je prošlo kao olinjali pas,

godine su tačku stavile na godine,

u njenim očima videh spas,

al oči su njene još bile snene.

 

Pojeo sam komad reči,

Izuo stare cipele,

Zapitao se kako preko pesme preći

I šta su zapravo htele te reči.

 

 

Jaroslav Kiš

Novogodišnji zatvorski bluz

Piše: Tamara Kuzmanović

Na prozorima su bile teške rešetke kroz koje su se videli reflektori i teška žičana ograda na visokim zidovima. Treštala je muzika Bijonse i Dzej Zija, što i ne čudi, jer su medju tridesetak žena najmasovnije bile crnkinje. Sa Jamajke, iz Amerike, Afrike pa i Nemačke. Uglavnom su u zatvoru „La Tuijer“ blizu Lozane, bile mule, odnosno one koje su prenosile drogu zarad ljubavi muza, decka, novca….Bila je tu i jedna prostitutka koja se zvala, verovali ili ne Comfort. To joj je bilo pravo ime, a ne „umetničko“. Crnkinje su uglavnom debele, ali one za razliku od belkinja vole to i to je znak da se ima i novca i šta pojesti. Crnkinje na tom mestu uglavnom pričaju engleski, zato je zajedničkim salonom u istražnom zatvoru odjekivalo „Happy New Year“. Ova 2016 razume se.

Sa druge strane belkinja je bilo raznih. Naravno ne toliko ujedinjenih kao crnkinje. Na primer, diskutabilno je vec bilo da li je belkinja devojka iz Tunisa, mada je crnkinjama odmah bilo jasno da nije „njihova“. Bilo je tu mršavih, ali žestokih po temperamentu Francuskinja, švajcarskih narkomanki, Ciganki plave kose iz Bugarske (obicno zbog kradje) i naravno Makedonki i Srpkinja (zbog uvreda). Da li su sve belkinje ravnopravne u švajcarskom sudstvu – bilo je diskutabilno. Ali nekako, po tom sastavu žena u zatvoru mogla se zaključiti da postoji nekakva diskriminacija. Rasna naravno. Nekoliko dana pre toga pojavila se i jedna Holandjanka, koja je po sopstvenom priznanju ukrala dijamant, ali je ona nekako nestala brzinom svetlosti posle samo tri dana. „Odlepršala je u slobodu“, rekli bi zli jezici ,“jer joj je otac diplomata“.

U zajedničkom „salonu“ sa kožnim nameštajem je sedela i Eva, Marokanka poreklom, ali nekako bas kao da je odrasla u Švajcarskoj. Ona je imala sidu. Htela je da se ubije pa je sama sebi ubrizgala drogu zaraženom iglom. Tako bar ona kaze. Priča slobodno da su je još sa 13 godina, najbliži rodjaci podvodili kao prosititku. Za divno čudo, niko nije bežao od Eve, sto može iznenaditi ove iz bivse Jugoslavije. Svi su znali da se sida ne prenosi tek tako, vazduhom. Pa su sedeli i jeli za istim stolom kao i ona.

A jelovnik je bio vanzemaljski. Tu su se u švajcarskom zatvoru za Novu 2016. godinu maksimalno potrudilii. Škampi (morski rakovi), pomfrit, burgeri, paradajz salata i kolači. Čokoladni od švajcarske čokolade. Potpuno nadrealno za Srpkinje i Makedonke. Da li se to njima sreća osmehnula, pa umesto da napaćene od štednje, jedu pile kod kuće za Novu godinu i rusku salatu, već sede u „elitnom hotelu sa pet zvezdica“ (kako narkomanke zovu ovaj zatvor)?

U jednom trenutku jedna pomalo luckasta Švajcarkinja je uzviknula „Hajde da ludujemo“ i pozvala sve ostale da kašikama i viljuškama udaraju po rešetkama na prozorima. Čime god da su stigle, metalom, sve su žene su se prihvatile nečega i zatvorom se orila buka od udaraca u metalne šipke, uz povike na francuskom „Bonne Annee“ (Srecna Nova godina).

Nije bilo tuče, mada je ozbiljno mirisalo na takvu mogućnost. Samo je Eva sedela sa rukom u gipsu i to ne zbog preloma, vec zbog neke mišićne atrofije. Jedno je ipak bilo zajednicko svima. Sve žene su se klele u nevinost i to da im je podmetnuto i da je to što su zgresile bilo tako malo. ( Mada znam pouzdano da je jedna Švajcarskinja – narkomanka napadala nozem ljude da im otme novac). „E ova će prva zbog svoje nacionalnosti da izadje odavde“ govorile se u glas Srpkinje.

Nije bila ponoć. Ipak je to istražni zatvor. Vec u osam sati stražari su došli i zamolili, čuj ZAMOLILI žene da se vrate u svoje ćelije i mirno provedu ostatak večeri. Posle su se čula dozivanja preko prozora i pevanje i dobacivanje i vredjanje, pa i urlanje. Bitno je bilo biti drugačiji tog specijalnog dana. Televizori su bili preglasni, pa čak i za takvu noć u zatvorskim uslovima.

U ponoć su verovatno sve poželele istu zelju „DA ŠTO PRE BUDU SLOBODNE“, ali to je bila njihova pojedinacna tajna. Samo je Eva verovatno poželela da lagano umre. Mada je možda od lekova, već u to doba i spavala. Bile su to jednostavne želje u odnosu na one ljude sa drugih strana tih zidina.

[section title=””]ekursevi

ISKORISTI PRILIKU – UPIŠI E-KURS! 

E- kursevi su poseban oblik online radionica u kojima možeš da učiš veštine i zanat pisanja potpuno samostalno, bez mentora.

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/besplatni-sadrzaj/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE OVDE[/button]

[/section]