Kako da promovišeš (i prodaš) svoju knjigu?

 

Svako ko se barem malo bavio izdavaštvom, ili je sarađivao sa piscima koji su hteli sami da objave knjigu, može da vam kaže sličnu priču. Pisac pozove telefonom, kaže da je odštampao 500 ili 1000 primeraka svoje knjige, koje trenutno čuče u garaži kod tasta, i da li vi imate ideju kako da ih prodate? Ili želi da vas unajmi da vi to uradite umesto njega?

Mnogi pisci nisu zaintersovani za marketing i prodaju bilo čega, a kamoli sopstvenih knjiga, i kao takvi uopšte nisu kandidati za samizdat knjige, odnosno da sami sebi budu izdavači i promoteri. To je ono što se zove marketing.

Pisanje je kreativan, često usamljenički posao. Marketing i promocija znače povezivanje sa velikom mrežom ljudi, i plasman tvog kreativnog rada široj publici. I znači stvaranje tvog imena kao pisca i autora. I prodaju, a to znači pare i život od pisanja.

[Tweet “Vetar ne možeš zaustaviti da duva. Ali, možeš da podesiš jedra.”]

Kako sve to sad da se spoji? Nije sve tako crno, ipak. Ako bar malo imaš dara za komunikaciju, socijalni život, marketing i prodaju, postoje načini da uzmeš svoju sudbinu pisca u svoje ruke i otisneš se u samo izdavaštvo. Prodaj sam svoje knjige. I sve novce uzmi sebi. Danas je to mnogo lakše nego pre samo desetak godina. Kako? I zašto?

U online radionici Marketing za pisce, možeš da naučiš najvažnije stvari u vezi ove teme i sebi olakšaš život. Evo nekih najvažnijih tema:

Počni svoj marketing pre nego što napišeš knjigu

Samizdat pisci, naročito oni koji pišu publicistiku, eseje, i druge slične forme, imaju najbolje šanse za uspeh, ako se fokusiraju na to kako da prodaju, promovišu i reklamiraju knjigu pre nego što su je i napisali. Zašto? Zato što poznavanje problema, potreba i sličnih pitanja koje tvoja knjiga rešava publici kojoj želiš da prodaš knjigu, predstavlja suštinsko pitanje i određuje kako će publika prihvatiti tvoju knjigu.

Prikazi knjige i recenzije

Ovo je jedan od ključeva za uspeh svake knjige. S obirom da je recenzija urednički koncept, mnogo je uspešnije pmromotivno sredstvo nego bilo koja druga forma marketinga. Štos je u tome da nađeš autoritete koji će garantovati da je tvoja knjiga. dobra.

Online marketing

Imajući u vidu da većina pisaca početnika i onih u samzidat varijanti nemaju veliku lovu za klasične masovne medije (radio, štampa, tv, velike promocije…), online marketing preko interneta i društvenih mreža je najbolja opcija za promociju i prodaju tvog dela. Ali i najveći izazov.

Virtuelni svet interneta i društvenih mreža, uključujući i online marketing, predstavlja polje ogromne konkurencije i složenih pravila igre za svakog ko želi da ostvari promotivne, marketinške i prodajne rezultate, uključujući i izdavaštvo i prodaju knjiga.

Imati smisla, veštinu i želju da zagrizeš u svet online prodaje knjiga zaista predstavlja veliki izazov. Želja i volja da se upustiš u tako nešto predstavlja posebnu crtu koju moraš da poseduješ, ako imaš želju da opstaneš u tom svetu. I zaista od sebe i svog pisanja napraviš majstorsko delo.

Veliki svet promocije i marketinga knjiga

Postoji gomila stvari koje moraš da istražiš u vezi marketinga tvojih knjiga, jer te stvari predstavljaju samu suštinu razloga zašto pišemo i objavljujemo knjige. Jer, pored tvojih kreativnih muza, knjige predstavljaju i biznis, ako imaš nameru da živiš od svog pisanja.

Marketinške ideje za tvoju knjigu sadrže i razlog zašto uopšte pišeš i korist koju čitaoci imaju od tvog pisanja. Razumevanje ovog koncepta, učiniće olakšaće da shvatiš kako treba da započneš komunikaciju koja će biti tvoj marketinški napor.

Stvar je u tome da je marketinška informacija suštinska forma komunikacije u kome obe strane imaju korist od ovog procesa.

Kao i sve drugo što je vezano za marketing, promociju i prodaju, svaki uspešan samizdat izdavač rešava marketing svoje knjige različito, a često i na vrlo orginalan način.

Neki pisci koriste online saobraćaj koristeći strategiju ključnih reči. Neki autori prodaju svoje knjige iza scene na prezentacijama i radionicama. Neki postaju zvezde na društvenim mrežama, uz brojne pratioce i fanove, a opet neki odlični eksperti i govornici u skladu sa svojim temama.

Zato, nemoj da budeš sam sebi izdavač koji završi sa garažom punom knjiga, bez ideje šta da radiš sa njima. Pažljivo smisli svoj plan marektinga i promocije, što ranije to bolje. Uči. Prođi obuku u radionicama, prikupi što više znanja i informacija. Pronađi svog idealnog čitaoca i način kako da dođeš do njega. To je početak tvog marketinga kao sopstvenog izdavača tvojih knjiga.

Jer, vetar ne možeš zaustaviti da duva. Ali, možeš da podesiš jedra. Zar ne?

Rimovana poezija: osveta pesnika

 

Mnogi moderni pesnici, pa čak i urednici književnih časopisa, mrze rimovanu poeziju. Da li je to stvarno tako? I zašto je rimovana poezija postala nepoželjna poetska struktura modernog doba?

Rima je postala neka vrsta neželjenog gosta, nevoljenog čeda, ili neprijatnog rođaka iz unutrašnjosti savremene poezije. Stiče se utisak da je mnogim ljudima od pera, istinskim pesnicima stare škole, pa i mnogim književnim urednicima, još nije sazrela ideja da ovakva omraza prema pesničkoj rimi ne vodi nikuda.

Glavna ideja je da pesma u rimi suvše često podseća na srednjoškolske lake tinejdžerske maštarije i bledunjave ljubavne pesmice, podloge za pravljenje popularne muzike u kojima caruju “kraljevi lakih nota” i njihove pesničke tvorevine, kao i pojava armije pesnika amatera širom interneta (ovo je već dostiglo neviđene razmere), što sve stvara utisak da je poezija u rimi postala laka industrija nevažnog pevanja, dostupna svakom ko ima papir i olovku i voli da piše.

Sve ovo uticalo je na mnoge pisce, kritičare i urednike da rimu proglase personom non grata moderne poezije i okrenu se slobodnom stihu i raznim oblicima kvazi haiku poezije kao nečemu što karakteriše “pravu poeziju”, oslobođenu glupih i okoštalih formi koje zahtevaju rimu, metar i stroga pravila pevanja, čitaj KLIŠE.

Pesnicima nije lako

Ne znam ko je ovde u pravu. Tradicionalisti ili “oslobođeni” moderni pesnici. U krajnjem, nije ni bitno. Ali…kao što slikar nije svako ko ume da baci boju na platno, tako nije ni pesnik onaj koji zna sva slova pa rešio da piše.

Rima je duša poezije, ključ za otvaranje njenih tajni. Tako barem ja mislim. I mislim da svako ko želi da piše pesme sa rimom, a da nije na nivou škrabanja tinejdžerskih jada i šaljivih pesmica, mora da ovlada zanatom i razume važnost aliteracije, asonance, kosnonance, i njihovo značenje za pisanje poezije. Ovi elementi rime jesu izuzetno važan alat svakog ozbiljnog pesnika, i mogu biti veoma efikasni ako se pravilno koriste.

Rima ima raznih, i pesma ne mora uvek da ima klasičnu ABAB šemu. Ono što je suština, jeste da je rimovanje, kao šema, obrazac slaganja reči u pesmi. Tipična rimovana pesma izgleda ovako:

Olovne i teške snove snivaju
oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
žutom rijekom među golim granama.

U gornjem primeru, snivaju/plivaju i stranama/granama su primeri perfektne rime (kada reči zvuče isto jer imaju isti poslednji slog). Mnogim pesnicima nije ni malo lako pisanje u ovakvoj rimi, i to je čest slučaj koji srećem u mojoj online radionici za pisanje poezije, naročito kod pisaca početnika. Tu leži opasnost, jer ne poznavanja zanata, ritma reči u pesmi, često dovodi do forsiranja klišea, ili praznog stiha. Usavršavanje različitih oblika rime, koji nisu klasični ABAB obrazac, može znatno unaprediti poetske tehnike pisca, i stvoriti mnogo softiciranije stilove pesme.

Zašto je rima srce pesništva

Poznavanje tehnike rime, i kako se one efikasno koriste, mogu znatno povećati samopouzdanje pesnika, naročito kada je u pitanju slanje rukopisa književnim časopisima, ili urednicima u izdavačkim kućama. Ali da bi se stiglo dotle, pisac mora videti i razumeti kako dobro rimovana pesma otvara mnoge mogućnosti, a ne samo puko slaganje reči “da zvuče isto”.

Dok se perfektna rima uvek nalazi na kraju stiha, postoje brojni načini da se pesma dobro rimuje uz pomoć različitih oblika i vrsta rime. Interna rima (ili srednja rima), pojavljuje se u sredini stiha ili strofe. Unutrašnja rima predstavlj amnogo suptilniji način rimovanja pesme, U pesmi “Gavran”, E.A.Poa, možemo videti kako to dobro izgleda:

Jednom u čas tužan noćni , dok razmišljah, duh nemoćni,
nad knjigama koje drevnu nauku u sebe skriše,
bejah skoro u san pao, a neko je na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše.
„Posetilac neki – šanuh – kucnuo što može tiše,
samo to i ništa više.

Evo nekoliko tipova rime koji mogu zanatski unaprediti oblikovanje pesme na neobične i zanimljive načine.

Aliteracija je česta upotreba istih suglasnika ili suglasničkih grupa u više reči u stihu ili rečenici, naročito kada se ponavljaju sukcesivno, jedan za drugim. Ovom stilskom figurom naglašava se emocionalno stanje govornika, zvukovni ugođaj, ritam ili glasovni efekti. Evo kako to izgleda kod Šantića (“Veče na školju”):

Prohladni pada mrak,

Vrh hridi crne

Trne

Zadnji rumeni zrak.

Asonanca je stilska figura koja se zasniva na čestoj upotrebi istih samoglasnika (vokala) u više reči u stihu. Svaki glas ima svoj poseban zvučni kvalitet, čime dočarava određene slike i čini izražavanje emocionalnim. Asonanca se koristi da bi pojačala emocionalno stanje govornika, zvučnost stiha ili naglasila izražajnost pesničkog jezika. Naziv potiče od latinskog assonare, što znači “zvučati u skladu”.

Opet kod Šantića:

I jeca zvono

Bono

Po kršu dršće zvuk,

S uzdahom tuge

Duge

Ubogi moli puk.*

Pored ovih zanatsko stilskih tehnika u pravljenju rime, u online radionici za pisanje poezije, polaznici uče i druge tehnike, kao što su upotreba konsonance, polurime, pararime i obrnute rime.

Sve ovo može biti od velike koristi pesnicima u traganju za sopstvenim stilom i izgradnju originalnog glasa, u pravljenju divnih poetskih slika koje zovemo – poezija.

Zato, pre nego što se odreknemo brojnih tradicionalnih pesničkih formi, u kojima su spevano brojni dragulji pisane umetnosti, razmislite dvaput: bez zanata nema umetnosti, naročito ne one vrhunske izražajnosti koja pleni srca muza.

Šekspir je mogao da piše i dijalog u prozi. Ali, nije.

 

*(Definicije i primeri Aliteracije i Konconance- Teorija književnosti: Živković)

 

Kako da se tvoja poezija razlikuje od drugih?

 

Odlučio si da objaviš svoju pesmu u nekom književnom časopisu, na tvom blogu, pesničkom portalu. Ili čak zbirku pesama koju je (nekim čudom) prihvatio izdavač. Ali, tvoje slatke muke ne da ostaju, nego tek počinju: kako da znaš šta je to što jednu pesmu čini izuzetnom, a drugu sasvim prosečnom?

Stvar je u tome da kada svoje pesme šalješ urednicima i izdavačima, ti si jedan od mnogih pisaca što rade to isto, i potrebno je da se razlikuješ od konkurencije, kako bi ostao u igri.

Dakle, šta je potrebno da znaš da bi tvoja poezija našla svoje mesto u ovoj gladijatorskoj areni? Evo nekoliko saveta iz mog iskustva.

[Tweet “Pesma nikada nije završena, samo je napuštena.”]

Mali podsetnik za neobjavljene pesnike

  1. Čitaj pesme. Ako ne čitaš i ne pratiš savremenu poeziju (čitaj konkurenciju), jer u suprotnom nećeš imati pojma kako se tvoj rad uklapa u modernu pesničku scenu. Prati pesničke blogove, sajtove, portale i pretplati se na neki književni časopis, tumaraj po književnim večerima i promocijama i čitaj, čitaj i samo čitaj!
  2. Moraš da znaš šta je dobra poezija. Postoji razlika između sladunjave, besne tinejdžerske poezije, i dobro skrojenih, misaonih, dubokih, izazovnih stihova. Potrudi se da budeš realističan u vezi svojih pesama. Posmatraj ih kritički. To uvek vodi ka poboljšanju tvog rada (nemoj da preteruješ sa kritikom, ipak).
  3. Pokušaj da razmišljaš onako kao što to niko nije pre tebe. Odaberi svoj glas, svoj ugao gledanja na stvari. Budi jedinstven. Da, mislim, uveć će ti reći da nema ništa novo pod kapom nebeskom. Poetika je završena sa starim Grcima. Bla, bla. Ne radi se o tome. Stare ideje se uvek mogu sagledati na nove načine.
  4. Rizikuj. Jednom kada počneš da pišeš poeziju sigurnom rukom, vreme je da napraviš veliki korak napred i izađeš iz svoje kutije. Šta je to što možeš da uradiš bolje, veće, divlje, snažnije – ili mnogo suptilnije? Pesme koje su izazovne su pesme koje privlače pogled urednika i izdavača.
  5. Razmišljaj kao urednik. Postoje neke stvari koje urednici i izdavači obavezno uzimaju u obzir kada čitaju tvoju poeziju: broj reči, format, estetika. I to se računa.
  6. Budi kratak. Poezija je kondenzovani jezik, do izvesne mere, tako da ako si sklon da pišeš dugačke pesme, vreme je da usvojiš pristup “manje je više”, kada je tvoja poetika u pitanju.
  7. Ostavi nešto za maštanje. U stvari, ostavi dosta toga. Moraš da se odupreš potrebi da opišeš, objasniš, ilustruješ, nacrtaš…Nemoj da manipulišeš svojim čitaocem da on mora da misli tačno onako kao što ti misliš. Umesto toga, pozovi ga da iskusi tvoju poeziju na svoj način. U umetnosti se često više računa ono što nije eksplicitno izrečeno, nego ono što je objašnjeno u detalje.
  8. Budi hrabar. Istraživači nisu napravili sebi slavu i ime tako što su hodali kao po jajima na nepoznatoj teritoriji. Isto tako i pesnici. Kopaj duboko po sebi. Nemoj da se plašiš onog što ćeš pronaći, kada zaista sagledaš ko si ti u stvari. A onda, pusti reči da teku.
  9. Smeh je lek. Ako u svojim pesmama povremeno dopustiš humor, ironiju, ili momente lucidnosti, desiće se kao kad podigneš roletne pa pustiš malo sunca u sobu. Znati kada treba da da se uzdržiš od humora, a kada da dopustiš smehu da izađe napolje, jeste mnogo korisno za tvoje pisanje. Urednici vole izazov, bljesak osmeha, ili nešto što je provokatinvo, neobično i atraktivno, s vremena na vreme.
  10. Piši bolje. Svi ovi gore napisani saveti svode se, u suštini, na jednu stvar: ako želiš da te vide, razlikuju i poštuju – piši bolje. Uzmi časove pisanja. Čitaj. Uči. I, naravno, šalji redovno svoje rukopise drugima na čitanje.

U online radionici za pisanje poezije, učimo brojne zanatske tehnike pisanja poezije, što ti može pomoći da se upoznaš sa tradicionalnim poetskim formama, zanatskim tehnikama metra, stope, rime…  Ovo će ti svakako biti od koristi da bolje razumeš, pišeš i čitaš poeziju, naročito onu od konkurencije.

Na kraju ćeš pobediti, sasvim sigurno.

Kako da postaneš produktivniji (i bolji) pisac?

 

“Samo glup čovek uporno i stalno ponavlja jedno te isto, očekujući da će na kraju dobiti drugačiji rezultat”.

Narodna mudrost.

 

Želiš da postaneš bolji pisac.

Znam to jer pratiš radionice i Kreativno pisanje.

Takođe znam da imaš strah da postaneš bolji pisac.

Ovo znam zato što moraš da se promeniš kako bi postao bolji, a strah od promena je tako ljudska stvar.

Ali, šta ako ti kažem da je samo potrebno da pormeniš jednu stvar – prilično malu – kako bi ostvario svoj cilj i postao bolji pisac?

Mislim da mi ne veruješ!?

Trebalo bi. To nije samo nekakva “guru” teorija. To je nauka.

Jedan mali korak zaista može da te promeni.

Oslobodi moćnu snagu Kajzena.

Šta je Kajzen? To je japanska reč koja predstavlja proces postizanja reano postavljenog cilja, kroz male, uporne, kontinuirane korake.

Ovaj koncept se pojavio u vreme velike ekonomske krize 30-tih godina u Americi, da bi kasnije bio predstavljen u Japanu, nakon završetka Drugog svetskog rata. Koji je, ako do sada nisi znao, prerastao u moćnu svetsku ekonomsku silu, retko viđen uspeh u istorji ljudskog roda.

Isti princip što važi u velikom, važi i u malom. Umesto da menjaš sopstveni život, možeš da se menjaš kao pisac – na mali, ali vrlo značajan način.

Sve što treba da uradiš jeste da napravš jedan mali korak. Evo nekoliko ideja kako možeš odmah i sada da unaprediš svoje pisanje.

[Tweet “Uvek se seti da je najgora stvar koju si napisao uvek bolja od najbolje koju nisi napisao”]

1. Budi razuman sa prilozima

Šta su prilozi? Prilozi su reči koje nam bliže objašnjavaju, i više govore o glagolu.Prilozi određuju i približavaju značenje glagola.

“Čovek trči zaista brzo”.

Prilozi takođe imaju istu funkciju uz prideve.

“Tara je stvarno prelepa reka”.

Stiven King je jednom rekao da prilozi nisu “tvoji prijatelji”. Tako da je put do pakla (jednog pisca) popločan prilozima. Oni su višak. Korov u tvom kreativnom travnjaku. Tamo gde posadiš jedan, ubrzo nikne pet, deset, priloga koji imaju tendenciju da zamagle tvoje pisanje i misao, i postanu prava napast i muka za tebe i tvoje čitaoce.

Zato, piši kao što misliš, i misli kao što pišeš.

Andrić nas je učio da “primenimo jednostavan i koncizan “stil pisanja. Prilozi su sve samo ne to. Oni su najčešće taština od koje čitaoci imaju male, ili nikakve, koristi. Mogu samo da ih dave kao zmija žabu. I da otkriju kako si samo nepismen, prazan i pompezan. Kao kad hoćeš da zaseniš prostotu.

Zato se potrudi da budeš razuman. Pročešljaj strpljivo ono što si napisao. I piši onako da te svi razumeju. Pisanje nije obuka za astronaute. Više je nalik zavođenju lavice: velika muka, malo zadovoljstvo.

2. Piši, nemoj da bloguješ.

Postoje blogeri i postoje pisci.

Blogeri obično pišu, dodaju linkove, slike i video materijale, ubacuju opcije za šerovanje teksta, zveraju na Fejs i Tviter, cunjaju po Guglu ne bi li našli još koji podatak da ubace u tekst…

Reči su važne, ali su samo deo ukupne predstave.

Pisci pišu.

Pisci prave istraživanja, otvore prazan dokument, imaju beleške pri ruci, isključe ostatak sveta, a onda se bace na reči i samo reči.

Pisci ne uređuju, prepravljuju i formalizuju dok pišu. Ne planiraju gde da ubace sliku, listu, ili video. Sve ovo uvek može da se radi posle prve verzije rukopisa.

Ali ono što nikada nećeš moći jeste da kopiraš taj neprekinuti niz osnovnih misli i insipiracije. Po mom iskustvu, jednom kada se prekine, ono nestane i to…zauvek.

I zato, da li bloguješ ili pišeš?

Pokušaj da pišeš dok praviš svoj post na blogu. Koncentriši se isključivo na pisanje i ideje u prvoj skici teksta. Posle idi i radi šta hoćeš.

3. Odredi vreme za pisanje.

Možda u suštini tvoj problem nije pisanje ili blogovanje. Možda je prosto stvar u disciplini.

Nemoj da padneš u bedak. Nisi ni prvi ni poslednji koji ima problem sa ovim.

Ponekad je najteža stvar u pisanju da posadiš zadnjicu na stolicu i počneš da…pišeš. Prosto ko pasulj.

Ako si u stanju da napraviš jednu tako malu promenu, tako što ćeš svakodnevno vremenom povećavati vreme koje ćeš odvojiti za pisanje, proporcionalno ćeš povećavati svoje šanse da zaista postaneš pisac.

Zašto onda ne primeniš jednu prostu tehniku, onu na primer o kojoj sam već pisao, pa sastaviš svojih 750 reči svaki dan? ILi recimo vežba asocijativno pisanje kao kad svaki dan pereš zube? (pereš valjda, ha?)

Ali, kad se već uhvatiš za nešto od toga, onda sedi pa piši. I ništa više ni manje od toga. Čak iako završiš sa praznim ekranom od kog si i počeo, neka bude tako. Na kraju će ti to postati dosadno, pa ćeš onda valjda početi da pišeš. Nešto.

Nešto je bolje nego ništa. Uvek se seti da je najgora stvar koju si napisao uvek bolja od najbolje koju nisi napisao.

4. Promeni perspektivu

Čak i ako se uspeo da se nateraš da sedneš da pišeš, odredio sebo svoje vreme za pisanje, grozota praznog ekrana može toliko da te nervira, da osećaš kako pritisak u tebi stalno raste, sve do tačke ključanja.

Bela praznina i kursor koji uporno blinkuje postaje tvoja noćna mora.

Ako ti se to dešava, vreme je da se okreneš prijatelju.

Ali ne ono ortaku iz detinjstva, drugaru iz kafića, kumu od kad znaš za sebe, mada i oni ponekad mogu da budu korisni. Mislio sam da izmisliš svog virtuelnog prijatelja, nekog ko predstavlja tvoju publiku, onog za koga u suštini pišeš.

Zamisli da mu pišeš, pismo, mejl, i da hoćeš da mu objasniš svoje ideje. Možeš tako i da nasloviš tekst, ako ti se baš hoće. I tako, umesto da pišeš nikome i za sve u isto vreme, ovako ćeš pisati samo jednoj osobi.

Samo pusti da ideje teku same od sebe, bez prisile, kao reka. On će biti strpljiv. Razumeće te. Taj tvoj prijatelj. I kad se volite i svađate, on će uvek biti tu. Samo za tebe. I tvoje pisanje.

Tako ćeš doći u situaciju da pišući njemu, promeniš svoju perspektivu, sagledaš stvari iz drugačijeg ugla. Možda je baš tako nešto što ti treba da bi počeo da pišeš?

5. Kradi od drugih pisaca.

Ne navodim na greh. Ne mislim na bezočnu krađu, na plagijarizam.

Govorim o tome da prostudiraš uspešne pisce, naročito one koje voliš, proučiš kako oni pišu, da nešto od njihove uspešne prakse uključiš u svoj sistem pisanja.

Tvoj mali korak napred čak i ne mora da bude nekakva originalna ideja. Neko je svojevremeno rekao da su sve velike originalne teme odavno iscrpene sa grčkom tragedijom.

Ali, osim sadržaja, ovde je važniji sistem kako su drugi pisci pisali. Ujutro? Uveče? Olovkom ili direktno sa mašinom?Isključivo noću? Vino, burbon ili čista voda? Sa kapom pajaca na glavi? Isključuju telefon, ili zapale cigaretu nakon meseci apstinencije? Možda sve ove male strategije i rituali ipak prosto ne rade kod tebe.

Ali i ako ne rade, možda ćeš samo kad neke probaš, promeniti nešto kod sebe! Započećeš proces promene i poboljšanja, to je sasvim sigurno.

Jer, iako je pisanje usamljenički posao, proces poboljšanja tvog pisanja zaista ne mora da bude.

Jedan mali korak.

Želiš da budeš bolji pisac, i ja ovim malim tekstom ne tražim od tebe da praviš revoluciju od svog života, kako bi postigao to što želiš.

Niti hoću da ti solim pamet praznim frazama, ili privlačenjem atrakcija. Ja nisam tvoj guru sa plavim ćebetom što ti šalje bioenergiju telefonom u gluvo doba noći.

Uradi samo jednu stvar.

Napravi jedan korak.

Možda je to jedan od koraka opisanih u ovom tekstu, ili je nešto sasvim drugo. Ali, kad napraviš samo jedan, prvi korak, u pravcu boljeg pisanja, već si spreman za drugi, pa za treći, i tako redom.

Seti se šta je rekao Lao Ce:

Putovanje od hiljadu milja, počinje sa prvim korakom.

Napravi taj prvi korak.

Kako da promovišeš svoje pisanje?

 

Napisao si roman, zbirku priča ili poezije, možda si čak uspeo da nađeš izdavača, ili si se otisnuo u samizdat vode i…šta sad? Napravio si neko književno veče, platio recezenta, glumca sa gitarom i doneo besplatne primerke knjige da podeliš sa prijateljima i rodbinom, i svima onima koji su došli da piju besplatno, na tvoj račun.

Na fejsu si napravio svoju fan pejdž stranu, kačiš svoje tekstove i razmenjuješ pohvale što prijaju tvom egu. I bilo je stotinak (uf ako i toliko) lajkova od onih sličnih tebi, što moraš da lajkuješ i njima, i…to je to. Nikoga nije briga za tvoju umetnost, reči, patnju, za tvoje tumačenje sveta i ono što si hteo da im kažeš. Kraj. The End. Konec.

Arideverči.

Pisanje za bunar je mnogo zaludan posao. Znam da mnogi neće postati novi Andrići, Selimovići, Dostojevski ili Hemingvej…Možda tako i treba.U suprotnom, na šta bi ličio ovaj svet?!

Pa ipak. Šta možeš da uradiš i kako da promovišeš svoje pisanje, a da ne moraš da daješ ogromnu lovu izdavačima, novinarima, ili da visiš po ceo dan na internetu u nadi da će neko čuti tvoj glas vapijućeg u pustinji?

Odgovor je očigledan: društvene mreže. Ali, da li je baš to tako?

[Tweet “Postoje tri pravila kako da pišeš roman. Na nesreću, niko ne zna koja su to pravila”]

Kako izbeći zamke promocije na drštvenim mrežama?

Većina nas je bar jedanput u životu (neki i češće) imala situaciju kada smo morali da otkačimo, ili blokiramo, nekoga na društvenim mrežama, jer nismo mogli da živimo od njegovih pesama, priča, romana, eseja i sličnih tekstova. A takvih ima mnogo. Pisaca u pokušaju i nabeđenih genijalaca koji zatrpavaju grupe i stranice na Fejsbuku, Tviteru, Linkedinu i sličnim mestima. Ovi likovi pri tom nemaju ideju kako su dosadni, gnjavatori puni sebičluka i narcisoidnog koncepta života. I da njihovo ponašanje na inernetu zapravo predstavlja sve suprotno od onog što žele da postignu. Spamuju. Dosađuju. Izazivaju mučninu.

Ovakva vrsta ponašanja predstavlja drugu stranu, i to tamnu, medalje što se zove promocija. Jer, pametno napravljena promocija uopšte nije loša stvar. Zapravo, to je odlična aktivnost, ako se napravi kako valja. Većina nepoznatih pisaca koristi društvene mreže kao platformu za angažman potencijalnih čitalaca, i generalno uspeva da izbegne ovo zasićenje samopromocijom. Pa ipak, za mnoge ova vrsta akcije predstavlja nepremostive prepreku i proizvodi više štete nego koristi.

Postoje tri pravila kako da pišeš roman. Na nesreću, niko ne zna koja su to pravila (Somerset Mom). Isto važi i za autorsku promociju na društvenim mrežama. Iako ovo može biti tačno, meni se čini da za ovu problematiku pre važi Marfijev zakon koji glasi: što se više baviš promocijom, to je manja vrednost onoga što promovišeš.

Svi, pre ili kasnije, podlegnemo ovoj agresivnoj promociji knjiga i njihovih autora. Pa onda odemo na književno veče, ili kupimo knjigu u radnji (oni pametniji pozajme primerak), kako bi se uverili da je delo bezvredna hrpa slova na papiru. Većina toga jedva da može da se nazove pisanjem, a kamoli pričom, pesmom, ili nečim sličnim. Majmun koji škraba krejonom po masnom papiru bi sigurno napravio nešto zanimljvije.

Većina autora koji koriste društvene mreže za sopstvenu promociju, stalno napominju da je ključ za uspeh učešće, doprinos i angažman. Lajkuj mene i ja ću tebe. Gostuj mi na blogu, sajtu, strani, grupi, pa ću i ja kod tebe. I tome slično. Možda. Ali, ako misliš da sve što objaviš jeste tvoja promocija, tvoja poruka će vrlo verovatno biti ignorisana, u najboljem slučaju, ili blokirana u najgorem. Uprkos ovome, i dalje postoji ne mali broj onih koji misle da je svo vreme ovog sveta njihovo, da su suviše važni, ili vredni, kako bi nas angažovali, ili dali doprinos ovom svetu koji ih ne razume.

Svi mi znamo ponekog koji spada u ovu kategoriju. Ako ne znaš, onda si verovatno jedan od njih. Da li stvarno misiš da svet samo čeka da vidi tvoj Magnum Opus? Da je tvoja knjižica onaj okidač koji će nam promeniti živote? Da si samo na korak od svetskog (ili barem domaćeg) besteselera? Da se pisanjem zarađuju velike pare?Ako si takav, onda ćeš brzo pasti u bedak, kada tvoji snovi o svetskom uspehu i slavi ostanu samo pusta želja i sopstveni odraz  na titravom ekranu kante od kompjutera u tvojoj momačkoj/devojačkoj sobici.

Kako do promocije?

Kao i mnogi slični meni, i ja se oslanjam na društvene mreže kako bi proširio glas o mojoj školi pisanja, predavanjima, obukama i radionicama iz veština komunikacije, pisanja, i svim tim čime se bavim. Bez želje da smaram prijatelje i poznanike (i rodbinu) trudim se da svoje objave i poruke držim na nivou od 2-3 puta nedeljno, uz često objavljivanje tekstova saradnika škole i polaznika radionica. I nadam se da nisam dosadan i nametljiv, bez obzira što postoji velika grupa ljudi koja slično misli kao i ja, ili pišu i objavljuju svoje radove.

Da bi se društvene mreže, i internet u celini, pametno iskoristili kao kanal komunikacije i promocije, postoje određena pravila, koje nije pametno ignorisati. Mnoga od njih podjednako važe u virtuelnom i stvarnom svetu (mada razlika između ova dva sveta za mnoge postaje sve tanja). Što bolje naučiš i poštuješ ova pravila ponašanja, to će nagrada biti veća. Bez obzira da li hoćeš da promovišeš sebe kao autora, svoje pisanje, ili nešto slično. Promocija, ili izgradnja reputacije, kako se to stručno u PR industriji, kaže, dugo se već proučava kao ozbiljna nauka, tako da nema potrebe da izmisliš rupu u saksiji. Dovoljno je da obratiš pažnju na ono najvažnije. A to je sledeće:

  • objavljuj 1-2 tvoja orginalna posta nedeljno na društvenim mrežama,2-3 posta tvojih saradnika i prijatelja, i jedan do dva stara posta za koje misliš da su aktuelni (pravilo 2-3-1)
  • uvek pitaj za dozvolu kada objavljuješ svoje radove u tuđim grupama ili na stranama drugih autora
  • vodi računa da tvoji sadržaji uvek budu orginalni, sveži i da pomognu ljudima da reše neke njihove probleme
  • nemoj da pretvoriš svoju FB stranicu u sopstvenu oglasnu tablu gde se radi samo o tebi
  • nemoj da prodaješ svoje knjige i tekstove preko interneta i da ih nutkaš ljudima dan i noć
  • ne smaraj ljude ogromnom količinom svojh fotografija, o tome kad si išao u wc, šta si jeo, kako ti izgleda nova devojka, ili egzotično mesto na kome si se super proveo (koga bre to interesuje???!!!)

Ako ozbiljno ne budeš razmislio o ovome, rizikuješ da budeš blokiran ili ignorisan, što je veća šteta nego da ne izlaziš na internet uopšte.

Promocija tebe kao autora i tvojih radova na društvenim mrežama je dakle mač sa dve oštrice: vrlo lako možeš da se posečeš. Iako je primamljivo, besplatno, zahteva samo da sediš za kompjuterom i ne izlaziš iz svoje sobe, uvek se seti da iako je internet virtuelni svet, na njemu važe ista pravila kao i u životu. Ako si dosadan tamo, bićeš i ovde.

I što je još važnije: ako ono što pišeš ne vredi ni pet para, neće ti pomoći nikakav internet marketing i samo promocija. Još bolje: ubrzaće tvoj pad, a glas će da ti zvuči kao kad baciš pero u kanjon Tare.

U radionicama kreativnog pisanja, zato postoji posebno poglavlje baš za one polaznike koji žele da svoje pisanje promovišu na društvenim mrežama, i tako izgrade sopstvenu reputaciju, u svetu gde je konkurencija žestoka i gde se greške ne opraštaju. Ili još bolje: ako ozbiljno pišeš, prepusti nekom ko zna kako se promocija radi, da za tebe uradi ovaj posao. Na sajtu kreativnog pisanja postoji deo od pisaca za pisce, gde možeš da pogledaš i kako.

Srećno.

Poezija za početnike: sonet

 

Neverovatno koliko ima naroda što voli da piše pesme. Poezija je pravi hit, naročito među piscima početnicima. Nisam ni znao koliko ima pesnika oko mene sve dok nisam otvorio radionicu za kreativno pisanje i počeo da shvatam šta se dešava.

Ima i onih što vole da pišu priče, eseje, otvaraju blogove, pa se ljute na svet oko sebe i vajkaju na večnu ljudsku glupost…Ali Poezija? Sa velikim “P”? Nema konkurenciju bez ikakve sumnje! Mogu da zamislim koliko milijardi slova, reči i tone mastila je ljudski rod potrošio na ovu književnu formu, a ona je još uvek tu, večna, sa osmehom, trpi sve i svašta i uvek se rađa iznova kao Feniks, čekajući generacije koje dolaze.

I to je sjajno, nema šta više da se kaže. Osim. Što je dobrih pesnika svarno malo. A onih što umeju da napišu ponešto u tradicionalnoj formi, ponešto stiha, rima, metra…je još manje. No, na muci se poznaju junaci.

Moje iskustvo u radionicama navelo me je da kažem nešto o toj muci. Za sve pisce početnike ona se zove – sonet. Kraljica rime, stiha, slike i muzike.

Dakle, šta je to sonet i kako se piše?

Klasičan sonet se obično piše u jambskom pentametru (ne koristiš lenjir ili metar), kao što su pisali recimo Petrarka ili Šekspir. I italijanski i engleski sonet imaju svoje specifičnosti, ali je suština ista. Ovde ćemo da pogledamo pisanje soneta po Šekspirovoj meri.

Evo nekoliko osnovnih pravila:

  • mora da ima 14 stihova
  • mora da bude napisan u jambskom pentametru
  • mora da ima standardne varijacije rime (ABAB, CDCD, EFEF, GG).

Ovaj sonet sastoji se od tri katrena i jednog distiha (četiri stiha u strofi i jedne strofe od dva stiha), i formiran je u obliku poeme-priče, koja ima uvod, sredinu i kraj. Priča je predstavljena u obliku metafore, i u svakom stihu pesnik prelazi sa jedne metafore na drugu. To izgleda ovako:

Prvi katren: ekspozicija gavne teme i glavne metafore;
Drugi katren: Tema i metafora se razrađuje i komplikuje;
Treći katren: Zaplet (ili sukob) uvek se uvodi sa jednim “ali” i često predstavlja početak devetog stiha soneta.
Distih: Rezime priče i radnje, davanje poente i konačne slike ideje pesme.

Evo kako:

Kad poredim tebe s lepim danom leta –
Ti si mnogo lepša, više ljupka, nežna;
Pupoljak se smrzne u maju kad cveta,
Lepota je leta vrlo kratkosežna.

Katkad sunce s neba odveć vrelo sine,
Njemu lice zlatno oblak često skriva,
Sva lepota žene sa vremenom mine –
Priroda il’ udes čari joj razriva.

Al’ tvog leta sunce nikad neće zaći –
Ti ostat’ nikad nećeš bez sadašnjeg sjaja;
Van života ti se nikad nećeš naći
Dok u pesmi ovoj večnost te osvaja.

Sve dok ljudi vide i dok život traje
Ova pesma tebi život će da daje.

Šta je poenta kod vežbe pisnja soneta?

Pesnike privlači lepota, gracioznost, koncentracija i težak zanat pisanja soneta. Možda više nikad nećeš napisati sonet u svom životu, ali ova vežba je mnogo više od zanatske vežbe. Zašto:

  • Pokazuje ti koliko mnogo toga možeš da spakuješ u jednu kratku formu;
  • Odlična je za vežbu rime, metra, strukture, metafore, i sukoba;
  • Povezuje te sa jednom od najstarijih pesničkih formi, koja je još uvek živa i vitalna – čak i danas.

Dakle – sonet. Ako voliš da pišeš poeziju, oprobaj se u ovoj klasičnoj formi i otvori sebi nove svetove ove divne književne forme.

Ja lično veoma volim sonet kao formu, i u radionici za pisanje poezije gnjavim moje polaznike da obavezno probaju zanat pisanja soneta. Rezultati su, moram priznati, vrlo iznenađujući!

Dakle, sedi, pozovi muze, naoštri pero i napiši svoj prvi sonet.

Ko zna? Možda te tvoja muza odvede u sasvim nove svetove, o kojima nisi ni sanjao.

Pisanje anđela slomljenih krila

 

Talenat je dar prirode, prokletstvo univerzuma i umetnikova fatalna ljubavnica. Ta ljubavnica je prelepa, zanosna, prevrtljiva. Kada si sa njom ljudi te gledaju, dive ti se. Ali ona ume da bude i gadna, nezgodna, lupa ti na vrata u gluvo doba noći, i ostavlja te kad to najmanje očekuješ. I uopšte nema strpjenja za ostatak tvog života: tvoju ženu, decu prijatelje, poslove….Kada je sa tobom tada si najveći bog na svetu. Ali jednog dana će te ostaviti…zauvek.Jednog dana, posle mnogo godina, videćeš je u zagrljaju drugog ljubavnika, a ona će se pretvarati da te ne poznaje.

Moć reči

Reč je čista magija. To je moć koja potiče od samog Boga, a vera je snaga koja usmerava tu moć. Možemo reći da sve što postoji u našoj virtuelnoj stvarnosti nastaje uz pomoć reči, jer reči koristimo u stvaranju priče. Ljudi imaju čudesnu maštu. Pomoću reči smo stvorili jezik. Uz pomoć jezika, pokušavamo da objasnimo sve što doživljavamo.

Najpre smo se sporazumeli o zvuku i značenju svake reči. Zatim, pamteći zvuk reči, počinjemo da komuniciramo o svojoj virtuelnoj stvarnosti sa ostalim snevačima. Dajemo imena svemu što opažamo; biramo reči kao simbole, a ti simboli imaju moć da reprodukuju san u našoj glavi. Na primer, čim čujemo reč konj, u glavi nam se stvara određena slika. Tako funkcionišu simboli. Ali reč može biti još moćnija od toga. Dovoljno je da izgovorimo reč „Kum“, i u našoj svesti se pojavljuje čitav film. Ta reč, kao simbol, poseduje moć i snagu stvaranja, jer može da reprodukuje predstavu, ideju, ili čitavu situaciju u našoj mašti.

Moć reči je neverovatna. Reč u našem umu stvara predstave predmeta. Reč stvara složene koncepte. Reč izaziva osećanja. Reč stvara sva uverenja koja čuvamo u svesti. Struktura našeg jezika oblikuje opažanje čitave naše virtuelne stvarnosti.

I zato…zašto pišemo?

Pišemo da stvaramo svetove, putuјemo kroz veme, beležimo život, razmenjuјemo iskustva i učimo od sebe i drugih. Zato, prosto i јednostavno…pišite!

Zašto radionice pisanja?

Mnogi pisci početnici sumnjaјu da se pisanje uči kao i sve drugo. To јe ona stara dilema: pisac si ili nisi, sve ostalo јe bezveze. Čisto bacanje para. Pored toga, na internetu imaš gomilu saјtova koјi te savetuјu kako da bolje pišeš, pa što bi sad јoš nekom plaćao da te to isto uči! I јoš ONLAЈN?!

Međutim, kao i kod mnogih drugih sličnih stvari, dilema јe zapravo lažna. Niko od tebe ne može da napravi pisca, to јe јasno valjda svima. Ali, na onlaјn ili ”živoј” radionici, dobiјaš nešto što ne postoјi u klasičnom školskom sistemu i što u principu nećeš nikada besplatno dobiti ni od koga, a pogotovo ne od onih sličnih tebi što već pišu i ljubomorno čuvaјu kao zmiјa noge: zanatske tehnike, iskustvo i znanje, koјe su muktorpno sticali godinama!

Pisanje јe u svoјoј osnovi zanat. Kao i svaka veština, predstavlja nadogradnju tvog talenta. Seminari i radionice služe da se ove veštine i znanja brže i lakše steknu i tako ti uštede godine lutanja i ”snalaženja”. A to stvarno vredi, zar ne?

Druga važna stvar koјu možeš dobiti u Školi pisanja i kreativnim radionicama јe – vežba. I korsne kritike i sugestiјe od strane mentora i tebi sličnih koјi smatraјu pisanje kreativnim alatom za izražavanje, melemom za dušu, radošću igre i negovanju svog talenta. Na radinicama ti radiš ono što јe tvoјa osnovna stvar: pišeš, diskutuјuše, grešiš, opet pišeš….A to јe za svakog ko se bavi pisanjem naјteže! Sedi i piši. I stvari onda počnu da se otvaraјu i legnu na svoјe mesto.

Čovek uči dok јe živ. Učenjem i kreativnim stvaranjem održava duh, mozak i svoј celokupnim sistem onako kako treba. Јer јe misleno biće i јer mu јe tako dato od Boga. Zato se ohrabri i pusti da tvoјa kreativnost izađe iz tebe. Јer, na kraјu konca samo se to i računa. Sve ostalo јe bez veze!

Dobrodošli u Školu kreativnog pisanja!

Pisanje i magijsko mišljenje

 

Magijsko mišljenje se pojavljuje u raznim oblicima ali u osnovi predstavlja verovanje da misli same od sebe mogu prouzrokovati događaje. Kada misliš da tvoje misli mogu prouzrokovati neke događaje, onda si sigurno upleten u magijsko mišljenje. Ili si se nagutao nju ejdž gurua koji propoveda zakon privlačnosti. Iako nikada nisi privukao ništa (ili se nisi dovoljno trudio kako ti je guru posle objasnio). E sad, ovaj tekst što sledi će me sigurno dovesti u sukob i sa skepticma, i sa onima što vole njuejdž sranja, ali šta je tu je…

Dakle, kakve veze ima magijsko mišljenje sa pisanjem?

Mnogo.

[Tweet “Breme života je ponekad suviše teško. Lakše ga je podeliti sa Bogom, Sudbinom ili Zvezdama.”]

Magijsko mišljenje je suština kreativnosti

Svojevremeno je gomila sveta tvrdila kako su osetili moćne senzacije, kada su se našli u blizini klavira na kome je Džon Lenon komponovao onu svoju čuvenu pesmu “Imagine”.

Ili, postoji sasvim ozbiljan zapis o tome kako su prilikom juriša na opsednuti nemački grad Kenigsberg, Ruski vojnici u prvim redovima nosili ikonu svete bogorodice Matrone, i nijedan nemački metak ih nije pogodio. Nemci su se zatim predali.

Ja nisam i neki ljubitelj Bitlsa. Kod Kenisberga nikada nisam bio. Možda si ti surovi ateista, ili barem skeptik koji se smeje činjenici da većina sveta veruje da je postojao čovek koji je razdvojio more kako bi ga prešao. I tome slično.

Ali, ako bi makar na trenutak iskreno zavirio u svoju dušu, verovatno ti ne bi prijala crna mačka koja prelazi tvoj put. Ili skriveno rasteš dok ti ljubavnica vatreno šapuća kako se njena venera fantastično slaže sa tvojim bikom.

Iako u dubini duše prezirem čitav ovaj Nju Ejdž galimatijas, i njegove musave gurue (mada su odlična mašina za šišanje i uzimanje love), moram da priznam da i ja delim dobar deo magijskog mišljenja.

Iako se ne štrecam kad mi crna maca pređe put, i ne ukrštam prste kad prođem ispod merdevina, čak nemam ni svog astrologa, a Ji Đing mi skuplja prašinu na polici, ja ipak povremeno pričam sa svojim kolima, tepam nekim knjigama, i besnim na moje likove u kratkim pričama kad počnu svi da govore u isti glas.

Šta kaže razum?

Učen svet koji se bavi naukom tvrdi da smo skloni magijskom mišljenju zato što naš mozak stalno traga za nekim obrascima (smislom) koje onda pronalazimo u svemu i svačemu. I zato smo skloni da stalno tragamo za samo-ispunjujućim proročanstvima.

Tako završimo sa sujeverjem i srećnim okolnostima, jer naša čula beže od činjenica i objašnjenja čistog slučaja. I zato što nam je često jako teško da donosimo odluke, trpimo posledice. Breme našeg neznanja je lakše kada ga delimo sa Bogovima, Zvezdama, magovima i Sudbinom.

A pisanje?

Tu naša magija sija u punom sjaju. Ona je često izvor naše kreativnosti, koja udružena sa maštom mnogim piscima predstavlja izvor života. Kako bi inače mogli da zamišljamo i izmišljamo brojne ljude, sudbine i priče? Da putujemo kroz vreme, opisujemo budućnost, tragamo za smislom života i obične stvari pretvaramo u neobične?

Kako da svoje magijsko mišljenje onda pretvoriš u najboljeg savzenika za pisanje? S obzirom da smo već ovakvi kakvi smo, da volimo magiju i Sudbinu, sve što treba da uradiš je da je pustiš da radi za tebe. Nazovi je Muzom, ili već kako hoćeš. Ako imaš kreativnu olovku, naoštri je. Ako voliš da nosiš crveni nos klovna dok pišeš, stavi ga.

I napravi zabavu od svega toga, tada magija najbolje radi. Jer, sve dok veruješ da magija postoji, ona će biti tvoj verni saveznik. Ti si taj koji stvara magiju, sve dok veruješ da to nisi u stvari ti.

Nema ništa lepše kad ti je Venera u Biku. Al nemoj samo da ti sebično uživaš.

Piši i deli tvoju magiju sa nama.

5 načina kako da publika zavoli tvoje likove

 

Mnogi kažu da su likovi, odnosno karakteri ono što dobro pisanje izdvaja od lošeg. To naročito važi za pisce romana i kratkih priča. U mom prethodnom tekstu, “Ljudi od papira – 5 načina sa stvoriš likove u priči”, pisao samo o tome koje zanatske tehnike možeš da koristiš da stvoriš ubedljive, trodimenzionalne likove, koji će udahnuti život u tvoje pisanje.

Ali to je svega pola obavljenog posla. Drugi deo je da ih publika zavoli, može čak i da ih mrzi, što i jeste, opet, jedna vrsta “ljubavi”. U svakom slučaju, ideja je da stvoriš likove koji će u publici izazvati jake emocije. Čak i kad je Alija Đerzelez u onoj prokletoj avliji u pitanju! Ili Pera kvržica sa svojom družinom.

Jer, rezultat je, kao i u životu, uvek isti: ljubav je ono što se zauvek pamti!

[Tweet “U životu je samo ljubav ono što se zauvek pamti.”]

5 načina ljubavi između tvojih likova i publike

Neka tvoji likovi žele nešto

Jedan od najlakših načina da izazoveš empatiju čitalaca prema tvojim likovima jeste da ih prikažeš ranjivim, u strasnoj težnji za nekim ciljem: spasavanje žene koja umire, zaljubljivanje, razbijanje šifre u super tajnoj organizaciji loših momaka, itd. Ovaj cilj, odnosno strasna potreba junaka može biti jednostavna, poput “odlaska na posao na vreme”, ili komplikovano sumanuta kao što je, recimo, “spasavanje sveta”. To će podstaći publiku da saosećaju sa tvojim junakom, i podrže ga u ostvarivanju njegovog cilja.

Primer: Milan se bori sa svojim propalim ljubavnim vezama, teturajući iz jedne u drugu, u pokušaju da pronađe svoju srodnu dušu.

Neka tvoj lik bude uporan oko važnog pitanja

Junaci u pričama, koji imaju jake principe i čvrsta ubeđenja, i koji ostaju nepokolebljivi i istrajni u svojoj veri i težnjama, vrlo lako zaluže poštovanje publike. Još ako je tvoja publika zainteresovana za njihove ciljeve i ubeđenja, i deli njegova ubeđenja, biće mnogo zainteresovanija da prati razvoj priče sve do samog kraja.

Primer: Dragana se bori za ravnopravnost žena na radnom mestu na lokalnom forumu koji se zalaže za poboljšanje ženskih prava na tipično muškim poslovima.

Tvoj junak je gubitnik, ili nema šanse

Ovo je vrlo moćan pokretač saosećanja čitalaca prema junaku koji se nalazi na društvenim marginama i koji se herojski bori sa ustaljenim poretkom, nemogućim preprekama, i želi da postigne uspeh u naizgled preteškim okolnostima. Ko nema simpatije za malog čoveka sa dna života? David protiv Golijata, zar ne?

Primer: Dejan je haker, ali koristi svoju veštinu da pribavi novac za hranu deci iz sirotišta iz koga je i sam potekao.

[Tweet “Heroji su veliki onoliko koliko i zločinci nasuprot njima.”]

Tvoj lik ima moćne neprijatelje

Heroji su veliki onoliko koliko i zločinci nasuprot njima. Ako tvojim junacima suprotstaviš protivnike koji predstavljaju ozbiljnu prepreku, moći ćeš da iz tvojih likova izvučeš ono najbolje u njima. Ponekad čak i ono što je najgore (al sve je to tako ljudski, zar ne?). U svakom slučaju, moćne prepreke će učiniti borbu tvog junaka još tvrđom, čime će još više zadobiti simpatije publike.

Primer: Jago je stvorio čitavu mrežu laži kako bi iskušao Otelovu odlučnost (Šekspir)

Rezime: EMPATIČNI KARAKTERI, ONI KOJI IZAZIVAJU NAŠU NAKLONOST I SAOSEĆANJE, NE MORAJU UVEK DA BUDU DOBRI MOMCI I DEVOJKE.

I šta sad s tim?

U online radonici kreativnog pisanja, posebno insistiram da polaznici radionice u potpunosti razumeju važnost izgradnje likova u pisanju. Iako većina i dalje voli da piše “iz glave”, u dahu, “kad im dođe”, i tome slčno, kad-tad u njihovom pisanju nedostatak pripreme i dubljeg razmišljanja o karakterima dođe do izražaja. Tada se jasno vide sve mane i nedostaci, što obično rezultira plitkom pričom, pisanjem u formi pamfleta, ravno, kao reportaža u novinama, ili delce iz trač rubrike nekog protala, ili bloga o svemu i svačemu. Pisanje radi škrabanja. Da prođe vreme. Bljak.

I za kraj, da se ne razočaraš puno: stvaranje likova koji pobuđuju empatiju kod publike je ume da bude veliki izazov. Ovih 5 saveta mogu da ti otvore neka razumevanja, koja ti mogu biti korisna u pisanju.

I uvek imaj na umu da empatični junaci priča ne moraju uvek da budu pozitivni karakteri. Ili da budu dopadljivi. Probaj i sam napiši neku priču sa nekim nesimpatičnim likom (ili čak i nekim zlotvorom), i iz njega iscedi kvalitete koji zaslužuju simpatije .

Iznenadićeš se. Jer, tako je i u životu, to barem sigurno znaš.

Šta јe ČIPI tehnika pisanja i zašto јe važna

 

Piše: Radovan Treći Jovičić

Često mi јe postavljano sledeće pitanje: ako se sportista usavršava treniraјući, student učeći, kako da se usavršava pisac?

Imao sam prilike da čuјem razne odgovore što od pisaca, što od profesora književnosti ili kreativnog pisanja. Iz svega što sam čuo, razvio sam svoјe mišljenje na tu temu. Tehniku spisateljskog treninga nazvao sam „ČIPI tehnika“.

U pitanju јe јednostavna igra reči: ČIPI = čitaј + piši. Uglavnom se preporučuјe dva sata čitanja i јedan sat pisanja. Naravno, ukoliko vam јe potrebno više vremena, niko vas neće ograničavati.

Pođimo od toga da nemate nikakvog talenta za pisanje. To јe malo verovatno, a pored toga, јa u talenat mnogo ne veruјem. Samim tim što čitate ovo, volite književnost, tako da јe ovo suvišno i pominjati.

Važno јe da čitate svakodnevno, koliko ste u mogućnosti. Ne možete da se žalite da nemate vremena; za ono što zaista želite, uvek se nađe vremena. Umesto da dangubite pretražuјući internet (uz to nemaјući nikakav cilj pretrage), bolje јe pročitati nešto, makar i novine. Naučno јe dokazano da osobe koјe redovno čitaјu ređe imaјu košmare, lakše se bore sa stresom, ne padaјu u depresiјu, prave manje grešaka zbog će se pokaјati. Dakle, bitno јe što više čitati, ukoliko uopšte planirate o nečemu da pišete (makar i samo za sebe).

Navodimo nekoliko variјanti ČIPI tehnike:

  1. Nemate talenat za pisanje, a voleli biste da pišete. Ukoliko јe ovo vaša izјava, zaključuјem da ste velika lenčuga. Rekao sam da u talente ne veruјem. Ako hoćete da budete geniјe kosmičkih razmera koјi јe pomerio granice svoјe oblasti, tu vam treba malo talenta, ali čak i u tom slučaјu, talenat јe 1%, sve ostalo јe rad. Već geniјu broј 2, talenat niјe potreban uopšte. Vaš rad treba da izgleda ovako:

Dva sata čitaјte. Onda uzmite papir i olovku. Napišite priču koјu ste pročitali onako kako biste јe vi napisali. Dakle, ne citiraјte, ne prepisuјte rečenice,već samo na osnovu onoga što ste zapamtili napišite što kraću priču. Kad dostignete neki nivo, ili u naјmanju ruku – rutinu,možete preći na drugu variјantu. Pisanje tuđe priče se preporučuјe samo onima koјi raniјe nisu ništa samostalno pisali, to će im biti vid „zagrevanja.“

  1. Egotren. Predstavlja nešto što јe tiše čak i od tišine. Zamislite јednu pesničku situaciјu: ono što mesečina osvetljava, ne može da se sakriјe od noćnog mraka. To јe egotren u životu. To јe trenutak kad imate јedino sami sebe, kada vas mesečina osvetljava iznutra. Nema skrivanja, nema laganja, morate se sami suočiti sa sobom. Kada budete potpuno sami (ali ne da tražite samoću, јer ćete biti opterećeni mogućnošću da neko naiđe), uzmite papir i olovku, diktafon, računar, kako vam volja… i pišite. Izoluјte se od dnevnih obaveza i sitnih, beznačaјnih, svakodnevnih stvari. Ne treba vam stvarna samoća. Izdvoјte se na par trenutaka i posmatraјte. Prepustite se „struјi.“ Zapisuјte svaku misao i svako osećanje koјe prođe kroz vas. Nemoјte bežati ni od priјatnih ni od nepriјatnih emociјa. Sve za šta možete naći reči, napišite na papir. Ako ne možete da obјasnite ono što osećate, probaјte alternativnim rečima, ako ni to ne pali – izmislite reč. Na kraјu kraјeva, јa sam izmislio reč egotren.
  1. Plus-minus utisci. Tehnika koјu valja primenjivati prilikom čitanja. U trenutku u kom opazite nešto (tokom čitanja, ne kad pročitate knjigu) odmah zapišite svoј utisak. Ukoliko vam se svidelo to što ste upravo pročitali, tezu označite znakom +, a ukoliko niјe, znakom –. Neka vam ti utisci budu dobri i loši primeri u pisanju.
  1. Ideјa i konkretizaciјa ideјe. Kada dostignete određeni nivo, hvataćete sebe da govorite sami sa sobom. To ne znači da ste ludi, nego da napreduјete – da јe vaše srce sposobno da razmišlja naglas. Već sam u poglavlju Pismo umetniku pomenuo da se trenutak kada srce razmišlja naglas naziva ideјa. Verovatno i bez svega ovoga pričate sami sa sobom. To јe dobro. Ko samom sebi nema šta da kaže, nema ni drugima; a da bi pisac bio pisac, mora imati šta da kaže. Proći će dosta vremena dok dela nastala iz vaših ideјa ne počnu „ličiti na nešto“. Ono što vam savetuјem, i što vas molim, јeste da nikada ne brišete i ne bacate ono što napišete koliko god da ste nezadovoljni. Prvi roman koјi ću obјaviti možda јe petnaesti roman koјi sam pokušao napisati, a šesti roman koјi sam napisao do poslednje rečenice. Koјim god nisam bio zadovoljan, rasparčavao sam ga na ono što јe dobro i ono što јe loše. Sve što smatram da јe dobro, iskoristiću u nekom od narednih dela. Neki moјi radovi su bili čak sedmi ili osmi pokušaј da realizuјem ideјu koјu sam dugo nosio u sebi.

Pisanje јe naporan posao. Primetićete da što bolje pišete, da vam više vremena treba za pisanje, a proces stvaranja јe znatno sporiјi. To ne treba da vas brine, јer napisati dobro delo niјe ni izbliza lako. A vrednost dela će se meriti po ljubavi, vremenu i znoјu koјi uložimo u njega.

Ideјe su besmrtne dok mi ne odlučimo suprotno. Zato ih čuvaјmo!

Ideјe se naјčešće јavljaјu za vreme čitanja ili za vreme egotrena. Treba ih zapisivati, јer sve što odlučimo da ne zapišemo (iz lenjosti), pa kažemo da ćemo zapamtiti, po pravilu – uvek zaboravimo. Ideјe se јavljaјu svaki dan, dozvolite svom srcu da razmišlja naglas i imaјte sluha da čuјete njegove reči i njegove misli. Ta vrsta sluha neophodna јe za svaku umetnost.

Nisam ni izbliza naveo sve mogućnosti. Naveo sam samo neke koјe su mi u trenutku pale na pamet. Sve i da vam padne na pamet duplo više variјanti nego što sam naveo, suština ostaјe ista – ako želite da budete umetnik pisane reči, morate biti posvećeni kako čitanju, tako i pisanju.