Kako da napraviš novac od pisanja?

 

Voliš da pišeš. Imaš talenat. Hteo bi da postaneš pisac. Ili, da bar lepo živiš od svojih tekstova. Na blogu. Za neke novine. Da pišeš reklame ili web sadržaje. Možda i da radiš kao “duh pisac” za zvezde i zvezdice…Ko zna? Svašta se može sa ovim zanatom i talentom.

To je lepo. Ali…uvek ma jedno ali…ccc. Da bi to uspelo, moraš da imaš zanat u olovci. Jer pisanje, pogotovo komercijalno pisanje (bestseleri, blog, memoari, reklame, marketing) je u osnovi zanat, kao i svaki drugi. Ne možeš odmah da budeš Pikaso. Nauči prvo da crtaš. Dostojevski je pisao za novine i kratke priče. Godinama. I Hemingvej. I Stiven King.I…mnogi drugi.

Druga važna stvar u ovoj jednačini jeste rad. Veliki rad, upornost, odricanje. RAD JE STVORIO ČOVEKA. Koliko sam samo mrzeo ovu izanđalu maksimu, da bi tek pod stare dane shvatio njenu suštinu. Ne možeš da pišeš a da ne oznojiš dlanove, nažuljaš zadnjicu i cediš mozak do besvesti. To je upravo ono što razlikuje pisce od onih koji se samo tako zovu.

Tek kada pisanje počne da se bavi tobom, a ne ti pisanjem, znaćeš da si spreman i da si na pravom putu.

Šta treba da uradiš?

Prvo dobro izuči zanat profesionalnog pisanja. Uloži u sebe. To je ionako minimalno. Moraš da budeš spreman da imaš alatu ruci da bi pisao brzo i efikasno.

Drugo, otvori svoj blog ili web prezentaciju. To tvoja radnja. Tamo stavljaj svoje tekstove, tvoje pisanje i svoje reference. Napravi mesto za kontakte. Ne Fejs. Ne twiter. Linkedin je odlična ideja. To je profesionalno. Jer ljudi vole da znaju sa kim imaju posla.

Treće, postani ekspert i predstavi samog sebe na najbolji mogući način. To zahteva razmišljanje i strategiju. Jer svaki pisac je sam sebi preduzetnik. To uključuje sopstvenu promociju i lični marketing. Tu može Fejs i Twiter. Čak i Instagram.

Zašto sve ovo? Prošla su vremena kada se čekalo da neko, neki veliki izdavač ili pohotni mecena, otkrije tvoj talenat. Do tada si mogao da umreš od gladi. Uzmi stvar u svoje ruke i iskoristi moderne tehnologije komunikacije, jer su one tvoj najbolji prijatelj.

Tvoj talenat za pisanje je tvoj glavni i jedini alat koji imaš samo ti i niko drugi ga ti ne može pokloniti. Glancaj ga, voli ga, ulaži u njega, on će ti sve to vratiti desetostruko.

Šta čekaš? Uzmi olovku i počni. Tako prosto.

Pisanje i depresija: pobediti demona

 

Oduvek sam bio sklon čestim promenama raspoloženja. Introspekciji. Čudnim nemirima koje sam “lečio” najčešće kroz piće, žene, manični rad, adrenalin… Onda su dolazili duži periodi mrtvila. Depresije. Nije mi bilo ni do čega. Gledaš svoj život kako prolazi pored tebe kao voz, a ti možeš samo da gledaš nikako da se ukrcaš na taj voz…

Knjiga su bile uteha i spas. A onda pisanje. Tada sam shvatio da ako želim da mi bude bolje, da se osećam opet živim, da izađem na svetlo, treba da koristim svoju veštinu sa rečima, kako bih pomogao sam sebi.

Kroz pisanje možeš da budeš sam sebi terapeut i da istovremeno unaprediš svoje veštine pisanja.

Ključ je da opišeš svoje emocije

Kada si depresivan, mozak proizvodi intenzivne negativne emocije: strah, bes, ljutnju, žaljenje, unutrašnju bol, krivicu, brigu, samosažaljanje…i još mnogo toga.

Kao pisac, imaš na raspolaganju moćan alat da redukuješ ove emocije: jednostavno upotrebi svoje deksriptivne veštine. Efekat je neverovatan i brz!

Evo kako to da uradiš:

Kad god se osećaš loše, identifikuj tu emociju. Posmatraj gde se u telu pojavljuje i kako je osećaš.

Opiši to. Koristi neko poređenje (uporedi to sa nečim drugim).

“Osećam…to je kao…”
“Osećeam…to je kao da ću…”

Evo nekih primera iz mojih beležaka:

“Osećam strah. To je kao neka džinovska gvozdena pesnica koja mi udara u grudi, stiska sav vazduh iz mojih pluća”.

“Strašno se brinem. Osećam to kao neku krastavu žabu koja mi čuči na leđima, između lopatica”.

“Guši me neka bol iznutra. Osećam se kao da mi je neko zario mesarski nož u creva pa okreće i okreće…”.

Kada posmatramo i imenujemo emocije, onda vršimo njihovu objektivizaciju. Tako gube snagu nad nama.

U isto vreme postaješ i bolji pisac. Stvaraš sjajne emocionalne opise koje možeš da koristiš u svojoj prozi ili poeziji. Iznenadiš se kako tvoji likovi doživljavaju i ispoljavaju snažne emocije, i kad pogledaš svoje beleške možeš da uporediš sopsotvene doživljaje u njima. I uvek ćeš imati sveže, originalne deskripcije koje će uzbuditi tvoje čitaoce svojom sirovom i vibrirajućom autentičnošću.

I, za početak, nemoj da brineš što to neće često biti briljantna proza. Samo opiši ono što osećaš.

Moje lično iskustvo

Ovu tehniku sam otkrio nakon seanse sa jednim psihoterapeutom koji me je savetovao da imenujem i posmatram svoj emocije tako da mogu da ih prepoznam.

Za ljude koji se bore sa depresijom, izlazak na kraj sa negativnim emocijama predstavlja podvig jednog Herkula. Depresija se često opisuje kao duboka i neprozirna magla koja zamagljuje rasuđivanje i sprečava izlazak napolje. Osećaš se “loše” ali ne umeš da opišeš svoje emocije, i to te sprečava da imaš bilo kakvu kontrolu nad njima.

Kada koristiš pisanje kao terapeutski alat, iznenadiš se kada vidiš kako tvoje mutne emocije polako počinju da dobijaju oblik, pravo pred tvojim očima.Drugim rečima, ne boriš se više među senkama već na otvorenom polju.

Metaforički rečeno, sam čin stavljanja emocija na papir, simbolizuje pokušaj da se one eskternalizuju, izbace napolje. Čak i samim opisivanjem svake od njih predstavlja pokušaj da se razume koren depresije, što predstavlja i prvi korak ka olakšanju i izlečenju.

Da li se i ti boriš sa depresijom? Da li si pokuša da zapišeškako se osćeaš? Da li je pomoglo?

Kako da zaradiš pisanjem na društvenim mrežama?

 

Mnogi pisci, kako amateri tako i profesionalci, koriste društvene mreže – Linkedin,Twiter, Fejs, i slične – kako bi pronašli klijente, zaradili novac, ili ostali u kontaktu sa drugim kolegama po peru. Međutim, mislim da se poslednjih godina javlja jedan novi trend i sjajna prilika za sve koji pišu da pronađu svoje mesto i iskoriste priliku da lepo žive od pisanja.

Pisanjem za firme i institucije koje se pojavljuju na društvenim mrežama!

Zašto? Kako?

Najosnovniji poslovi na društvenim mrežama uključuju pisanje tekstova/sadržaja za web stranice (Content Writing, Blog, Copywriting), il osmišljvanje različitih web strategija za firme, kako se unapredilo njihovo prisustvo na društvenim mrežama.

Mnoge kompanije i institucije znaju da bi trebalo da budu na društvenim mrežama (marketing i promocija), ali ne znaju kako da to urade i zato se okreću stručnjacima za ovu oblast. Ovo je zlatni rudnik za sve pisce, s obzirom da je content i copy pisanje na Mreži tek u povoju.

Ako si već bio sam sebi društvena mreža, i pisao po zidovima, forumima, tuđim sajtovima ili protalima, ili već imaš svoj blog, trebalo bi da shvatiš da već imaš određeno iskustvo koje je raznim firmama potrebno. Uloži samo još malo u zanat pisanja za web i marketing, i posaćeš stručnjak za ove poslove, a to firme sve više traže.

Čak i u ovoj našoj Nedođiji su u poslednje vreme nikle agencije (malo primitivno, doduše), koje nude usluge pisanja sadržaja firmama na Mreži. Čak su i neki moji studenti bili neko vreme angažovani za dve domaće firme koje se ovim bave (imali praksu što se posle pretovrilo u posao).

S obirom da je pisanje za društvene mreže i web stranice sasvim novo polje, prostora za proboj i zaradu ima na pretek. Ne samo u svetu, već čak i u ovoj našoj prokletoj avliji. Još ako dobro znaš i neki strani jezik, onda si na konju.

Iskoristi to dok nije kasno i ne počne gužva u šesnaestercu!

Koje poslove možeš da radiš kao pisac i zaradiš novac:

Bloger. Iaš svoj blog, pšeš na određenu temu i plaćaju te firme da ih reklamiraš ili uđeš u neki od programa za affiliate marketing.

Content Writer. Pisac sadržaja za web. Praviš tekstove za fun page ili komapnijske web stranice na netu. Može i prodajne tekstove za prozivode ili usluge klijenta.

Copywriter. Pišeš reklamne tekstove za firme nanjihovim sajtovim ali na društvenim mrežama. Prodaješ u njihovo ime, širiš brand awerness, povćeavaš im saobraćaj na sajtovima…

Šta ti treba za ovo?

Ovo su tri glavne vrste posla za sve koji imaju talenta da pišu i ne gadi im se pisanje za novac. Za one koji imaju isključivo autorsko-književne ambicije, ostaje da greju guzicu za kompjuterom i smišljaju neki bestseler sa kojim će da zarade veliku lovu. Ili da love neku prestižnu nagradu i tako pomisle da su konačno postali veliki pisci.Ccc.

No, i za  jedne i za druge važi da bez alata nema zanata. Ispeci pa reci. Znači uloži ogroman rad, nauči zanat, aktiviraj se na Mreži, piši i budi sam svoj guru, ekspert za pisanje na Internetu.

Uspeh neće izostati. Sasvim sigurno!

Ah, ta ljubav

 

Imam jednog prjatelja, Mihajla, koji sebe smatra piscem a naročito pesnikom, i koji pati od adolescentske bolesti zaljubljivanja u hroničnom stanju. On je jedan od onih ljudi čiste duše, koju može da iskoristi čak i neki svetac. Pri tom, da stvar bude još gore, ima oblik kegle, kao da je majka priroda htela da se našali sa njim dodelivši mu izgled naivka.

Živeo je sa majkom u susednoj zgradi i radio kao raznosač porudžbina u nekoj piceriji, mada je najveći do svog rada posvećivao sastavljanju pesama visokog lirskog poleta posvećnih jednoj Zozi, u kojoj je video neodoljivo ukrštanje dame sa kamelijama i zle kraljice Snežane, ali sa malo više erotike. Jednom prilikom, uspeo je da ugrabi priliku i susretne Zozu sa samim sobom, u haustoru zgrade u kojoj živi, gde je njegova nesuđena heroina došla da obiđe bolesnu tetku. Tom prilikom, drhtavog glasa i gledajući nekud pored nje, izjavio joj je svoju večnu ljubav, svoju spremnost da izrode petoro dece, uz božje posredovanje (on je odani vernik), i obećao da će njegovo telo, njegova duša i sav ostali pribor uvek biti njeni, sve u zamnu za jedan poljubac.

Nije mi poznato šta mu je Zoza tačno rekla, ali to očigledno nije bilo povoljno za njegovu sudbinu. Tako smo završili u kafani na železničkoj stanici, uz više tura burbona, gde sam ga odveo da popričamo o ovom usudu neuzvraćene ljubavi. Uhvatio sam sebe da meljem bez kraja i konca, dok iz mene teku misli dubine šoljice za kafu, koje obično seremo po internetu u obliku jeftine životne filozofije ,zamućene dejstvom ćilibarske tečnosti, adrenalina, gorkog ukusa izgubljenih iluzija i mirisa staničnog vecea iza susednih vrata.

Rekao sam Mihajlu da treba da bude muško, žene su takve, neuhvatljive, da je sudbina kurva i da, pored svog hobija da zaskače nevine ljude s leđa i, ako je moguće spuštenih pantalona, voli da trpa ljude u pogrešne vozove. U pogrešnom vozu sve su stanice pogrešne, a Zoza je bila tvoj pogrešni voz sa koga treba da se siđe. Razumeš?

Pogledam svog neutešnog prijatelja i vidim da je zaspao glave položene na sto, uz hrkanje blaženog teleta, dok mu se sline iz uglova usana cede na kockasti čaršav.

Jebi ga. Život je takav. Metalno olovno jutro počeo je da prosipa svojeprve zrake po peronima i vozovima koji su bljuvali ljude na perone, dok su se koferi poput teške sudbe vukli i kotrljali za njima. Posmatrao sam ih neko vreme poput nekog brzinskog biografa, njihove pokret i odeću, razmišljajući i pogađajući njihove sudbine. Kad ti sudbina deli karte, ne valja da blefiraš. Uvek te zajebe na kraju. Kao i u ljubavi.

Kaput

 

Polovni ljudi u polovnim vremenima. Počelo je sa polovnim automobilima. Pa polovnim ratovima. Za njima su došli i polovni ljudi. I pisci su postali polovni. Najamno roblje mastila i reči.Prodavci besmislica zaogrnutih u visokoparnu umetnost. Narkomani iluzija na društvenim mrežama. Vašar taštine, polupismenih arbajtera koji umesto lekova za mozak konzumiraju iluzije. Tako je počelo… I na kraju se završilo sa mojim kaputom. Naravno, polovnim.

Kao nov je, kaže mi blajhana prodavčica. I dobro vam stoji. Gledam sebe u ogledalu. Neki polovni čovek zuri u mene odande.Liči na mene, samo kao da je malo drugačiji. Uozbiljio se. Vrti se, zagleda, isprobava onaj kaput. Dobar je, skoro potaman, malo duži rukavi…Jel imate i kompas, da ide uz kaput, pitam. Plavuša sa veštačkom inteligencijom, malim sisama i velikim podočnjacima na polovnom licu, postaje ljuta. Jel kupujete ili ne, pita nervozno, drugim okom motreći na ostale isto tako polovne mušterije. Koje su valjda sklone krađi polovnih stvari u radnji s polovnom garderobom. Život bez smisla i moralnog kompasa nije dostojan čoveka, kažem onom u ogledalu koji je, čini mi se, zadovoljan kaputom. Okreće mi guzicu da vidi da li mu dobro stoji i odpozadi. Vidim, ignoriše me, sviđa mu se, srećan zbog prilike dobre i jetine kupovine. Sigurno misli, kad ga jednom kupi, da će biti kao nov u ovom polovnom svetu. U svakom slučaju nov za njega. Glup je, pomislim i dođe mi da ga pljunem, tako samozadovljnog i tupavog.

Hej, kažem malo glasnije. Njih nekoliko u radnji okrenu glave, motre me ispod oka. Ličim na ludaka. Pričam sa ogledalom. Imam hekler u rukavu. Tišina u radnji može da se sečena kocke. I onaj iz ogledala zastane za trenutak i zapilji se u mene, izgleda kao da mu je neprijatno. Kad si polovan, onda prestaneš da živiš i počneš samo da postojiš, lanem mu pravo u lice, trijumfalno se cerim. Kad si već pola čoveka, onda ti je i taj kaput po meri, izazivam i namignem prodavčici da i ona potvrdi moju duboku misao. Ignoriše me i smeška se liku u ogledalu, koji je već zakopčao svu dugmad i maše rukama da proveri da li ga negde steže.

Kao krojen za vas, kaže polovnjača i dodaje mu 20% sniženja na cenu. Polovno i to sa popustom. Zemljo, otvori se.
Ogledalko je neodlučan, trepće, pokušava sebe da zamisli u polovnom kaputu, na nekoj polovnoj književnoj promociji nekog osrednje polovičnog pisca. Ili stihoklepca, što vole sebe da nazivaju pesnicima. Čudo jedno, kako svi svoje polovne živote vole da objavljuju kroz s mukom ceđene kapi polovne poetike…Jedino mora da smisli kako da ostane u kaputu, kad je tako lepog štofa, ili možda…

…Rukave možete da skratite kaže prodavčica, žurna da zaključi ovu mučnu polovičnu kupovinu i da se vrati svom polovnom životu. Onaj iz ogledala zadovoljno uzdahne, baci poslednji pogled na sebe, podigne kragnu zamišljajući vetar i sneg i sopstvenu veličinu u književnoj izmaglici, koja onako polovna, nije ni prava magla.Kupujem, kaže, srećno što se dočepao dobre polovne robe koji će predstavljati pravi dodatak za njegovu polovnu ličnost.

Uđem u kabinu, spakujem moj polovan kao nov kaput i odem na kasu. Dobio sam i pravi umesto polovni popust.Napolju je počeo da duva vetar. Kupio sam kaput na vreme. Zima će biti duga i hladna. To sam negde već čuo, ali ne mogu da se setim…gde. Nije ni važno.

Sigurno će i zima, nadam se, biti…polovna.

Ko to tamo piše?

 

Postoji još uvek nešto u meni što me uznemiri kad me ljudi pitaju čime se to ja bavim, a ja im kažem profesurom i pisanjem. Nakon te izjave, razgovor obično ode u sledećem pravcu:

“A šta to pišeš?”
“Hoću da napišem knjigu”.

Ubrzo sam shvatio da da svi imaju neku knjigu u sebi. Uključujući i tebe i mene. Pa ipak, što više vremena provodim u mojim radionicama i sa onima koji ćele da postanu pisci, sve više shvatam da postoji vrlo malo onih koji zapravo pišu knjige.

Postoji gomila razloga zašto ljudi koji žele da budu pisci zapravo izbegavaju da jednom i stvarno napišu knjigu. Obično kažu:

…nemam vremena
loš sam sa gramatikom i pravopisom
kucam na tastaturi sa dva prsta
mrzim kompjutere
imam loš rukopis
imam previše ideja
nemam dovoljno ideja
ne znam ko će to da štampa
izdavači neće da objavljuju početnike
niko danas ne čita knjige…

Strava i užas. Horor film ego tripa. Neće da ulažu u sebe u svoje pisanje. Boje se.

Tu je ključ. Strah. Jer uvek postoji mogućnost neuspeha. Više im se sviđa da ćive u nesrećnoj kutiji svakodnevnice.

Odbijanje i nerazumevanje tvog rukopisa je ono što je jedino sigurno u svetu pisanja. I ideja da uvek postoji ono čuveno “šta ako” može da bude kobna umesto da bude oslobađajuća.

Umesto da pustiš da sokovi stvaranja i kreativnosti teku slobodno, da učiš zanat pisanja, čitaš i pišeš i uživaš u svemu tome, ti se baviš naklapanjima o tome akko je ko nešto napisao, zašto je to napisao, kakva mu je frizura, tema, i nbeskrajnim lajkovanjima i hektovanjima tuđeg pisanja.

Umesto toga sedi i piši.

“Ako moraš satima da sediš ispred kompujtera ili zgrbljen nad olovkom tragajući za rečima..nemoj to da radiš. Sve dok pisanje ne izađe iz tvoje duše kao raketa, dok ne počne da te goni u ludilo, samoubistvo ili ubistvo, nemoj time da se baviš”. Bukowski.

Pisac piše

Ako dovoljno visiš po internetu, blogovima i društvenim mrežama, mora da si primetio razliku između ljudi koji su “blogeri” i onih koji “imaju blog”.

Blogeri pišu često, svaki dan, komentarišu na tuđim blgovima i mrežama, dele informacije.

Oni koji imaju blog to ne rade. Oni se povremeno pojavljuju, i vrlo lično uzimaju to što ljudi ne komentarišu njihovo pisanje ili ih ne lajkuju dovoljno na Fejsu.

Slično tome, postoje i oni koji stalno rade na nekom pisanju koje verovatno nikada neće biti nigde objavljeno.

I tu je najvćea grupa onih što bi jako želeli da postanu pisci, ali koji su stalno zauzeti prečim poslom, dopuštajući da im strah uništi život, i koji nikad ne dozvole idejama da ima izađu iz glave.

Dakle umesto da stalno pričaš o pisanju, sedi i piši. Za početak nauči nešto od zanata, biće ti korisno. Zar ne?

 

Zašto hoćeš da postaneš pisac?

Mnogi ljudi žele da postanu pisci i to, na žalost, iz pogrešnih razloga – i onda najčešće odustanu kad shvate da ono što su čitali u knjigama popularnih gurua, ili videli negde na Internetu, uopšte ne odgovara stvarnosti onog trenutka kad su seli da se “bave pisanjem”.

Jer, pisanje se bavi tobom.

Prema tome, ako ne želiš da postaneš deo neslavne statistike, u kojoj završi većina pisaca početnika, odustani od toga da se baviš pisanjem kao karijerom, dopusti da se pisanje bavi tobom, i počni da radiš jedinu pravu stvar: kreni u potragu za svojim snovima.

Kako to? Postoje nekoliko pravih i jedinih razloga da bi uopšte pisao.

[Tweet “Najgora stvar što si napisao je još uvek bolja od najbolje stvari koju nisi napisao.”]

Neuobičajeni stvor

Kada kreneš u potragu za svojim snovima, onda postaješ onaj vrlo mali procenat populacije, neobično stvorenje u carstvu mediokriteta kojim upravljaju psihopate. Većina ljudi traže poslove da bi platili račune, zasnovali porodicu, i tako žive od kolevke do smrti. Možda, tamo pred kraj, i zažale što nisu pronašli svoje snove, onda kad su bili mladi.

Opet, za druge ljude, snovi jesu da postanu doktori, advokati, vatrogasci, policajci, naučnici, itd.

U svoj toj gužvi, ako si pisac koji ima san da se živi od pisanja, zaista si neuobičajeno stvorenje.To je nešto posebno. Jedinstveno. Vrlo za poštovanje, ili nekakva krajnja glupost, u očima mnogih drugih, zato što si odabrao čudnu karijeru gde većina okolnosti stoji protiv tebe. Na samom početku. Dok nisi ispilio iz sebe ni jednu jedinu reč. Većina ide na škole i fakultete i uči za poslove doktora, knjigovođe, vatrogasce, pravnike… koji ih uglavnom čekaju, pre ili kasnije.

Kod pisanja, nema takvih garancija. U stvari, jedina garancija na koju možeš da računaš, bez obzira na talenat, je da većina onih što pišu neće dočekati da im se snovi ostvare. Mnogi će naći nešto drugo da rade, što im je i najbolja opcija.

Ako zaista želiš tako nešto, da budeš pisac, odnosno imaš potrebu za takvi životom, i ako na tome radiš, onda si zaista – neubičajeno stvorenje.

Postaješ bog

Pri tome ne mislim na sumanutu ideju veličine, taštine ili narcizma. Kada pišeš stvarno postaješ – kreator. U svetu knjiga i izdavačkoj industriji, uprkos tome šta svi kažu, sve počinje sa tobom – sa rečju. Imaš slobodu da stvaraš priče, likove i događaje kakve god poželiš. Čak i kada radiš naručene tekstove, bestseler romane i sl, ti si taj koji smišlja koncepte i udahnjuje likovima život.

To je snažno osećanje moći. I nije osećaj koji je ukorenjen u taštini ili pohlepi. To je nešto što ti ispunjava dušu na način koji malo ko zaista razume.

Tako postaješ bog. I to ne bog od ovog sveta ili nekog drugog, nego imaš snagu, strast, i sposobnost da stvaraš reči i da im podariš život.

Adrenalin

Neki ljudi skaču iz aviona, pentraju se po planinama, jedre po morima. Ti sediš ispred kompjutera, pisaće mašine ili parčeta papira i pišeš.

Ne postoji bolji adrenalin za jednog pisca od inspiracije, kad te ščepa. Kada dešifruješ neku priču, sa kojom si se rvao danima i mesecima, kada otkriješ neki novi lik, ili kada preguraš brojne čudne i neočekivane događaje u priči, imaš osećaja kao da nikada pre nisi bio tako živ.

Za doktora je to kad spasi nečiji život, za učitelja kada mu student postane uspešan, za pisca je to pričanje priče i to pričanje dobre priče!

Baviš se magijom

Knjige su magija. Stvari koje možemo da vidimo i doživimo u knjigama su su nešto što niko nije iskusio pre nas. Možeš da stvaraš svetove, izmišljaš priče, i da im udahneš život kroz um i osećanja čitaoca. I sve počinje od tebe.

Za mene nema većeg zadovoljstva da gledam i slušam druge kako čitaju svet koji sam stvorio.

Koliko je drugih ljudi u mogućnosti da stvara ovakvu magiju?

Možeš da menjaš živote

Knjige mogu promene ljudima život. Mogu da nateraju nekoga da se smeje, plače, bude veseo ili tužan, itd. I postaju sredstvo za razumevanje života, ljudi i događaja oko tebe.

Ne moraš da budeš učitelj ili profesor da bi menjao život. Ne moraš da budeš policajac, vatrogasac, doktor ili vojnika da bi sačuvao nekom život. Pisci to rade svaki dan, mesec, godinu.

Imaš besplatnu terapiju

Pisanje je oblik i forma izražavanja. Terapija koja izražava i komunicira tvoje unutrašnje borbe. Sve je to jedno isto.

Teme tvojih priča – čak i kada su suptilno nagovešetene kroz zaplete i likove – mogu biti one želje, frustracije, nožne more, uga i sreća, koje čuče u tebi.

Pisanje je oslobađanje. Može da izleči loš dan, mesec, godinu ili život. Pisanje je izražavanje, izražavanje je terapija.

Radiš kad hoćeš, gde god hoćeš

Obala mora. Koliba u planini. Stan u soliteru. Pidžama. Ćebe, kafa/čaj dok dok kiša rominja napolju. Muzika. Duša.

Šta reći.

Ako želiš da budeš pisac, nikada nemoj sebe da pitaš “Šta ako…?”.Istina je da ne postoje garancije da ćeš ikada postati pisac. U stvari, sve što postoji se urotilo portiv tebe. Mnogo ljudi hoće isto što i ti. I svi oni računaju na talenat, dobre ideje i naporan rad. Imaju sve što treba, ali uzalud.

Pa ipak, neki u tome uspeju. Svake godine neko ugleda kako se njegovi snovi ostvaruju. Zašto to ne bi mogao da budeš ti?

Kako da neguješ sebe pisanjem?

Da li je pisanje oblik ludila, za tzv. “normalni” svet? Za one što te čudno gledaju kad te pitaju šta radiš, a ti kažeš da pišeš.

A onda zaključe: idi bavi se nečim konkrentim, ko sav normalan svet!

Sediš, pišeš, razgovaraš sa svojim likovima, krvariš po papiru…

Kakva je to čudna potreba? Umesto da blejiš u kafiću, dernjaš se u čoporu na utakmicama, kolješ one koje ne misle kao ti, pljačkaš i otimaš da bi punio guzicu hranom koja te pretvara u zombija i gutaš sranja neeog samozvanog gurua o o zdravom i večnom životu?

Ne. Ti si odabrao da izađeš iz kaveza. Ne pristaješ da ti životna filozovija bude “u se, na se, poda se”, kao što živi 90% ljudksih bića.

Svedeni na proste ćelijske organizme, večno roblje u tuđem Matriksu.

Ti si odabrao da pišeš. Stvaraš. Slova su tvoja hrana za um i telo. Reči su strune svemira. ODabrao si da budeš ljudsko biće koje samo stvara svoje svetove.

Jer znaš da je uzrok smrti rođenje, da je sve što je u velikom to je u malom. Da Univerzum ima svoje zakone i da je realnost ono što ti želiš da ona bude.

Kiš je rekao da je odabrao da piše jer mu je dosadno da živi u ovoj realnosti. I tuđim besmisenim materijalnim matriksima. I to je prava stvar kod pisanja: pisac sam pravi svoje svetove. Svoju realnost.

Postane vrlo zanimljivo kada ovu našu “realnost” posmatraš na malo drugačiji način. “Očigledno” je da je sve oko nas stvarno i da sve što nam se dešava ima realan uticaj na nas i da je teško da vidimo bilo šta drugačije od stvari koje opažamo svojim čulima.

Mi svet oko sebe doživljavamo preko svojih pet čula i zato mislimo da je to što vidimo, čujemo i osetimo ono što se stvarno dešava. Pri tom, ne razmišljamo mnogo zbog čega se te sve stvari dešavaju i kako možemo da promenimo to što se dešava oko nas.

Seti se kad si bio klinac. Gledao si mađioničare i iluzioniste. Razum ti govori da je nemoguće da bude stvarno to sve što oni izvode, ali čula ti govore da se to ipak dešava. Ljude seku na pola testerom, zgrade nestaju, ljudi lete, sneg pada u zatvorenoj hali… To su sjajni trikovi da zavaraju naša čula i kada ne bismo imali pređašnje iskustvo, rekli bismo da je to stvarno i da nikako ne može da bude trik.

Zato volimo bajke. Prva i poslednja veza sa Univerzumom u kome je moguće sve što poželiš. A onda te drugi okuju i bace u sopsotvene matrikse, svet materije i pohlepe, praznine, u lance.

Ako je sve što znamo o stvarnom svetu do nas došlo preko čula, onda mi možemo i sami da stvorimo svoj stvaran svet. Mi sami možemo da šaljemo električne impulse našem mozgu i tako da stvaramo nove stvarne situacije. Tu do izražaja dolaze naše imaginacije, odnosno kreiranje nove realnosti.

Počni da stvaraš. Da pišeš. Da praviš svoje svetove. Pišeš svoj blog.

Ti si jači od matriksa i možeš da utičeš na buduće događaje u matriksu. MOžeš da napraviš svoje matriks, svoj sveti. I da on postane stvarnost.

Posmatraj “stvarne” događaje kao da čitaš knjigu. Radnja se dešava likvovima u knjizi, Situacija može da bude teška i dramatična. A da li reaguješ na te događaje? Da li ustaneš, pa se svađaš sa likom koji je načinio neku nepravdu? Da li pokušavaš da preokreneš situaciju? Da li se pravdaš? Da li do besvesti pokušavaš da odbraniš svoje mišljenje? Naravno da ne. Ti si pasivni posmatrač. Možda eventualno zaplačeš ako te ta situacija dotakne na nekom dubljem nivou. Ali nema one strasti i želje da odreagujete, da se branite, da napadate, da se nervirate, da brinete. To su događaji koji se dešavaju nekim drugim likovima, pa neka se oni brinu.

Isto tako možete da se ponašate u životu. Posmatrajte događaj. Ne reagujte, pogotovo ne kao do sada. To je samo matriks. To nije stvarno. Svi ti događaji su rezultat onoga što smo mi poslali u matriks. Ljudi se prema nama ponašaju onako kako smo mi poručili da se ponašaju. Sreća, novac i zdravlje nam dolaze onako kako očekujemo.

U radionici samorazvoja i pisanja, upravo radimo to. Otkrivano i pišemo svoje svetove.

Zato neguj sebe. Piši i stvaraj bolji svet. Za sve nas.

Književni agent

 

 

Pre neki dan nešto počne da zvoni. Taman sam utonuo u drugu čašu ćilibara sa kockom leda i počeo nešto da škrabam u pokušaju da se iz toga izrodi neki tekst. Dva minuta da shvatim da zvoni izgleda telefon. Još pola minuta da ga nađem. Još deset sekundi da pogodim ono zeleno sa slušalicom.

Da? graknem, besan jer se led prebrzo topi u burbonu. Dobro veče kaže fin muški bas sa one strane. Jeste vi taj i taj? A ko ste vi? Ja sam (nerazumljivo jer mi je spao telefon sa uveta)…agent. Kakav bre agent, mucam sad već unezvereno i merkam gde su mi pas, dokumenta i ključevi od kola, spreman za brzo nauštanje situacije.

Srce lupa ko ludo.  Zamišljam specijalce kako uleću kroz prozor, bljeskanje šok bombe, razvaljivanje ulaznih vrata, bacanje mene na pod, vezivanje lisicama, okupljen komšiluk, moja uplakana deca koja ne mogu da dođu na dodeljen vikend kod tate, naslovne u sutrašnjim novinama u rubrici hronika…

Opet onaj fin bas me vrati strpljivo u stvarnost. Književni agent, kaže on. Jel?, pitam ja sad već još više uplašen, jer mislim da u pantalonama krije rep, u cipelama kopita, a pod kapom rogove. Došao bih po tekst, kaže ljubazno. Tekst, promucam, očajnički pokušaj da smirim drhtanje glasa. Nemam nikakav tekst. Vaš rukopis, opet on fino,blagoglagoljivo, ko da razgovara sa imbecilom. Nemam nikakav rukopis. Imate, opet on uporno. Mi to znamo.

Nešto se slomi u meni. Prsne opna u mozgu. Curi život iz mene dok mi prsti ne mrdaju da začepe rupe. Ko to mi, kažem, a cvilim. Književni agent, ispali bas najdubljim mogućim tonom. Shvatim, i pomislim da je kucno moj čas. Pa nisam ni pisac, mislim grozničavo.

Cvokoću mi zubi. Mora da je to samo zlo u obliku ..agenta. To je onaj što piscima krade dušu. Sodoma i Gomora. To je onaj koji je sam nesposoban da išta napiše, ali za koga pišu drugi. On traga za rukopisima, malo ih koriguje da bi ostavio utisak da je koristan, pokazuje ih izdavačima, i naplaćuje procenat od autorskih prava. Služi i kao književni gonič, naročito ako je neka tema u trendu. Bedak. Gađenje i prezir mi začepe grlo. Odzvoni malo duža tišina, čuje se samo šuštanje mobilne veze.

Imam tekst, kažem. Dođite sutra.

I spustim slušalicu.

Anatomija Bestselera (Infografika)

 

Šta je ono što čini da jedna knjiga postane najprodavanija u jednoj godini (besteseler), a druga ne? I kakve to veze ima sa našim tržištem?

Gotovo nikakve. Ali su podaci koje je magazin Global English Editing sakupio za američko i evropsko tržište više nego intrigantni. I poučni za one autore koji imaju ambiciju da postanu uspešni (žanrovski) pisci na svetskom tržištu.

Živeti od pisanja knjiga u zemlji Srbiji je gotovo nemoguća misija. Nije stvar samo u kvalitetu. Očigledno je da je stvar u tržištu. U ovom potrošačkom svetu, knjige se prodaju kao i svaka druga roba, svidelo se to nekom ili ne. Pisanje za slavu i sopstvenu fioku je takođe u redu. Sve je stvar izbora i ambicije.

Ali, pod pretpostavkom da imaš moćnu želju da živiš od pisanja, ovo što sledi u maloj infografici može da bude vrlo korisno. I pisanje u žanrovima je očigledno glavni tržišni ključ.  O čemu se radi, ukratko?

  • Postani žanrovski pisac
  • Ljubići i romantične priče apsolutno dominiraju tržištem knjiga
  • Muškarci najviše vole da čitaju romane sa muškim glavnim junacima.
  • Amazon kontroliše 65% svetskog tržišta knjige.
  • Najuspešnije knjige su sa ženskim protagonistima.
  • Glavni likovi u bestselerima su detektivi ili advokati.
  • Prosečan broj strana jednog bestselera je 375 stranica.
  • Tržište samostalnih autora i samoizdavača (samizdat) na Amazonu je u rapidnom porastu.

Dakle, u digitalnoj eri, za pisce i samostalne izdavače, vrata uspeha se sve više otvaraju. Prouči malo ovu infografiku.

Uloži u sebe i svoju veštinu pisanja. Višesturko se isplati.

Pored talenta, važan je fokus, disciplina i mašta. Tada je uspeh vrlo blizu.

Kad bi svi to mogli, onda bi svi bili uspešni pisci i stvaraoci.

Ako je kreativno pisanje tvoj put, onda se osmeli i načini prvi korak. To je uvek najteže!

Srećno pisanje 🙂