15 vežbi za jačanje vašeg pisanja

Postoji puno motivisanih ljudi koji hoće da zdravo žive i imaju lepo telo. Redovno vežbaju i bulje u ogledalo (i fejsbuk/instagram). Mnogo manje je onih koji žele da treniraju mozak i sopstvenu kreativnost. Pisci spadaju u ove druge. Iz tog razloga za pisce postoje mnoge koristi od vežbi koje jačaju naš zanat (a ne naše mišiće). Ne morate čak ni da se znojite – ali slobodno uzmite bocu sa vodom ili svoj omiljeni energetski napitak!

Kada dozvolite sebi prostor za vežbe pisanja, otvarate se radosti otkrivanja i stvaranja. Bez pritiska da proizvedete remek dela – i sa slobodom pisanja bez određene svrhe – možda ćete pronaći novu radost u svom zanatu.

Postoje različita mišljenja o standardnim savetima „piši svaki dan“, ali većina autora će se složiti: trošenje čak deset minuta dnevno na vežbu pisanja, ili pisanja na vašem blogu, može zaista ojačati vaše mišiće pri pisanju. Evo nekoliko ideja za početak!

Vežbe pisanja za svaki dan

  1. Pisanje po zadatku (prompts) može vas odvesti u potpuno novom, neočekivanom pravcu. Pogledajte moj blog – tamo ima sijaset korisnih saveta za pojedine zanatske tehnike pisanje i vežbe.
  2. Pišite sa stanovišta nežive stvari koja vas omalovažava ili nervira.
  3. Napravite kratku rutinu stand-up komedije li šaljivih skečeva iz života na osnovu nečeg dnevnog, poput lošeg dana za frizuru i ili podočnjaka posle sinoćnjeg noćnog provoda.
  4. Koristeći se samo dijalogom, napišite raspravu između dve osobe gde nije jasno ko je u pravu, a ko nije u pravu.
  5. Šetajte i budite u potrazi za određenom bojom koju ste odabrali unapred. Kada se vratite, napišite o onome što ste videli.
  6. Svađajte se protiv klišeja, ili ljudske gluposti, poput “Sve dobre stvari dolaze onima koji čekaju.”
  7. Pišite o najsmešnijoj stvari koju biste zaista želeli da uradite ili pokušate.
  8. Izaberite najzanimljiviji lik koji možete da pronađete na javnom događaju, a zatim napišite o njemu ili njoj.
  9. Izrežite reči iz novina i časopisa – reči koje su fascinantne, čudne i uzbudljive. Držite ih u posudi i izvucite jedan okome ćete pisati.. Ili izvucite tri ili četiri i napravite priču.
  10. Pišite o svom gradu, zemlji ili planeti kao o nekome koga volite. Zatim o tome pišite kao o nekome koga mrzite.
  11. Izaberite totalno slučajnu temu koja vas zanima – život omiljene javne ličnosti ili slabo sunčanog sunđera, a zatim ga temeljno istražite i zadržite za budući projekat.
  12. Koji vam mirisi smetaju? Pišite o stvarima koje vam neugodno mirišu upotrebom super bogatog vokabulara i što više prideva. (Ovo možete isprobati za svih pet čula!)
  13. Napišite privlačnu reklamu za nešto što bi bilo teško prodati – poput začaranog psa ili vrlo, veoma velikog pauka …
  14. Bez previše jezivog, prisluškujte razgovor (u autobusu, kafiću, itd.) I proširite ga kad dođete kući.
  15. Vodite zamišljeni intervju sa nekim koga ste oduvek želeli da razgovarate, živim ili mrtvim – stvarnim ili zamišljenim.

Neki autori vole da napuste zonu komfora i eksperimentišu s pisanjem u različitim žanrovima kako bi istegnuli svoje mišiće pisanja. Ostali uživaju u slobodnom pisanju da stvaraju nove ideje ili uskaču lagano u muzu.

I zapamtite: Baš kao i kod fizičke vežbe, dobićete najbolje rezultate kada dosledno radite na svojim veštinama pisanja!

Sve ovo možete dobiti i u mojim zanatskim online radionicama pisanja. Otključajte svoju kreativnost i počnite da pišete!

Blog kao terapija

Da li smatrate sebe osobom pod stresom? Da li se male stvari tokom dana čine kao da ih se ne može kontrolisati? Ako imate bilo kakve osećaje u tom smislu, dopustite mi da kažem … izgleda da imamo mnogo toga zajedničkog.

Ovde sam da vam podignem duh i pokažem vam zašto je blogovanje terapijsko. Samo pomislite, ako vas sitnice uznemiravaju ili ako mislite da stvari ne idu svojim putem … šta obično radite? Pa, oni od nas koji su obično vezani za naše računare vole blog. Zašto? Jednostavno, zato što pisanje, a naročito isanje na blogu može biti vrlo terapeutsko.

Blogovski terapeut

Možda se pitate zašto pišem ovaj post? Ne ulazeći u detalje, danas sam imao porodičnu hitnu situaciju koja me je zaista pogodila. Srećom, sve je u redu, ali stvari su mogle biti gore. I to je razlog zašto pišem ovaj post. Osećam da je blogovanje divan izlaz i odličan način da se ukloni stres (koji sam doživeo danas) i da se osećam slobodno. Ovaj post je primjer da ja pobjegnem iz stvarnog sveta i stupim u interakciju s ljudima koji dele slične interese kao i ja.

Šta može biti bolje od toga da se vaš normalni rutinski dan stavi na policu još neko vreme i napišete samo ono što vas zanima? Mislim da je pisanje za blog ultimativna medicina. Ako još uvek sumnjate da ulazak u blogosferu može biti terapeutsko, evo nekoliko razloga zašto je to tako.

Internet je jedino mesto gde ste vi svoj šef. Slobodni ste da pišete šta god želite u publiku koju želite. Ne postoje pravila o tome šta možete da postavite (u najvećem delu) i u tom trenutku dok pišete, osećate mir.

Spomenuo sam to ranije, ali svima nam je potrebno da se povremeno bavimo stvarnošću, jer svakodnevni život može biti stresan, neki više od drugih. Međutim, bez obzira da li stvari u vašem životu ne idu onako kako ste planirali, kada sednete i pišete, recite mi … šta osećate? Većina ljudi bi rekla mirno, fokusirano, zainteresovano. Može postojati mnogo drugih stvari koje osećate, ali to bježanje od stvarnosti dozvoljava nekim za samoću dok uživate u poslu koji ste sastavili.

Mnogi ljudi ne uživaju u onome što rade, ili nisu zadovljni poslom…

Pa, većina ljudi nije, ali kada radite na postu na blogu …da li ste se ikada osećali srećnijim radeći na nečemu što je VAŠE?

To je velika slika koju pisanje na blogu nudi… mogućnost da radite „za sebe“, jer možda nećete imati tu mogućnost negde drugde. Za mene je to najbolja terapija koju mogu ponuditi sebi. Sposobnost da se kaže „ovo je moje“ je veliki osećaj i nešto što osećam da bi svi trebali da daju sebi. Napravite nešto vaše, tako da se možete opustiti i otrgnuti od ropskog posla koji radite za preživljanje.

Probudite kreativno dete u sebi

To vam možda ne bi imalo smisla, ali zapamtite kada ste bili mlađi i osećali ste se bezbrižni i sve što ste hteli da uradite je da se “igrate”. Blogovanje vam daje priliku da to učinite u drugačijem kapacitetu. Kada pišete postove, onda se “igrate”. Vaša publika su vaši prijatelji (odobreni, ne svi). Možete da se sretnete sa ljudima koji se osećaju važnim i onima sa kojima hoćete da razmenjujete misli i ideje.

Blogovanje vam omogućava da razmišljate kao dete. Tu možete pisati u bilo kom obliku koji vam odgovara i ne
morate da pružite razloge zašto pišete. Zapamtite, niko ne pita decu zašto rade ono što rade. Ako to nije terapija za vas, ne znam šta je.

Ovo može zvučati pomalo otrcano, ali da bi “terapija” funkcionisala ili da bi nešto bilo terapeutsko, verujem da treba da se uključite u ono što će vam pomoći kao pojedincu.

Pisanje na blogu je jedan izlaz i funkcioniše za mene, ali to ne mora biti vaša “terapija”. Međutim, osećao sam da je blogovanje savršeno za ovaj scenario, s obzirom da je većina ljudi ovde na Kreativnom pisanju i Terapiji pisanjem uživa u pisanoj reči i pokušava da se opet “igra”, pronađe smisao u životu i razvije svoje duhovne i lične potencijale.

Ako se osećate kao da vam je potrebna utičnica i niste sigurni kako da je pronađete, pokušajte da pišete o onome što najviše volite.

Povežite sa sljudima koji su slični vama i stvarajte svoje svetove. Blog i Internet u sjajno mesto upravo za tako nešto. Ostvarite svoje potencijale, poradite na svom duhovnom putu, lečite pisanjem sebe i druge….Rezultati će se brzo videti.

Pisanje može biti fantastična terapija za svakog od nas, a pisanje na blogu je jedan od pravih načina da to i ostvarite!

Kako da promovišeš svoje pisanje?

Ako ste pisac, apsolutno morate da vodite blog. Zašto? Zato što su blogovi odličan način da agenti i / ili urednici vide informativno kako pišete i, naravno, vaši fanovi će uživati u čitanju vaših postova na blogu. I što je najvažnije imate priliku da svakondnvnim postovanjem održavata kondiciju za pisanje.

Problem s kojim se suočavaju blogeri je isti s kojim se suočavaju pisci koji dolaze. Kako će vas ljudi naći? Ako još niste objavili knjigu (pa čak i ako imate), teško je postati poznat u ogromnoj Blogosferi.

Srećom, postoji mnogo načina da promovišete svoje postove. Možete  objaviti svoje postove na drugim dobro poznatim stranicama/portalima, na Fejsbuku i drugim društvneim mrežama, možete gostovati sa svojim postovima kod drugih blogera, možete postavljati linkove na vaše postove na različitim platformama.

Nekoliko sajtova vam takođe dozvoljava da reciklirate svoje postove. To znači da možete ponovo objaviti svoje postove na drugoj, većoj platformi.

Kada ponovo postavite poruku, ne zaboravite da uključite poziv na akciju na kraju. Poziv na akciju je jednostavna izjava o tome ko ste i o čemu se radi, zajedno sa linkom. To bi trebalo da inspiriše ljude da provere vaš blog.

Provera stvarnosti?

Jedna od najpoželjnijih emotivnih realnosti sa kojom sam se morao da suočim je da ako želim da ljudi otkriju i pročitaju moj rad, onda je na meni da pronađem načine da se obezbedim da oni čuju o mom pisanju.

Na teži način sam saznao da ako ne želite da sami promovišete svoj rad, onda to čak ne možete ni napisati za javnu potrošnju.

Mislim, ako napišete knjigu koju nameravate da je drugi pročitaju. Jel tako?

Rekao bih da je to obično način na koji to funkcioniše, osim ako naravno ne pokušavamo da spasemo svoja osećanja od povrede, i u tom slučaju verovatno ćemo reći nešto kao da samo pišemo za sebe.

Kako će iko uspeti da pročita vašu knjigu ako je držite u fijoci zato što ste previše posramljeni ili se stidite da je sami promovišete?

Samo-promocija je neophodna

Zanemarite skeptike, mrzitelje i sve neuspele ili kvazi pisce koji ne bi nikad sami promovisali svoje radove (ili bilo koga drugog). Kažem da je to verovatnije zato što oni nikada u stvari ne bi stvorili ništa što bi bilo vredno promovisati.

Samopromocija nije zlo.

Međutim, s tim u vezi, slažem se, postoje pravi načini i pogrešni načini samopromocije vašeg pisanja, ali ja nisam ovde da raspravljam ko to radi na ispravan ili pogrešan način.

Ovde sam da vam kažem dato mora da se uradi i da vam da nekoliko saveta o tome kako da to uradite a da ne budete kreteni u vezi toga. Ako ipak pišete samo za sebe, u tom slučaju, privatna mala (tajna) džepna bilježnica će vam dobro odgovarati i ne morate čitati ništa od ovoga što sam napisao.

I budimo iskreni, vredi raditi. Dakle, molim vas, šta god da radite, nemojte to kriti. Ali, u isto vreme, nemojte se truditi objavljivati svoj rad ako ne želite da ga promovišete.

I naravno, možete upisati radionicu pisanja za blog i videti kako sve to izgleda u stvarnosti. Vreme ne možeš da vratiš unazad, dakle samo napred 🙂

5 saveta za kratku priču

Kada je u pitanju drama i intenzitet, ostaju li vaše kratke priče… kratke? Da li čitaoci reaguju sa „hm-hm“ umesto na „oh Bože!“? Dobra vest je da je lako dati kratkim pričama uzbuđenje – ako znate trikove.

Kako da pišete dramatične i uzbudljive kratke priče

Ostavite nešto mašti. Hoćete da izludite vaše čitaoce? Dražite ih govoreći da znate tajnu, ali im nećete reći. U pričama i u stvarnom životu, često se nešto namerno ne kaže da se ljudi zaintrigiraju. Ali nemojte preterivati: previše odugovlačenja, i vaš apriča će postati pre smetnja umesto iskušenje.

Recite više sa manje. Kratke priče koje se vuku sa opširnim rečenicama i preteranim opisom obično loše zvuče. Uređivanjem (skraćivanjem) svojih kratkih priča sve do osnovnih detalja, stvorićete veći osećaj drame.

Neka čitaoci rade za vas. Nemojte previše lako darovati publici najsočnije elemente vaše kratke priče: naučite čitaoce da malo rade kako bi sastavili delove i videli veliku sliku. Nagoveštaji o padovima koji aludiraju na sporednu priču, te predstojeće završetke, kao i pojačavanje karakterizacije likova su dobre tehnike. Upotreba insinuacija može omogućiti snažno pričanje priča i dodatnu maštu čitaoca.

Počnite blizu kraja. Ako je kraj vaše kratke priče trenutak najveće drame i napetosti, počnite što je moguće bliže tom centru gravitacije – onda neka vas ostatak vaše priče neizbežno povuče unutra. Napravićete priču ispunjenu intenzitetom i naizgled nezaustavljivim procesom događaja.

Ne zaboravite na sudbinu. Kada likovi rade sa osećajem za sudbinu – ili kada se osvrnu i osete da su došli do svoje sadašnje sudbinske teškoće – priča će imati više urođene gravitacije i važnosti (zvana drama). Da li vaši likovi iskušavaju sudbinu?

Napišite kratku priču u jednom velikom potisku

Možda ćete poželeti da odvojite malo vremena kada napišete kratku priču, zagledate se u svemir, ustajete i kasnije se vraćate na posao, itd. Ili dajte sebi vremensko ograničenje i pokušajte da pišete koliko god možete što brže možete. Ovaj pristup može dati vašoj priči iskru drame i puno napretka.

Zapamtite: vaš prvi nacrt ne mora da bude lep. Pustite da se vatra koja vas prisiljava da pišete razgori što brže i jače kada prvi put sednete da sastavite svoju priču. Nakon toga možete (i najverovatnije ćete) uzeti sporiji i detaljniji pristup dok vršite revizije. I onda se vaša priča pojavi u svoj svojoj lepoti!

O pisanju

Piše: Ana Jerinić

Dar. Šta je zaista dar? Prava definicija bi glasila ovako: ,, Poklon, nešto što posedujemo , a prethodno nije bilo naše.“ . Za mene je to pisanje.

Danas je uobičajna pojava da neko piše. Sa tog stanovništva moglo bi se reći da na ovom svetu ima više učitelja nego učenika. Da li smo prozborili sa čitaocem stvar koja će mu biti na korist je veliki krst svakog pisca. Reč zna da bude teška , ma koliko mi njenu formu lepo oblikovali. Pak, isprazne reči i nebitne konotacije su loše štivo.

Ja volim ( počeću to sa velikim JA ,kao najveći egoista ) da uplivam u ljudski um jednog naizgled običnog čoveka. Ali on je samo naizgled svakidašnji.

Prostodušnost i jednostavnost odlikuju dete. Ne vidim razlog zašto ne bih bila dete i zaigrala se sa kompozicijom sklapanja suglasnika i vokala, kao sa lego kockicama i kreirala ljudske umove.

Kocka jedna drugu dopunjuje, formira na drugačiji način, menja sliku svaki put kada na postojeću konstrukciju dodamo još jednu kocku. Baš kao i život što kreira nas.

Svi smo danas pomalo lauferi u zabludi kada se konstantno trudimo da budemo originalni. Ne postoje dve iste duše na ovom svetu. Zašto bismo onda jurili nešto što već leži u nama? Naše blago. Individualnost! Čemu svi ti mozaici socijalnih uloga? Da li se neprestano gušimo u delićima tog mozaika i zaboravljamo ko smo zaista? I da li smo se otudjili od nas samih?

Kao deca znali smo jasno šta želimo. Ta nevina,krhka,slatka i mala duša uglavnom zgrčeno leži u nama. Odmara se, za neke možda bolje dane. Splin je otrov sadašnjice, ali odveć poznat istoriji. On je zlo seme otudjenosti.

Kroz pisanje možemo izjaviti ljubav prema svakom čoveku. Svojim perom otvoriti ljudsko srce bez predrasuda na osnovu njegovih mana,a mastilom ostaviti siguran trag na njemu.

Ljubav nije precenjena. Samo se naš laufer negde izgubio. Ipak, šahovska tabla je velika, a boje su dve strane naše duše. Nije lako doći do ljubavi. Samim tim što pišem o tome sam pretenciozna. Ipak, to je najveća istina ovoga sveta. To je večita i najveća borba sa destrukcijom nas samih.

Kada kažemo da smo u sukobu sa sobom možemo slobodno reći ,to naš odraz u ogledalu koji nije stvaran nije naš i mi se inatimo sami sebi.

Ćutanje ima svoje decibele. Odzvanja kao poziv želim mir a ne rat, želim da praštam a ne mrzim, želim da rasudjujem a ne da budem bezuman.

Ali, ipak stavljam pero u ruku i postavljam pitanje za dalji nastavak moje ćutnje.

Svršetak

Moja cura ima male grudi i bradavice veličine trešnje. Kada svršava dere se kao divlja mačka i stenje kao da će da umre. Mislim, to je u redu, kada su zatvorena vrata sobe i terase. Meni je u suštini svejedno, mada bih ponekad voleo da vikne nešto drugo, bilo šta. “Ljubavi”. “Pocepaj me svinjo”. “Prestani ne mogu više”. Čak i ono otrcano “Nemoj da staneš, ne sad” bi bilo dovoljno. Hoću da kažem da bi bilo lepo povremeno da se čuje nešto drugo, primereno situaciji – neki osećaj koji ima više veze sa onim što se događa. A to kako svršava, to je tek posebna priča. Nikada u životu nisam video ništa slično. Baca se na sve strane, celo telo joj je u pokretu. Kao da gledaš nekog koga trese struja. Proždiru je valovi grčeva, protiv njene volje, duboko iznutra. Valjaju se preko stomaka i grudi sve do vrata i golicaju tabane. Kao da cela njena anatomija hoće da kaže hvala, a ne zna kako.
Osim toga, ta moja cura pravi fantastične kolače. Ima zlatne ruke. I bistra je kao planinski potok. Možda je malo neobično što joj ne pominjem ime, a pričam o njoj. Ali nije. Da me probudite usred noći, njeno ime bi mi prvo palo na um. Te njene crne oči i pogled “šta sam ti rekla” kad hoće nešto važno da mi kaže, ili podeli sa mnom nešto što ju je zaista ganulo. Ili kad pametuje i priča o knjigama iz psihologije koje je čitala i uvek pronašla sebe u njima. I kad smo već kod toga, više nisam siguran da će ta cela priča dobro da se svrši. Kada se nađeš u takvim knjigama, onda je to zajebana stvar.
Problem sa tom mojom fantastičnom curom je što je uvek sama. U glavi. I što voli da se jebe i sa drugima. Jednom mi je predložila da probamo u trojku sa još jednim muškarcem. Tad sam znao da joj nisam dovoljan. A nisam hteo ni da delim. Mislim, jednom kad je iznad mene i počne njena vriska, nisam bio siguran kome je namenjena – meni ili onom trećem.
Rezultat toga je da mi kaže da joj se svarno sviđam, ali da je više ne privlačim i to je rastužuje, iskreno. Jer, zaista bi htela da je privlači neko kao ja. Neko pametan, neko nežan, neko ko je zaista voli. Neko ko ume da priča tako zanimljive priče.
I našla je nekog novog. Zbog te glavate samoće. Taj je oženjen i u vezi je sa njim već godinu dana. To mi je skoro rekla onako, kao usput, iako sam sumnjao već duže vreme. Onda kad smo prestali da spavamo i živeli skoro pa kao brat i sestra. Ali on joj je privlačan. To je surovo. Surovo prema meni i surovo prema njoj. Život bi bio mnogo jednostavniji da je ja privlačim. Jedan deo nje je toliko hteo da stvari između nas funkconišu, onako kao na početku, ali se nešto između nas jednostavno nije poklapalo. To da njen um to tako silno želi, ali telo jednostavno odbija da sarađuje.
Mnoge je stvari rastuže. Sa mnom može da sedi satima, i da razgovara o svemu. Može da spava u istom krevetu sa mnom (čak i kad hrčem), može da me vidi bez odeće, da bude gola preda mnom. Ne mora ni da se redovno depilira i može da ide u trenerci po kući. Ne smeta joj čak nikada se samozadovoljavam pored nje u krevetu. Kaže da je to pomalo rastužuje, ali i da joj laska da je od svih devojaka na svetu baš ona ta o kojoj tada razmišljam.
Oduvek je imala taj problem sa pravim muškarcima koji su joj se dopadali.Jer kad god bi nekog upoznala i dopustila mu da joj se prilbiži, taj bi posle nekog vremena ubrzo nestao bez traga i glasa. Kao da su u zemlju propadali. Nije znala zašto i da li njoj nešto fali. Ali su svi bili seksi, barem za nju. I ovaj novi ljubavnik je seksi. Dlakav je i niži od mene, malo sirov, a ona to voli. I ne traži od njega da pričaju. Ali kad ju je poslednji put sreo na ulici, bio je sa ženom i gledao je kroz nju kao da je ne vidi. Ona mu se osmehnula samo malo, značajano, krajičkom usana. Ali je on okrenuo glavu. Naravno, jer je žena stajala pored njega. Nju je to jako rastužilo i posle je gorko plakala u jednoj poslastičarnici u centru.
Problem sa mojom devojkom je ipak u tome što je i kada je bliska sa mnom, uvek sama. Tako je provela i detinjstvo. Sama. Nije imala nikoga ko bi je razumeo i tešio. Kaže da je samo sa još dvojicom muškaraca u životu bila tako bliska kao sa mnom. Bili su joj kao braća. Ponekad, kada je sama kod kuće, oseća da je gledamo. Mene i tu dvojicu. Kada se to dogodi, na početku se malo uplaši, ali je istovremeno i usrećuje. Jer zna da ipak nije potpuno sama.

Jeftina tuga za jedan burbon i jedan viski.

Stigli smo rano, još dok su poslednji autobusi puštali roktave uzdahe smrdljivim gradskim ulicama. Nisi htela da palimo svetlo da ne bih video tvoje izgrebane cipele sa slomljenom štiklom i jeftinu tesnu haljinu kupljenu kod kineza. Rekla si da ne palimo svetlo. Ćutao sam i pogledom lovio tvoje lice. Izvadila si bocu iz svoje torbe i ispili smo je; prvo si pila ti, a onda ja. Kada se boca ispraznila, sišao sam do kioska i kupio drugu, veliku bocu. Ćitavu noć smo plakali i pili, i pijan sam mogao da kažem sve što mi leži na hladnom srcu, sve te blistave reči, sve te nenapisane priče, lucidna poređenja, zato što si plakala za drugim i nisi čula ni reč od onog što sam rekao.

Ali, bio sam prilično dobar te noći, jer sam bio ljut. I govorio sam svojoj pravoj ljubavi, a to nisi bila ti, nije bila ni ona mala dve ulice ispod, sa pegavim kerom bez jedne noge. Osećajući tvoju znojavu težinu na sebi rekao sam ti: rastvori svoje duge prste i vrati mi moju umornu dušu. Poljubi me svojim usnama jer žudim za hlebom šumadijskih brda. Udahni grozničavim nozdrvama miris izgubljenih gradova i pusti da umrem ovde, s rukom na nežnom obrisu tvog grla, tako sličnom belini neke poluzaboravljene rečne obale. Uzmi čežnju tih nemirnih očiju i nahrani njime usamljene laste što kruže jesenjim poljima. Jer tvoje ime je sveto kao ime neke hrabre princeze što je umrla sa osmehom zbog ljubavi koja nikad nije uzvraćena. Držao sam te u naručju i spavao, smiren usred tvojih jecaja, a ipak ozlojeđen kad su vrele suze iz tvojih očiju kanule na moje usne i kad sam osetio njihov slani ukus. Bio sam pijan te noći, ženo, pijan od jeftinog burbona, a ti si bila pijana od viskija i tuge. I dobro je što je bila noć, jer ne bismo znali da se jedan dan okončao, a drugi započeo.

Kad smo se probudili bilo je jutro i bilo nam je muka, i tvoja otečena usna bila je groteksnija nego ikad, a tvoje crno oko bilo je sada zeleno. Ustala si, oteturala se do kupatila i umila se. Čuo sam kako stenješ. Posmatrao sam te kako se oblačiš. Osetio sam poljubac na mom čelu dok si me pozdravljala i od toga mi je isto pripala muka. Onda si izašla i čuo sam te kako se lomataš stepenicama, štikle su neravnomerno lupale pod tvojim nesigurnim stopalima. I znao sam da je kraj. Jer svemu uvek dođe kraj. Čak i hladnom zakrpljenom srcu punom štepova, koje je umelo jednom ludo da kuca.

Devica Marija iz lokalnog kafića

Pre neko veče sedeo sam u nekom kafiću, sticajem okolnosti u ženskom društvu samohranih majki i raspuštenica, od kojih su neke bile moje prijateljice (a neke nisu). S ozbirom da sam i sam raspušten, nekako sam se uklapao u to društvo, pa su me trpele. Sve su uglavnom bile sa manjim ili većim potomstvom, decom koja su nedostajuće očeve doživljavala kao neku tajanstvenu fantaziju, mitsko biće koje godinama neotkriveno živi u njihovoj kući i koje će se jednog dana (možda) pojaviti nekakvom čarolijom, pa da budu kao druga deca i nauče reč “tata”.

Sve su bile doterane, poželjne, hrabre, i odlučne ali i nesretne zbog svoje sudbine zbog koje nisu mogle da krive rat ili neku drugu katastrofu što su ostale same. Razgovor je otkrivao tugu ispod blještave fasade; neke su bile ucveljene; neke su želele muža i oca svom detetu; neke su mrzele svoju decu (i toga je bilo); neke su se osećale samo i napušteno (mnoge od njih). Pokušavao sam povremeno da ih bodrim nemuštim rečima kako su imale sreću da i se to dogodilo, kako ništa nije tako crno, kako su one dobre žene, kako sada mogu da žive onako kako žele, i slične gluposti.

U jednom trenutku tuge i nemoći, odlučim da izađem iz sopstvenog tela i sednem za susedni sto. I odjednom se pred mojim očima pojavi biblijska scena: Mlada žena sa detetom u krilu, i čitavim životom pred njima – njiho dvoje sami, bez ikakvih obaveza. Skoro kao devičansko rođenje. Moderna Devica Marija, sa Luj Viton torbicom i Kiko kolicima. Preplavi me neka grdna tuga. I u glavi mi zvoni rečenica koje s često to veče izgovarale – “ko je kriv”, jer kad ih pitam kakav je bio otac i muž, većina kaže propalica, svinja, lažljivac, neradnik, kukavica, jebivetar…I bolje da je mrtav nego živ (rat i stradanje muškaraca je uvek bolja uteha nego karakterni razvod).

I onda pomislim: najveći dobitak u životu je kad shvatiš da je Univerzum potpuno ravnodušan prema tvojoj sudbini. Tamo nema nkakve pravde, krivde, prava na ovo ili ono…To su pojmovi izmislili kako bi prevazišli sopstvenu egocentričnost i pokušali da prežive u ovom surovom svetu. To počne kada kao dvogodišnjak počneš da postavljaš ona čuvena Zašto pitanja i nastavi se do kraja života (za neke ljude). Ostali se ne smaraju ovim pitanjima, već se bave preuređenjime sopsotvenih kaveza, uz pažljivo izbegavanje da drmaju tuđe. Samo uz ljubav možeš da pobediš život.

Vratim se u sebe da dovršim espreso. Vidim kako me gledaju onim krupnim očima punim tuge i neke moćne ljubavi dok rukama svijaju svoju decu i popravljaju nabore na haljini ili bluzi. Osetim se krivim iako nisam kriv nizašta. Insistiraju da one plate.

Te večeri vratim se u svoj brlog gde me dočeka još jedno muško mitsko biće sa belim krznom. I čaša sa ćilibarom  na stolu. Uključim mašinu, ali te večeri ekran ostane prazan. Život uvek ume da piše bolje od mene.

Granice književnosti: pisanje za blog

Pre neki dan sam u knjižari našao i pročitao Blogdanovu zbirku priča. Uvek me obraduje kada jedan bloger objavi knjigu, što je živi dokaz moje teze koju stalno zagovaram, da je pisanje za blog pomerilo granice književnosti u ovom veku, i da se ta priča sve više zahuktava.

Nekada, u doba pisaće mašine, pisci su bili osuđeni da šalju rukopise književnim časopisima i izdavačima, što je bio spor proces dolaska do publike i sticanja odgovarajućih čitalačkih priznanja. Danas, stvari su se radikalno izmenile zahvljajujući Internetu, a naročito Blogu kao platformi za pisanje i objavljivanje tekstova. Ogroman broj ljudi širom sveta, a i kod nas, piše na blogovima: od eseja, kratkih priča, poezije, delova ili celih romana, pa do recepata za kuvanje, putovanja, političkih pamfleta i čega sve ne.

Ono što je zanimljivo, a vidim da i polaznici mojih radionica sve više to praktikuju, jeste pisanje eseja, priča i beleški iz života, kao dominantan oblik pisanja u prozi. Ova nova digitalna književnost otvara fantastična vrata kreativnosti i mašte putem pisane reči. Blog je sjajna tehnološka platforma za pisanje, ne samo za pisce amatere, ili one kojima je pisanje pre svega ličnakreativna psihološka terapija, već i za ozbiljne autore koji imaju visoke ambicije na polju književnosti.

Recimo, ruski pisac Dimitrije Gluhovski je svoju prvu hit knjigu “Metro 33” napisao na interentu, uz interakciju svojih potencijalnih čitalaca,koje je pretvorio u plodne saradike koji su mu davali dragocene književne i praktične savete u pisanju knjige. Stiven King je imao slične pokušaje. Brojni “ozbiljni” pisvi imaju danas svoje blogove gde pišu kratke eseje, beleške, kontaktiraju sa svojim čitaocima.

Književnost je tako dobila svoju novu formu u obliku članka na blogu. Ova nova forma, “post”, se razlikuje od klasičnog kratkog proznog teksta (pripovetka, novela, beleška), u nekoliko važnih stvari, od kojih su interaktivnost sa publikom i upotreba hiperlinkova dve najvažnije. A kao prilika za brzu promociju i plasman autorskih tekstova da i ne govorim.

Prema tome, moj savet svima koji vvole da pišu: ne oklevajte već otvorite sopstveni autorski blog i počnite sa pisanjem. Čitav svet mašte, kreativnosti, čitanja i pisanja je pred vama! Osim škole pisanja, ja se trudim da ovoj budućnosti damdoprinos i najnovijim konkursom za esej i post na blogu, u okviru napora da afirmišem novi digitalnu književnost. Nadam se da ćete se i vi pridružiti ovom poduhvatu!

Pisanje na blogu: digitalna književnost

Da li je post na blogu nova književna forma? Ubeđen sam da jeste. Iako će ovo možda biti prava jeres za književene teoretičare i one koje ne vole promene, ipak sam se usudio da izreknem ovu ideju i stanem iza nje. Zašto?

Obožavam pisanje i čitanje. Sa knjigom sam još od pelena i dan danas mi je najbolji drug, savetnik, pratilac u životu. Takođe sam od onih koji misle da im umesto krvi mastilo teče u venama. Pišem na blogu desetak godina, i uvek me iznova iznenađuju mogućnosti koje nova digitalna tehnologija pruža ljudima koji vole pisanje.

Pisci su vekovima eksperimentisali sa formama pisanja u želji da evociraju nesavršenost misli, nedoslednost ljudskih poslova, i teškog bremena prolaznosti. Međutim, kako se blog razvijao kao nova izražajna književna forma, tako je generisao novi postmodrni oblik pisanja koji je omogućio piscima da izraze sebe na način koji nije bio do tada viđen. Pre svega interakciju pisca i publike, na jedan direktan, koristan, neočekivan ali često i brutalan način. Što je sjajna stvar!

Pisanje na blogu porodilo je novo pleme digitalnih pisaca -blogera. Sada su svi koji vole da pišu (i nadam imaju šta da kažu) dobili priliku da objave svoje tekstove. A piše se svašta – od recepata za jela, preko političkoh rasprava, društvenih komentara na razne teme, akadmeskih tekstova, do poezije , priča i eseja. Kritiači kažu – to je suviše tanko i haotično da bi bila prava književnostu užem smislu tog pojma. Ja kažem: pisanje nema cilj da bude knjževnost. Pišemo jer imamo šta da kažemo u formi koja nam najviše odgovara. Što god to bilo: pesma, esej, beleška…Jedino što im je zajedničko, a što jeste knkževnost, jeste priča. Umeže pričanja priča, bez obzira na format, jeste – prava književnost. Sve ostalo su trice i kučine za neuspele pisce i kreativceu pokušaju.

Ono što blog i pisanje teskova na blogu u kojoj god formi, a ovde pre svega mislim na prozu, izdavaja od klasičnog pisanja, jeste revolucionarno digitano postignuće -hiperlink.Povezivanje tekstova sa drugim tekstovim, izvorima, piscima, sličnim dušama, je ono što daje tekstovima na blogu posebno značenje i oblik. Kao i interakcija sa publikom. Ove komponente otvaraju sasvim nove perspektive koje će se tek pokazati u budućnosti koja ubrzano dolazi.

Najčešća forma pisanja tekstova u prozi na blogu jesu lični esej, kratka priča i beleška/crtica iz života. Ponekad mislim da su kratka priča i esej na blogu doživeli pravi preporod u ovoj novoj digitalnoj formi. Svi oni imaju zajednčku crtu, a to je da autori pričaju svoje priče. Tema i sadržaj nisu važni, jer su duboko lična stvar interesa i sklonosti; ali zato svi mi volimo da slušamo (i pišemo) priče, jer to je urođeni čovekvo nagon za učenjem, radtom,zabavom, kreativnošću i razvojem. Kroz priče prenosimo iskustva, pamtimo, učimo i rastemo.

Zato, pišite na blogovima i linkujte i delite sve to sa nama.Pridržite se plemenu onih koji vole kreativno da žive, pišu i vole ljudski rod. Jer pisanjem istajete zauvek zapisani u ljudskoj istoriji. Koli kogod to mali delić Univerzuma jeste. On pripada svima nama.