Bio sam pre neko veče na jednoj književnoj večeri u jednoj od gradskih biblioteka. Pozvan od strane prijatelja, pa njegovog prjatelja. Čuli da imam neke veze sa pisanjem. I tako. Skupilo se neko šareno društvo, uglavnom pisaca u pokušaju i rodbina i prijatelji autora.
– Vi ste onaj što ima sajt za kreativno pisanje?
– Taj sam. A vi? Pišete?
– Poezija. Imam knjigu. I blog…I ja imam zbirku, ali nije objavljena…Autoru je ovo druga knjiga, sjajan pesnik, piše i prozu, šteta što je kasno počela da piše…pre par godina su joj objavili jednu u “Politici”, priču…Pa jeste, kad je razvedena, bez dece, pa ima kad da piše…
Uglavnom, bilo je lepo i tužno. Zbog svih tih pesničlih duša. Čija je zajednička mana to što vole pisanje. U plamenu strasti i gluvoći tišine. Zbog svih neprospavanih noći u potrazi za sopstvenim snom koji ne dolazi na oči.
Otišao sam kući, izveo kuče, seo za mašinu i slušao eho njihovih snova što su još uvek zvonili u glavi. Sipam ćilibar u čašu. Hteo bih da nešto reknem. Vrištim. Ćutim. Al me ipak zasvrbe prsti i počeh manifesto. Ili epitaf. Kako ko voli.
…
I tako, rešio si da budeš pisac. Ili da se “baviš” pisanjem, ne razumevajući da se pisanje bavi tobom. Ili ne bavi, ali ti krivo da kažeš. Misliš da si uvek u tome bio dobar. Video si da neko pravi pare od pisanja, pa to i nije neka nauka, misli tvoja siva masa, ne moraš da budeš astronaut da bi nešto škrabao po papiru. Ili blogerisao i postao “uticajan”, čitan, plaćen za sopstvene gluposti.
Trice i kučine.
U osnovnoj si naučio gramatiku. I osvojio drugu nagradu iz srpskog na opštinskom. U srednjoj ti je srpkinja rekla da mnogo lepo vajaš rečenice, i čitao si Dostojevskog i Andrića po celu noć.
Onda si jednog dana, razmišljajući šta bi sa svojim životom, rešio da postaneš pisac. Da budeš kreativan i pronađeš smisao svog kratkog postojanja. Upravo si dobio otkaz, šef ti ja zadigao suknju na radničkim sportskim u Požarevcu, ili si postao beli udovac jer više nije hteo da ti se digne na ženu s kojom si proveo više od decenije u braku. I saznao da ste dva različita sveta. Super. Odlično. Patiš kao magarac. Pisanje je spas.
Međutim, to i jeste problem. Suština tvog problema i tvog pisanja. Sve to, i još štošta slično, a ovde nije pobrojano jer je beskrajno, nije dovoljno da bi trebao da budeš pisac. A evo i zašto.
JEDAN. Nisi dovoljno dobar.
Samo zato što *možeš* da pišeš ne znači *da bi trebalo*. To što umeš da pišeš ne znači da si dobar pisac. Sam sebe možeš da nazoveš olimpijskim maratoncem, ali to ne znači da to i jesi.
Lepo je što povremeno, kad ti dođe, sklepaš po neku pesmu, napišeš post o ženama i muškarcima na blogu, hiljadu puta započinješ novi rukopis, sam izdaš sopstveni roman, mučiš po neki dosadni esej na papiru, hard disku, internetu.
Umesto toga, bolje se zapitaj: Mogu li ja da pišem? Ne doslovno. Ne fizički. Ne tehnički. Jer, svako to može. Da li umeš da napraviš da reči pevaju? Da li tvoja proza ima *to nešto*? Da li imaš dar da pokažeš umesto da prepričavaš, ili da govoriš a ne pokazuješ, ili da kreiraš čitav svet iz ništa, a koji se rodi iznova kada ga neko čita?
Verovatno NE. Većina ljudi ne ume da piše dobro. To je činjenica. I to je vrlo teško da se prihvati.
DVA. Mnogo je teško.
Verovatno misliš da je kopanje kanala teška rabota. I jeste. Al tamo bar znaš kad je kanal iskopan. Zidarski posao takođe je gorak leba. Pa ipak, posle grdne muke, vidiš kada je kuća sazidana, pa ti milo. Verovatno bi pao u bedak da moraš da vrtiš pljeske po celu noć u kiosku, u nekoj nedođiji, ceo život. Ali čak i tamo bi na kraju meseca dobio platu. Kakvu takvu.
Pisanje je nezahvalan posao. Kao kućni poslovi (sad znaš kako je biti domaćica). Kao pranje veša. Sapunska opera. Nema kraja i konca. Priča bez završetka. Uvek ima još nešto da se uradi. Ljudi mogu da ti govore da si dobar, a ti da im veruješ na reč. Ili ne znaš više kome da veruješ. Sebi najmanje. MIsliš da ono što si stvorio je obična gomila slova koja ništa ne valja. Poslednje đubre. Slabašan pokušaj davanja smisla životu, smrti, i svemu onome što se dešava između.
Niko ti ne može pomoći.
TRI. Ne može da se unovči.
A, ne, kažeš. NE ja. Ja ću biti iuzetak od pravila. Biću na vrhu piramide. Lanca ishrane. Napravićeš seriju bestselera, po kojima će se snimati filmovi. Dobićeš NINovu nagradu. Potpisivaćeš knjige obožavaocima koji padaju u nesvest kad te vide. Zaradićeš milione, imaćeš kuću na plaži za pisanje, i jednu u brdima, takođe za pisanje. Inspirisaćeš druge koji će ti pisati biografije. Smeškaćeš se sa naslovnih strana, preveden na pedeset jezika.
Na žalost, to neće da se desi. Jer tvoj život pisca je nalik točku ruleta koji nikada ne izvuče tvoj broj. I shvatićeš da nakon godina rada i pisanja, nisi napravio ništa. Škrabaš po interentu za rođake i prijatelje, i nešto malo onih koji su slični tebi. Sa istog ruleta. Možda si izdao neku knjižicu, podelio familiji, skupio koju hiljadu lajkova i misliš da si uhvatio boga za bradu.
Zašto? Zato što nisi imao “to”. I nisi dovoljno teško radio da bi postao “to”. I shvatićeš da si u životu trebao da odabereš nešto drugo: nešto lakše, manje komplikovano, nešto što nije…pisanje.
[section title=““]
Usavrši svoje pisanje, sada!
Ja sam prof. dr Darko Tadić, i već 20 godina se bavim pisanjem, copywrting-om i komunikacijama.
Da li je pisanje tvoj život, tvoja strast, muza koja neće da te ostavi na miru? Ako jeste, onda iskoristi priliku i usavrši svoje pisanje. Radionice kreativnog pisanja služe upravo za to!
Ako si početnik u pisanju, nauči osnovne tehnike zanata pisanja, osnove dramaturgije izgradnje likova, postavke, tehnike pričanja priče.
Želiš da postaneš profesionalni pisac i da živiš od pisanja? Imaš svoj blog i voliš da pišeš? Nauči sve o copywriting-u, pisanju za Blog i Interent, freelancer poslu, i pisanju za biznis. Radionice pisanja će ti u tome pomoći!
[button color=“primary“ size=“small“ url=“https://www.kreativnopisanje.org/“ target=“self“]SAZNAJ VIŠE[/button]
[/section]