Bez čega poezija ne može, to je život i smrt: bez čega život i smrt ne vrede, to je poezija. – Isidora Sekulić
Sećate li se onih pesama što smo ih pisali kao tinejdžeri? U osnovnoj i srednjoj? Mnogi pesnici će danas radije pojesti sopstvene cipele nego što će podeliti svoju tinejdžersku poeziju sa ostatkom sveta. Zašto?
Tinejdž poezija je često sirova, gruba, trapava, piltka, egocentrična i preterano “poetična”. Ali, ona u isto vreme predstavlja vrednu lekciju koju treba obavezno naučiti o tome kako smo pisali pre nego što smo počeli da sanjamo da ćemo postati pisci i pesnici, čiji će se radovati štampati i objavljivati publici.
Vrsta poezije koja se obično povezuje sa pesnikovim ličnim emotivnim putovanjima se obično naziva – ispovedna poezija. Ova vrsta pesništva je naročito omiljena među urednicima i izdavačima književnih časopisa i zbirki, jer odražava i demonstrira intimu i refleksiju.
Pisanje ispovedne poezije je važno za pesnikov put ka poboljšanju sopostvenog pisanja. Pre nego što počneš da razmišljaš o poetskim tehnikama, verovatno te samo i isključivo zanima sam čin stvaranja i pisanja. Pisanje pesme u trenutku kad osećaš snažnu emociju je odličan način da svojim emocijama daš značenje. Poezija može biti terapeutska i katarzična, jer dozvoljava piscu da istraži svoja autentična osećanja u sigurnom prostoru.
Kada se osećaš tužno i nesrećno, kada patiš, zgrabiš olovku. Pisanje leči. Kada pišeš, imaš svo vreme ovog sveta. A to je važno. Ispovedna poezija ti pomaže da prebrodiš sve nevolje ovog sveta. I ne treba da se bojiš da uroniš duboko u intimnu, značajnu ispovest.
[Tweet “Pesnik može sve da preživi, osim štamparske greške.”]
ALI. Pre nego što iskopaš svoju davno napisanu srednjoškolsku poeziju iz nekih starih kutija sa tavana, kako bi ih preradio i objavio, ili pre nego što počneš da misliš da je svaka ispovedna pesma koju si napisao genijalna – razmisli još jednaput.Tebi su možda one životno važne, ali publici mogu biti nezgrapne i dosadne. Čak i neprijatne. Da bi tvoje pesme zaslužile da budu objavljene one moraju da pokažu da je pisac samosvestan, i da ima dubok uvid, moćnu misao, i vešte zanatske tehnike pisanja poezije.
Osim što mogu da budu previše otvorene, plitke i preterano emotivne, ispovedne pesme su često nevešto napisane, nepravilne, lošeg ritma, što sve može da pokvari pesničku sliku, i utiče na umenjeni doživjaj čitalaca. Ovakve pesme moderni pesnici često pišu u slobodnom stihu, što rizik od neuspele poezije još više povećava.
Pesme koje su samo prosute na papir, napisane samo u prvoj ruci, potrebno je odližiti u stranu da malo odahnu neko vreme. Tako ćeš biti u prilici da ih bolje proceniš, onog trentka kad više nisu deo tebe, već počnu da žive svoj život koji si im udahnuo svojm perom. To je prvi i najvažniji savet za pisanje koje polaznici dobiju u online raidonicama pisanja.
Zato, budi pažljiv sa svojim ispovestima. Mogu da se okrenu protiv tebe.
Istina je da papir trpi sve. Da li?