Kako se piše priča?

 

Većina pisaca iskustveno zna da je pisanje instinktivno. Rođeno u brojnim čitanjima i slušanjem dobrih priča još od detinjstva. I, naravno, rezultat duge i teške prakse. Pa ipak, postoje neke tehnike i alati, koje vežbam sa mojim piscima u online radionicama kreativnog pisanja i koje su vrlo važne za dobro pisanje priča.

Ove tehnike i zanatske veštine su potrebne kako bi tvoje pisanje bilo profesionalno i efikasno. Gramatika i sintaksa se podrazumevaju, i zato o njima neću da govorim. Ono što podrazumevam pod tehnikama su ključni elementi jedne priče: karakteri, zaplet, postavka, tačka gledišta, tema i stil.

Prvi element priče: karakter

Karakteri, odnosno likovi u priči, su na mnogo načina osnov celog tvog rada. Čekajte, pitala me skoro jedna polaznica u radionici…a sukob? Da, sukob u sebe uključje emocionalna i mentalna stanja tvojih likova. A tačka gledišta? Da, a i to je ugao gledanja tvojih junaka. Ključ je u tome da su tvoji junaci ljudi kroz koje tvoja publika doživljava priču, i štos je u tome da oni zaista budu realni, živi, od krvi i mesa.

Kako to da postigneš?

Moraš da znaš životnu priču tvojih junaka, i to u detalje. To ne znači da i čitalac to isto mora da zna, ali razumevanje istorije tvog lika je od ključnog značaja za njegovo ponašanje, razmišljanje i reagovanje na događaje.

Moraš da poznaješ barem neke najosnovnije stvari iz psihologije. Koliko puta si pročitao neke knige u kojima likovi nisu bili “stvarni”? To se često događa kada se ignorišu osnove ljudske psihologije, i kada se likovi ponašaju besmisleno, nerealno, što ih čini ljudima od – papira.

Moraš da razumeš snaga razvojnog luka tvojih junaka. Tvoj lik ne bi trebalo da bude isti na kraju, kao i na početku priče. Ljudi se menjaju, i njihov rast i razvoj je ključni momenat tvoje priče.

Ako su tvoji likovi ravni, čitalac će biti u problemu da razvije neku empatiju sa njima. Ali, ako su tvoji juaci realni i životni, publika će lako progutati priču. Razumevanje šta tvoji karakteri rade i kažu (i kako drugi likovi reaguju na njih), pomažu da se oslika i ispriča duboka priča puna značenja, pa makar se cela rodila samo u tvojoj mašti.

Drugi element: zaplet

Zaplet je kao neka vrsta arhitektonskog plana zgrade. Zaplet, njegove spoljne i unutrašnje veze i struktura, određuju način kako oblikuješ tvoju priču. On uključuje redosled događaja sa kojima se tvoji likovi suočavaju u priči. I ima početak, sredinu i kraj u jednoj narativnoj strukturi.

Generalno, zaplet može da se sastoji od pet delova:

  1. Ekspozicija ili uvod, koja uvodi karaktere i postavlja postavku priče.
  2. Uspon akcije, koji otkriva sukob u priči. Jednom kada su tvoji likovi postavljeni, sada počinješ da ih gnjaviš sukobima, akcijama raznih vrsta i povežavaš njihov ulog u priči.
  3. Sada sledi vrhunac (klimaks), koji se ponekad označava i kao preokret u priči. Ovo bi trebalo da bude momenat najveće napetosti; sve je kritično, sa vrhuncem intereovanja i emocija. Ovo je prelomni trenutak, biti ili ne biti za tvoje glavne junake.
  4. Nakon ovoga dolazi silazna, ili opadajuća akcija, kada stvari počnju da se približavaju kraju i raspletu priče. Sve najvažnije napetosti su sada regulisane. Zato ovd epovedi računa da su svi problemi koje si postavi ranije rešeni.
  5. Konačno, na kraju dolazi rasplet. To ne mora da bude srećan ili tužan kraj. To samo znači da je sada sve razrešeno, jasno i svi događaji i linije priče se sada dovode na jedno mesto. Kada kažem kraj to znači da su sada svi događaji odigrani, jasno se vidi zaključak, ili poenta tvoje priče, likovi su rešili problematiku koja ih je gonila da delaju. To znači i da čitalac doživi olakšanje i ne mora da lista knjigu i vraća sa na neke delove priče jer mu nešto smeta, nije mu jasno ili je zbunjen.

I još nešto: mnogi autori se bore sa zapletom jer imaju problem da kreiraju sukob, ili misle da konflikt kao takav nije važan za zaplet priče. Međutim, svaka dobra priča uvek ima neku vrstu sukoba, čak i ako je on duboko unutrašnje prirode sa puno teških emocija.

Treći element: postavka

Ovo je jedan od mojih omiljenih elemenata priče. Postavka uključuje fizičku lokaciju (stvarnu ili izmišljenu) i društveno okruženje priče (uključujući hornologiju, kulturu, institucije, itd).

Ja volim postavku jer je ona kao neka vrsta karaktera. Iako ona nema osećanja, tvoji likovi su primorani da grade odnos sa njom gde god da idu i šta god da rade. U stvari postavka može snažno da utiče na razvoj tvojih likova.

Imeđu ostalog, ona definiše sledeće stvari:

  • veštine koji likovi imaju ili moraju da razviju kako bi preživeli
  • alate koje koriste (oružje, novac, odeću, prevoz)
  • kulturne norme, običaje i pravila komunikacije (govor, pravila opštenja među ljudima, govor tela, klasne razlike i sl.)
  • predispozicije koje tvoji junaci donose u priču (religija, psihologija, filozofija, obrazovanje, porodica) što je sve jako važno i određuje kako će se ponašati i reagovati u određenim situacijama

Kada stvaraš svoju postavku uvek je korisno da imaš ideju kako sve to funkcioniše. Tvoji likovi moraju da plove i da se snalaze kroz svet koji si im storio, zato neka ti bude zabavno! Kreiranje postavke može da bude možda najzanimljivij deo pisanja!

Četvrti element: tačka gledišta

Ovo je zabavan ali i nimalo lak alat, ili zanatska tehnika pisanja sa kojim moraš da radiš. Tačka gledišta u pisanju određuje stvari kao što su napetost i količina onoga što će čitalac videti u priči. Postoji pričanje u prvom, drugom i trećem licu jednine i množine, kao i u prošlom, sadašnjem i budućem vremenu.

Kombinacina lica i vremena čini tačku gledišta. Kako ćeš odabrati ono što ti najviše odgovara?

Sve zavisi od određenog osećanja kojeg želiš da postigneš i od odluke koliko želiš da tvoj čitalac vidi u priči.

Kakva osećanja želiš da postigneš? Postoje razlozi zašto određeni književni žanrovi koriste različite tačke gledišta.

Na primer, urbane fantazije vrlo često koriste prvo lice jednine i prošlo vreme, zato što žele da postignu osećaj vrlo direktnog i ličnog obraćanja uzbudljivih događaja. To je intiman, neposredan osećaj koji ide ruku po ruku sa bliskom i ličnom tačkom gledišta, kao da gledaš kroz oči i dušu pisca.

Sa druge strane, klasična književnost obično koristi treće lice. Razlog je jednostavan: klasične priče imaju mnogo širi raspon i pogled na događaje nego urbana fikcija, i zato je potrebno da čitoca postave u ptičiju perspektivu, obično kroz oči više likova u priči. Ritam je obično sporiji, ali je zato doživljaj mnogo dublji, sa željom da se istraže mnogobrojne posledice.

Koliko želiš da čitalac vidi? Da li je važno da čitalac vidi događaje izvan tačke gledišta tvog junaka? Da li je potrebno da publika vidi vidi stvari koje tvoj protagonista ne vidi, ili da čuje stvari koje tvoj junak ne čuje? U tom slučaju ti je potrebno treće lice u pisanju.

Ali, ako želiš da tvoj čitalac otkriva stvari iz prve ruke kao i tvoj junak, ako želiš da pati ili besni zajedno sa tvojim junakom, u potrazi za odgovorima, onda je bolje da odabereš prvo lice.

Odabir vremena takođe jeste specifičan začin u pisanju. Ako pišeš u sadašnjem trenutku to ćeš odabrati kao način da direktno uvučeš čitaoce u tok zbivanja, punim ritmom i tempom. Pisanje u prošlom ili budućem vremenu automatski stvara distancu i pruža ti prostor za mnogo šire delovanje. Kombinacija nekih od vremena je takođe ok. Naročito ako voliš da putuješ sa tvojim junacima kroz vreme.

Peti element: tema

Tema je skriveni element, ali izuzetno važan: u suštini, tema je ono o čemu priča tvoja priča.

Dok je zaplet spoljašnji okvir detalja, na primer “Sin želi da nasledi ogromnu očevu poslovnu imperiju, ali samo ako uspe sebi da dokaže da će steći odgovornost odrasle osobe do 25 godine života”. Ali, ova tema će zapravo biti “Odrastanje zahteva pravljenje izbora”. Ili, “Porodica znači više od samog bogatstva”. Ako si stvarno dobar u smišljanju tema, možeš koristiti i samo jednu reč kao što su ljubav, istina, odrastanje, i sl.

Sva književna dela imaju svoje teme, iako to može da bude potpuno nenamerno. Čak i pisci koji nisu svesni postojanja teme je koriste – lična uverenja kako svet funkcioniše (ili bi trebalo) uvek daje ukus priči.

Nezgodna stvar sa temom je što se ona retko kad eksplicitno iskaže u delu. Ako to uradiš, onda se tvoj rad pretvara u pamflet ili propagandu. Bolja je varijanta da to uradiš diskretno, suptilno, bez da stavljaš svoju temu ili ideju kao prst u oko čitaocima. Tvoja publika će to prihvatiti mnogo dublje i bliže srcu.

Razmisli o tome. Na primer: prosto čitanje o nečemu kao neku vrstu statistike o autizmu može da te natera da se zamisliš, ali pisanje priče o borbi tvog junaka koji se bori sa autizmom (seti se filma/knjige “Kišni ljudi”, ili “Lorencovo ulje”), može mnogo više da postigne da čitalac razume i oseti kulturne barijere sa kojima se suočava.

Šesti element: stil

Stil je fantastična stvar! Stil je preko potreban. Stil je ono što tvoje pisanje čini različitim od drugih, zato što u suštini predstavlja “tvoj glas”.

Stil razvijaš predanim radom na tehnikama pisanja. Tvoja sintaksa, izbor reči, i ton doprinosi izgradnji stila. Tvoj stil pokazuje ne samo tvoj glas kao pisca, već je ključna stvar koja ukazuje na detalje o priči i likovima. Stil pokazuje akcent i dijalekt, inteligenciju i moć opažanja junaka, humor ili dramu u tvom delu. Tvoj stil poseduje jedinstveni ukus, i ne samo što obeležava čitavu tvoju karijeru kao pisca, već donosi i brojne slatke plodove prilikom pisanja.

Rad na razvoju tvog stila pisanja zahteva vreme. Za ovo ne postoje prečice i laka rešenja:

Čitaj mnogo. Što više upoznaš različitih stilova pisanja, dobićeš više začina koje možeš da primeniš u svom radu. Čitaj knjige različitih pisaca iz različitih kultura, različite žanrove, čitaj sve živo i uči usput.

Piši mnogo. Nijedno napisano slovo nije uzalud. Vežbaj, vežbaj, i vežbaj još više. I troši vreme čitajući naglas tvoje pisanje. Iako te možda nervira ili ti je neprijatno. Vrlo pomaže.

Slušaj. Osluškuj druge ljude. Slušaj tuđe razgovore. Ton je ključna komponenta stila, i moraćeš da naučiš kako da ga preneseš u tvoje pisanje, ali ti nećeš moći pre nego što znaš kako zvuči.

Umesto kraja…

Znam da sve ovo što sam napisao izgleda prilično mnogo i komplikovano. I u pravi si: jeste mnogo. Međutim, ako si dobar čitalac i dobar pisac, onda ti mnogo šta od ovog napisanog zvuči blisko i razumljivo. Sve velike priče koje si čitao koriste ove elemente, i ako si strastveni ljubitelj priča i pisanja, sve ti ovo neće teško pasti.

Ti to možeš. A sad sedi i piši!

[section title=””]

VEŽBA ZA TEBE

Odvoj 15 minuta, i analiziraj ono na čemu sada radiš. Odaberi neki od ovih elemenata (pre svega onaj koji ti najteže pada), i primeni ga na svoju priču. Svoju vežbu podeli sa nama ovde u komentarima, da i drugi pisci mogu da vide tvoj rad. Srećno pisanje![/section]

Ako ti se sviđa, podeli...

Ostavite odgovor