Ringišpil

Ponekad me tako nešto uhvati pa pomislim kako mi se život pretvorio u onaj film Dan mrmota…Sve isto i neće da prođe. Sve već viđeno po ko zna koji put. Ili ti je to tako kad pređeš neke godine. Uglavnom, uhvatim sebe ko da se vrtim na nekom suludom ringišpilu, na večnom vašaru koji nikako da prođe, a ja se samo vrtim i hoću samo da odem kući, da me ostave na miru, prestanu da me gnjave uvek istim pitanjima na koje niko nikada nije dao odgovor, da dođe onaj debeli Ciga i stisne dugme da ringišpil stane. Ali njega nema pa nema…

A na tom ringišpilu raznog sveta, svi su naizgled različiti, u šarenim odelima i perjem u kosi, vrište dok se vrte, neki se smeju, neki plaču, jedni umiru od straha jer im ringišpil liči na rolerkoster života s kog će svaki čas da padnu, i slupaju se. Jedni se rađaju, drugi umiru, treći se kolju zubima za vratove ne bili se popeli (il sišli) sa vrteške, četvrti slave ringišpil ljubeći mu sliku ko ikonu, dok oni pametniji muduruju o njegovom smislu vrćenja u krug i ozbiljno razmtraju ideju da bi možda mogao da se vrti i u suprotnom smeru…

Niko da prizna da taj besmisleni ringišpil, postoji odavno i da će postojati i bez njih, i da je glavna fora zapravo da siđeš jednom sa njega, da skočiš i iskočiš, da staneš pored vrtuljka ilizija i shvatiš da je sve to s njim, na njemu i u njemu, samo jedan beskrajan krug jednog te istog, nesreće i patnje koja samo ima različita lica, i da si se zajebo onog trentuka kad si kupio kartu i kad su te ubedili da je ta vrteška jedino što postoji na ovom svetu. I da ne smeš da siđeš, jer te čeka užas, pakao,samoća, beda, sve najgore i najcrnje, da ćeš morati da misliš svojom glavom, da nećeš imati svoje šareno perje i dovoljno Bromazepama, i stvari, i seksa, i kafića, karijere, i tržnih centara, i besnih kola, kavijara i letovanja na moru, i Dipaka Čopre, i…jer svega toma ima samo na ringišpilu.

I rešio sam ipak da ne čekam onog Cigu što stiska dugme spasa, već da siđem sam, jebo me ringišpil. Da ne budem u tom cirkusu, Mrmot od danas do sutra, da ne slušam priče o nesrećnim ljubavima, koje su sve drugo samo ljubavi nisu, i propalim brakovima, srećnim brakovima, izgubljenim karijerama, nedobijenim ratovima, izmišljenim boleštinama i po nekim pravim, gubim vreme po društvenim mrežama koje su sve drugo samo nisu društvene, sa sve ispeglanim slikama sisa i guzica, naduvanih usta, podgrejanih ego tripova, spašenih životinja, tek rođenih naslednika, odraslih uspešnih naslednika, osrednjih koji bi da budu heroji iz fotelje , geografskih lokacija na koje nikada otići neću, i tako se spasim te rupe u Svemiru.

Ponekad, ali samo ponekad, začujem žamor s onog ringišpila, čuejm onu veselu imbecilnu muziku što ga prati, zveket njegovih lanaca i zupčanika i pomislim…da li je to bio samo neki ružan san? Košmar iz koga sam jedva čekao da se probudim? Ožiljici na duši me uvere da nije bio san, već da on negde tamo i dalje postoji. I vrti se i dalje u krug, u krug.

Samo bez mene.

Ako ti se sviđa, podeli...