5 razloga da se upropastiš kao pisac

Celog života sam bežao od pisanja za svoju dušu. Nikada nisam imao vremena. Dovoljno samoće. Ideju da od pisanja ne možeš da živiš sam ponavljao kao mantru. Deo potrebe za pisanjem sam zadovoljavao kao profisonalni kopirajter, pisac stručnih knjiga i članaka za novine. A onda me život izmestio naopako. I u pedesetoj počeh da pišem i uživam u pisanju. Greške su bile brojne, ali ovih pet su bile najvažnije.

One predstavljaju 5 uobičajenih iluzija koje će te onemogućiti da postaneš dobar, a po mogućnosti i poznat pisac. Da li se prepoznaješ u njima?

1. Sve je do tebe.

Jedna od najrasprostranjenijih (samo)obmana je da tvoj rad zavisi samo od tebe. Ubeđen si da je pisanje jedna forma samoizražavanja, neka vrsta produžetka tvog mozga, delovi tvoje duše pretočeni na papir. Da bi pisao dobro potrebno je samo da budeš autentičan, a ako se to onima oko tebe ne sviđa, tim gore po njih.

Nevolja je što ovde, kao i kod svih obmana, ima i zrno istine.

Originalnost je naravno dobra stvar, ali samo u meri u kojoj ljudi uživaju u tome što radiš. Ako se prijaviš na neko pevačko takmičenje, iako znaš da kreštiš kao kokoš, to znači da nikada nećeš postati pevač. Verovanto bi na takmičenju za kokoši imao više šansi.

Slično je i kod pisanja. Da bi bio uspešan pisac treba da prestaneš da razmišljaš ko si ti i da razmisliš o tome šta publika želi.

2. Osvajanje publike zahteva vreme

Jedno od posldnji utočišta za pisca koji se bori da preživi jeste ideja da je za sticanje publike (postati poznat) potrebno samo…vreme.

Hmm. Da. Život je sada mnogo zao, ali dovoljno je da izdržiš još malo. Stvari će se pokrenuti pre ili kasnije, prava lavina uspeha i priznanja, i sve će biti u redu (neki idu na “koučing”, meditiraju ili prizivaju afirmacije, što god to značilo).

Ovo zvuči razumno. Niko nije postao poznat preko noći. Čak ni gospodža koja je napisala Hari Potera. Gde god se okreneš, neki poznati ljudi, uspešne priče, koje te uče da opstaneš i kada nema nade, ljudi koji se grčevito drže noktima za svoje snove, živi primer uspeha okupanog u krvi i znoju.

To nadahnjuje ali…i obmanjuje. Da, sticanje publike može biti vrlo spor proces, ali ne zato što ljudi ne znaju ko si ti, ili nisu u stanju da shvate tvoju ingenioznost, posle toliko godina pisanja (i objavljivanja, hvala bogu na interentu).

Ne. Pravi razlog je to što si početnik, žutokljunac, koji sve pogrešno radi, i potrebno ti je vreme da ukapiraš kako stvari funkcionišu.

Drugim rečima, ne treba da čekaš na svet. Svet čeka na tebe.

Naravno, upornost je važna. Da, za učenje je potrebno vreme. I ono je obično bolno i muktorpno sporo. Ali, što pre savladaša životno gradivo, muka će biti manja. Zato se baci na posao.

3. Ubeđen si da znaš šta radiš.

Od kad znaš za sebe, pisao si. Doduše, nisi dobio NINovu nagradu, Pulicera ili slično, ali su ti učitelji u osnovnoj, sa sve familijom i prijateljima, bili zapanjeni kako vešto barataš rečima.

Možda si čak nešto i piskarao za novine, Blog, reklame, pa imaš nešto da staviš u biografiju.

I sad si ubeđen da te to čini različitim. Kada škrabaš na blogu, ili petljaš nešto kao slobodni pisac (novinar ne daj bože), misliš da će ti ići lakše i da imaš prednost u odnosu na one koji to ne rade. Za razliku od njih, *ti znaš* šta radiš.

Hmmm.

Nikad neću prestati da se čudim koliko pisaca živi u ovom uverenju. Oni sasvim iskreno misle da to što znaju sva slova, gramatiku, i izmame ponekad osmeh prijatelja i familije, jeste dovoljno da bi bili dobri pisci.

To prosto nije tako. Razlika u pisanju zasvoju dušu i prijatelje, i pisanja za slavu i priznanje širom sveta, je kao nebo i zemlja. Svako od ovih pisanja ima svoje pro i kontra, a prelazak sa jedno na durgi je kao penjanje na Mont Everest.

Dakle: ozbiljno pisanje se mora shvatiti…ozbiljno!

Potrebno je da posvetiš godine života i rada usavršavajući svoje pero, a čak ni tada nije sigurno da li će ispasti dobar pisac od tebe. Hemingvej je tvrdio da nema dobrog pisca pre pedesete goidne života.

4. Pisanje je stvar ljubavi

Glavni štos kod pisanja i ideje da postaneš pisac jeste da to moraš strašno mnogo da voliš. Pisanje. Ako toga nema, nema ni dobrog pisanja, a ni svega ostalog.

Ako kreneš da cediš lovu iz tvog pisanja, kao i u svakoj promašenoj ljubavi lako sklizneš u perverziju, postaneš komercijalan, neku vrste “dobro skrojenog pisanja”, zanatskog otaljavanja, plaćanja po broju strana….Sve se svede na suštu suprotnost. I onda postaneš “pisac za plažu”: za većinu ni to nije loše, barem može da se solidno naplati.

Ipak, seti se da najbolji pisci strašno vole to što rade. Oni žive to što pišu i zašto pišu. I nije tačno da zato moraš da budeš siromašan a dobar pisac. Lova i umetnost se ne isključuju uzajamno. A i zašto bi? Ne moraš da budeš Dostojevski, ali ni Stiven King nije loše.

5. Ti si pisac (ni manje ni više)

Mnogi pisci su izuzetno ponosni na ono što pišu. I treba da budu.

Mi koristime male tačkice mastila na papiru da komuniciramo sa ljudima širom planete.

Mi kazujemo neiskazivo. Od malih stvari pravimo velike doživljaje. Postavljamo pitanja i tragamo za smislom.

To je fantastično. Uzudljivo.

Ali ako misliš da si samo ti za to zaslužan, grešiš.

Kao što majka posle porođaja ne ostavlja svoje dete (barem u većini slučajeva, hvala bogu), tako i ti moraš stalno da se baviš svojim čedom. Najgore je ako napišeš neko delo, štampaš, objaviš i dalje…ništa. To tako ne ide.

Moraš da radiš i pišeš i brineš o napisanom svakodnevno. Da se boriš a svoje delo i svoje ideje. Da širiš znanje. Da učiš od tvoje publike. Da se ne baviš “projektima” već pisanjem.

To je jedini način da budeš uspešan pisac.

Suština je da radost pisanja nije samo pisanje. Radost je i u gledanju tvojih ideja koje se šire. Kada vidiš da one dotiču druge ljude. Ukorenjuju se i rastu u njima u nešto čudesno i fantastično.

Budi ratnik. Budi jeretik, onaj koji drugačije misli i ne boji se toga. Svetu su potrebni pisci koji su uvek spremni da ga dovedu u pitanje i da ga menjaju. Kovači reči koji imaju hrabrosti da se u takvu avanturu upuste.

Velikim piscima nije dovoljno da te informišu. Niti da te samo zabavljaju. Niti da te besomučno ubeđuju u nešto. Oni te menjaju, čine da postaneš malo drugačija osoba kada pročitaš šta su napisali.

Na svetu ima sasvim dovoljno osrednjih mediokriteta koji besmučno škrabaju nešto, misleći da su veliki umetnosti. Tebi to ne treba.

Zar ne?

Prema tome budi samo…pisac.

 

Ako te još nešto zanima, ili želiš nešto specifično da pitaš, obrati se za BESPLANTI SAVET. Ništa ne košta, a može da pomogne!

Ako ti se sviđa, podeli...

Ostavite odgovor