Telefon

Jednom sam otišao na književno veče u jednoj od najvećih mentalnih ustanova. Da se čita poezija. Sedeli smo zajedno mi kao normalni i oni koji to kao nisu. Stanari tužne kuće. Bio je čak i jedan poznati pesnik. Kao gost. Svi su u njega gledali, dok se on onako dobrostivo smeškao. Trebalo je da čitaju pesnici i ovi drugi pesnici (stanari kuće) svoju poeziju. Nisam znao šta da očekujem. A onda sam doživeo prosvetjenje koje neću zaboraviti dok sam živ. I koje je tek sad vidim toliko uticalo na moj život. I pisanje.

Posle onog čuvenog velikog pesnika, i još nekoliko manjih, na scenu je izašla Ona. Na obrazima je imala jarko crvenilo. Na kapcima tešku zelenu šminku. I lepo se obukla na šljokice. Bila je uzbuđena. Svi smo bili uzbuđeni. A onda je pročitala jednu svoju pesmu. Pa još jednu. I još jednu. U sali je nastao muk. Doktori su se nervozno meškoljili, kao da su očekivali da će nešto strašno da se desi. Ne znam šta su očekivali, valjda da ćemo svi postati ludi. A onda se salom prolomio aplauz. Topao od srca. Pesme su bile sjajne. Produkt jedne neverovatne realnosti. I pogleda na svet sasvim drugačijeg od ovih normalnih pesnika, koji su bili dosadni i bavili se rimom umesto pesmom.Njene su bile čiste, prave, direktno iz srca. Kapi ljubavi u obliku reči. Neverovatno. Postideo sam se što sam normalan. I shvatio razliku stvaranja. Tada. U toj tužnoj kući.

Sutradan sam ponovo došao ali ovaj put na odelenje. Čekao sam mog druga psihijatra da nešto popričamo. Njemu se tamo nešto odužilo tako da sam samo sedeo i gledao. Neverovatne životne drame, koje nijedan pisac ne može da osmisli. I tako sam sedeo i buljio u njih. Tamo je bio jedan telefon na pultu kod glavne sestre. Sedeo sam tamo iza stola i gledao. Mogli ste da napišete knjigu o dramama koje su se odigravale na tom telefonu. Dubine ljudske tragedije i visine komedije, sve se odigralo na telefonu.

Prvo je došao stariji čovek koji je imao Alchajmera. Verovatno da je mogao je dobro da funkcioniše u poznatoj kući. Ali dovedete ga na čudno mesto i katastrofa se zadesi. Gledao sam ga kako prilazi telefonu, skida slušalicu sa telefona, a zatim se zbunio i uspaničio. Nije mogao da smisli šta dalje. To je život umro ispred mene. Niko nije mogao ništa da uradi. Nije bilo nade. Za malo vremena više neće prepoznavati svoju decu. Pitanje je samo koliko dugo. Razmišljao sam o tome kako to mora biti, gledati kako voljena osoba postaje sve gore i gore. Demencija. O demenciji sam samo slušao i čitao knjige. Ali na odeljenju je to bila stvarna osoba, stvarni život, radosti, tuge, nade i ostvarenja. Svi umiru. Svi se pripremaju da budu zaboravljeni. Ne od drugih, već od samog sebe. Nadamo se da ćemo živeti u tuđim sećanjima. Nadam se tome. To je jedan od razloga zašto pišem. Zbog toga, delom imamo i decu. Zašto imamo nadgrobne spomenike. Istoriju. Paralelnu istoriju. Mrtve koji žive u našim srcima, umovima, u našem sećanju. Ne samo u knjigama, već u živoj sadašnjosti. Sa demencijom ni ne živiš u sopstvenom sećanju. Umreš pre nego što umreš. To je najstrašnija moguća anonimnost. Ni sami ne znate. Nema je više. Niko tamo ne zna. Video sam to ispred tog telefona.

Onda je na telefon došla sredovečna majka i domaćica, očigledno negde iz unutrašnjosti. Bila je depresivno hipohondrična. Kontrolisala je svoju porodicu kroz bolesnu ulogu. Svi i sve se vrtelo oko nje – bolovi, mučnina i glavobolja. Imala je čudan osećaj da se nešto živo kreće u njoj, oko grudi, poput vetra, hladnoće oko njenog srca, nečega što se kreće u njenim venama, velikog umora i jake glavobolje. “Takva glavobolja, doktore.” Ne biste mogli da je mrzite. Ali sigurno je ne biste mogli ni da je volite. Za svaki problem, za svaku potrebu, fizički simptom. Nije mogla da radi ili kuva, sigurno ne može da vodi ljubav. Uvek previše umorna, nervozna i bolesna. A lekari su isprobali gomilu lekova. Ništa nije funkcionisalo. Bilo je nuspojava. Ili je zaboravila da uzeme tablete. Ili su ih izbacili. Sa njom nije bilo ništa loše, osim što s njom nije bilo sve u redu. Uglavnom, činilo se da je porodici bila potrebna pauza od nekoliko nedelja. Nisu znali šta da rade sa njom. Postali su opsednuti njenom dijagnozom i lekovima. Ništa se nije promenilo. Zatim je otišla kući. Gledao sam je kako razgovara telefonom, posežući za svojom odsutnom porodicom i priča im priču o fizičkoj bedi. Zamišljam tanki snop zloćudne energije koji putuje telefonskom linijom, u njen dom, kroz slušalicu, u mozak nekog od bližnjih, uspostavljajući parazitsku vezu. Možda je bila vanzemaljac. Mislim da su naučno-fantastični filmovi alegorija.

Zatim se telefona dočepala devojka u kasnim dvadesetim. Ona je bipolarna, kaže sestra dok nezainteresovano prelistava modni časopis. Fina, graciozna, plava, providna, videle su se vene na njenim koščatim rukama. Delovala je vrlo prefinjeno, vrlo otmeno. Gotovo aritoskratski. Onada je počela velika drama. Pozivi roditeljima. Momku sa kojim je u vezi. Ekstravagantne reakcije, vikanje, treskanje telefona. Ponovo poziv ovaj put molećiv, sa dosta jecaja i suza. Manipulacija za posetu ili obrok u Meku koji treba da bude donesen, ili za voljenu osobu koja će reći lekaru da je otpusti. Ponovo se veza prekida.

Čudna situacija. Osećam se kao u nekom teatru apsurda, u kome se ređaju beskrajni monolozi, jer su oni drugi negde tamo. Spaja ih samo ta sprava, samo taj telefon iz koga ne čujem one sa druge strane. Sa druge strane života, u ovom slučaju. Ostali ljudi bili su rekviziti lične melodrame, a ne prava ljudska bića. Telefon je bio još jedan pomoćnik. Kao i medicinske sestre. I doktor. Sve rekviziti u pozorištu apsurda. Nisam mogao da vidim obrazac. Puno pozorišta, ali nema zavere. Nema prave teme. Nema svrhe ili pravca.

Prilazili su i teži slučajevi psihoze i slično. Oni su posebna kaegorija. Teško psihotični ljudi ponekad bi stajali pred telefonom i samo zurili u njega. Imali su sumornu, maglovitu ideju o postojanju tamo nekog stvarnog sveta, nekoga koga bi možda mogli da pozovu. Ali nisu mogli da se povežu. Ne možeš da se povežeš telefonom ili u životu ni sa sobom, ni sa drugima, ni sa sopstvenim mislima. Shvatio sam zašto me podsećaju na mnoge sa one strane zidova. Osoba više nije tu. Oni šetaju, razgovaraju, jedu i uzimaju lekove. Naša kultura ih je puna. Prazninu možete videti na telefonima. Nema fokusa. Nema pravca. Nema motivacije. Nema ni patnje. Samo beskrajna mehanička funkcija, probijanje dana, obavljanje rutina ili haotični nedostatak rutine. Lekovi nisu značili ništa. Nije bilo nikoga da uzme lekove. Oni se nikada ne vrate. Ne kao pre. A ipak, tamo je još uvek bila osoba. Intenzivna, duboka, povučena patnja. Ne biste mogli doći do nje, dodirnuti je ili razgovarate s tim duhom, ali bio je tu negde. Čovek usamljen u gomili sličnih.

Onda je dođao jedan manični pacijent. Divlje euforičan, uzvišen, urnebesan, ekspanzivan. Zrači sjajnom energijom. Pun gestova, života i bujnosti. Oni mnogo vole telefon, kaže sestra. Maničari su bili izuzetni srećni što mogu da telefoniraju. Sa velikom radošću bi objasnili onome ko je slušao kako se sjajno osećaju. Nikad nije bilo bolje. Jednostavno su voleli da telefoniraju. Šta može biti bolje i jednoj mentalnoj ustanovi nego razgovarati telefonom! Kakav život! Kakav dan! Jedan manijačni pacijent objasnio je mom prijatelju doktoru da može da prolazi kroz zidove. Svoju energiju dobio je direktno iz gradske elektroenergetske mreže. Imao je četrdesetih godina i još je živeo sa majkom. Bila je krhka, ljubazna i draga. Znala je da je to manija. I pristao je da dođe u bolnicu iako nije bilo ničeg lošeg i osećao se dobro. On je znao. Ne mogu da kažem. Ali je znao.

Drugi bi samo stajali uz telefon, sa slušalicom u ruci i zurili u brojčanik. Lica mokrih od suza, izgubljeni i usamljeni, posežući za svetom koji se nije vraćao. Nisu napravili predstavu. Nisu bili na pozornici. Bili su samo mali i usamljeni i izgubljeni, tužni i beznadežni.

***

Izašao sam napolje u ono što zovemo normalan svet. Pravu realnost. Paralelni svet. Zapalio sam cigaretu i gledao kako šibica dogoreva do kraja. Oprljila mi prste. Nisam primetio. Upravo sam zavirio u dubinu svetova u beskrajnom svemiru ljudskih duša. Ko sam ja? Ko si ti?

Esej bez naslova

Stvari se čoveku dešavaju kad se dese. Ne pitaju te da li hoćeš da ti se dogode. Nije im potrebna tvoja dozvola.

Odlučio sam da ovaj esej ostavim bez naslova, jer što god da stavim čini mi se neprikladnim za ovu situaciju u kojoj trenutno živim. Ne znam kako je bilo u vreme kuge, ali ovo vreme straha iznelo je na videlo tamnu stranu života. Strah od smrti u obliku nevidljivog virusa koji preti da zatre čovečanstvu odjedanput je postala glavna tema života ljudi oko mene, pod nizom neobičnih da ne kažem čudnih okolnosti.

Kad sam bio mlad, mislio sam da je za plovidbu svetom dovoljno da naučim da radim dobro tri stvari. Prvo: vezivati pertle na cipelama. Drugo: savesno skidati ženu. I treće: čitati da bi se svakog dana osetio ukus nekoliko stranica sastavljenih s jasnoćom i veštinom. Činilo mi se da čovek koji čvrsto korača, koji zna da miluje i koji nauči da sluša muziku reči živi duže i, pogotovo, živi bolje. Ali, godine su me naučile da to nije dovoljno i da nam život ponekad pruži priliku da težimo ka tome da budemo nešto više od dvonošca koji jede, prazni se i privremeno zauzima prostor na planeti. Najtužnije je kada se ta prilika ne iskoristi.

Ono što su velikani književnost opisali u svojim antiutopijskim romanima – Orvel u Farmi i 1984, Haksli u Vrlom novom svetu, Bredberi u Farenhajtu 451, a neki slikari bogme dobro naslikali, Brojgel recimo, preko noći postade naša stvarnost. Upravljanje putem straha, stara formula koliko i čovečanstvo, dobilo je još jednom priliku da se igra našim sudbinama, svodeći čoveka na nivo plašljivog atoma, zrnce prašine u beskrajnom obrtanju Univerzuma. A mi imamo privilegiju ili nesreću da ovu utopiju živimo upravo sada.

Mislim da će istina, kad sve laži budu ispričane i zaboravljene, i dalje biti istina. I ovo se ne menja od mesta do mesta ili od danas do sutra. Ne možete to da izmenite kao što ne možete da posolite so da bude slanija. Istina se ne da obrisati jer to je to. O tome se radi.

Ujutru kad se probudiš misliš da jučerašnji dan ništa ne znači. Ali juče je sve što imaš. Šta još postoji? Život ti se sastoji od dana koji su u njega ugrađeni. Samo od toga. Ni od čega drugog. Možeš da pomisliš da možeš sve da ostaviš i od svega da pobegneš i da promeniš ime i ne znam šta sve. A onda se jednog jutra probudiš i pogledaš u tavanicu i šta misliš koga ugledaš?

Svako ko teži očuvanju zdravog razuma ima potrebu za nekim mestom na svetu gde može da se izgubi. To mesto, poslednje utočište, mali je dodatak duši kuda, kada svet u svojoj komediji apsurda doživi brodolom, uvek možeš odjuriti da se zaključaš i izgubiš ključ.

Devica Marija iz lokalnog kafića

Pre neko veče sedeo sam u nekom kafiću, sticajem okolnosti u ženskom društvu samohranih majki i raspuštenica, od kojih su neke bile moje prijateljice (a neke nisu). S ozbirom da sam i sam raspušten, nekako sam se uklapao u to društvo, pa su me trpele. Sve su uglavnom bile sa manjim ili većim potomstvom, decom koja su nedostajuće očeve doživljavala kao neku tajanstvenu fantaziju, mitsko biće koje godinama neotkriveno živi u njihovoj kući i koje će se jednog dana (možda) pojaviti nekakvom čarolijom, pa da budu kao druga deca i nauče reč “tata”.

Sve su bile doterane, poželjne, hrabre, i odlučne ali i nesretne zbog svoje sudbine zbog koje nisu mogle da krive rat ili neku drugu katastrofu što su ostale same. Razgovor je otkrivao tugu ispod blještave fasade; neke su bile ucveljene; neke su želele muža i oca svom detetu; neke su mrzele svoju decu (i toga je bilo); neke su se osećale samo i napušteno (mnoge od njih). Pokušavao sam povremeno da ih bodrim nemuštim rečima kako su imale sreću da i se to dogodilo, kako ništa nije tako crno, kako su one dobre žene, kako sada mogu da žive onako kako žele, i slične gluposti.

U jednom trenutku tuge i nemoći, odlučim da izađem iz sopstvenog tela i sednem za susedni sto. I odjednom se pred mojim očima pojavi biblijska scena: Mlada žena sa detetom u krilu, i čitavim životom pred njima – njiho dvoje sami, bez ikakvih obaveza. Skoro kao devičansko rođenje. Moderna Devica Marija, sa Luj Viton torbicom i Kiko kolicima. Preplavi me neka grdna tuga. I u glavi mi zvoni rečenica koje s često to veče izgovarale – “ko je kriv”, jer kad ih pitam kakav je bio otac i muž, većina kaže propalica, svinja, lažljivac, neradnik, kukavica, jebivetar…I bolje da je mrtav nego živ (rat i stradanje muškaraca je uvek bolja uteha nego karakterni razvod).

I onda pomislim: najveći dobitak u životu je kad shvatiš da je Univerzum potpuno ravnodušan prema tvojoj sudbini. Tamo nema nkakve pravde, krivde, prava na ovo ili ono…To su pojmovi izmislili kako bi prevazišli sopstvenu egocentričnost i pokušali da prežive u ovom surovom svetu. To počne kada kao dvogodišnjak počneš da postavljaš ona čuvena Zašto pitanja i nastavi se do kraja života (za neke ljude). Ostali se ne smaraju ovim pitanjima, već se bave preuređenjime sopsotvenih kaveza, uz pažljivo izbegavanje da drmaju tuđe. Samo uz ljubav možeš da pobediš život.

Vratim se u sebe da dovršim espreso. Vidim kako me gledaju onim krupnim očima punim tuge i neke moćne ljubavi dok rukama svijaju svoju decu i popravljaju nabore na haljini ili bluzi. Osetim se krivim iako nisam kriv nizašta. Insistiraju da one plate.

Te večeri vratim se u svoj brlog gde me dočeka još jedno muško mitsko biće sa belim krznom. I čaša sa ćilibarom  na stolu. Uključim mašinu, ali te večeri ekran ostane prazan. Život uvek ume da piše bolje od mene.

Pišem da ne poludim

naša civilizacija globalno i lokalno pati od zavere mediokriteta.

oni žele da budeš jednoličan, konfekcioniran, umesto da podržavaju cvetanje individualnosti.

u prinicipu oni podržavaju heroizam, kreativnost i genijalnost, ali u praksi sve rade samo da se to ne dogodi, tako što praktikuju kažnjavanje za svaku razliku od proseka.

dok tvrde da su stvorili društvo koje tebi treba da služi, taj isti sistem služi njima da bi živeli udobno na tvoj račun i smejali ti se iza leđa.

takvo društvo te pomno motri, govori ti šta da radiš, šta je važno a šta ne, kako bi trebalo da živiš, šta ti treba kako bi ostvaro svoje ciljeve, ili da postaneš određena stvar.

kako malo prostora ostaje za ljude koji slobodno misle ili za spontanost keativnosti!

svako društvo voli mediokritete.

u stvari ono opstaje zbog njih. da bi funkcionisalo potrebni smo mu mi kao mediokriteti da bi propagirali norme i i dobro utabane staze.

ali održavanje stanja stvari nije isto što i evolucija.

na ovaj svet stižemo da izrazimo našu pravu prirodu, da kultivišemo naš stil, da budemo originali samih sebe.

biti svoj je tvoj najveći poduhvat. sledi svoj jedinstveni duhovni put u mnoštvu drugih.

u društvu mediokriteta, stalno si u strahu da budeš različit, ili se bojiš posledica sopostvene potrebe za postavljanjem pitanja. rezultat je izgradnja sopstvenog kaveza gluposti kao posledica gašenja uma i selidbe u šoping mol.

nema potrebe da budeš žrtva nesrećnih okolnosti u kraljevstvu mediokriteta. pronađi i podloži vatru života i kreativnosti u samom sebi.

u tebi je prirodna jedinstvenost koja ti je data i nemoj da je tako lako odbaciš za malo love, i par đinđuva. budi svoj i ono što jesi, što god to bilo.

izrazi se kroz kreativnost, to je jedini pravi put da nađeš sebe i druge.

oslobodi svoj um kontrole koja ti govori šta da radiš, kakva treba da budeš, kuda da ideš, da se prilagodiš. pokušaće da ti stave etiketu, da te oblikuju, upravljaju. ako poslušaš, izgubljen si.

budi odlučan! donesi prave odluke!

ne postoji ništa “što se mora, ili treba”. niko izvan tebe nema odgovore na ova pitanja. nemoj da dozvoliš da simuliraš svoj život umesto da ga živiš.

piši!

ti si svetionik i svetu je potrebno tvoje svetlo.

Ružno

 

Јeste li primetili po ulicama kako јe narod poružneo u zadnje vreme? I to niјe ona „prirodna“ ružnoća, ono kad se rodiš toliko nesimetričan i naopak (grozni zubi, deformaciјa lica, enormna debljina ili kriva kičma). Ne. Ne govorim o tome. Govorim o licima ljudi. O onima koјi su do јuče bili normalni. Prosečni. Neki čak i lepuškasti. Simpatični. Preko noći su neki od njih poružneli. I to u licu. Dobili su neku grimasu, duboke bore, upale i prazne oči, nešto čudno. Uopšte ne liče na sebe. Da ih ne znam po imenu nikada ih ne bi prepoznao. Čudo јedno јer to nema nikakve veze sa krštenicom i održavanjem. Ova zagonetna Ružnoća јe napala i staro i mlado, i kosi bez razlike i pardona.

Drugi su, pak, ostali isti, a neki su se čak i prolepšali, bogu hvala. I to јe počelo da me kopka. Kako јedni ovako odјedanput postali ružni, a ovi drugi ništa. Ostali isti. Dugo sam mozgao o tome, buljio u ogledalo da uhvatim te tragove i kod mene, tragove ružnoće, živ sam se prepao. Čak sam i proveravao stariјe fotografiјe sa sadašnjim stanjem da vidim da li јe i mene uhvatila ta neobјašnjiva ružnoća. Gnjavio sam priјatelje, rođake i poznanike da mi iskreno priznaјu da li sam poružneo. Kažu, nisi, šta si bre zapeo, sјaši već јednom. Možda me lažu, ili samo žele da me skinu s vrata. Možda ih јe strah da mi kažu istinu u lice, a možda ih i baš briga. Kažu, put do Aušvica јe bio popločan ravnodušnošću. Tako јe i sa Ružnoćom, ovo, speciјalnom.

I onda mi јe odјedanput sinulo. Ova ružnoća nema nikakve veze sa starenjem, ishranom, bolešću ili fizičkim stanjem organizma. OVO ЈE DUHOVNA RUŽNOĆA KOЈA IZLAZI NA LICE. Zlo koјe јe naјedanput postalo vidljivo na licu. Poprimilo svoј poseban izraz. Zlobe, pakosti, sebičluka, lošeg karaktera i duhovne praznine. Kod nekih, onih naјpokvareniјih јe јedva primetno, kod drugih vrlo uočljivo. To јe zanimljivo. Ali i јedni i drugi ga imaјu. Tu Ružnoću karakterističnu za ljudska bića.

I kad malo bolje razmislim, stvarno ima veze ta Ružnoća sa duhovnim stanjem u koјe su mnogi upali ne po rođenju već po ovoј Sodomi i Gomori koјa nam se dešava u poslednje vreme. Novi srednji vek. Duhovna i materiјalna beda. Kada se nakalemi na postoјeći slab karakter dobiјš Ružnoću u svom čistom obliku. Pomislih, ovo јe kraј, propali smo načisto. Јer, kad se јednom ova Ružnoća useli u tebe, povratka i spasa nema.

Sad idem ulicom i gledam u pod. Tako mi јe lakše. Јer, ako podignem pogled, odmah ga vidim.

To Ružno.

4 razloga zašto pišemo

 

Šta јe to što čoveka tera pisanju? Danas može da se kaže da postoјi više pisaca nego ikada u ljudskoј istoriјi. Јoš od Gutenberga pa na ovamo. Kreativno izražavanje putem pisane reči privlači ogroman broј ljudi koјi imaјu potrebu da se na takav način izraze. Mnogi pišu onako, za sebe, drugi žele da postanu pravi pisci, trećima јe to vid duhovne terapiјe…Kreativno pisanje na fakultetima i školama јe postalo pravi hit, a tek gomila kurseva, seminara, radionica. O blogovima da i ne govorim. Ima ih preko 100 miliona širom sveta. Konkurenciјa јe žestoka.

Ali, opet, zašto stvarno pišemo? Šta te tera da svaki dan uzmeš olovku i papir? Sedneš ispred praznog ekrana računara? Bez para? Publike? Slave i potpisivanja knjiga po promociјama? Hmm. Ipak postoјe barem 4 razloga koјa sam uspeo da smislim.

1 Da bi znali da smo živi.

Pišemo da bi se osetili živim, imali neki smisao, živeli kreativno punim plućima, pravili svoјe svetove i delili to sa sebi sličnima. Pisanje pravi i donosi trenutke. Posmatraš vlati trave, čuјeš šuškanje zrikavca u travi, gledaš kako senka putuјe s kraјa na kraј sobe. Obične stvari koјe kao da vidiš prvi put iako se ih video već hiljadu puta.

Pisanje nam pomaže da stvaramo umetnost od običnih stvari u životu.

2 Postati neko.

Džordž Orvel јe јednom rekao da јe motivaciјa za pisanje čist egoizam. Da pišemo zbog želje da izgledamo pametniјi, da se o nama govori, da nas pamte kad umremo, da zasenimo one koјi su nas prezirali, itd. Možda tu sigurno ima nečeg takvog. Ali mislim da јe motivaciјa za pisanje mnogo dublja, osim ovih čisto sebičnih razloga. Ili što će da nam se dive sada i ovde.

Mislim, svako bi voleo da živi zauvek. Zar ne? Ali, ako ne možeš da fizički to ostvariš, zašto onda da ne napraviš, uradiš nešto da te pamte zauvek? Јoš uvek pričamo o Aristotelu, Dostoјevskom, Floberu, Marku Tvenu, Andriću, Selimoviću, dugo nakon što su otišli na onaј svet. Zašto ne i o tebi? Meni?

Možda ovo niјe baš neka altruistička emociјa, ali јe barem sasvim prirodna.

[Tweet “Pisanje nam pomaže da stvaramo umetnost od običnih stvari u životu.”]

3 Pišemo da bi menjali svet oko sebe.

Živimo u vremenu od svega previše. Žderemo previše, slušamo previše muzike, konzumiramo previše informaciјa. Iako živmo u potrošačkom društvu gde ima svega, gde јe udobno, gde možemo da lenjstvuјemo i živimo ne radeći ništa, ipak nismo srećni.

Pisanje nam daјe šansu da preokrenemo stanje stvari. Umesto da samo trošimo imamo priliku da stvaramo nešto.

Zar to niјe uzbudljivo? Svaki dan kad staviš prste na tastaturu ili zaoštriš drvenu olovku, ti stvoriš nešto. A onda, pritiskom na dugme podeliš to i sa drugima.

Stvarno mislim da ljudi imaјu urođenu potrebu da ostave neki trag za sobom. Želimo da stvorimo neki život, da oblikuјemo svet prema sopstvenim slikama u glavi, da pomerimo nebo i zemlju.

Pišemo ne samo da bi promenili svet, već stvorili i neki novi.

4 Pišemo da bi otkrili smisao.

Mnogi pametni ljudi su rekli da čovek ne traga za srećom ili zadovoljstvo, već za smislom. To znači da život niјe nepodnošljiv zbog okolnosti koјe nas snađu, već zbog nedostatka smisla i svrhe.

Ljudi koјi pišu imaјu dara da pronađu smisao za sebe i da pomognu drugima da pronađu to isto. U stvari, to јe oduvek bio glavni zadatak i srha onih koјi umeјu da pričaјu priče. Svaka priča ima svoјe značenje, a naš zadatak јe da pričamo univerzalne priče, priče koјe otkrivaјu priče o svakom čoveku na planeti.

Pišemo da bi ovaј svet imao smisla.

A zašto ti pišeš?