5 načina da kratku priču razviješ u roman

 

Odlučio si da se baviš pisanjem. Ili se pisanje već bavi tobom, što je ista katastrofa. Ok. Pišeš svoj dnevnik, blog, kratke priče. I onda jednog dana rešiš da napišeš svoj prvi roman. I pomisliš: šta je bolje nego da već gotovu priču razvijem u pravi roman? Hit. Bestseler. Kako da to uradiš? I da li to uopšte treba da radiš?

Odgovor je: možda.

Zašto možda? Zato što je kratka priča već gotova priča, i vrlo je teško da od gotovog sada praviš veresiju. Ali, nije i nemoguće. Možda čak i stvarno bude dobar roman. Evo pet zanimljivih načina kako da to i izvedeš.

[Tweet “Najgora stvar koju si napisao je bolja od najbolje koju nisi napisao.”]

#1 Istraži glavni zaplet kako bi otvorio nove priče

Pretresi glavni zaplet tvoje kratke priče, i vidi dali se tu može napraviti još neki interesantan razvoj. Svaki dodatak već postojećoj razivjenoj priči mora biti prirodan. Potraži neke logične elemente, iz postojećih događaja koji se odnose na glanvi zaplet kratke priče, koji se možda mogu promeniti i razviti.

Pogledaj da li neki od tvojih likova mogu da preuzmu ili nastave da nose priču u drugom pravcu? Šta mogu da otkriju što bi dalje vodilo radnju pravo u roman?

#2 Istraži postavku

Prošetaj po svetu koji si stvorio. Obrati pažnju i na najmanji mogući detalj. Saznaj sve što možeš u vezi postavke u kojoj tvoji junaci žive, i probaj da svemu tome udahneš život.

Dobri romani uvek koriste dinamičnu postavku koja se menja onako kako priča napreduje (ili prisiljava junaka da preduzmu akciju), kako bi glavni sukob i likovi dobili na dubini. Primetićeš da takva postavka postaje lik sama po sebi.

#3 Dodaj nove likove

Ovo može da bude prilično varljivo, zato budi oprezan. Dodaj samo one karaktere koji prirodno pripadaju priči. Svrha ovog dodavanja jeste da novi likovi doprinesu priči, a ne da odvoje čitaoca od nje, ili ga sasvim zbune. Ako novi lik samo podgreje delovanje i borbu tvog junaka, ili prosto funkcioniše kao narator iz “realnog sveta”, to može biti znak da treba da pođeš u nekom sasvim novom pravcu.

#4 Uključi dodatne zaplete

Nekada je više bolje, ali nekada može biti i zaista previše…Što je mnogo,mnogo je. Dodavanje više sporednih zapleta može beznadežno da zamrsi tvoju priču. Pa ipak, ako ti već treba neka dodatna komplikacija kako bi produžio kratku priču u roman, onda je bolje da pogledaš u životnu priču/biografiju svog glavnog junaka, na primer, i da vidiš da li nešto iz njegove prošlosti može da posluži za razvoj novog zapleta. A onda se potrudi da istražiš skrivenu motivaciju tokom razvoja priče i sazrevanja tvog junaka kako bi ga bolje razumeo. Ili samog sebe.

#5 Šta ima posle kraja priče?

Ovo je možda neobičan savet, ali ume da bude vrlo efikasan. Počni da misliš o tvojoj kratkoj priči kao o uvodu u roman. I to kao neku pred radnju u sasvim novu priču, umesto da se samo u beskraj cedi i produžava postojeća priča. Na primer, šta se događa sa likovima, nakon što se tvoja mala priča završi? Da li je osnovni sukob stvarno razrešen? Odredi budući život tvojih junaka i iskoristi kao osnovu za tvoj roman.

Uobičajene greške kod pretvaranja kratke priče u roman

Preterivanje u opisivanju. Ovo je klasična greška kojom početnici pokušavaju da “produže” kratku priču u roman (ili su pisci plaćeni po broju strana). Pronađi prirodnu meru za deskripciju, i tu onda stani. Pretprani jezik i gust stil nateraće čitaoce da prestanu sa čitanjem tvog dela.

Beskrajni dijalog. Nemoj nikada da produžavaš konverzaciju preko onog što je neophodno. Kada jednom likovi kažu šta je potrebno, ideš dalje. Čitalac će brzo utonuti u dosadu kada primeti nepotreban dijalog, koji samo zbunjuje i razvlači čitavu stvar, a odnosi između likova se pretvore u isprazno blebetanje.

Suviše likova. Budi jako pažljiv i selektivan u ubacivanju novih likova. U suprotnom, veliki broj likova će zbuniti čitoca i nepotrebno zakomplikovati zaplet. Takođe, što više likova ubaciš to ćeš morati da kreiraš više razrešenja njihovih priča. Ne mogu svi da budu Džordž Martin (Igre prestola).

Neprirodni sporedni zapleti. Sporedni zapleti moraju da budu prirodni i maksimlano u funkciji glavne radnje. Ako ove sporedne radnje nemaju vezu sa glavnim sukobom, ili ne pomažu likovima da se razviju ne neki način, onda ih obavezno – izbaci.

Nisu sve kratke priče zgodne za roman

Kad se sve sabere i oduzme, jednostavna istina je – da nisu sve priče zgodne da se pretvore u romane. Kratka priča se piše sa jednom svrhom: da se priča ispriča koncizno i sa što manje reči. Roman takođe treba da bude koncizan (hvala Bogu), ali često koristi 25 puta više reči nego kratka priča.

Najlakši način da znaš da li tvoja mala priča može da postane roman je da iskoristiš neke od ovih saveta gore napisanih, kako bi odredio potencijal tvoje priče.

Ako nisi zadovoljan onim što otkriješ, jedina reč koju možeš da dodaš svojoj kratkoj priči je – Kraj.

 

Kako pisati roman? Neki trikovi zanata.

 

Mnogi pisci, a naročito početnici, vole da pišu “direktno iz muze”, u jednom dahu, kada ih inspiracija obuzme. Drugi, opet, nedeljama i mesecima prave planove i koncepte, pišu i brišu rečenice, pasuse, pa i čitava poglavlja, studiozno mereći svako slovo. Ovde ne postoje neka striktna pravila, uglavnom svako bira način rada kakav mu odgovara. Međutim, za početnike u pisanju nije loša ideja da naprave neki plan za pisanje romana i da se tog plana pridržavaju. Pored discipline i studioznosti u pisanju, dobro urađen plan strukture romana može biti dragocen pomoćnik u trenucima krize i lutanja. Roman je obično dugačka forma, i za razliku od kratke priče, pisac lako može da se izgubi u njemu. Evo nekoliko saveta koji vam mogu biti od koristi u pisanju vašeg prvog romana.

Napišite rezime romana u jednoj rečenici. Probajte da svedete vaš roman na jednu rečenicu. Zamisllite kao da predstavljate vaš roman u reklami na poleđini vaše knjige. Ako niste sigurni kako da to uradite u jednoj rečenici, onda je vrlo verovatno da vam ideja za pisanje još nije dovoljno jasna i precizna.

Treba da znate o čemu pišete. U mnogim priručnicima i seminarima kreativnog pisanja uvek ćete čuti da treba da “pišete o onome što poznajete”. To je dobra strategija, ali ako želite da pišete o nečemu što je izvan vaše društvene i kulturne sredine, onda morate da dobro da se potrudite da uradite odgovarajuće domaće zadatke. Morate se posvetiti istraživanju činjenica i podataka o vašoj temi, osmišljavanju odgovarajućih likova u romanu, sve do trenutka kada savršeno poznajete sve elemente koje ćete koristiti u pisanju.

Vašim čitaocima mora da je stalo o onome o čemu pišete. To je i najjednostavniji način da napišete roman koji će zainteresovati vašu publiku. Tajna nije u tome da pišete o “važnim” temama kao što su rat ili smrt. Vest o nečijoj smrti ne pogađa druge ljude u tolikoj meri sve dok se ne radi o nekome koga lično poznaju. Tako da je tajna u tome da stvorite likove koji će u čitaocima pobuditi emocije i delovati kao pravi ljudi koje poznaju u stvarnom životu. Zatim da postavite vaše junake u situacije koje su visoko rizične i gde postoji opasnost da se mnogo izgubi. Vaš junak može da izgubi posao; da sretne ljubav svog života i za koju mora da se izbori; može da dođe u priliku da dobije ili izgubi bogatstvo i nasledstvo. U svakom slučaju situacija ne mora da bude “važna” u nekom objektivnom smislu. Ali, mora da bude važna vašem junaku u romanu.

Nemojte napisati sve što znate. Mnoštvo informacija o vašim likovima i postavci romana svakako znači da će uverljivije delovati vašim čitaocima. Međutim, vaša publika ne mora da zna, niti da se interesuje za kompletan biografski profil vaših junaka, ili godišnji finansijski izveštaj grada u kome se radnja priče odvija. Ako sve ove informacije imate u svojoj glavi, bićete u prilici da koristite prave detalje u odgovarajućem momentu. Ali ne morate ih ispisati sve odjednom i tako pretrpati roman kojekakvim važnim i nevažnim detaljima. Puštajte ih pomalo, i tako će publika imati osećaj za potrebne detalje i realističnu sliku celine o kojoj pišete.

Kreirajte scenu. Neke informacije je najbolje prikazati zbirno. Na primer, da li vaš junak Milena, koja ima neki težak zdravstveni problem, dolazi posle niza poseta raznim doktorima? Sasvim je u redu reći to u jednoj rečenici, nego da je pratimo u svim tim doktorskim posetama, dan za danom, sa sve laboratrijskim pregledima i rezultatima (osim ako baš to nije predmet vašeg romana). Ali, ako je tema vašeg romana Milenin bračni brodolom, i ona konačno priznaje svom mužu sopstveno neverstvo, vaša publika želi da vidi i čuje ovaj sukob. Nemojte samo pomenuti Milenino priznanje. Pokažite čitaocima to što ona kaže.  Pokažite šta njen suprug kaže. Pokažite njihov govor tela. Njihovu ćerku koja povređena odlazi sa mesta sukoba. Pokažite razbijenu čašu soka i tečnost koja se cedi sa zidova, pošto je besan suprug tresnuo punu čašu o zid.

Ne gurajte likove naokolo. Pokušajte da u svakom trenutku znate šta vaši likovi u romanu rade i zašto. Šta će se dogoditi sledeće? I budite racionalni i iskreni sa odgovorima. Ako je vaš junak tip osobe koja posle svađe odlazi u krevet i plače, nemojte da je terate da se dere, urla i razbija stvari po kući, samo zato što je to interesantno za radnju romana. Ili bi se svidelo publici zato što ima više “akcije”. Nemojte na silu gurati stvari da se dese zato što vi želite da se stvari u romanu odvijaju u nekom određenom smeru. Ako to radite, vaša publika će primetiti razliku. Hemingvej je svojevremno rekao da je svakom piscu apsulutno povrmeno potreban dobar detektor laži. Postarajte se da vaš uvek nepogrešivo radi. Ako je, kojim slučajem, vaš junak u romanu neki buntovnik, koji tvrdoglavo neće da ide u određenom smeru, imate dve opcije: ili ga spalite pa napišite roman ponovo, ili promenite pravac romana!