Od Dragan Rajšić
On nije bio ono što sam očekivala, ni približno onome sto bi me privuklo, zadržalo mi pažnju i nateralo da ga volim. I sada dok gledam ovaj spomenik, ostavljam cveće svakog vikenda, razmišljam o tome kako taj čovek, dva metra pod zemljom više nije bio onaj čovek kojeg sam poznavala. Prvo me ubedio da je on taj, onaj pravi, kojeg sve mi čekamo u našim ludim snovima, a nikad ga ne prepoznamo. Iako često nam je tu, što bi se reklo, ispred nosa. I tako, on smiren, ja tvrdoglava, on povučen ja nadmena, on voli sve te slatke stvari, a ja ih prezirem, on bi radije ostao kod kuće subotom, dok se ja ne bih vraćala danima. Kažem ti, sve same suprotnosti. Al’ bio je taj, ubedio me, sav tako suprotan bio je baš onaj pravi, i uvek tu kad treba. Nekad i previše u toj svojoj brizi i razumevanju, ali umeo je i samo da ćuti kad vidi da nije trenutak. Malo po malo, padnem ja, padne brak, venčanica koju nikad nisam ni htela, sedam godina zajedničkog zivota i dva najslađa stvorenja na svetu, dve pahuljice, kako je on umeo da ih zove. Činilo se sve tako idealno, često bih se pitala da li uopšte to moze tako da bude, zašto negde nesto ne fali, ne štima, bar na tren pokvari tu idilu. A onda sam se i sama privikla na to, bojeći se da ne pogrešim negde, da negde ne omanem, ne prepustim se i pokvarim tu nasu malu oazu. Promenio me je. Ucinio boljom osobom, ali je i dalje tu bio prisutan taj strah da se ne vrati moja divlja priroda. Valjda sam od sebe sve očekivala, a od njega ništa. Uh, pustila bih suzu, more suza, ali ne ide. Kad ostane praznina, nema šta više ni da se isplače, samo tupa praznina. Ha? Jesam te udavila svojom pričom? Iako si ti samo jedan stari, ko zna čiji, napušteni Pas, a sada moj verni pratilac i slušalac. Moj mali Bari (Bajron). I uvek si nekako tu, kao da si njegov čuvar, uvek me baš kao nekad on slušaš, bez da me prekidaš, gledajući tim pospanim očima. Umeš da mi se ulizuješ tako trapavo, podvučes pod kozu. . . . A onda odjednom On je sve manje slušao, sve manje bivao kući, manje razumevanja imao, bio previše zauzet, vikende provodio na poslovnom putu. Kad bih pitala kako si, govorio bi: “Dobro sam i žurim”, na poruke odgovarao nije. Prosto znaš da nešto što si poznavao više ne poznaješ. Sve tako nekako iznenada, nisam ni stigla da se spremim za takvu istinu. Znala sam podsvesno, ali nisam prihvatala. Hej, zar taj čovek koji mi je skidao zvezde sa neba, bio ovoren za čitanje kao knjiga, da taji nešto? Uvek sam mislila, ne bi on nikad, nije on od tih što ostavljaju porodicu. I tako, prodje godina u tim raznim mislima. Promenismo se mi, sad ja ugadjam, brinem, pažljivo pričam, ali on sve manje i manje sluša. Očaj neki se uvlači pod kožu, osećam da se sprema nešto, a ni sama ne znam šta. Osećam nju u svakoj njegovoj pori, kao da se uvukla u naše živote i ne pušta nas da nastavimo dalje, da dišemo bez nje. A onda, opet taj dan, baš kao I danas, godinama posle, najneočekivaniji , kada sam uzgred pronašla tebe moj Bari ili pak ti mene. Taj 17.06.2005. Naša godišnjica i moj trenutak da zadržim to malo što je ostalo i pokušam da povratim u život. Oblacim se u svilu, i kao da pokušavam od sebe same da sakrijem jad i bedu koju osećam. On se pakuje, kaže ide na put. Posmatram ga, nikad nije pakovao toliko stvari. . . . Shvatam, ali ipak usne bojim crveno, valjda na radost. Dok je otišao da se kupa uzimam njegovu aktovku, pronalazim dve karte u jednom smeru i sva njegova dokumenta. Znala sam da ne ide sam, i da ne ide na poslovni put. Potom sam mu po prvi put, prelistala listu poziva i pročitala poruke u telefonu. Imala sam osećaj da sam svakom porukom starija godinu dana. Pročitala sam većinu i saznala da ne planira više da se vrati. Da ima tu bednu nameru da napusti nas, naš dom i svoje dve pahuljice i otputuje sa njom u novi život. Nije li to kukavički moj Bari? Otici tek tako, bez pozdrva, objašnjena, bez i malo stida. Tek tako, samo jedna vrata otvorim, druga zatvorim, kao da nista nije ni bilo iza njh. Znam da nisi samo stari pas, već da me razumeš, znam da to mrdanje njuskom znači puno više nego što bi iko umeo da kaže. U tom momentu stegli su me i tuga i bol pomešani sa strahom, I pitanjima šta cu, kako ću. Nisam ni znala više ko je ta osoba koja je do juče spavala pored mene. Hiljadu misli u istom momentu pomešanih sa suzama, ali nije bilo vremena za to, vreme nije bilo naš saveznik. Morala sam da pokušam da ga zadržim, makar poslednji put. Spustila sam se niz stepenice pravo u kuhinju uzimajući tanjire i escajg kako bi postavila sto za našu godišnjicu, na koju je planirao da ode. Hrana je bila naručena, sto spreman, i taman što sam upalila sveće on je silazio da se pozdravi. Kada sam mu rekla da je godišnjica, da spremam ručak nije mogao da ga odbije. Nevoljno je pristao da ostane. Sedeli smo jedno preko puta drugog, gledali se, tim facama oslobađanja i besa, svako sa svoje strane, nikad dalji, kao dva stranca koja se slučajno nađu za istim stolom. Tiho smo pili vino, jednu čašu, drugu, otvorili novu flašu, a naša usta su se polako raspričala opet onom nekom toplinom koja nas je podsetila na divne trenutke. Strah i bes su bili potisnuti, bili smo tu, samo mi u tom čudno lepom trenutku. Počeo je da me zadirkuje, smejali smo se njegovim šalama, koje su mi se nekad činile baš glupe, ali sada su izazivale radost. Radost i nadu. Vreme je prolazilo, a mi smo se svuda po kući iz sobe u sobu premeštali i prisećali raznih uspomena, gledali fotografije. Najzad smo se našli na terasi naše spavaće sobe na spratu, poneli smo jos jednu flašu vina i nastavili da pijemo. Nazdravljajući za sve trenutke, i ljude koje smo voleli. Onda je on poželeo da pleše. Pustio je muziku i otvorio vrata balkona. Plesali smo. Njegov telefon je zvonio iz sobe, ali mu nisam dopuštala da se javi. Unakrsno smo ispijali čašu vina do dna. Sipala sam mu vino da pije samo da ne čuje taj zvuk telefona koji će ga odvesti ko zna gde. Vrteli smo se kao pomahnitali, pevali i bacali. Čak mi se činilo na tren i da su nam se usne spojile, ali samo na tren. U jednom momentu je rekao da odavno nije bio ovako razigran, da se oseća kao da leti. Slobodno kao ptica. Zatim je poželeo da šeta po ogradi, a ja sam se i dalje njihala u ritmu muzike ne sprečavajući ga. Ta glupa ideja u tom momentu mi si činila sasvim ok. Kao da stvarno ima krila. Na sve to sam uzela fotoaparat kako bih ga fotografisala. Napravio je par smešnih faca koje sam uspela da uslikam. Muzika je i dalje glasno svirala, a ja sam spustila pogled na fotoaparat smejući mu se. Kada sam htela opet da ga uslikam, njega . . ., njega više nije bilo u kadru. U svoj toj glasnoći nastao je muk. Aparat je ispao iz ruku, a moje malopre nasmejano crvene usne bile su ukipljene. Nisam smela da pogledam preko ograde. U tom momentu nisam osećala ništa. Baš Ništa. Nekako kao da mi je pao kamen sa srca. Više nije imao gde da ode pomislila sam, a njegov telefon je i dalje zvonio. No, ipak je otišao na potpuno neočekivan način, na put u jednom smeru, napustvši naš dom, zatvorivši vrata kao da baš ništa nema iza njih. Jedino si ti Bari bio tu, kraj tih vrata. Baš onda kad su svi otišli, kao da si bio svedok tog prelazka. Našao si se tu, na ovom mestu gde smo sad, nisi se čak ni trudio da pokvariš tu tišinu, kao da si sve razumeo. I od tada si uz mene, korak u mom koraku, verni I nesebični slušalac. Hvala ti Bari.