Kako da postaneš bolji pisac u jednom koraku?

 

Želiš da bolje napišeš priču, esej, ili post za blog? Postoji jedan trik kako da lako postaneš bolji pisac.

U proteklih dve godine, od kako sam otvorio online radionice za kreativno pisanje, pročitao sam mnogo radova polaznika radionica i pratilaca sajta, koji su mi slali svoja pisanja. I shvatio sam da postoji jedan savet koji sam često ponavljao, jedna zanatska tehnika koja se od svih saveta izdvaja na prvom mestu.

A to je:

Budi poseban, budi svoj!

Suština ove tehnike, ili saveta kako god, je da ćeš vrlo brzo napredovati od osrednjeg pisca koji piskara pričice i pesmice, do nekoga koji piše priče koje mame uzdah i pitanje – “jesi ovo stvarno ti napisao?”.

Fokusiraj se na detalje.

Većina pisaca početnika ima tendenciju da kada piše priče u prozi, stalno prepričava šta se događa, umesto da to POKAŽU. Ovo zvuči kao hiljadu puta ponovljena zanatska tehnika, što je postalo kao neka vrsta klišea koji se ponavlja piscima uvek iznova.

“Nemoj da mi kažeš kako mesec sija; pokaži mi odsjaj mesečine na parčetu somljenog stakla” – A.P.Čehov

Iako je naravno korisno povremeno i ponešto prepričati, mislim da je citat Čehova moćna poruka i ono o čemu se zapravo ovde u suštini radi: pisanje je u detaljima, koji bude maštu čitalaca.

Ovi detalji se organizuju putem čulnog pisanja na prvo mestu: korišćenje svih pet čula u kvalitetnoj deskrpiciji je ključ upotrebe ove tehnike “pokaži a ne govori”.

Zavisno od vrste postavke ili događaja o kojima pišeš, možda nećeš koristiti svih pet čula, ali proširivanjem svojih opažajnih mogućnosti imaćeš prilike da čitaocu pružiš mnogo bogatije iskustvo. Tada dolazi do onog uzdaha – “Uh, ovaj pisac baš ume da piše”!

Koncentriši se na trenutke.

[Tweet “Život se ne meri brojem udisaja i izdisaja, već trenucima koji su nam oduzeli dah.”]

Veliki pripovedači ne pokušavaju da nam kažu svaki, pa i najmanji delić iz života njihovih likova. Umesto toga, oni odaberu svega nekoliko dragocenih momenata, a onda duboko kopaju po tim trenucima, tako da moćno proživimo sve te trenutke zajedno sa njihovim likovima.

Naravno, to ovako napisano zvuči prilično jednostavno, međutim kada prvi put pišemo priču, moramo znati koji od ovih momenata će biti zaista značajni u njihovim životima.

Zato je u radu svakog pisca najvažnija i najteža stvar ne samo pisanje, već proces uređivanja rukopisa, trenutak razmišljanja i osmišljavanja najvažnijih trenutaka u životima  njihovih junaka, i odbacivanje svega onoga što je višak.

Pisanje dijaloga

Dijalog je vrhunska forma posebnosti, zato što moraš da napišeš tačno ono što tvoji likovi govore. Pa ipak, uvek se iznenadim kada čitam dela pisaca početnika, u kojima oni opisuju šta likovi govore, umesto da koriste dijalog. Lenjost na delu!

Piši dijalog. Nemoj opisivati konverzaciju!

I uvek vodi računa o specifičnostima govora i rečnika tvojih junaka. Izbaci sva neobavezna ćaskanja, i piši samo onu vrstu dijaliga koji gura priču napred.

I što je najvažnije – ne budi nedefinisan!

Kad je tvoje pisanje maglovito, nejasno i nedefinisano, kod tvog čitaoca neće biti nikakve emocionalne reakcije. U stvari, nejasno i maglovito pisanje stvara osećaj čistog gubitka vremena.

Zato, što god i kako god da pišeš, nemoj da budeš nejasan, opširan, dosadan.

A to je i najteže kada je lična procena tvog pisanja u pitanju!

Zato je jako važno da imaš dobrog urednika, savetnika, ili grupu kritičara, koji će ti reći kada treba da budeš svoj, precizan određen, da pustiš svoj glas. Ako ozbiljno želiš da budeš pisac, onda moraš da naučiš da budeš poseban, da budeš svoj.

To nije teško. Ali, zahteva da otvoriš sva svoja čula onome što tvoji likovi iskuse u tvom delu.

Da li si poseban i svoj u pisanju?