Kako pisati kratke ljubavne priče

Kada pokušavate da napišete romantičnu kratku priču ili novelu, najvažnije je pre svega da se postrudite da priča koju želite da ispričate bude prikladna za kraći broj reči. To je zaista glavni vodeći princip. Postavite sebi nekoliko ključnih pitanja: Koliko problema vaš ljubavni par mora da reši? Možete li te sukobe ubedljivo uspostaviti i rešiti manjim brojem reči?n Ovo je i jedna od glanvih tema u radionici pisanja u prozi.

Tako biste, na primer, mogli da idete sa kraćim vremenskim okvirom – nedavno sam napisao priču od 1.000 reči koja se odvija u redu za kasu u supermarketu. Ili jednostavno završite priču na pozitivnom mestu, tako da čitalac zna da će ovaj par rešiti postojeće sukobe, jer za to ima volje. Međutim, nemojte misliti da to znači pojednostavljivanje ili umanjenje sukoba vašeg para. U stvari, ponekad i obrnuto može biti tačno.

Evo primera kako sam razvio kratku ljubavnu priču strukturiranu oko tog principa:

Pre nekoliko godina, rešio sam da napišem priču od 5.000 reči Prvo što sam odlučio je da se priča dogodi u jednoj sceni – dakle doslovno u trideset minuta u realnom vremenu – i na jednom mestu (nema potrebe za puno podužih opisa postavke!). Nisam želeo da učestvuju drugi ljudi, jer sam hteo da moj par ostane koncentrisan jedno na drugo. To me je navelo na ideju da koristim narativ o „prisilnoj blizini“ – u osnovi sam ih zaglavio u liftu …

E sad, očigledno, da su ovo dvoje bili potpuni stranaci, bilo bi vrlo teško, ako ne i nemoguće ispričati čitav niz događaja za pola sata, pa sam odlučio da im olakšam stvar. Naime, bili su ljubavnici kao tinejdžeri – što je bilo više od 20 godina pre ove priče – ona ​​je zatrudnela, složili su se da će abortirati, ali on ju je ostavio na klinici kada mu je rekla da je odlučila da rodi bebu.

Kada su zajedno zapeli u liftu – ona ​​je mislila da ju je namerno napustio i odbacio njihovo dete, a on se i dalje oseća krivim zbog abortusa za koji je mislio da je uradila, i osećao je krivicu jer joj nije pružio podršku – to je dovelo do mnogih stvari koje treba rešiti. Ali, to je moralo da bude uverljivo predstavljeno, jer kad se pogrešne predstave raščiste i oboje prebrode početni šok, sva osećanja koja su imali kao tinejdžeri jedno za drugo – pre te „slučajne izdaje“ – mogla su se ponovo razmotriti, ali sa njihovom novootkrivenom zrelošću i saznanjem šta se zapravo dogodilo između njih.

Važno je zapamtiti sa ovim primerom da što više sukoba imate, to lakše može ponekad biti da priča bude fokusirana i emocionalno intenzivna – što će takođe podići tempo i smanjiti potrebu za dugim opisnim pasusima, dugim ispitivanjima unutrašnje misli itd.

Drugim rečima, najvažnije je stvoriti priču koja će imati koristi od tog manjeg broja reči, a da ne bude siromašna ili ograničena. Ne pokušavajte da sažimate priču kojoj je potrebno više izlaganja, unutrašnjih misli ili sporednih likova u kraći format, jer će se vaša priča ispasti zbrzana i nepotpuna.

Dakle, što se tiče zanata, moji ključni saveti pri pisanju ljubavne priče sa kraćim brojem reči su:

  • Obavezno započnite sa akcijom, tako da ne trošite reči na mnoštvo prošlih priča ili unutrašnjih misli ili postavki scene.
  • Čitaocu recite samo onoliko koliko je potrebno. Na primer, oni ne moraju da znaju sve što kao pisac znate o svojim likovima, već samo moraju da znaju dovoljno da razumeju njihove ciljeve / motivacije / sukobe.
  • Zapamtite da je manje više kada je reč o opisu. Izbrusite svoje pisanje kako bi ti odlomci zaista nastali u čitaočevoj mašti. Na primer, ako je postavka sastavni deo priče, pronađite načine da je opišete na jezgrovit evokativni način koristeći više od samog izgleda. Kako i ovo mesto miriše, zvuči ili oseća?
  • Upotrebljavajte dijalog i fizičku akciju gde god je to moguće kako biste postigli da vaši likovi uspostavljaju, suočavaju se i rešavaju njihove konflikte međusobnom interakcijom, a ne unutrašnjim razmišljanjima.
  • Smatram da je lakše koristiti kraći vremenski okvir za ovaj format – ako se radnja odvija tokom nekoliko sati, noći, vikenda, nekoliko dana itd. – jer akciju održava intenzivnom i fokusiranom. Ali to je samo moja lična želja (i zato što uvek volim da sebi olakšam stvari što je moguće više!).

Zanimljivo je da su mnogi od ovih saveta takođe korisni za priču sa većim brojem reči.

Najvažnije što treba imati na umu prilikom pisanja bilo koje vrste žanrovskih priča, bez obzira na to koliko ima reči, jeste da se reči ne smeju uzalud trošiti. Svaka od njih je važna i treba da radi nešto u vašoj priči, bez obzira koliko ih je mnogo ili malo. Iz tog razloga je zaista dobro da pokušate da pišete kratke priče, jer su one sjajan način da naučite kako ne izgubiti nijednu reč!

Rakun

Šinobus je jednolično kloparao kroz opusteli vojvođanski pejzaž, dok je MIlena zamišljeno promatrala svoj odraz u prozoru vagona. U nju je zurilo lice pedesetogodišnjakinje, još uvek prilično dobrog izgleda. Gusta crna kosa uokviravala je bledo lice sa izraženim zelenim očima, već osenčenim od godina i životnog iskustva. Jedva nakarminisane pune usne odavale su senzualni karakter, a visoke jagodice na mršavom licu uokviravale sliku žene, zrele i sigurne u sebe. Međutim, Milenine misli su bile daleko, duboko uronjene u prošlost, koja joj je čvrsto zgrabila dušu, pričajući priču koja je njene oči ispunile tugom i suzama.

Telefon je zazvonio dva dana ranije, dok je ona čvrsto umotana u toplo ćebe, te prohladne zimske večeri, lagano ispijala čaj udubljena u svoju omiljenu knjigu. Ledena kiša je jednolično dobovala u prozorosko okno, rasterujući toplotu iz tamnih uglova njene male garsonjere. Poziv je dolazio sa fiksne linije koju već dugo nije koristila, i čudan nemir joj je obuzeo misli. Ko bi to mogao da bude u ovo doba? I još na telefonu za koji je već zaboravila kako zvoni? Dugo joj je trebalo da se iskobelja iz sofe i pronađe telefon ispod hrpe papira na radnom stolu.

A onda je prošlost stigla naglo, nahrupila kao oluja, stvarajući tornado u njenoj duši. Gabrijela se ponovo pojavila u njenom životu. Posle toliko godina. I sa sobom donela dah sećanja za koji je mislila da su se događala u nekom drugom životu. Sa onu strane zaboravjene duge, u kojoj kovčeg sa zlatom nikada nije nagrada.

Gabrijelu je prvi put srela u domu za siročad gde je tek počela da radi kao pedagog, socijalni radnik. Tek što je završila fakultet. I odmah je znala da je ta plava mršava devojčica od desetak godina, njeno dete. Ljubav je bila moćna, snažna, obostrana i na prvi pogled. “Hoćeš li me ti usvojiti”? – pitala je Gabrijela odmah. “Da mi budeš mama?”. “Hoću, zlato. Jednog dana. Kad porasteš”, odgovorila je Milena smeteno, istog časa uselivši u svoju dušu tugu koja je nije napustila ni trideset godina kasnije. Gabrijela je zurila u nju onim svojim ispranim plavim, zlostavljanim i napuštenim očima. Zadovoljno se osmehnula, pomalo setno, i jednostavno, kao da se podrazumeva rekla – “Znala sam”.

Ta mršava, sitna devojčica je ubrzo postala centar njenog života. Često ju je dovodila kod sebe kući, protiv svih domskih pravila, čitala knjige pred spavanje, kupovala haljinice i lutke. I Gabrijela je sve to zahvalno primala, ćutke, ponekad sa pokojom suzom, i čvrsto grlila Milenu, nemirna kada su bili dani godišnjih odmora ili putovanja, koja su ih povremeno razdvajala. Dečja duša i duša odrasle žene su se spojile u jednu, bezvremenu životnu priču i za MIlenu, koja nije mogla da ima sopstvenu decu, postala oslonac ljubavi i pokretač života.

Na dan kada je Gabrijela trebalo konačno da napusti Dom, sedele su na terasi u dvorištu i pile sok od borovnice, koje su obe volele. Ćutale su, svesne težine lanaca koji su se obavijali oko njihovih srca. “Majko”, reče Gabrijela i brzo dodade: “Znam da ne smem da te tako zovem, da ne čuju…”.I osmehnu se onako više za sebe, sa njenom prepoznatljivom setom u uglovima usana. “Ne mogu da idem”. Milena je posmatrala tu sada odraslu, stasitu i pametnu devojku dok joj se srce raspadalo u parčiće. Čvrsto ju je stegla za ruku i pomlovala po obrazu. “Sada si već odrasla Gabrijela. Odrasli moraju da nauče da žive sami”. Niz Gabrijelin obraz kliznu par suza. Gledala je u Milenu kao da je poslednji put u životu vidi. “Bićemo u kontaktu, zar ne? Zauvek?”, promucala je jedva čujno boreći se da zadrži hrabrost. Jedva uspevajući da ne zavrišti od bola i prigušenog plača, Milena se na silu osmehnu. “Naravno. I znaš šta: zauvek ću biti uz tebe. Budi sigurna”. Gabrijela duboko uzdahne i mali osmeh ozari njeno uplakano lice. “Stvarno? Obećaješ?”. Milena je čvrsto zagrli i privuče k sebi. “Ovako ćemo: ako ti ikada u životu bude teško, strašno teško i najteže, pozovi me i reci neku šifru, i ja ću odmah doći”. Duboko su se zagledale jedna u drugu. Plava i zelena boja sudbine stopile su se u jednu večnu boju. “Jel može – Rakun. Kao šifra”, nasmeja se Gabrijela. Obe su se sećale malog rakuna, plišane igračke koju je kao dete svuda nosila sa sobom. “Može. Rakun. Odlično. Tako ću znati da si to ti”. Posmtrala je Gabrijelu kako uspravna, vitka kao jela, napušta poslednji put dvorište Doma, noseći u ruci mali kofer, i ranac preko ramena. Nije se osvrnula. Milena ju je dugo pratila pogledom, čak i kada je više nije bilo, pokušavajući da nevešto ušije još jednu zakrpu na svom srcu.

Godine su prolazile i njihov kontakt je sve više bledeo. Poslednji put su se čule kada je Gabrijela završila učiteljski fakultet i otišla da kao nastavnica radi u jednom malom mestu u Banatu. Milena je menjla poslove i brakove, prijatelje i mesta stanovanja, večito noseći sa sobom onu zakrpu na srcu, koja je povremeno žuljala. Čula je da se Gabrijela udala za nekog nasilnika, kao da je opet doživljavala neku čudnu, zapisanu sudbinu njenih predaka, duboko utisnutu u genima univerzuma. Izgubile su svaki kontakt, odavno izmenjene adrese i nepostojeće brojeve telefona. Tama je prekrila njihovu plavozelenu dugu života. Sve do one ledene kišne noći pre dva dana.

Voz je usporavao, lagano ulazeći u stanicu malog banatskog gradića. Milena je čvrsto stegnula kaput oko sebe, silazeći na opusteli peron oronule železničke zgrade. Košava je probijala kroz debeli kaput, ledenim stiskom drobeći njeno srca sa štepovima. Prošavši kroz zgradu izašla je na ulicu i ugledala taksi vozilo. “Na groblje”, kratko je rekla vozaču.

Ispred kapale bilo je svega desetak ljudi. Znatiželjno su krišom zagledali visoku uspravnu ženu, zelenih očiju, u grombi kaputu. Vladala je čudna tišina. Nije bilo ni jecaja, ni žamora, ni pesme sveštenika. Milena je lagano prišla jednostavnom kovčegu od hrastovine, ispred koga je stajao krst sa imenom i prezimenom, godinom rođenja. I jedan mali sasušeni venac. Pored kovčega stajala je pogrbljena starica. Brišući suzne oči vlažnom marmicom, zagleda se u Milenu. “Eh, naša Gabrijela…”prozbori uz dubok uzdah. “Ubi je na kraju, onaj nasilnik. Greota. A bila je tako dobra, poštena. Umrla je sama, u bolnici, znate”. Zastade za trenutak, a onda znatiželjno upita: “Vi ste je poznavali?”. Milena spusti upaljenu sveću pored kovčega. Okrete se i bledog lica iskrivljeog od zatomnjenog bola, zagleda se u staricu. “Ja sam joj bila majka”.

Telefon je dugo zvonio dok Milena na kraju nije zgrabila slušalicu. Drhtavim prstima prislonila je zvučnik na uho predosećajući nesreću. “Halo?”. Iz slušalice se čulo tiho zujanje i nekakav čudan zvuk teškog disanja. “Halo, ko je to?”. Knedla u njenom grlu je postajala sve veća, preteći da je uguši”. Iznenada, jedva čujno, uspela je da sa druge strane razazna tugom prigušeni glas: “Rakun”.

Napolju je počeo da pada prvi sneg.

Telefon

Jednom sam otišao na književno veče u jednoj od najvećih mentalnih ustanova. Da se čita poezija. Sedeli smo zajedno mi kao normalni i oni koji to kao nisu. Stanari tužne kuće. Bio je čak i jedan poznati pesnik. Kao gost. Svi su u njega gledali, dok se on onako dobrostivo smeškao. Trebalo je da čitaju pesnici i ovi drugi pesnici (stanari kuće) svoju poeziju. Nisam znao šta da očekujem. A onda sam doživeo prosvetjenje koje neću zaboraviti dok sam živ. I koje je tek sad vidim toliko uticalo na moj život. I pisanje.

Posle onog čuvenog velikog pesnika, i još nekoliko manjih, na scenu je izašla Ona. Na obrazima je imala jarko crvenilo. Na kapcima tešku zelenu šminku. I lepo se obukla na šljokice. Bila je uzbuđena. Svi smo bili uzbuđeni. A onda je pročitala jednu svoju pesmu. Pa još jednu. I još jednu. U sali je nastao muk. Doktori su se nervozno meškoljili, kao da su očekivali da će nešto strašno da se desi. Ne znam šta su očekivali, valjda da ćemo svi postati ludi. A onda se salom prolomio aplauz. Topao od srca. Pesme su bile sjajne. Produkt jedne neverovatne realnosti. I pogleda na svet sasvim drugačijeg od ovih normalnih pesnika, koji su bili dosadni i bavili se rimom umesto pesmom.Njene su bile čiste, prave, direktno iz srca. Kapi ljubavi u obliku reči. Neverovatno. Postideo sam se što sam normalan. I shvatio razliku stvaranja. Tada. U toj tužnoj kući.

Sutradan sam ponovo došao ali ovaj put na odelenje. Čekao sam mog druga psihijatra da nešto popričamo. Njemu se tamo nešto odužilo tako da sam samo sedeo i gledao. Neverovatne životne drame, koje nijedan pisac ne može da osmisli. I tako sam sedeo i buljio u njih. Tamo je bio jedan telefon na pultu kod glavne sestre. Sedeo sam tamo iza stola i gledao. Mogli ste da napišete knjigu o dramama koje su se odigravale na tom telefonu. Dubine ljudske tragedije i visine komedije, sve se odigralo na telefonu.

Prvo je došao stariji čovek koji je imao Alchajmera. Verovatno da je mogao je dobro da funkcioniše u poznatoj kući. Ali dovedete ga na čudno mesto i katastrofa se zadesi. Gledao sam ga kako prilazi telefonu, skida slušalicu sa telefona, a zatim se zbunio i uspaničio. Nije mogao da smisli šta dalje. To je život umro ispred mene. Niko nije mogao ništa da uradi. Nije bilo nade. Za malo vremena više neće prepoznavati svoju decu. Pitanje je samo koliko dugo. Razmišljao sam o tome kako to mora biti, gledati kako voljena osoba postaje sve gore i gore. Demencija. O demenciji sam samo slušao i čitao knjige. Ali na odeljenju je to bila stvarna osoba, stvarni život, radosti, tuge, nade i ostvarenja. Svi umiru. Svi se pripremaju da budu zaboravljeni. Ne od drugih, već od samog sebe. Nadamo se da ćemo živeti u tuđim sećanjima. Nadam se tome. To je jedan od razloga zašto pišem. Zbog toga, delom imamo i decu. Zašto imamo nadgrobne spomenike. Istoriju. Paralelnu istoriju. Mrtve koji žive u našim srcima, umovima, u našem sećanju. Ne samo u knjigama, već u živoj sadašnjosti. Sa demencijom ni ne živiš u sopstvenom sećanju. Umreš pre nego što umreš. To je najstrašnija moguća anonimnost. Ni sami ne znate. Nema je više. Niko tamo ne zna. Video sam to ispred tog telefona.

Onda je na telefon došla sredovečna majka i domaćica, očigledno negde iz unutrašnjosti. Bila je depresivno hipohondrična. Kontrolisala je svoju porodicu kroz bolesnu ulogu. Svi i sve se vrtelo oko nje – bolovi, mučnina i glavobolja. Imala je čudan osećaj da se nešto živo kreće u njoj, oko grudi, poput vetra, hladnoće oko njenog srca, nečega što se kreće u njenim venama, velikog umora i jake glavobolje. “Takva glavobolja, doktore.” Ne biste mogli da je mrzite. Ali sigurno je ne biste mogli ni da je volite. Za svaki problem, za svaku potrebu, fizički simptom. Nije mogla da radi ili kuva, sigurno ne može da vodi ljubav. Uvek previše umorna, nervozna i bolesna. A lekari su isprobali gomilu lekova. Ništa nije funkcionisalo. Bilo je nuspojava. Ili je zaboravila da uzeme tablete. Ili su ih izbacili. Sa njom nije bilo ništa loše, osim što s njom nije bilo sve u redu. Uglavnom, činilo se da je porodici bila potrebna pauza od nekoliko nedelja. Nisu znali šta da rade sa njom. Postali su opsednuti njenom dijagnozom i lekovima. Ništa se nije promenilo. Zatim je otišla kući. Gledao sam je kako razgovara telefonom, posežući za svojom odsutnom porodicom i priča im priču o fizičkoj bedi. Zamišljam tanki snop zloćudne energije koji putuje telefonskom linijom, u njen dom, kroz slušalicu, u mozak nekog od bližnjih, uspostavljajući parazitsku vezu. Možda je bila vanzemaljac. Mislim da su naučno-fantastični filmovi alegorija.

Zatim se telefona dočepala devojka u kasnim dvadesetim. Ona je bipolarna, kaže sestra dok nezainteresovano prelistava modni časopis. Fina, graciozna, plava, providna, videle su se vene na njenim koščatim rukama. Delovala je vrlo prefinjeno, vrlo otmeno. Gotovo aritoskratski. Onada je počela velika drama. Pozivi roditeljima. Momku sa kojim je u vezi. Ekstravagantne reakcije, vikanje, treskanje telefona. Ponovo poziv ovaj put molećiv, sa dosta jecaja i suza. Manipulacija za posetu ili obrok u Meku koji treba da bude donesen, ili za voljenu osobu koja će reći lekaru da je otpusti. Ponovo se veza prekida.

Čudna situacija. Osećam se kao u nekom teatru apsurda, u kome se ređaju beskrajni monolozi, jer su oni drugi negde tamo. Spaja ih samo ta sprava, samo taj telefon iz koga ne čujem one sa druge strane. Sa druge strane života, u ovom slučaju. Ostali ljudi bili su rekviziti lične melodrame, a ne prava ljudska bića. Telefon je bio još jedan pomoćnik. Kao i medicinske sestre. I doktor. Sve rekviziti u pozorištu apsurda. Nisam mogao da vidim obrazac. Puno pozorišta, ali nema zavere. Nema prave teme. Nema svrhe ili pravca.

Prilazili su i teži slučajevi psihoze i slično. Oni su posebna kaegorija. Teško psihotični ljudi ponekad bi stajali pred telefonom i samo zurili u njega. Imali su sumornu, maglovitu ideju o postojanju tamo nekog stvarnog sveta, nekoga koga bi možda mogli da pozovu. Ali nisu mogli da se povežu. Ne možeš da se povežeš telefonom ili u životu ni sa sobom, ni sa drugima, ni sa sopstvenim mislima. Shvatio sam zašto me podsećaju na mnoge sa one strane zidova. Osoba više nije tu. Oni šetaju, razgovaraju, jedu i uzimaju lekove. Naša kultura ih je puna. Prazninu možete videti na telefonima. Nema fokusa. Nema pravca. Nema motivacije. Nema ni patnje. Samo beskrajna mehanička funkcija, probijanje dana, obavljanje rutina ili haotični nedostatak rutine. Lekovi nisu značili ništa. Nije bilo nikoga da uzme lekove. Oni se nikada ne vrate. Ne kao pre. A ipak, tamo je još uvek bila osoba. Intenzivna, duboka, povučena patnja. Ne biste mogli doći do nje, dodirnuti je ili razgovarate s tim duhom, ali bio je tu negde. Čovek usamljen u gomili sličnih.

Onda je dođao jedan manični pacijent. Divlje euforičan, uzvišen, urnebesan, ekspanzivan. Zrači sjajnom energijom. Pun gestova, života i bujnosti. Oni mnogo vole telefon, kaže sestra. Maničari su bili izuzetni srećni što mogu da telefoniraju. Sa velikom radošću bi objasnili onome ko je slušao kako se sjajno osećaju. Nikad nije bilo bolje. Jednostavno su voleli da telefoniraju. Šta može biti bolje i jednoj mentalnoj ustanovi nego razgovarati telefonom! Kakav život! Kakav dan! Jedan manijačni pacijent objasnio je mom prijatelju doktoru da može da prolazi kroz zidove. Svoju energiju dobio je direktno iz gradske elektroenergetske mreže. Imao je četrdesetih godina i još je živeo sa majkom. Bila je krhka, ljubazna i draga. Znala je da je to manija. I pristao je da dođe u bolnicu iako nije bilo ničeg lošeg i osećao se dobro. On je znao. Ne mogu da kažem. Ali je znao.

Drugi bi samo stajali uz telefon, sa slušalicom u ruci i zurili u brojčanik. Lica mokrih od suza, izgubljeni i usamljeni, posežući za svetom koji se nije vraćao. Nisu napravili predstavu. Nisu bili na pozornici. Bili su samo mali i usamljeni i izgubljeni, tužni i beznadežni.

***

Izašao sam napolje u ono što zovemo normalan svet. Pravu realnost. Paralelni svet. Zapalio sam cigaretu i gledao kako šibica dogoreva do kraja. Oprljila mi prste. Nisam primetio. Upravo sam zavirio u dubinu svetova u beskrajnom svemiru ljudskih duša. Ko sam ja? Ko si ti?

5 saveta za kratku priču

Kada je u pitanju drama i intenzitet, ostaju li vaše kratke priče… kratke? Da li čitaoci reaguju sa „hm-hm“ umesto na „oh Bože!“? Dobra vest je da je lako dati kratkim pričama uzbuđenje – ako znate trikove.

Kako da pišete dramatične i uzbudljive kratke priče

Ostavite nešto mašti. Hoćete da izludite vaše čitaoce? Dražite ih govoreći da znate tajnu, ali im nećete reći. U pričama i u stvarnom životu, često se nešto namerno ne kaže da se ljudi zaintrigiraju. Ali nemojte preterivati: previše odugovlačenja, i vaš apriča će postati pre smetnja umesto iskušenje.

Recite više sa manje. Kratke priče koje se vuku sa opširnim rečenicama i preteranim opisom obično loše zvuče. Uređivanjem (skraćivanjem) svojih kratkih priča sve do osnovnih detalja, stvorićete veći osećaj drame.

Neka čitaoci rade za vas. Nemojte previše lako darovati publici najsočnije elemente vaše kratke priče: naučite čitaoce da malo rade kako bi sastavili delove i videli veliku sliku. Nagoveštaji o padovima koji aludiraju na sporednu priču, te predstojeće završetke, kao i pojačavanje karakterizacije likova su dobre tehnike. Upotreba insinuacija može omogućiti snažno pričanje priča i dodatnu maštu čitaoca.

Počnite blizu kraja. Ako je kraj vaše kratke priče trenutak najveće drame i napetosti, počnite što je moguće bliže tom centru gravitacije – onda neka vas ostatak vaše priče neizbežno povuče unutra. Napravićete priču ispunjenu intenzitetom i naizgled nezaustavljivim procesom događaja.

Ne zaboravite na sudbinu. Kada likovi rade sa osećajem za sudbinu – ili kada se osvrnu i osete da su došli do svoje sadašnje sudbinske teškoće – priča će imati više urođene gravitacije i važnosti (zvana drama). Da li vaši likovi iskušavaju sudbinu?

Napišite kratku priču u jednom velikom potisku

Možda ćete poželeti da odvojite malo vremena kada napišete kratku priču, zagledate se u svemir, ustajete i kasnije se vraćate na posao, itd. Ili dajte sebi vremensko ograničenje i pokušajte da pišete koliko god možete što brže možete. Ovaj pristup može dati vašoj priči iskru drame i puno napretka.

Zapamtite: vaš prvi nacrt ne mora da bude lep. Pustite da se vatra koja vas prisiljava da pišete razgori što brže i jače kada prvi put sednete da sastavite svoju priču. Nakon toga možete (i najverovatnije ćete) uzeti sporiji i detaljniji pristup dok vršite revizije. I onda se vaša priča pojavi u svoj svojoj lepoti!

Ah, ta ljubav

 

Imam jednog prjatelja, Mihajla, koji sebe smatra piscem a naročito pesnikom, i koji pati od adolescentske bolesti zaljubljivanja u hroničnom stanju. On je jedan od onih ljudi čiste duše, koju može da iskoristi čak i neki svetac. Pri tom, da stvar bude još gore, ima oblik kegle, kao da je majka priroda htela da se našali sa njim dodelivši mu izgled naivka.

Živeo je sa majkom u susednoj zgradi i radio kao raznosač porudžbina u nekoj piceriji, mada je najveći do svog rada posvećivao sastavljanju pesama visokog lirskog poleta posvećnih jednoj Zozi, u kojoj je video neodoljivo ukrštanje dame sa kamelijama i zle kraljice Snežane, ali sa malo više erotike. Jednom prilikom, uspeo je da ugrabi priliku i susretne Zozu sa samim sobom, u haustoru zgrade u kojoj živi, gde je njegova nesuđena heroina došla da obiđe bolesnu tetku. Tom prilikom, drhtavog glasa i gledajući nekud pored nje, izjavio joj je svoju večnu ljubav, svoju spremnost da izrode petoro dece, uz božje posredovanje (on je odani vernik), i obećao da će njegovo telo, njegova duša i sav ostali pribor uvek biti njeni, sve u zamnu za jedan poljubac.

Nije mi poznato šta mu je Zoza tačno rekla, ali to očigledno nije bilo povoljno za njegovu sudbinu. Tako smo završili u kafani na železničkoj stanici, uz više tura burbona, gde sam ga odveo da popričamo o ovom usudu neuzvraćene ljubavi. Uhvatio sam sebe da meljem bez kraja i konca, dok iz mene teku misli dubine šoljice za kafu, koje obično seremo po internetu u obliku jeftine životne filozofije ,zamućene dejstvom ćilibarske tečnosti, adrenalina, gorkog ukusa izgubljenih iluzija i mirisa staničnog vecea iza susednih vrata.

Rekao sam Mihajlu da treba da bude muško, žene su takve, neuhvatljive, da je sudbina kurva i da, pored svog hobija da zaskače nevine ljude s leđa i, ako je moguće spuštenih pantalona, voli da trpa ljude u pogrešne vozove. U pogrešnom vozu sve su stanice pogrešne, a Zoza je bila tvoj pogrešni voz sa koga treba da se siđe. Razumeš?

Pogledam svog neutešnog prijatelja i vidim da je zaspao glave položene na sto, uz hrkanje blaženog teleta, dok mu se sline iz uglova usana cede na kockasti čaršav.

Jebi ga. Život je takav. Metalno olovno jutro počeo je da prosipa svojeprve zrake po peronima i vozovima koji su bljuvali ljude na perone, dok su se koferi poput teške sudbe vukli i kotrljali za njima. Posmatrao sam ih neko vreme poput nekog brzinskog biografa, njihove pokret i odeću, razmišljajući i pogađajući njihove sudbine. Kad ti sudbina deli karte, ne valja da blefiraš. Uvek te zajebe na kraju. Kao i u ljubavi.

Kaput

 

Polovni ljudi u polovnim vremenima. Počelo je sa polovnim automobilima. Pa polovnim ratovima. Za njima su došli i polovni ljudi. I pisci su postali polovni. Najamno roblje mastila i reči.Prodavci besmislica zaogrnutih u visokoparnu umetnost. Narkomani iluzija na društvenim mrežama. Vašar taštine, polupismenih arbajtera koji umesto lekova za mozak konzumiraju iluzije. Tako je počelo… I na kraju se završilo sa mojim kaputom. Naravno, polovnim.

Kao nov je, kaže mi blajhana prodavčica. I dobro vam stoji. Gledam sebe u ogledalu. Neki polovni čovek zuri u mene odande.Liči na mene, samo kao da je malo drugačiji. Uozbiljio se. Vrti se, zagleda, isprobava onaj kaput. Dobar je, skoro potaman, malo duži rukavi…Jel imate i kompas, da ide uz kaput, pitam. Plavuša sa veštačkom inteligencijom, malim sisama i velikim podočnjacima na polovnom licu, postaje ljuta. Jel kupujete ili ne, pita nervozno, drugim okom motreći na ostale isto tako polovne mušterije. Koje su valjda sklone krađi polovnih stvari u radnji s polovnom garderobom. Život bez smisla i moralnog kompasa nije dostojan čoveka, kažem onom u ogledalu koji je, čini mi se, zadovoljan kaputom. Okreće mi guzicu da vidi da li mu dobro stoji i odpozadi. Vidim, ignoriše me, sviđa mu se, srećan zbog prilike dobre i jetine kupovine. Sigurno misli, kad ga jednom kupi, da će biti kao nov u ovom polovnom svetu. U svakom slučaju nov za njega. Glup je, pomislim i dođe mi da ga pljunem, tako samozadovljnog i tupavog.

Hej, kažem malo glasnije. Njih nekoliko u radnji okrenu glave, motre me ispod oka. Ličim na ludaka. Pričam sa ogledalom. Imam hekler u rukavu. Tišina u radnji može da se sečena kocke. I onaj iz ogledala zastane za trenutak i zapilji se u mene, izgleda kao da mu je neprijatno. Kad si polovan, onda prestaneš da živiš i počneš samo da postojiš, lanem mu pravo u lice, trijumfalno se cerim. Kad si već pola čoveka, onda ti je i taj kaput po meri, izazivam i namignem prodavčici da i ona potvrdi moju duboku misao. Ignoriše me i smeška se liku u ogledalu, koji je već zakopčao svu dugmad i maše rukama da proveri da li ga negde steže.

Kao krojen za vas, kaže polovnjača i dodaje mu 20% sniženja na cenu. Polovno i to sa popustom. Zemljo, otvori se.
Ogledalko je neodlučan, trepće, pokušava sebe da zamisli u polovnom kaputu, na nekoj polovnoj književnoj promociji nekog osrednje polovičnog pisca. Ili stihoklepca, što vole sebe da nazivaju pesnicima. Čudo jedno, kako svi svoje polovne živote vole da objavljuju kroz s mukom ceđene kapi polovne poetike…Jedino mora da smisli kako da ostane u kaputu, kad je tako lepog štofa, ili možda…

…Rukave možete da skratite kaže prodavčica, žurna da zaključi ovu mučnu polovičnu kupovinu i da se vrati svom polovnom životu. Onaj iz ogledala zadovoljno uzdahne, baci poslednji pogled na sebe, podigne kragnu zamišljajući vetar i sneg i sopstvenu veličinu u književnoj izmaglici, koja onako polovna, nije ni prava magla.Kupujem, kaže, srećno što se dočepao dobre polovne robe koji će predstavljati pravi dodatak za njegovu polovnu ličnost.

Uđem u kabinu, spakujem moj polovan kao nov kaput i odem na kasu. Dobio sam i pravi umesto polovni popust.Napolju je počeo da duva vetar. Kupio sam kaput na vreme. Zima će biti duga i hladna. To sam negde već čuo, ali ne mogu da se setim…gde. Nije ni važno.

Sigurno će i zima, nadam se, biti…polovna.

Gde i kako da objaviš kratku priču?

 

Često dobijam pisma i pitanja polaznika radionica i pratilaca sajta o tome gde i kako da objave svoje kratke priče. Obično su pitanja formulisana ovako:

“Kakav savet možete dati nekome ko voli ljubav i život, voli da čita i piše, i ima brdo napisanih priča koje želi da objavi…Kome da se obratim i gde mogu da objavljujem svoje priče?”

Uvek mi je mnogo drago što ljudi pišu iz srca. Kratka priča ovakvim piscima mnogo znači, i kada se piše i ljubavi, sa puno duše i emocija, tada priča ima mnogo veće šanse za uspeh, nego priče koje su zanatski perfektne, ali im nedostaje strast i duša, pa nemaju značaj ni za pisca ni za njegovu publiku.

Iz tog razloga, uvek je najbolje kada se piše zbog sopstvenog zadovoljstva. Ako i ti pišeš tako, razmisli o tome da svoje pisanje podeliš ne samo samo sa prijateljima, već i sa širom publikom.

Postoji mnoštvo način da se to uradi, od slanja tvojih priča na razne književne konkurse, pa sve do samostalnog objavljivanja radova. Evo nekoliko ideja.

Pitanja koja sebi treba da postaviš pre nego što objaviš priču

Da li je tvoja priča kompletna?

Čak i kada pišeš iz pravog životnog iskustva (kao mnogi autori koji postavljaju pitanje sa početka teksta), potrebno je da je tvoja priča dobro oblikovana – sa početkom, sredinom i krajem. Takođe je poželjno da priča ima nekakv sukob – između likova u priči, ili barem samo u glavi glavnog junaka, koji se desi na početku priče, a razreši na kraju. Bez toga, tvoje delo će se čitati kao neka anegdota: možda neobična i interesantna, ali ne i pogodna za kratku priču.

Kom žanru pripada tvoja priča?

Ako nameravaš da objaviš priču u nekom časopisu ili novinama, ili želiš da je samostalno objaviš u nekom obliku, bilo bi poželjno da imaš jasnu ideju u koji žanr spada tvoja priča. Ako pišeš naučnu fantastiku, verovatno ćeš imati malo sreće za objavljivanje u klasičnim književnim časopisima, ili nekim mesečnicima koji se bave kulturom i umetnošću. Pa čak i u dnevnim novinama koje povremeno objavljuju kratke priče.

Gde da objaviš priču?

Ovo oduvek predstavlja priličnu dilemu i muku za svakog autora, pogotovu početnika. Da li da voje radove šalješ časopisima, novinama, na konkurse ili da ih objaviš samostalno, najčešće na nekom blogu na interentu? U principu, savet je da korisitš obe metode.

Časopisi i novine?

U Srbiji postoji desetak časopisa koji neredovno izlaze i objavljuju radove domaćih autora (“Književne novine”, “Gradina”…), spiskove i adrese možeš lako naći uz malo guglanja na interentu. Još ako poznaješ urednike ili saradnike, pa uz njihovu preporuku stigneš do objavljivanja, tim bolje.

Pored ovih klasičnih načina za objavljivanje tvojih priča, možeš pokušati i sa učešćem na raznim književnim konkursima koji s epovremeno pojavljuju u organizaciji raznih udruženja pisaca, književnika, pa čak i kada se državne institucije sete da bi mogle da podele neku novčanu crkavicu i trunku prestiža nagrađenim autorima.

Za sve njih je karakteristično da uglavnom autorima ne plaćaju ništa,ali zato nude 5 minuta slave u vidu štampanja priče u zbornicima, eventualno pominjanje autora na promociji zbirke i to je uglavnom to.

Nagrade se ne jedu, a od sujete se ne živi, kako neko reče, pa sad ti…proceni.

Samizdat i online pisanje

Meni lično je ovo najdraži metod. Jeste naizgled možda težak i zahtevan, ali tu si sam svoj majstor, od početka do kraja. Doduše, moraš malo da uložiš napora i vremena da savladaš veštine online pisanja, promocije, itd., ali se po mom mišljenju na kraju dobro isplati. Nema razloga da ne koristiš blagodeti digitalne revolucije i Interneta, kad je od velike pomoći piscima. Otvori svoj Blog, ili Autorsku stranicu, piši, objavljuj, druži se i razmenjuj iskustva sa onima koji su slični tebi. Ionako se većina sveta preselila u virtuelni svet binarnih brojeva. I ta budućnost tek dolazi.

Cela procedura je prilično jednostavna: osmisliš ime svog bloga, zakupiš domen (internet adresa tvog bloga, ime bloga + neka skracenica com, org, info, rs…), zakupiš prostr za tvoj blog na nekom hostng serveru ovde ili u inostranstvu, i sve to za 50tak evra godišnje, što i nije neka cifra. I onda kreneš da objavljuješ svoje kratke priče, družiš se sa sličnima tebi, razmenjuješ ideje i sl. Čak možeš zajedno sa tvojim čitaocima da pišeš knjigu online, što je tek hit koji dolazi!

Osim toga, uvek možeš da izdaš elektronsko izdanje tvojih priča u obliku PDF knjige, elektronske knjige u formatu za čitanje na popularnim čitačima knjiga (Kindle, mobilni telefoni, IPad). I što je još važnije: ne zavisiš od ćudi i finansijske moći izdavača i distributera. Na kraju krajeva, ako si stvarno tako dobar pisac, uvek možeš da odštampaš knjigu u digitalnoj ili klasičnoj štampi, i sklopiš neki povoljan ugovor sa distributerima i knjižarama.

Čak mogu da se i zarade pristojni novci od pisanja, ako dovoljno ulažeš u sebe, ako si vredan, radan i imaš viziju šta hoćeš od sebe i svog pisanja.

Ja se zato uvek držim one izreke: Nemoj da proklinješ mrak, već upali sveću. Uvek se isplati.

Nadam se da sam uspeo da kažem nešto korisno. Moj savet je dakle da probaš sve ove metode, sa akcentom na ovu poslednju – samostalno izdavaštvo i kompletno autorstvo.

Znaš ono: nikad nemoj da staviš sva jaja u jednu korpu. To si do sada valjda naučio, zar ne?

 

[section title=””]

naslova-mali-savetiBesplatna E-Knjiga “Kratki saveti za kratke priče”!

E-Knjiga je mali praktični priručnik za pisanje kratkih priča i predstavlja zbirku odabranih iskustava iz online radionica kreativnog pisanja i koristan vodič kroz neke od najvažnijih tehnika pisanja.

Preuzmi svoj primerak i pridruži se maloj zajednici od preko 2,000 ljudi koja prati Kreativno pisanje!

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/besplatne-knjige/” target=”self”]PREUZMI KNJIGU OVDE[/button]

[/section]

 

5 načina da kratku priču razviješ u roman

 

Odlučio si da se baviš pisanjem. Ili se pisanje već bavi tobom, što je ista katastrofa. Ok. Pišeš svoj dnevnik, blog, kratke priče. I onda jednog dana rešiš da napišeš svoj prvi roman. I pomisliš: šta je bolje nego da već gotovu priču razvijem u pravi roman? Hit. Bestseler. Kako da to uradiš? I da li to uopšte treba da radiš?

Odgovor je: možda.

Zašto možda? Zato što je kratka priča već gotova priča, i vrlo je teško da od gotovog sada praviš veresiju. Ali, nije i nemoguće. Možda čak i stvarno bude dobar roman. Evo pet zanimljivih načina kako da to i izvedeš.

[Tweet “Najgora stvar koju si napisao je bolja od najbolje koju nisi napisao.”]

#1 Istraži glavni zaplet kako bi otvorio nove priče

Pretresi glavni zaplet tvoje kratke priče, i vidi dali se tu može napraviti još neki interesantan razvoj. Svaki dodatak već postojećoj razivjenoj priči mora biti prirodan. Potraži neke logične elemente, iz postojećih događaja koji se odnose na glanvi zaplet kratke priče, koji se možda mogu promeniti i razviti.

Pogledaj da li neki od tvojih likova mogu da preuzmu ili nastave da nose priču u drugom pravcu? Šta mogu da otkriju što bi dalje vodilo radnju pravo u roman?

#2 Istraži postavku

Prošetaj po svetu koji si stvorio. Obrati pažnju i na najmanji mogući detalj. Saznaj sve što možeš u vezi postavke u kojoj tvoji junaci žive, i probaj da svemu tome udahneš život.

Dobri romani uvek koriste dinamičnu postavku koja se menja onako kako priča napreduje (ili prisiljava junaka da preduzmu akciju), kako bi glavni sukob i likovi dobili na dubini. Primetićeš da takva postavka postaje lik sama po sebi.

#3 Dodaj nove likove

Ovo može da bude prilično varljivo, zato budi oprezan. Dodaj samo one karaktere koji prirodno pripadaju priči. Svrha ovog dodavanja jeste da novi likovi doprinesu priči, a ne da odvoje čitaoca od nje, ili ga sasvim zbune. Ako novi lik samo podgreje delovanje i borbu tvog junaka, ili prosto funkcioniše kao narator iz “realnog sveta”, to može biti znak da treba da pođeš u nekom sasvim novom pravcu.

#4 Uključi dodatne zaplete

Nekada je više bolje, ali nekada može biti i zaista previše…Što je mnogo,mnogo je. Dodavanje više sporednih zapleta može beznadežno da zamrsi tvoju priču. Pa ipak, ako ti već treba neka dodatna komplikacija kako bi produžio kratku priču u roman, onda je bolje da pogledaš u životnu priču/biografiju svog glavnog junaka, na primer, i da vidiš da li nešto iz njegove prošlosti može da posluži za razvoj novog zapleta. A onda se potrudi da istražiš skrivenu motivaciju tokom razvoja priče i sazrevanja tvog junaka kako bi ga bolje razumeo. Ili samog sebe.

#5 Šta ima posle kraja priče?

Ovo je možda neobičan savet, ali ume da bude vrlo efikasan. Počni da misliš o tvojoj kratkoj priči kao o uvodu u roman. I to kao neku pred radnju u sasvim novu priču, umesto da se samo u beskraj cedi i produžava postojeća priča. Na primer, šta se događa sa likovima, nakon što se tvoja mala priča završi? Da li je osnovni sukob stvarno razrešen? Odredi budući život tvojih junaka i iskoristi kao osnovu za tvoj roman.

Uobičajene greške kod pretvaranja kratke priče u roman

Preterivanje u opisivanju. Ovo je klasična greška kojom početnici pokušavaju da “produže” kratku priču u roman (ili su pisci plaćeni po broju strana). Pronađi prirodnu meru za deskripciju, i tu onda stani. Pretprani jezik i gust stil nateraće čitaoce da prestanu sa čitanjem tvog dela.

Beskrajni dijalog. Nemoj nikada da produžavaš konverzaciju preko onog što je neophodno. Kada jednom likovi kažu šta je potrebno, ideš dalje. Čitalac će brzo utonuti u dosadu kada primeti nepotreban dijalog, koji samo zbunjuje i razvlači čitavu stvar, a odnosi između likova se pretvore u isprazno blebetanje.

Suviše likova. Budi jako pažljiv i selektivan u ubacivanju novih likova. U suprotnom, veliki broj likova će zbuniti čitoca i nepotrebno zakomplikovati zaplet. Takođe, što više likova ubaciš to ćeš morati da kreiraš više razrešenja njihovih priča. Ne mogu svi da budu Džordž Martin (Igre prestola).

Neprirodni sporedni zapleti. Sporedni zapleti moraju da budu prirodni i maksimlano u funkciji glavne radnje. Ako ove sporedne radnje nemaju vezu sa glavnim sukobom, ili ne pomažu likovima da se razviju ne neki način, onda ih obavezno – izbaci.

Nisu sve kratke priče zgodne za roman

Kad se sve sabere i oduzme, jednostavna istina je – da nisu sve priče zgodne da se pretvore u romane. Kratka priča se piše sa jednom svrhom: da se priča ispriča koncizno i sa što manje reči. Roman takođe treba da bude koncizan (hvala Bogu), ali često koristi 25 puta više reči nego kratka priča.

Najlakši način da znaš da li tvoja mala priča može da postane roman je da iskoristiš neke od ovih saveta gore napisanih, kako bi odredio potencijal tvoje priče.

Ako nisi zadovoljan onim što otkriješ, jedina reč koju možeš da dodaš svojoj kratkoj priči je – Kraj.

 

Početničke greške u kratkoj priči

 

Iako se reč greška u kreativnom pisanju uvek može dvosmisleno tumačiti, naročito iz ugla pisca, postoje neke uobičajene slabosti koje često viđam u u kratkim pričama. Mnogi su skloni da ove slabosti odmah proglase kreativnom inovacijom, muzom, nadahnućem, a one koji na slabosti, ili greške ukazuju, zlobnim kritičarima, impotentnim škrabalima, duhovnom bedom, i tome slično. Jer, zaboga pisanje se ne uči, već se pisac rodi, ili ne rodi.

Možda. Ja ipak spadam u one koji misle da se zanat pisanja može naučiti, i da uz prirođeni talenat daje prave rezultate. Pisanje je ogromni rad i podrazumeva mnoga znanja. Tamo, gde je neznanje sreća, glupo je biti pametan. Ali je ipak bolje upaliti sveću, nego proklinjati mrak.

Svi mi pravimo greške i one se, hvala bogu uvek događaju. To je prirodni deo svakog kreativnog procesa. Naročito kod pisanja. I naročito kada su u pitanju pisci-početnici. Da li ste skloni da pravite ovakve greške? Procenite sami.

[Tweet “Gde je neznanje sreća, glupo je biti pametan. Ali je bolje upaliti sveću, nego proklinjati mrak”]

Početničke greške koje se često prave

1. Pojava i delovanje nebitnog lika u priči.

Pisci su posmatrači. Možda se ne nalazimo uvek u sred neke akcije, ali smo uvek tu prilično upetaljni, na ovaj ili onaj način. Kao rezultat, mnogi pisci ubacuju u priču likove koji nisu centralni za priču, već sporedni karakteri. Nekad oni otmu priču glavnim likovima.

To loše utiču na radnju, smanjuje intenzitet emocija, razvlači priču nepotrebno na sporedne koloseke. Tako izgubiš fokus i razvodniš priču. U prevodu: postaneš dosadan.

REŠENJE: igraj se malo sa tačkom gledišta u tvojoj priči. Eksperimentiši kome ćeš dati centralnu priču. Možda te iznenadi rezultat, kad shvatiš da to nisi ti, pa čak ni tvoj glavni junak.

[section title=””]ekursevi

ISKORISTI PRILIKU – UPIŠI E-KURS! 

E- kursevi su poseban oblik online radionica u kojima možeš da učiš veštine i zanat pisanja potpuno samostalno, bez mentora.

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/besplatni-sadrzaj/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE OVDE[/button]

[/section]

 

2. Suviše komplikovani zaplet.

Kratka priča koja hoće da liči na roman, prestaju da bude kratka priča. Onda postane suviše pretrpana, nerazvijena i podseća na nedonošče bez inkubatora. Srce priče (ili fokus) se izgubi u beskrajnim sporednim zapletima.

REŠENJE: udubi se malo u sebe i istraži sopstvene motivacije i ono što stvarno hoćeš. Šta želiš od svoje priče? Jednom kada utvrdiš srce priče, odbaci sve ono što je nebitno i dozvoli čitaocu da iskusi suštinu tvog pisanja.

3. Držiš se ideje ko pijan plota.

Ponekad pisac padne u napast da se uskogrudo i pošto-poto drži jedne jedine ideje u svom delu, da se prosto zaglavi do guše. Stalno ponavlja jedno te isto, kao pokvarena ploča i toj ideji podredi likove, dijalog, postavku…Pa u se priča pretvori u pamflet. Ili izraste u vrhunsko duboko osmišljeno delo. Hm.

Ipak, da bi bilo ovo poslednje, moraš da budeš strašno oprezan i da dozvoliš da tvoja priča “diše”. Da iznijansiraš stvari i da im daš dublja značenja. U suprotnom, priča će ostati plitka, ravna i nerazvijena.

REŠENJE: Ako primetiš da ti se priča vrti u krug, i samo jedno te isto pišeš, razmisli o opciji da uvedeš u priču “suprotnu stranu”, ili neke elemente i likove koji će da rade suprotno interesima glavnog junaka. One će mu postavljati brojne prepreke na putu do cilja. Ili, neka tvoja suštinska ideja priče dođe iz nekog sasvim novog i neočekivanog pravca.

4. Slab naslov priče.

Smišljanje dobrog naslova nikada nije lako. Da bi se izborili sa ovom mukom, mnogi pisci se trude da naslov bude što kraći, jedna ili dve reči najviše. Kao na primer “Travnička hronika”, “Tvrđava”, “Veliki rat” i sl.

Često se pisci trude da ovakve naslove namerno atraktivno “pakuju” (obično bez mnogo veze sa temom), kako bi njihov rukopis dobio dodatnu težinu kod urednika i izdavača, i delovao merketinški “podoban” za objavljivanje.

REŠENJE: Pozovi u pomoć pojačanje. Zamoli prijatelje da pročitaju rukopis. Čitaj im reči, fraze i rečenice naglas. Možda se idealan naslov upravo nalazi negde duboko skriven u tvojoj priči!

5. Suviše dugačko.

Suviše mnogo slova (nota, kako reče onaj kralj Mocartu. Izbaci nešto od toga i biće savršeno). Generalno gledano, pisanje dugačkih priča je mnogo lakše nego pisati kratke priče. U tome je sva muka i suština kada su kratke forme u pitanju.

Takođe, dužina same priče, kao što sam to ranije napisao u jednom tekstu o kratkoj priči, često može da bude veliki nesporazum sa izdavačima i urednicima književnih časopisa.

REŠENJE:Ako ti je cilj da svoju kratku priču zaista i objaviš, potrudi se da je napišeš ispod 3,500 reči. Naravno da ovo ne mora da bude gvozdeno pravilo, ali je praksa pokazala da književni časopisi i izdavači generalno ne vole kada su kratke priče duže od te mere.

Kada greška nije greška u kratkoj priči?

I sad, lako je biti pametan na kraju i reći (a pisci to obožavaju), da kada je kratka priča u pitanju, i to dobra priča, pravila ne postoje. Aha. Naravno. Kao i u umetnosti uopšte. Tako čak i oni bez imalo talenta, uvek imaju neki pojas za spasavanje pa vole da kažu kako je “sve relativno”.

Štos je u tome da oni nisu ukapirali da se Ajnšatjnova teorija može odnositi na fiziku, ali sa umetnošću nema nikakve veze. Zato ne može da bude relativno.

Nevolja je u tome da, ako si muzičar recimo, pa kreneš falš da sviraš ili ti je kompozcija lomljenje klavira na sceni, onda je to VELIKA umetnost. A kad naškrabaš neku glupost, to je izgleda još lakše da postane JOŠ VEĆA umetnost.

Kada je pisanje u pitanju, i kada se pozivaš na neka pravila, najbilje je da gledaš šta moderna publika voli, koja “pravila” sama prepoznaje u pisanju modernih autora. I koje “greške” uopšte ne voili. Pa onda ih i ti primeni u svom pisanju. Ili ih krši do mile volje.

Tako ne možeš da pogrešiš, barem ako imaš ambiciju da budeš štampan i čitan DANAS. Šta će biti za 100 godina ili večnost….ko zna?

 

 

IZ RADIONICE: Žanrovi kratke priče

 

Ima li kratka priča svoje žanrove? Ovo postade pitanje kao majka svih pitanja. I jedno od najčešćih koje mi postavljaju polaznici online radionica kreativnog pisanja, ali i svi koji vole da pišu. U čemu je razlika između ličnog eseja, dnevnika na blogu, i klasične kratke priče? A memoari? Društveni komentari?

Pojavom samostalnog izdavaštva, bloga na internetu, autorskih kolumni u dnevnoj i periodičnoj štampi, nestankom klaisičnih književnih časopisa, sve ovo oko kratke priče i formama i oblicima njenog pisanja postalo je još više zbunjujuće.

Na primer, neki pisci zovu svoje lične eseje pričom, a drugi isto to nazivaju memoarima. Da bi stvar bila još komplikovanija, neki književni časopisi počeli su da prihvataju i objavljuju tekstove pisane u mešanim žanrovima. Uh.

Da bi se ovo pitanje koliko toliko raščistilo, i postavili neki okviri za razumevanje ovih formi i žanrova pisanja, potrebno je znati razliku između raznih vrsta kratke proze, bez obzia da li pišeš esej, kratku priču, lični dnevnik, komentar ili mešoviti žanr.

[section title=””]ekursevi

ISKORISTI PRILIKU – UPIŠI E-KURS! 

E- kursevi su poseban oblik online radionica u kojima možeš da učiš veštine i zanat pisanja potpuno samostalno, bez mentora.

Odaberi temu, upiši kurs i dobijaćeš lekcije i vežbe direktno elektronskom poštom u tvoj Inbox.

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/besplatni-sadrzaj/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE OVDE[/button]

[/section]

 

Šta je kratka priča?

Krakta priča, ili pripovetka, je pisano delo u prozi, najčešće fikcija, odnosno zamišljena priča. Poseduje zaplet, likove, narativnu strukturu, i obično je dužine od 1-5 kucanih stranica.Likovi i zaplet u priči mogu biti labavo zasnovani na stvarnim likovima i događajima iz života; u većini slučajeva su potpuno stvoreni u mašti pisca.

Kratke priče mogu imati svoj sopstveni dovršeni književni oblik, ili mogu biti pisane u nekom od standardnih žanrova (romantična kratka priča, naučna fantastika, trlier, horor, itd).

Primer 1: Pisac je inspirisan eskplozijom kola u njegovom gradu. Piše priču koja se događa u izmišljenom gradu, i prikazuje stvarna iskustva koje proživljavaju njegovi izmišljeni likovi.

Primer 2: Pisac piše potpuno izmišljenu priču o eksploziji, smešta događaje u nepostojeći grad i prikazuje likove iz njegove mašte.

Lični esej

Iako zasnovan na činjenicama, lični,ili kako ga ponekad zovu narativni esej, može izgledati kao kratka priča, sa sve zapletom i “likovima”. Lični esej je kraći tekst slobodnog stila koji se razlikuje od akademskog eseja (doktorskih radova, školskih prikaza raznih tema, i sl). Ova vrsta eseja je prilično rasprostranjena u pisanju za blog i drugim sličnim internet formama.

U ličnom eseju autor se oslanja na svoja lična iskustva, stavove i mišljenje o nekoj temi. U akademskim esejima, to nije slučaj: ovde autorov lični stav i mišljenje ustupa mesto proverenim naučnim metodama, dokazima i eksperimentu.

Ponekad je svrha ličnog eseja da zabavi čitaoce. Ili da podeli neko iskustvo, ili činjenicu, sa većim brojem ljudi. Ovakva vrsta eseja dominira današnjom blogosferom. Ovakvi tekstovi često imaju medidativnu notu, mogu biti dogmatični, služe za iliustraciju autorovih stavova i iskustva u dokazivanju neke tvrdnje. Ponekad, lični esej može citirati tuđe tekstove ili radove (knjige, članke, pesme), ali fokus je uvek na autorovom ličnom doživljaju i unutrašnjim uvidima.

Šta je komentar?

Iako se komentar i lični esej u praksi često preklapaju, ipak postoje i značajne razlike. Komentar je često kratak (stotinak reči), pisan novinarskim stilom. Dobro se uklapa kao koslumna u novinama, ili post na ličnom blogu. Pisanje više liči na novinske vesti nego na književni stil.

Primer: Pisac priča priču o eksploziji kola u njegovom gradu kako bi ilsutrovao poentu da policija nije dovoljno efikasna kako bi sprečila obračun kriminalaca na ulicama.

Šta je memoar?

Memoarom se smatra duži tekst zasnovan na činjenicama, i to iz perspektive autora. Memoar ne mora uvek da liči na kratki lični esej, mada ga urednici i izdavači, ako je dovoljno kratak, često pomešaju sa ličnim esejem. Ako pišeš knjigu o nekakvom iskustvu, onda je to memoar. Kolekcija međusobno povezanih eseja, takođe može da bude memoar.

Primer: Autor piše knjigu o svom isksustvu nakon eksplozije kola u njegovom gradu.

Šta je to dokumentarna kratka priča?

Ne postoji tako nešto. Kratka priča je isključivo zasnovana na mašti (sa ili bez inspiracije iz stvarnog života). Lični eseji nikada nisu prilče u kojima dominiraju potpuno izmaštani događaji.

Primer: nema

Šta je to mešani žanr?

Ova vrsta kreativnog pisanja je zapravo pisanje koje se ne uklapa ni u jedan gore pomenuti žanr kratke priče. Ova vrsta u sebi blenduje elemente mašte sa elementima zasnovanim na činjenicama, na nameran i poseban način. Na primer:

Primer mešanog žanra 1: Računovođa po imenu Petar Petrović zaposlen je u jednoj velikoj kompaniji. U slobodno vreme bavi se pisanjem. Piše priču o čoveku koji se zove Petar Petrović, koji jeste Petar Petrović i živi život Petra Petrovića – osim što izmišljeni Petar Petrović odluči da jednog dana napusti svoj posao računovođe u stvarnom životu, i počne da živi svoj san da postane rok zvezda (a to u stvari pravi Petar Petrović želi i razmišlja o tome).

Da li je ovo kratka priča? Esej? Ako je 90 posto priče istina, a 10 posto mašta, kako bi onda to zvali?

Primer mešanog žanra 2: Pisac želi da sastavi porodičnu istoriju, tako što će koristiti dokumente i fotografije iz porodičnog albuma. Ali u nekom trenutku njegova priča odluta u svet mašte. Uhvati samog sebe kako ulepšava neke elemente i preskače neke likove. Kao rezultat, na kraju ispadne mnogo bolja priča nego što bi to bio slučaj kada bi se čvrsto držao postojećih činjenica.

I sad: da li je to esej? Kratka priča? AKo je polovina priče izmišljena, ali je druga polovina zaista istina, onda se ovo može zvati mešanim žanrom.

VAŽNO: Ponekad se pojam mešani žanr definiše u terminima knjige ili romana. Roman mešovitog žanra može biti roman koji meša elemente trilera i naučne fantastike. Ili priča koja obrađuje stvarni događaj, uz mešanje stvarnih činjenica i izmišljenih događaja.

Ako voliš da pišeš prozu u mešanom žanru, ipak budi oprezan. Takvo pisanje može biti prilično zahtevno, jer je publika navikla da automatski definiše pisanje po određenim žanrovima. Urednici u izdavačkim kućama takođe. Iako će možda ova razlika biti vešto zamagljena, a linija definisanja žanrova tanka, mešovito pisanje se uvek smatra nekom vrstom eksperimentalnog pisanja, i publika to nepogrešivo prepoznaje.

Ali, kao i uvek: ako ti je pisanje dobro, kakva to veze sa žanrom ima? Tvoja publika uvek o tome, na kraju, da najbolji sud.

 

[section title=””]

Želiš da usavršiš pisanje?

darko profil 3 cb

Ja sam prof. dr Darko Tadić, i već 20 godina se bavim pisanjem, copywriting-om i komunikacijama.

Da li je pisanje tvoj život, tvoja strast, muza koja neće da te ostavi na miru? Ako jeste, onda iskoristi priliku i usavrši svoje pisanje. Radionice kreativnog pisanja služe upravo za to!

Pridruži nam se na sajtu kreativnog pisanja i uživaj zajedno sa nama!

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE[/button]

[/section]