Pisanje na blogu: digitalna književnost

Da li je post na blogu nova književna forma? Ubeđen sam da jeste. Iako će ovo možda biti prava jeres za književene teoretičare i one koje ne vole promene, ipak sam se usudio da izreknem ovu ideju i stanem iza nje. Zašto?

Obožavam pisanje i čitanje. Sa knjigom sam još od pelena i dan danas mi je najbolji drug, savetnik, pratilac u životu. Takođe sam od onih koji misle da im umesto krvi mastilo teče u venama. Pišem na blogu desetak godina, i uvek me iznova iznenađuju mogućnosti koje nova digitalna tehnologija pruža ljudima koji vole pisanje.

Pisci su vekovima eksperimentisali sa formama pisanja u želji da evociraju nesavršenost misli, nedoslednost ljudskih poslova, i teškog bremena prolaznosti. Međutim, kako se blog razvijao kao nova izražajna književna forma, tako je generisao novi postmodrni oblik pisanja koji je omogućio piscima da izraze sebe na način koji nije bio do tada viđen. Pre svega interakciju pisca i publike, na jedan direktan, koristan, neočekivan ali često i brutalan način. Što je sjajna stvar!

Pisanje na blogu porodilo je novo pleme digitalnih pisaca -blogera. Sada su svi koji vole da pišu (i nadam imaju šta da kažu) dobili priliku da objave svoje tekstove. A piše se svašta – od recepata za jela, preko političkoh rasprava, društvenih komentara na razne teme, akadmeskih tekstova, do poezije , priča i eseja. Kritiači kažu – to je suviše tanko i haotično da bi bila prava književnostu užem smislu tog pojma. Ja kažem: pisanje nema cilj da bude knjževnost. Pišemo jer imamo šta da kažemo u formi koja nam najviše odgovara. Što god to bilo: pesma, esej, beleška…Jedino što im je zajedničko, a što jeste knkževnost, jeste priča. Umeže pričanja priča, bez obzira na format, jeste – prava književnost. Sve ostalo su trice i kučine za neuspele pisce i kreativceu pokušaju.

Ono što blog i pisanje teskova na blogu u kojoj god formi, a ovde pre svega mislim na prozu, izdavaja od klasičnog pisanja, jeste revolucionarno digitano postignuće -hiperlink.Povezivanje tekstova sa drugim tekstovim, izvorima, piscima, sličnim dušama, je ono što daje tekstovima na blogu posebno značenje i oblik. Kao i interakcija sa publikom. Ove komponente otvaraju sasvim nove perspektive koje će se tek pokazati u budućnosti koja ubrzano dolazi.

Najčešća forma pisanja tekstova u prozi na blogu jesu lični esej, kratka priča i beleška/crtica iz života. Ponekad mislim da su kratka priča i esej na blogu doživeli pravi preporod u ovoj novoj digitalnoj formi. Svi oni imaju zajednčku crtu, a to je da autori pričaju svoje priče. Tema i sadržaj nisu važni, jer su duboko lična stvar interesa i sklonosti; ali zato svi mi volimo da slušamo (i pišemo) priče, jer to je urođeni čovekvo nagon za učenjem, radtom,zabavom, kreativnošću i razvojem. Kroz priče prenosimo iskustva, pamtimo, učimo i rastemo.

Zato, pišite na blogovima i linkujte i delite sve to sa nama.Pridržite se plemenu onih koji vole kreativno da žive, pišu i vole ljudski rod. Jer pisanjem istajete zauvek zapisani u ljudskoj istoriji. Koli kogod to mali delić Univerzuma jeste. On pripada svima nama.

Ako ti se sviđa, podeli...