fbpx

O BAJKAMA I PISANJU (esej)

Početna Forumi PROZA O BAJKAMA I PISANJU (esej)

Gledanje 6 niti odgovora
  • Autor
    Članci
    • #26036
      Goran Došen
      Учесник
      • Teme: 19
      • Odgovori: 37
      • Ukupno: 56
      • Mudrica
      • ★★

      Pisanje je proces koji izvodi pisac za svoje čitaoce (publiku), a završava se gotovim djelom. O čemu pisac piše? Pitanje je jednostavno, ali je odgovor složen. Temu za svoje djelo, svakako bira pisac, ali i tema zna sama da se nametne. Autor o tome piše iz svog ugla dajući svoj jedinstveni pogled o predmetu kojim se bavi. Da li će određeni pristup imati prođu kod publike? Očigledan odgovor bi bio da to zavisi od piščeve umješnosti da svoje misli pretoči u riječi na takav način da publika u njima osjeti bar dašak svježine. O ukusima ne vrijedi raspravljati.

      Pa u čemu onda nastaje problem oko pisanja i slanja poruke kroz djelo? Pa, prvi dio se odnosi na, kao što je već rečeno, piščevu vještinu pisanja. Pa onda kako i o čemu pisati? E, to je drugi dio problema.

      Pisac nije odvojen od društva, iako ponekad misli da jeste. Smatram da je takav način razmišljanja više stvar zablude i sujete nego realnog sagledavanja stvari oko sebe. Dakle, pisac je takođe proizvod svoga doba i okruženja.. Čak iako se razlikuje od glavnog toka razmišljanja većine koja ga okružuje. Šta to znači? To znači da je uspio da sagleda stanje stvari i da o tome razmisli pri čemu je pronašao svoju alternativu. Međutim, bez obzira što se razlikuje, njegova različitost je oblikovana „istošću“ ostatka društva od kojeg je on htjeo da se razlikuje.

      Dakle, pisac kao član društva, svoju ličnost oblikuje u njemu. Na njegovu ličnost utiče i posao kojim se bavi (pisanje ali i književnost uopšte), ali i ostale stvari koje se dešavaju u društvu (politika, sport, crna hronika itd.). On svoj pogled na svijet formira u odnosu na stvari koje se u njemu dešavaju. Kuda sve ovo vodi?

      Ljudi su oduvijek cijenili vještinu dobrog pričanja priče. Ne priču, već način pričanja priče. Jer budimo iskreni, sve priče su već ispričane. Ostaje nam samo da ih ispričamo drugačije, bolje i zanimljivije. Već poznata priča postaje nešto novo, samom promjenom ugla posmatranja. Ali vješt pripovjedač će opčiniti čitaoca pričajući i već odavno poznatu verziju.

      Postoji li onda neki recept za dobro pripovjedanje? Nisam siguran da mogu da odgovorim na ovo pitanje, ali je sigurno da ću pokušati. Izrastajući iz usmenih predanja, mitova i legendi kao jedne od prvih formi pričanja, rodile su se bajke (koliko su bajke svoj izvor našle u nekim stvarnim događajima, predmet je za neku drugu raspravu). Najopštiji okvir koji zauzima radnja bajke je klasični trijumf dobra nad zlom. I dobro i zlo je obično personifikovano u likovima prinčeva, princeza, vila, vukova, vještica, maćeha i tako redom.

      To nas dovodi do jednog užeg kruga radnji priča koje se generalizuju po principu varijacija na temu. Obično je tu neka ljepotica kojoj je život zagorčan od strane neke suparnice (zle maćehe, sestre, druge princeze itd.), Zatim, tu je i glavni heroj, oličen u nekom princu koji ima sve moralne, duhovne i fizičke vrline. I tu je prelomna točka koja odiše tim varijacijama na temu. Negdje se dvoje zavole na početku priče, ali moraju da savladaju čitav niz prepreka kako bi uživali u svojoj ljubavi, a negdje ljubav dođe kao kruna priče.

      Naravno, tu je i čitav jedan niz sporednih likova čiji je zadatak da protagonistima omoguće ili bar olakšaju savladavanje prepreka. Raznovrsnost u fabulama daju upravo ovi sporedni likovi koji vrlo često imaju natprirodne moći ili su i sami natprirodna bića. Ali jedna stvar je zajednička svim bajkama. A to je srećni završetak. To je, uostalom, svojevrsni zaštitni znak bajki.

      Pa kako onda pisac dalje da usavršava formu i da priča priču? Kao što smo vidjeli, varijacije na temu su u redu, ali dugotrajna eksploatacija takvog načina pisanja i mišljenja, iscrpljuje i temu i pripovjedača i publiku. Zato je potrebno povremeno ispuniti prostor svježim vazduhom, to jest idejama. A to osvježenje je došlo u vidu jednog sasvim jednostavnog riješenja.

      Svima nama je dobro poznata priča o Romeu i Juliji. Kratki siže nam je dobro poznat. Dvoje se vole, određene osobe stoje na putu te ljubavi i … Skoro cjelokupni recept za bajku je tu osim… srećnog završetka. Na kraju se bajka pretvara u tragediju. Dakle, bilo je potrebno samo promijeniti jedan segment pa da se izađe van okvira šablonizirane radnje (istini za volju, tragedija je nastala još u antičkoj Grčkoj, ali više kao jedan žanr koji je sam sebi cilj)

      Osim što je na ovaj način uvedena novina, dogodile su se još dvije stvari. Prvo, uveden je element realizma, jer u životu nema sve srećan kraj (iako književnost često puta služi kao bijeg od stvarnosti): drugo, efekat neizvjesnosti je ušao na mala vrata, kako u pojedinačnim djelima, tako i u opštem smislu u književnosti, jer sada sve može da iznenadi kraj, srećni završetak ili tragedija. Opšti dašak svježine, tako uveden, omogućio je nove horizonte razvitka pisane riječi.

      A u kom je to pravcu pisana riječ mogla dalje da se razvija? Imajući u vidu čudesni svijet bajki koji obiluje natprirodnim bićima i magijom, ne može da iznenadi rast kniževnog žanra zvanog epska fantastika. Epska fantastika sa svojim podžanrovima (mač i magija npr.), je u svojoj suštini bajka pisana za odrasle. Postoje klasični protagonisti, antagonisti, magija i sva druga natprirodna bića. Zar ne? Međutim, ono što takvu vrstu pisanja izdvaja od bajki za djecu su eksplicitniji opisi. Likovi i odnosi među njima su detaljnije razrađeni i objašnjeni. Ponekad postoji i primjesa erotike itd. Ali po svojoj suštini, to je bajka. Glavni junak često za zadatak ima da ispuni svoju sudbinu i na tom putu mu često kao prepreka stoji neki čarobnjak, zmaj, vještica ili neko drugo biće. Usput ili na kraju tog puta srešće ljubav svog života. Tu, naravno, opet možemo da govorimo o varijacijama na temu.

      Ako bismo jednu takvu priču očistili od natprirodnih elemenata, a na njihovo mjesto ubacili, recimo, spekulativnu budućnost zasnovanu na manje ili više poštovanju prirodnih zakona, dobili bismo ono što se naziva naučna fantastika. U epskoj fantastici, pisac može svijetu koji stvara da nametne neka pravila ili ne u zavisnosti od polazne tačke, ali naučna fantastika zahtjeva dozu realnosti, a to znači pravila. Ona je omeđena piščevim većim ili manjim poznavanjem tehnologije, odnosno piščevim predviđanjima u kom pravcu će tehnologija da se razvija ili u kom pravcu bi bar on želio da se razvija. U svakom slučaju, jednom ustanovljen obrazac bi morao da bude poštovan do kraja. Ovo je manje – više pravilo u svim žanrovima književnosti, ali epska fantastika zbog upotrebe onoga što se naziva magija ima veće izazove da se drži unutar nekih limita.

      Fantastični opisi, događaji, bića, tehnologija i fenomeni su izazov ili bolje rečeno iskušenje koje pred pisca mogu da stave takvo stanje stvari koje će da učini da sredstva postanu cilj. Stvarni smisao pisanja je ispričati priču, tek nakon toga dolazi na red biranje načina pričanja priče. Zašto ovo kažem? Zato što mnogi koji bi sebe htjeli nazvati piscem, insistiraju na jednom žanru u kome pišu. Po mom, skromnom mišljenju, to je pogrešan pristup.

      Shvatam da je nekom piscu određeni žanr bliži ili se u njemu osjeća komotnije, ali priča ima prvenstvo. Treba priči dopustiti da izabere žanr, da sklizne na odgovarajuće mjesto. Jedino takva cjelokupnost čini priču vrijednom pričanja.

      Najvještiji od pisaca ne stvaraju magiju kojom se bave njegovi likovi, već se piščeva magija bavi čitaocima. Velike priče se ne pamte samo po tome o čemu su govorile, već i kakve utiske i osjećanja su proizvodile.

      „Od svih bezbrojnih utisaka ili predstava koje može primiti srce, ili razum, ili (općenito rečeno) duša, koji ću ja, u ovoj prilici, odabrati?“ Pošto sam izabrao, prvo, neki novi, i, drugo, neki snažan utisak, počinjem razmišljati o tome da li će on najbolje biti proizveden događajima ili izrazom, ili obrnuto, ili istovremeno i naročitim događajem i naročitim izrazom – poslije čega tražim oko sebe (ili, bolje, u sebi) takva povezivanja događaja, ili izraza, koja će mi biti od najveće pomoći pri proizvođenju utiska.“(Edgar Alan Po „Filozofija kompozicije“)

      A velike priče uvijek pričaju veliki pripovjedači.

       

    • #26110
      Маја Radovanović
      Модератор
      • Teme: 51
      • Odgovori: 353
      • Ukupno: 404
      • Heroj
      • ★★★★

      Исцрпно и занимљиво запажање, а свакако и корисно.

    • #26186
      Goran Došen
      Учесник
      • Teme: 19
      • Odgovori: 37
      • Ukupno: 56
      • Mudrica
      • ★★

      Hvala, trudim se!

    • #26200
      jjasminka
      Учесник
      • Teme: 66
      • Odgovori: 298
      • Ukupno: 364
      • Heroj
      • ★★★★

      „Velike priče se ne pamte samo po tome o čemu su govorile, već i kakve utiske i osjećanja su proizvodile“.

      Detaljno i valjano  objašnjeno

      Kao da vam kuću gradi crnotravac

       

    • #26227
      Goran Došen
      Учесник
      • Teme: 19
      • Odgovori: 37
      • Ukupno: 56
      • Mudrica
      • ★★

      Hvala na komplimentu

    • #26425
      mbd.zeka
      Учесник
      • Teme: 30
      • Odgovori: 320
      • Ukupno: 350
      • Heroj
      • ★★★★

      Лепо и реално написано запажање

    • #26463
      Goran Došen
      Учесник
      • Teme: 19
      • Odgovori: 37
      • Ukupno: 56
      • Mudrica
      • ★★

      Hvala

Gledanje 6 niti odgovora
  • Morate biti prijavljeni da biste odgovorili u ovoj temi.
Scroll Up