fbpx

DNEVNIK JEDNE JESENI (odlomak) – kraj

Početna Forumi PROZA DNEVNIK JEDNE JESENI (odlomak) – kraj

Gledanje 0 niti odgovora
  • Autor
    Članci
    • #24632
      Goran Došen
      Учесник
      • Teme: 33
      • Odgovori: 62
      • Ukupno: 95
      • Mudrica
      • ★★

      30.11.2019. Subota

      Današnji oproštajni tekst bi mogao da nosi naslov „Umjesto zaključka“. Zaključak je jedna tako konačna riječ, zar ne? Zato, dragi čitaoče, ostavimo stvari otvorene. Neka budu tumačene po načinu razumijevanja stvari svakog čitaoca. Kada sam započinjao ovaj dnevnik, bio sam u Vinstonovoj1 dilemi. „Obuhvatilo ga je osjećanje potpune bespomoćnosti… Za koga piše ovaj dnevnik, prolete mu kroz glavu. Za budućnost, za nerođene?… Prvi put postade svestan veličine onog što je preduzeo. Kako se može komunicirati sa budućnošću? To je po prirodi nemoguće. Budućnost će ili ličiti na sadašnjost, i u tom slučaju ga neće ni slušati, ili se razlikovati od nje i tada bi njegova muka ostala neshvaćena… Činilo mu se da će pisanje biti lako. Trebalo je samo da prenese na papir onaj neprekidni i nesmireni monolog koji mu se doslovno godinama odigravao u glavi. Ali u ovom trenutku je čak i monolog prestao… Odjednom poče da piše u paničnom strahu, samo djelimično shvatajući šta zapisuje. Sitan, dečije nezgrapan rukopis mu je glavinjao po stranici ispuštajući prvo velika slova, a najzad čak i tačke.“2 U takvom stanju sam, otprilike i ja bio. Istina Vinstonova situacija i moja se razlikovale, ali to ne umanjuje naš strah pred bjelinom stranica. Da li su nam motivi toliko drugačiji? Obojica želimo da iza nas ostane neki trag, neki zapis u vremenu. I nekim čudnim, nerazumljivim putem slučajnosti, obojica pišemo dnevnik i želimo, možda čak i izvan naših mogućnosti, u spletu nerealnih želja da naši dnevnici ne budu puko svjedočanstvo o vremenu, obična hronologija, već da budu makar skromno svjetlo u pomrčini.

      Ovo naše druženje je trajalo tri mjeseca. Prošli smo zajedno kroz svaki redak, svako slovo, svaku moju misao. Nisam više isti čovjek kakav sam bio na početku ove knjige. Da li sam postao bolji ili gori je pitanje na koje ću moći da odgovorim tek u danima koji dolaze. Možda bi ti, dragi čitaoče, mogao da odgovoriš na to pitanje. Kako si me vidio na početku, a kako me vidiš sad, na kraju? Na kraju ove knjige, dabome, jer ja ne umirem, već samo završavam knjigu. Nadam se da ćemo se još družiti u nekim mojim budućim knjigama. Ali tada ćemo se družiti posredno. Ti ćeš se družiti sa mojim likovima, bićeš svjedok njihove sudbine, a mene ćeš se sjetiti samo onda kada ti kroz glavu brzinom munje prostruji misao, ona vječito nedokučiva misao „šta je pisac htjeo da kaže“. Zato pročitaj ovu knjigu još po neki put, jer jedino ovde se družimo neposredno ti i ja. Pisac i njegov čtalac.

      A mislim da je to bilo dobro druženje. Zajedno smo rasli, mislili, pisali… Možda se nismo uvijek slagali oko napisanog, ali te razlike su subjektivnog karaktera. Ipak, mi nismo ista osoba. I ne treba da budemo. Svijet klonova bi bio veoma uređen. Toliko uređen, da u njemu ne bi imalo smisla živjeti. A živjeti je ideal, zar ne? Živjeti, a ne životariti. Mislim da ćemo lako da se sporazumijemo oko pojma životariti, ali živjeti… To je već nešto veliko, neopisivo. Nešto što je drugačije u svačijem shvatanju. Ova knjiga nije samo svjedočanstvo o zbivanju u jednom tromjesečnom periodu. Ona je istovremeno i moj književni manifest.

      Pisao sam (a ti si čitao) o svemu. O knjigama, o pisanju, o piscu, sportu, politici… Nisam pisao o dvije stvari: muzici i ljubavi. O muzici nisam pisao. Jer je ne razumijem dovoljno (možda ni malo). Za mene su note svojevrsno kinesko pismo ili egipatski hijeroglifi. Divim se ljudima koji čitaju note. No, to ne znači da muziku ne osjećam. Znam šta mi se dopada. Moja teorija je da je svaka muzička kompozicija jedan jezik za sebe. Ako ga razumijemo, onda nam se dopada, tada muzika razgovara sa našom dušom.

      A šta da kažem o ljubavi? Reći ću ono što stoji nasuprot shvatanju većine čovječanstva. Ljubav je sebično osjećanje. Da, da. Neću to da elaboriram ovdje, ali ljubav jeste sebično osjećanje. Sav taj privid o plemenitosti tog osjećanja, o ushićenosti je samo iluzija izazvana određenim hemijskim reakcijama u mozgu. Jer nama ne treba da nekog volimo, nama treba da nas vole. Pretpostavljam, dragi čitaoče, da si sablažnjen ovakvim prikazom ljubavi. Mislio sam da si do sada već navikao na moje čudne izlive nekonvencionalnog razmišljanja. Možda se čudiš ovakvom mom stavu o ljubavi i pitaš se odkud to. Rekao sam da o tome neću pričati. I neću. Razlog zašto o tome neću da pričam nije nedostatak argumenata, već zato što smatram da je to jedna opširna tema, koja ne bi mogla da se završi definitivnim zaključkom. Takav jedan rad bi bio pod neprekidnim napadima koji ne bi koristili argumente, već sentimentalnost. Eto zašto nisam pisao o ljubavi.

      Pisao sam o politici. Istina, vrlo malo i iz neobičnog ugla. O toj temi bih mogao da pišem nadugačko i naširoko kada bih, o politici, pisao iz perspektive dnevno – političkog strančarenja. A takva politika u jednom društvu ima za cilj samo jedno – podjelu. Snaga građana leži u njihovom jedinstvu. Ne u jedinstvu pogleda na svijet, već u jedinstvu shvatanja o dobroj i lošoj vladavini. Kada građani to shvate, biće jedna moćna, nezaustavljiva sila. Kada građani budu shvatili da su oni gospodari svoje sudbine, tada će i političari biti građansko oruđe u ostvarivanju te sudbine.

      Eto, dragi čitaoče, družili smo se. Zajedno smo pisali, uzdisali, plakali, smijali se. A sada nas čekaju neki novi horizonti. Ti ćeš da čitaš neke druge knjige, ja ću da pišem neke druge knjige. Biću bog svog univerzuma. Biću bog pravde, ali i srdžbe i osvete, uništenja i iskušenja. Ali ću, takođe, biti bog milosti i saosjećajnosti. Moji likovi će da me proklinju i obožavaju u isto vrijeme. Ali koliko god svijetova i likova da bude stvoreno u tom univerzumu, on će biti prazan i hladan bez tebe, dragi čitaoče. Zato, prije nego što stavim posljednju tačku, dozvoli da ti se poklonim, dragi čitaoče.

      1Vinston Smit – glavni lik u romanu „1984“ od Džordža Orvela
      2Džordž Orvel „1984“

Gledanje 0 niti odgovora
  • Morate biti prijavljeni da biste odgovorili u ovoj temi.
Scroll Up