Kratka priča o ljubavi

Danas sam bio kod mojih roditelja na nbg. Preko njihove zgrade lete avioni, tu im je koridor sa aerodroma Nikola Tesla. Stajao sam na terasi i trudio se da ugledam tvoj avion. Neki su leteli, vrzmali se tamo-vamo visoko gore na nebu…

Nisam mogao da budem siguran koji je baš tvoj…al onda sam palcem i kažiprstom odabrao jedan i bio siguran da je baš taj…

Pažljivo sam ga uzeo između dva prsta, nežno, da ge ne povredim, a onda sam ga stavio u džep. Tako sam hteo da te zadržim samo za sebe…

Znam da je sebično, al znaš…od svih mnogih ljudskih priča, jedina prava je ona o ljubavi i vernosti…to je ono što čoveka čini ljudskim bićem.

Ja sam odabrao, svesno, da živim u toj dimenziji i za drugo me nije briga…To je ona suština o kojoj sve vreme mislim…Ne znam kako, zašto i odakle si se pojavila u mom životu, al nije ni važno. Hvala ti zbog toga. Pozdravljamo te Meda i ja…do novog susreta.

Zbogom.

Rakun

Šinobus je jednolično kloparao kroz opusteli vojvođanski pejzaž, dok je MIlena zamišljeno promatrala svoj odraz u prozoru vagona. U nju je zurilo lice pedesetogodišnjakinje, još uvek prilično dobrog izgleda. Gusta crna kosa uokviravala je bledo lice sa izraženim zelenim očima, već osenčenim od godina i životnog iskustva. Jedva nakarminisane pune usne odavale su senzualni karakter, a visoke jagodice na mršavom licu uokviravale sliku žene, zrele i sigurne u sebe. Međutim, Milenine misli su bile daleko, duboko uronjene u prošlost, koja joj je čvrsto zgrabila dušu, pričajući priču koja je njene oči ispunile tugom i suzama.

Telefon je zazvonio dva dana ranije, dok je ona čvrsto umotana u toplo ćebe, te prohladne zimske večeri, lagano ispijala čaj udubljena u svoju omiljenu knjigu. Ledena kiša je jednolično dobovala u prozorosko okno, rasterujući toplotu iz tamnih uglova njene male garsonjere. Poziv je dolazio sa fiksne linije koju već dugo nije koristila, i čudan nemir joj je obuzeo misli. Ko bi to mogao da bude u ovo doba? I još na telefonu za koji je već zaboravila kako zvoni? Dugo joj je trebalo da se iskobelja iz sofe i pronađe telefon ispod hrpe papira na radnom stolu.

A onda je prošlost stigla naglo, nahrupila kao oluja, stvarajući tornado u njenoj duši. Gabrijela se ponovo pojavila u njenom životu. Posle toliko godina. I sa sobom donela dah sećanja za koji je mislila da su se događala u nekom drugom životu. Sa onu strane zaboravjene duge, u kojoj kovčeg sa zlatom nikada nije nagrada.

Gabrijelu je prvi put srela u domu za siročad gde je tek počela da radi kao pedagog, socijalni radnik. Tek što je završila fakultet. I odmah je znala da je ta plava mršava devojčica od desetak godina, njeno dete. Ljubav je bila moćna, snažna, obostrana i na prvi pogled. “Hoćeš li me ti usvojiti”? – pitala je Gabrijela odmah. “Da mi budeš mama?”. “Hoću, zlato. Jednog dana. Kad porasteš”, odgovorila je Milena smeteno, istog časa uselivši u svoju dušu tugu koja je nije napustila ni trideset godina kasnije. Gabrijela je zurila u nju onim svojim ispranim plavim, zlostavljanim i napuštenim očima. Zadovoljno se osmehnula, pomalo setno, i jednostavno, kao da se podrazumeva rekla – “Znala sam”.

Ta mršava, sitna devojčica je ubrzo postala centar njenog života. Često ju je dovodila kod sebe kući, protiv svih domskih pravila, čitala knjige pred spavanje, kupovala haljinice i lutke. I Gabrijela je sve to zahvalno primala, ćutke, ponekad sa pokojom suzom, i čvrsto grlila Milenu, nemirna kada su bili dani godišnjih odmora ili putovanja, koja su ih povremeno razdvajala. Dečja duša i duša odrasle žene su se spojile u jednu, bezvremenu životnu priču i za MIlenu, koja nije mogla da ima sopstvenu decu, postala oslonac ljubavi i pokretač života.

Na dan kada je Gabrijela trebalo konačno da napusti Dom, sedele su na terasi u dvorištu i pile sok od borovnice, koje su obe volele. Ćutale su, svesne težine lanaca koji su se obavijali oko njihovih srca. “Majko”, reče Gabrijela i brzo dodade: “Znam da ne smem da te tako zovem, da ne čuju…”.I osmehnu se onako više za sebe, sa njenom prepoznatljivom setom u uglovima usana. “Ne mogu da idem”. Milena je posmatrala tu sada odraslu, stasitu i pametnu devojku dok joj se srce raspadalo u parčiće. Čvrsto ju je stegla za ruku i pomlovala po obrazu. “Sada si već odrasla Gabrijela. Odrasli moraju da nauče da žive sami”. Niz Gabrijelin obraz kliznu par suza. Gledala je u Milenu kao da je poslednji put u životu vidi. “Bićemo u kontaktu, zar ne? Zauvek?”, promucala je jedva čujno boreći se da zadrži hrabrost. Jedva uspevajući da ne zavrišti od bola i prigušenog plača, Milena se na silu osmehnu. “Naravno. I znaš šta: zauvek ću biti uz tebe. Budi sigurna”. Gabrijela duboko uzdahne i mali osmeh ozari njeno uplakano lice. “Stvarno? Obećaješ?”. Milena je čvrsto zagrli i privuče k sebi. “Ovako ćemo: ako ti ikada u životu bude teško, strašno teško i najteže, pozovi me i reci neku šifru, i ja ću odmah doći”. Duboko su se zagledale jedna u drugu. Plava i zelena boja sudbine stopile su se u jednu večnu boju. “Jel može – Rakun. Kao šifra”, nasmeja se Gabrijela. Obe su se sećale malog rakuna, plišane igračke koju je kao dete svuda nosila sa sobom. “Može. Rakun. Odlično. Tako ću znati da si to ti”. Posmtrala je Gabrijelu kako uspravna, vitka kao jela, napušta poslednji put dvorište Doma, noseći u ruci mali kofer, i ranac preko ramena. Nije se osvrnula. Milena ju je dugo pratila pogledom, čak i kada je više nije bilo, pokušavajući da nevešto ušije još jednu zakrpu na svom srcu.

Godine su prolazile i njihov kontakt je sve više bledeo. Poslednji put su se čule kada je Gabrijela završila učiteljski fakultet i otišla da kao nastavnica radi u jednom malom mestu u Banatu. Milena je menjla poslove i brakove, prijatelje i mesta stanovanja, večito noseći sa sobom onu zakrpu na srcu, koja je povremeno žuljala. Čula je da se Gabrijela udala za nekog nasilnika, kao da je opet doživljavala neku čudnu, zapisanu sudbinu njenih predaka, duboko utisnutu u genima univerzuma. Izgubile su svaki kontakt, odavno izmenjene adrese i nepostojeće brojeve telefona. Tama je prekrila njihovu plavozelenu dugu života. Sve do one ledene kišne noći pre dva dana.

Voz je usporavao, lagano ulazeći u stanicu malog banatskog gradića. Milena je čvrsto stegnula kaput oko sebe, silazeći na opusteli peron oronule železničke zgrade. Košava je probijala kroz debeli kaput, ledenim stiskom drobeći njeno srca sa štepovima. Prošavši kroz zgradu izašla je na ulicu i ugledala taksi vozilo. “Na groblje”, kratko je rekla vozaču.

Ispred kapale bilo je svega desetak ljudi. Znatiželjno su krišom zagledali visoku uspravnu ženu, zelenih očiju, u grombi kaputu. Vladala je čudna tišina. Nije bilo ni jecaja, ni žamora, ni pesme sveštenika. Milena je lagano prišla jednostavnom kovčegu od hrastovine, ispred koga je stajao krst sa imenom i prezimenom, godinom rođenja. I jedan mali sasušeni venac. Pored kovčega stajala je pogrbljena starica. Brišući suzne oči vlažnom marmicom, zagleda se u Milenu. “Eh, naša Gabrijela…”prozbori uz dubok uzdah. “Ubi je na kraju, onaj nasilnik. Greota. A bila je tako dobra, poštena. Umrla je sama, u bolnici, znate”. Zastade za trenutak, a onda znatiželjno upita: “Vi ste je poznavali?”. Milena spusti upaljenu sveću pored kovčega. Okrete se i bledog lica iskrivljeog od zatomnjenog bola, zagleda se u staricu. “Ja sam joj bila majka”.

Telefon je dugo zvonio dok Milena na kraju nije zgrabila slušalicu. Drhtavim prstima prislonila je zvučnik na uho predosećajući nesreću. “Halo?”. Iz slušalice se čulo tiho zujanje i nekakav čudan zvuk teškog disanja. “Halo, ko je to?”. Knedla u njenom grlu je postajala sve veća, preteći da je uguši”. Iznenada, jedva čujno, uspela je da sa druge strane razazna tugom prigušeni glas: “Rakun”.

Napolju je počeo da pada prvi sneg.

Telefon

Jednom sam otišao na književno veče u jednoj od najvećih mentalnih ustanova. Da se čita poezija. Sedeli smo zajedno mi kao normalni i oni koji to kao nisu. Stanari tužne kuće. Bio je čak i jedan poznati pesnik. Kao gost. Svi su u njega gledali, dok se on onako dobrostivo smeškao. Trebalo je da čitaju pesnici i ovi drugi pesnici (stanari kuće) svoju poeziju. Nisam znao šta da očekujem. A onda sam doživeo prosvetjenje koje neću zaboraviti dok sam živ. I koje je tek sad vidim toliko uticalo na moj život. I pisanje.

Posle onog čuvenog velikog pesnika, i još nekoliko manjih, na scenu je izašla Ona. Na obrazima je imala jarko crvenilo. Na kapcima tešku zelenu šminku. I lepo se obukla na šljokice. Bila je uzbuđena. Svi smo bili uzbuđeni. A onda je pročitala jednu svoju pesmu. Pa još jednu. I još jednu. U sali je nastao muk. Doktori su se nervozno meškoljili, kao da su očekivali da će nešto strašno da se desi. Ne znam šta su očekivali, valjda da ćemo svi postati ludi. A onda se salom prolomio aplauz. Topao od srca. Pesme su bile sjajne. Produkt jedne neverovatne realnosti. I pogleda na svet sasvim drugačijeg od ovih normalnih pesnika, koji su bili dosadni i bavili se rimom umesto pesmom.Njene su bile čiste, prave, direktno iz srca. Kapi ljubavi u obliku reči. Neverovatno. Postideo sam se što sam normalan. I shvatio razliku stvaranja. Tada. U toj tužnoj kući.

Sutradan sam ponovo došao ali ovaj put na odelenje. Čekao sam mog druga psihijatra da nešto popričamo. Njemu se tamo nešto odužilo tako da sam samo sedeo i gledao. Neverovatne životne drame, koje nijedan pisac ne može da osmisli. I tako sam sedeo i buljio u njih. Tamo je bio jedan telefon na pultu kod glavne sestre. Sedeo sam tamo iza stola i gledao. Mogli ste da napišete knjigu o dramama koje su se odigravale na tom telefonu. Dubine ljudske tragedije i visine komedije, sve se odigralo na telefonu.

Prvo je došao stariji čovek koji je imao Alchajmera. Verovatno da je mogao je dobro da funkcioniše u poznatoj kući. Ali dovedete ga na čudno mesto i katastrofa se zadesi. Gledao sam ga kako prilazi telefonu, skida slušalicu sa telefona, a zatim se zbunio i uspaničio. Nije mogao da smisli šta dalje. To je život umro ispred mene. Niko nije mogao ništa da uradi. Nije bilo nade. Za malo vremena više neće prepoznavati svoju decu. Pitanje je samo koliko dugo. Razmišljao sam o tome kako to mora biti, gledati kako voljena osoba postaje sve gore i gore. Demencija. O demenciji sam samo slušao i čitao knjige. Ali na odeljenju je to bila stvarna osoba, stvarni život, radosti, tuge, nade i ostvarenja. Svi umiru. Svi se pripremaju da budu zaboravljeni. Ne od drugih, već od samog sebe. Nadamo se da ćemo živeti u tuđim sećanjima. Nadam se tome. To je jedan od razloga zašto pišem. Zbog toga, delom imamo i decu. Zašto imamo nadgrobne spomenike. Istoriju. Paralelnu istoriju. Mrtve koji žive u našim srcima, umovima, u našem sećanju. Ne samo u knjigama, već u živoj sadašnjosti. Sa demencijom ni ne živiš u sopstvenom sećanju. Umreš pre nego što umreš. To je najstrašnija moguća anonimnost. Ni sami ne znate. Nema je više. Niko tamo ne zna. Video sam to ispred tog telefona.

Onda je na telefon došla sredovečna majka i domaćica, očigledno negde iz unutrašnjosti. Bila je depresivno hipohondrična. Kontrolisala je svoju porodicu kroz bolesnu ulogu. Svi i sve se vrtelo oko nje – bolovi, mučnina i glavobolja. Imala je čudan osećaj da se nešto živo kreće u njoj, oko grudi, poput vetra, hladnoće oko njenog srca, nečega što se kreće u njenim venama, velikog umora i jake glavobolje. “Takva glavobolja, doktore.” Ne biste mogli da je mrzite. Ali sigurno je ne biste mogli ni da je volite. Za svaki problem, za svaku potrebu, fizički simptom. Nije mogla da radi ili kuva, sigurno ne može da vodi ljubav. Uvek previše umorna, nervozna i bolesna. A lekari su isprobali gomilu lekova. Ništa nije funkcionisalo. Bilo je nuspojava. Ili je zaboravila da uzeme tablete. Ili su ih izbacili. Sa njom nije bilo ništa loše, osim što s njom nije bilo sve u redu. Uglavnom, činilo se da je porodici bila potrebna pauza od nekoliko nedelja. Nisu znali šta da rade sa njom. Postali su opsednuti njenom dijagnozom i lekovima. Ništa se nije promenilo. Zatim je otišla kući. Gledao sam je kako razgovara telefonom, posežući za svojom odsutnom porodicom i priča im priču o fizičkoj bedi. Zamišljam tanki snop zloćudne energije koji putuje telefonskom linijom, u njen dom, kroz slušalicu, u mozak nekog od bližnjih, uspostavljajući parazitsku vezu. Možda je bila vanzemaljac. Mislim da su naučno-fantastični filmovi alegorija.

Zatim se telefona dočepala devojka u kasnim dvadesetim. Ona je bipolarna, kaže sestra dok nezainteresovano prelistava modni časopis. Fina, graciozna, plava, providna, videle su se vene na njenim koščatim rukama. Delovala je vrlo prefinjeno, vrlo otmeno. Gotovo aritoskratski. Onada je počela velika drama. Pozivi roditeljima. Momku sa kojim je u vezi. Ekstravagantne reakcije, vikanje, treskanje telefona. Ponovo poziv ovaj put molećiv, sa dosta jecaja i suza. Manipulacija za posetu ili obrok u Meku koji treba da bude donesen, ili za voljenu osobu koja će reći lekaru da je otpusti. Ponovo se veza prekida.

Čudna situacija. Osećam se kao u nekom teatru apsurda, u kome se ređaju beskrajni monolozi, jer su oni drugi negde tamo. Spaja ih samo ta sprava, samo taj telefon iz koga ne čujem one sa druge strane. Sa druge strane života, u ovom slučaju. Ostali ljudi bili su rekviziti lične melodrame, a ne prava ljudska bića. Telefon je bio još jedan pomoćnik. Kao i medicinske sestre. I doktor. Sve rekviziti u pozorištu apsurda. Nisam mogao da vidim obrazac. Puno pozorišta, ali nema zavere. Nema prave teme. Nema svrhe ili pravca.

Prilazili su i teži slučajevi psihoze i slično. Oni su posebna kaegorija. Teško psihotični ljudi ponekad bi stajali pred telefonom i samo zurili u njega. Imali su sumornu, maglovitu ideju o postojanju tamo nekog stvarnog sveta, nekoga koga bi možda mogli da pozovu. Ali nisu mogli da se povežu. Ne možeš da se povežeš telefonom ili u životu ni sa sobom, ni sa drugima, ni sa sopstvenim mislima. Shvatio sam zašto me podsećaju na mnoge sa one strane zidova. Osoba više nije tu. Oni šetaju, razgovaraju, jedu i uzimaju lekove. Naša kultura ih je puna. Prazninu možete videti na telefonima. Nema fokusa. Nema pravca. Nema motivacije. Nema ni patnje. Samo beskrajna mehanička funkcija, probijanje dana, obavljanje rutina ili haotični nedostatak rutine. Lekovi nisu značili ništa. Nije bilo nikoga da uzme lekove. Oni se nikada ne vrate. Ne kao pre. A ipak, tamo je još uvek bila osoba. Intenzivna, duboka, povučena patnja. Ne biste mogli doći do nje, dodirnuti je ili razgovarate s tim duhom, ali bio je tu negde. Čovek usamljen u gomili sličnih.

Onda je dođao jedan manični pacijent. Divlje euforičan, uzvišen, urnebesan, ekspanzivan. Zrači sjajnom energijom. Pun gestova, života i bujnosti. Oni mnogo vole telefon, kaže sestra. Maničari su bili izuzetni srećni što mogu da telefoniraju. Sa velikom radošću bi objasnili onome ko je slušao kako se sjajno osećaju. Nikad nije bilo bolje. Jednostavno su voleli da telefoniraju. Šta može biti bolje i jednoj mentalnoj ustanovi nego razgovarati telefonom! Kakav život! Kakav dan! Jedan manijačni pacijent objasnio je mom prijatelju doktoru da može da prolazi kroz zidove. Svoju energiju dobio je direktno iz gradske elektroenergetske mreže. Imao je četrdesetih godina i još je živeo sa majkom. Bila je krhka, ljubazna i draga. Znala je da je to manija. I pristao je da dođe u bolnicu iako nije bilo ničeg lošeg i osećao se dobro. On je znao. Ne mogu da kažem. Ali je znao.

Drugi bi samo stajali uz telefon, sa slušalicom u ruci i zurili u brojčanik. Lica mokrih od suza, izgubljeni i usamljeni, posežući za svetom koji se nije vraćao. Nisu napravili predstavu. Nisu bili na pozornici. Bili su samo mali i usamljeni i izgubljeni, tužni i beznadežni.

***

Izašao sam napolje u ono što zovemo normalan svet. Pravu realnost. Paralelni svet. Zapalio sam cigaretu i gledao kako šibica dogoreva do kraja. Oprljila mi prste. Nisam primetio. Upravo sam zavirio u dubinu svetova u beskrajnom svemiru ljudskih duša. Ko sam ja? Ko si ti?

5 saveta za kratku priču

Kada je u pitanju drama i intenzitet, ostaju li vaše kratke priče… kratke? Da li čitaoci reaguju sa „hm-hm“ umesto na „oh Bože!“? Dobra vest je da je lako dati kratkim pričama uzbuđenje – ako znate trikove.

Kako da pišete dramatične i uzbudljive kratke priče

Ostavite nešto mašti. Hoćete da izludite vaše čitaoce? Dražite ih govoreći da znate tajnu, ali im nećete reći. U pričama i u stvarnom životu, često se nešto namerno ne kaže da se ljudi zaintrigiraju. Ali nemojte preterivati: previše odugovlačenja, i vaš apriča će postati pre smetnja umesto iskušenje.

Recite više sa manje. Kratke priče koje se vuku sa opširnim rečenicama i preteranim opisom obično loše zvuče. Uređivanjem (skraćivanjem) svojih kratkih priča sve do osnovnih detalja, stvorićete veći osećaj drame.

Neka čitaoci rade za vas. Nemojte previše lako darovati publici najsočnije elemente vaše kratke priče: naučite čitaoce da malo rade kako bi sastavili delove i videli veliku sliku. Nagoveštaji o padovima koji aludiraju na sporednu priču, te predstojeće završetke, kao i pojačavanje karakterizacije likova su dobre tehnike. Upotreba insinuacija može omogućiti snažno pričanje priča i dodatnu maštu čitaoca.

Počnite blizu kraja. Ako je kraj vaše kratke priče trenutak najveće drame i napetosti, počnite što je moguće bliže tom centru gravitacije – onda neka vas ostatak vaše priče neizbežno povuče unutra. Napravićete priču ispunjenu intenzitetom i naizgled nezaustavljivim procesom događaja.

Ne zaboravite na sudbinu. Kada likovi rade sa osećajem za sudbinu – ili kada se osvrnu i osete da su došli do svoje sadašnje sudbinske teškoće – priča će imati više urođene gravitacije i važnosti (zvana drama). Da li vaši likovi iskušavaju sudbinu?

Napišite kratku priču u jednom velikom potisku

Možda ćete poželeti da odvojite malo vremena kada napišete kratku priču, zagledate se u svemir, ustajete i kasnije se vraćate na posao, itd. Ili dajte sebi vremensko ograničenje i pokušajte da pišete koliko god možete što brže možete. Ovaj pristup može dati vašoj priči iskru drame i puno napretka.

Zapamtite: vaš prvi nacrt ne mora da bude lep. Pustite da se vatra koja vas prisiljava da pišete razgori što brže i jače kada prvi put sednete da sastavite svoju priču. Nakon toga možete (i najverovatnije ćete) uzeti sporiji i detaljniji pristup dok vršite revizije. I onda se vaša priča pojavi u svoj svojoj lepoti!

Svršetak

Moja cura ima male grudi i bradavice veličine trešnje. Kada svršava dere se kao divlja mačka i stenje kao da će da umre. Mislim, to je u redu, kada su zatvorena vrata sobe i terase. Meni je u suštini svejedno, mada bih ponekad voleo da vikne nešto drugo, bilo šta. “Ljubavi”. “Pocepaj me svinjo”. “Prestani ne mogu više”. Čak i ono otrcano “Nemoj da staneš, ne sad” bi bilo dovoljno. Hoću da kažem da bi bilo lepo povremeno da se čuje nešto drugo, primereno situaciji – neki osećaj koji ima više veze sa onim što se događa. A to kako svršava, to je tek posebna priča. Nikada u životu nisam video ništa slično. Baca se na sve strane, celo telo joj je u pokretu. Kao da gledaš nekog koga trese struja. Proždiru je valovi grčeva, protiv njene volje, duboko iznutra. Valjaju se preko stomaka i grudi sve do vrata i golicaju tabane. Kao da cela njena anatomija hoće da kaže hvala, a ne zna kako.
Osim toga, ta moja cura pravi fantastične kolače. Ima zlatne ruke. I bistra je kao planinski potok. Možda je malo neobično što joj ne pominjem ime, a pričam o njoj. Ali nije. Da me probudite usred noći, njeno ime bi mi prvo palo na um. Te njene crne oči i pogled “šta sam ti rekla” kad hoće nešto važno da mi kaže, ili podeli sa mnom nešto što ju je zaista ganulo. Ili kad pametuje i priča o knjigama iz psihologije koje je čitala i uvek pronašla sebe u njima. I kad smo već kod toga, više nisam siguran da će ta cela priča dobro da se svrši. Kada se nađeš u takvim knjigama, onda je to zajebana stvar.
Problem sa tom mojom fantastičnom curom je što je uvek sama. U glavi. I što voli da se jebe i sa drugima. Jednom mi je predložila da probamo u trojku sa još jednim muškarcem. Tad sam znao da joj nisam dovoljan. A nisam hteo ni da delim. Mislim, jednom kad je iznad mene i počne njena vriska, nisam bio siguran kome je namenjena – meni ili onom trećem.
Rezultat toga je da mi kaže da joj se svarno sviđam, ali da je više ne privlačim i to je rastužuje, iskreno. Jer, zaista bi htela da je privlači neko kao ja. Neko pametan, neko nežan, neko ko je zaista voli. Neko ko ume da priča tako zanimljive priče.
I našla je nekog novog. Zbog te glavate samoće. Taj je oženjen i u vezi je sa njim već godinu dana. To mi je skoro rekla onako, kao usput, iako sam sumnjao već duže vreme. Onda kad smo prestali da spavamo i živeli skoro pa kao brat i sestra. Ali on joj je privlačan. To je surovo. Surovo prema meni i surovo prema njoj. Život bi bio mnogo jednostavniji da je ja privlačim. Jedan deo nje je toliko hteo da stvari između nas funkconišu, onako kao na početku, ali se nešto između nas jednostavno nije poklapalo. To da njen um to tako silno želi, ali telo jednostavno odbija da sarađuje.
Mnoge je stvari rastuže. Sa mnom može da sedi satima, i da razgovara o svemu. Može da spava u istom krevetu sa mnom (čak i kad hrčem), može da me vidi bez odeće, da bude gola preda mnom. Ne mora ni da se redovno depilira i može da ide u trenerci po kući. Ne smeta joj čak nikada se samozadovoljavam pored nje u krevetu. Kaže da je to pomalo rastužuje, ali i da joj laska da je od svih devojaka na svetu baš ona ta o kojoj tada razmišljam.
Oduvek je imala taj problem sa pravim muškarcima koji su joj se dopadali.Jer kad god bi nekog upoznala i dopustila mu da joj se prilbiži, taj bi posle nekog vremena ubrzo nestao bez traga i glasa. Kao da su u zemlju propadali. Nije znala zašto i da li njoj nešto fali. Ali su svi bili seksi, barem za nju. I ovaj novi ljubavnik je seksi. Dlakav je i niži od mene, malo sirov, a ona to voli. I ne traži od njega da pričaju. Ali kad ju je poslednji put sreo na ulici, bio je sa ženom i gledao je kroz nju kao da je ne vidi. Ona mu se osmehnula samo malo, značajano, krajičkom usana. Ali je on okrenuo glavu. Naravno, jer je žena stajala pored njega. Nju je to jako rastužilo i posle je gorko plakala u jednoj poslastičarnici u centru.
Problem sa mojom devojkom je ipak u tome što je i kada je bliska sa mnom, uvek sama. Tako je provela i detinjstvo. Sama. Nije imala nikoga ko bi je razumeo i tešio. Kaže da je samo sa još dvojicom muškaraca u životu bila tako bliska kao sa mnom. Bili su joj kao braća. Ponekad, kada je sama kod kuće, oseća da je gledamo. Mene i tu dvojicu. Kada se to dogodi, na početku se malo uplaši, ali je istovremeno i usrećuje. Jer zna da ipak nije potpuno sama.

Jeftina tuga za jedan burbon i jedan viski.

Stigli smo rano, još dok su poslednji autobusi puštali roktave uzdahe smrdljivim gradskim ulicama. Nisi htela da palimo svetlo da ne bih video tvoje izgrebane cipele sa slomljenom štiklom i jeftinu tesnu haljinu kupljenu kod kineza. Rekla si da ne palimo svetlo. Ćutao sam i pogledom lovio tvoje lice. Izvadila si bocu iz svoje torbe i ispili smo je; prvo si pila ti, a onda ja. Kada se boca ispraznila, sišao sam do kioska i kupio drugu, veliku bocu. Ćitavu noć smo plakali i pili, i pijan sam mogao da kažem sve što mi leži na hladnom srcu, sve te blistave reči, sve te nenapisane priče, lucidna poređenja, zato što si plakala za drugim i nisi čula ni reč od onog što sam rekao.

Ali, bio sam prilično dobar te noći, jer sam bio ljut. I govorio sam svojoj pravoj ljubavi, a to nisi bila ti, nije bila ni ona mala dve ulice ispod, sa pegavim kerom bez jedne noge. Osećajući tvoju znojavu težinu na sebi rekao sam ti: rastvori svoje duge prste i vrati mi moju umornu dušu. Poljubi me svojim usnama jer žudim za hlebom šumadijskih brda. Udahni grozničavim nozdrvama miris izgubljenih gradova i pusti da umrem ovde, s rukom na nežnom obrisu tvog grla, tako sličnom belini neke poluzaboravljene rečne obale. Uzmi čežnju tih nemirnih očiju i nahrani njime usamljene laste što kruže jesenjim poljima. Jer tvoje ime je sveto kao ime neke hrabre princeze što je umrla sa osmehom zbog ljubavi koja nikad nije uzvraćena. Držao sam te u naručju i spavao, smiren usred tvojih jecaja, a ipak ozlojeđen kad su vrele suze iz tvojih očiju kanule na moje usne i kad sam osetio njihov slani ukus. Bio sam pijan te noći, ženo, pijan od jeftinog burbona, a ti si bila pijana od viskija i tuge. I dobro je što je bila noć, jer ne bismo znali da se jedan dan okončao, a drugi započeo.

Kad smo se probudili bilo je jutro i bilo nam je muka, i tvoja otečena usna bila je groteksnija nego ikad, a tvoje crno oko bilo je sada zeleno. Ustala si, oteturala se do kupatila i umila se. Čuo sam kako stenješ. Posmatrao sam te kako se oblačiš. Osetio sam poljubac na mom čelu dok si me pozdravljala i od toga mi je isto pripala muka. Onda si izašla i čuo sam te kako se lomataš stepenicama, štikle su neravnomerno lupale pod tvojim nesigurnim stopalima. I znao sam da je kraj. Jer svemu uvek dođe kraj. Čak i hladnom zakrpljenom srcu punom štepova, koje je umelo jednom ludo da kuca.

Devica Marija iz lokalnog kafića

Pre neko veče sedeo sam u nekom kafiću, sticajem okolnosti u ženskom društvu samohranih majki i raspuštenica, od kojih su neke bile moje prijateljice (a neke nisu). S ozbirom da sam i sam raspušten, nekako sam se uklapao u to društvo, pa su me trpele. Sve su uglavnom bile sa manjim ili većim potomstvom, decom koja su nedostajuće očeve doživljavala kao neku tajanstvenu fantaziju, mitsko biće koje godinama neotkriveno živi u njihovoj kući i koje će se jednog dana (možda) pojaviti nekakvom čarolijom, pa da budu kao druga deca i nauče reč “tata”.

Sve su bile doterane, poželjne, hrabre, i odlučne ali i nesretne zbog svoje sudbine zbog koje nisu mogle da krive rat ili neku drugu katastrofu što su ostale same. Razgovor je otkrivao tugu ispod blještave fasade; neke su bile ucveljene; neke su želele muža i oca svom detetu; neke su mrzele svoju decu (i toga je bilo); neke su se osećale samo i napušteno (mnoge od njih). Pokušavao sam povremeno da ih bodrim nemuštim rečima kako su imale sreću da i se to dogodilo, kako ništa nije tako crno, kako su one dobre žene, kako sada mogu da žive onako kako žele, i slične gluposti.

U jednom trenutku tuge i nemoći, odlučim da izađem iz sopstvenog tela i sednem za susedni sto. I odjednom se pred mojim očima pojavi biblijska scena: Mlada žena sa detetom u krilu, i čitavim životom pred njima – njiho dvoje sami, bez ikakvih obaveza. Skoro kao devičansko rođenje. Moderna Devica Marija, sa Luj Viton torbicom i Kiko kolicima. Preplavi me neka grdna tuga. I u glavi mi zvoni rečenica koje s često to veče izgovarale – “ko je kriv”, jer kad ih pitam kakav je bio otac i muž, većina kaže propalica, svinja, lažljivac, neradnik, kukavica, jebivetar…I bolje da je mrtav nego živ (rat i stradanje muškaraca je uvek bolja uteha nego karakterni razvod).

I onda pomislim: najveći dobitak u životu je kad shvatiš da je Univerzum potpuno ravnodušan prema tvojoj sudbini. Tamo nema nkakve pravde, krivde, prava na ovo ili ono…To su pojmovi izmislili kako bi prevazišli sopstvenu egocentričnost i pokušali da prežive u ovom surovom svetu. To počne kada kao dvogodišnjak počneš da postavljaš ona čuvena Zašto pitanja i nastavi se do kraja života (za neke ljude). Ostali se ne smaraju ovim pitanjima, već se bave preuređenjime sopsotvenih kaveza, uz pažljivo izbegavanje da drmaju tuđe. Samo uz ljubav možeš da pobediš život.

Vratim se u sebe da dovršim espreso. Vidim kako me gledaju onim krupnim očima punim tuge i neke moćne ljubavi dok rukama svijaju svoju decu i popravljaju nabore na haljini ili bluzi. Osetim se krivim iako nisam kriv nizašta. Insistiraju da one plate.

Te večeri vratim se u svoj brlog gde me dočeka još jedno muško mitsko biće sa belim krznom. I čaša sa ćilibarom  na stolu. Uključim mašinu, ali te večeri ekran ostane prazan. Život uvek ume da piše bolje od mene.

Ah, ta ljubav

 

Imam jednog prjatelja, Mihajla, koji sebe smatra piscem a naročito pesnikom, i koji pati od adolescentske bolesti zaljubljivanja u hroničnom stanju. On je jedan od onih ljudi čiste duše, koju može da iskoristi čak i neki svetac. Pri tom, da stvar bude još gore, ima oblik kegle, kao da je majka priroda htela da se našali sa njim dodelivši mu izgled naivka.

Živeo je sa majkom u susednoj zgradi i radio kao raznosač porudžbina u nekoj piceriji, mada je najveći do svog rada posvećivao sastavljanju pesama visokog lirskog poleta posvećnih jednoj Zozi, u kojoj je video neodoljivo ukrštanje dame sa kamelijama i zle kraljice Snežane, ali sa malo više erotike. Jednom prilikom, uspeo je da ugrabi priliku i susretne Zozu sa samim sobom, u haustoru zgrade u kojoj živi, gde je njegova nesuđena heroina došla da obiđe bolesnu tetku. Tom prilikom, drhtavog glasa i gledajući nekud pored nje, izjavio joj je svoju večnu ljubav, svoju spremnost da izrode petoro dece, uz božje posredovanje (on je odani vernik), i obećao da će njegovo telo, njegova duša i sav ostali pribor uvek biti njeni, sve u zamnu za jedan poljubac.

Nije mi poznato šta mu je Zoza tačno rekla, ali to očigledno nije bilo povoljno za njegovu sudbinu. Tako smo završili u kafani na železničkoj stanici, uz više tura burbona, gde sam ga odveo da popričamo o ovom usudu neuzvraćene ljubavi. Uhvatio sam sebe da meljem bez kraja i konca, dok iz mene teku misli dubine šoljice za kafu, koje obično seremo po internetu u obliku jeftine životne filozofije ,zamućene dejstvom ćilibarske tečnosti, adrenalina, gorkog ukusa izgubljenih iluzija i mirisa staničnog vecea iza susednih vrata.

Rekao sam Mihajlu da treba da bude muško, žene su takve, neuhvatljive, da je sudbina kurva i da, pored svog hobija da zaskače nevine ljude s leđa i, ako je moguće spuštenih pantalona, voli da trpa ljude u pogrešne vozove. U pogrešnom vozu sve su stanice pogrešne, a Zoza je bila tvoj pogrešni voz sa koga treba da se siđe. Razumeš?

Pogledam svog neutešnog prijatelja i vidim da je zaspao glave položene na sto, uz hrkanje blaženog teleta, dok mu se sline iz uglova usana cede na kockasti čaršav.

Jebi ga. Život je takav. Metalno olovno jutro počeo je da prosipa svojeprve zrake po peronima i vozovima koji su bljuvali ljude na perone, dok su se koferi poput teške sudbe vukli i kotrljali za njima. Posmatrao sam ih neko vreme poput nekog brzinskog biografa, njihove pokret i odeću, razmišljajući i pogađajući njihove sudbine. Kad ti sudbina deli karte, ne valja da blefiraš. Uvek te zajebe na kraju. Kao i u ljubavi.

Kaput

 

Polovni ljudi u polovnim vremenima. Počelo je sa polovnim automobilima. Pa polovnim ratovima. Za njima su došli i polovni ljudi. I pisci su postali polovni. Najamno roblje mastila i reči.Prodavci besmislica zaogrnutih u visokoparnu umetnost. Narkomani iluzija na društvenim mrežama. Vašar taštine, polupismenih arbajtera koji umesto lekova za mozak konzumiraju iluzije. Tako je počelo… I na kraju se završilo sa mojim kaputom. Naravno, polovnim.

Kao nov je, kaže mi blajhana prodavčica. I dobro vam stoji. Gledam sebe u ogledalu. Neki polovni čovek zuri u mene odande.Liči na mene, samo kao da je malo drugačiji. Uozbiljio se. Vrti se, zagleda, isprobava onaj kaput. Dobar je, skoro potaman, malo duži rukavi…Jel imate i kompas, da ide uz kaput, pitam. Plavuša sa veštačkom inteligencijom, malim sisama i velikim podočnjacima na polovnom licu, postaje ljuta. Jel kupujete ili ne, pita nervozno, drugim okom motreći na ostale isto tako polovne mušterije. Koje su valjda sklone krađi polovnih stvari u radnji s polovnom garderobom. Život bez smisla i moralnog kompasa nije dostojan čoveka, kažem onom u ogledalu koji je, čini mi se, zadovoljan kaputom. Okreće mi guzicu da vidi da li mu dobro stoji i odpozadi. Vidim, ignoriše me, sviđa mu se, srećan zbog prilike dobre i jetine kupovine. Sigurno misli, kad ga jednom kupi, da će biti kao nov u ovom polovnom svetu. U svakom slučaju nov za njega. Glup je, pomislim i dođe mi da ga pljunem, tako samozadovljnog i tupavog.

Hej, kažem malo glasnije. Njih nekoliko u radnji okrenu glave, motre me ispod oka. Ličim na ludaka. Pričam sa ogledalom. Imam hekler u rukavu. Tišina u radnji može da se sečena kocke. I onaj iz ogledala zastane za trenutak i zapilji se u mene, izgleda kao da mu je neprijatno. Kad si polovan, onda prestaneš da živiš i počneš samo da postojiš, lanem mu pravo u lice, trijumfalno se cerim. Kad si već pola čoveka, onda ti je i taj kaput po meri, izazivam i namignem prodavčici da i ona potvrdi moju duboku misao. Ignoriše me i smeška se liku u ogledalu, koji je već zakopčao svu dugmad i maše rukama da proveri da li ga negde steže.

Kao krojen za vas, kaže polovnjača i dodaje mu 20% sniženja na cenu. Polovno i to sa popustom. Zemljo, otvori se.
Ogledalko je neodlučan, trepće, pokušava sebe da zamisli u polovnom kaputu, na nekoj polovnoj književnoj promociji nekog osrednje polovičnog pisca. Ili stihoklepca, što vole sebe da nazivaju pesnicima. Čudo jedno, kako svi svoje polovne živote vole da objavljuju kroz s mukom ceđene kapi polovne poetike…Jedino mora da smisli kako da ostane u kaputu, kad je tako lepog štofa, ili možda…

…Rukave možete da skratite kaže prodavčica, žurna da zaključi ovu mučnu polovičnu kupovinu i da se vrati svom polovnom životu. Onaj iz ogledala zadovoljno uzdahne, baci poslednji pogled na sebe, podigne kragnu zamišljajući vetar i sneg i sopstvenu veličinu u književnoj izmaglici, koja onako polovna, nije ni prava magla.Kupujem, kaže, srećno što se dočepao dobre polovne robe koji će predstavljati pravi dodatak za njegovu polovnu ličnost.

Uđem u kabinu, spakujem moj polovan kao nov kaput i odem na kasu. Dobio sam i pravi umesto polovni popust.Napolju je počeo da duva vetar. Kupio sam kaput na vreme. Zima će biti duga i hladna. To sam negde već čuo, ali ne mogu da se setim…gde. Nije ni važno.

Sigurno će i zima, nadam se, biti…polovna.

Književni agent

 

 

Pre neki dan nešto počne da zvoni. Taman sam utonuo u drugu čašu ćilibara sa kockom leda i počeo nešto da škrabam u pokušaju da se iz toga izrodi neki tekst. Dva minuta da shvatim da zvoni izgleda telefon. Još pola minuta da ga nađem. Još deset sekundi da pogodim ono zeleno sa slušalicom.

Da? graknem, besan jer se led prebrzo topi u burbonu. Dobro veče kaže fin muški bas sa one strane. Jeste vi taj i taj? A ko ste vi? Ja sam (nerazumljivo jer mi je spao telefon sa uveta)…agent. Kakav bre agent, mucam sad već unezvereno i merkam gde su mi pas, dokumenta i ključevi od kola, spreman za brzo nauštanje situacije.

Srce lupa ko ludo.  Zamišljam specijalce kako uleću kroz prozor, bljeskanje šok bombe, razvaljivanje ulaznih vrata, bacanje mene na pod, vezivanje lisicama, okupljen komšiluk, moja uplakana deca koja ne mogu da dođu na dodeljen vikend kod tate, naslovne u sutrašnjim novinama u rubrici hronika…

Opet onaj fin bas me vrati strpljivo u stvarnost. Književni agent, kaže on. Jel?, pitam ja sad već još više uplašen, jer mislim da u pantalonama krije rep, u cipelama kopita, a pod kapom rogove. Došao bih po tekst, kaže ljubazno. Tekst, promucam, očajnički pokušaj da smirim drhtanje glasa. Nemam nikakav tekst. Vaš rukopis, opet on fino,blagoglagoljivo, ko da razgovara sa imbecilom. Nemam nikakav rukopis. Imate, opet on uporno. Mi to znamo.

Nešto se slomi u meni. Prsne opna u mozgu. Curi život iz mene dok mi prsti ne mrdaju da začepe rupe. Ko to mi, kažem, a cvilim. Književni agent, ispali bas najdubljim mogućim tonom. Shvatim, i pomislim da je kucno moj čas. Pa nisam ni pisac, mislim grozničavo.

Cvokoću mi zubi. Mora da je to samo zlo u obliku ..agenta. To je onaj što piscima krade dušu. Sodoma i Gomora. To je onaj koji je sam nesposoban da išta napiše, ali za koga pišu drugi. On traga za rukopisima, malo ih koriguje da bi ostavio utisak da je koristan, pokazuje ih izdavačima, i naplaćuje procenat od autorskih prava. Služi i kao književni gonič, naročito ako je neka tema u trendu. Bedak. Gađenje i prezir mi začepe grlo. Odzvoni malo duža tišina, čuje se samo šuštanje mobilne veze.

Imam tekst, kažem. Dođite sutra.

I spustim slušalicu.