(Zanatski trikovi iz radionice kreativnog pisanja)
Jedna od najčešćih grešaka sa kojima se pisci u prozi (isto važi i za scenario ili dramski tekst) najčešće suoče jeste pisanje dijaloga. Na nesreću, bez obzira da li voliš da pišeš dijalog ili ne, on je obično neizbežni sastavni deo proznog pisanja. Osim ako želiš da padneš u monološku osamu lika zatvorenog u sopstveni svet u kome niko drugi ne postoji osim – tebe. Ali ni to nije loše. Barem tebi.
Dijalog im mnogo uloga u priči.
- otkriva likove
- unapređuje radnju
- čini da likovi izgledaju stvarno
- dodaju smisao akciji koja se odvija
Osim toga dijalog je brz i lak za čitanje.
Dijalog jednom tekstu, bez obzir šta mislili o tome, dodaje belinu i prostor za disanje, naročito ako si pisac popularnih romana, Stiven King u pokušaju, a Dostojevskog smatraš krajnje dosadnim. Kako to? Pogledaj tvoju publiku kad dođu u knjižaru: mnogi često listaju knjige po policama i nesvesno gledaju koliko tu ima dijaloga jer je on – LAK ZA ČITANJE. Toliko o ovome.
Na nesreću, i pored svih ovih osobina, dijalog je i tehnika pisanja gde najčešće stvari mogu da krenu naopako. Naročito kod početnika, mada ni oni iskusniji nisu imuni na ovu problematiku. Dakle u čemu je stvar?
- Suviše formalno. Čak i ako je tvoj lik vrlo obrazovan i verbalno elokventan, pravi likovi iz života (pa makar bili doktori nauka) nikad ne govore kao iz udžbenika. Na primer:
Ne znam, nje moj fazon, jebi ga…
Otišo da vidim ima l šta novo…
Nebi da sam ko oni, znaš, mislim da sam ti…
Umesto:
Ne znam, to nije moja stvar, zaista…
Otišao sam da vidim da li ima nešto novo…
Ja ne bih da budem kao oni, mislim da sam kao ti…
Naravno da će biti situacija u kojima će tvoj lik govoriti tačno i precizno, ali to je uvek deo njegovog karaktera…ne valja da svi u priči pričaju na isti način već u skladu sa svojim likom – to je poenta.
Slično tome, ne valja ni kada likovi pričaju u dugačkim, komplikovanim rečenicama. Tako nešto se retko sreće u životu gde ljudi u razgovoru provode oko 10 minuta dnevno. Ostalo otpada na govor tela. Ili sretneš narcisa koji voli da drži banku. Ali to su posebni slučajevi.
2. Suviše realistično. Ovo je drugi kraj usranog štapa. Neki pisci, u želji da pošto poto pobegnu od formalizma, preteruju u želji da njihov dijalog izgleda realistično. Oni stalno nešto bibere u govoru svojih junaka, pa tako često čitamo gomilu nekih “hmmm” i “uh, ah oh” i drugih otezanja. To može da poprimi groteskne razmere, pa na kraju nikada nisi siguran o čemu se ovde radi, ili su ti likovi retardirani.
3. Dosadna pomagala. Ovo je stvar čiste tehnike, odnosno označavanja dijaloga u tekstu. Oznake za dijalog su male fraze koje čitaocu kazuju ko govori u priči.
On reče
Ona kaže
Rekao je
Odgovorio je
Ili (kad nećemo da se ponavljamo):
Povikala je
Zajecao je
Potvrdio je
U načelu, najednostavnije oznake su i najefikasnije – čitalac ih obično uopšte i ne primećuje, osim kao naznaku ko tog trenutka govori. Tako da je najbolje da se držiš toga. Ono, znaš, “reče, odgovori, upita” i sl. Ako misliš da ih suviše često koristš, postoji jedan mali trik: samo uklopi dijalog u tekst bez ikakve oznake. Na primer:
Milena je strčala niz stepenice. “Ne mogu nigde da ga nađem!”.
I svi će shvatiti, ne brini.
4. Česta upotreba imena likova. Ovo je klasik. Svi to nešto vole, kao da ti ne znaš ko je tu ako se to već pomene par puta u tekstu, pogotovo ako si odmako dalje od 5 strane romana. U realnom životu, ljudi nikada ne zovu one druge imenom u konverzaciji, osim na početku, ili ako hoće da ga iznerviraju kad su ljuti. Pa ni tada svaki put kad mu nešto kažu.
Na nesreću, u kreativnom pisanju- romanu ili kratkoj priči, često možemo da sretnemo ovakav dijalog:
Zdravo, Ceco. Kako ti je prošao dan?
Ništa posebno, Milane. Da li si pokupovao sve što treba?
Izvini, Ceco. Zaboravio sam.
I tako dalje i tome slično. Ovakva konverzacija ubrzo postaje veštačka, neprijatna, čak i uvredljiva za oba lika. Ovo nastaje zato što pisac obično želi da izbegne ponavljanje tehničkih oznaka, pa misli da se ovim spasao od toga. Greška. Bolje i višak oznaka nego ovo mlataranje imenima.
Toliko o ovim greškama u dijalogu i pisanju. Valjda je bilo korisno. Ima toga još, ali ostatak ima kod mene u radionici kreativnog pisanja. Što je za DŽ dosta je. Dakle, UPIŠI I PIŠI.
A do tada, ČITAMO SE I PIŠEMO.