Početničke greške u pisanju: DIJALOG

(Zanatski trikovi iz radionice kreativnog pisanja)

Jedna od najčešćih grešaka sa kojima se pisci u prozi (isto važi i za scenario ili dramski tekst) najčešće suoče jeste pisanje dijaloga. Na nesreću, bez obzira da li voliš da pišeš dijalog ili ne, on je obično neizbežni sastavni deo proznog pisanja. Osim ako želiš da padneš u monološku osamu lika zatvorenog u sopstveni svet u kome niko drugi ne postoji osim – tebe. Ali ni to nije loše. Barem tebi.

Dijalog im mnogo uloga u priči.

  • otkriva likove
  • unapređuje radnju
  • čini da likovi izgledaju stvarno
  • dodaju smisao akciji koja se odvija

Osim toga dijalog je brz i lak za čitanje.

Dijalog jednom tekstu, bez obzir šta mislili o tome, dodaje belinu i prostor za disanje, naročito ako si pisac popularnih romana, Stiven King u pokušaju, a Dostojevskog smatraš krajnje dosadnim. Kako to? Pogledaj tvoju publiku kad dođu u knjižaru: mnogi često listaju knjige po policama i nesvesno gledaju koliko tu ima dijaloga jer je on – LAK ZA ČITANJE. Toliko o ovome.

Na nesreću, i pored svih ovih osobina, dijalog je i tehnika pisanja gde najčešće stvari mogu da krenu naopako. Naročito kod početnika, mada ni oni iskusniji nisu imuni na ovu problematiku. Dakle u čemu je stvar?

  1. Suviše formalno. Čak i ako je tvoj lik vrlo obrazovan i verbalno elokventan, pravi likovi iz života (pa makar bili doktori nauka) nikad ne govore kao iz udžbenika. Na primer:

Ne znam, nje moj fazon, jebi ga…

Otišo da vidim ima l šta novo…

Nebi da sam ko oni, znaš, mislim da sam ti…

Umesto:

Ne znam, to nije moja stvar, zaista…

Otišao sam da vidim da li ima nešto novo…

Ja ne bih da budem kao oni, mislim da sam kao ti…

Naravno da će biti situacija u kojima će tvoj lik govoriti tačno i precizno, ali to je uvek deo njegovog karaktera…ne valja da svi u priči pričaju na isti način već u skladu sa svojim likom – to je poenta.

Slično tome, ne valja ni kada likovi pričaju u dugačkim, komplikovanim rečenicama. Tako nešto se retko sreće u životu gde ljudi u razgovoru provode oko 10 minuta dnevno. Ostalo otpada na govor tela. Ili sretneš narcisa koji voli da drži banku. Ali to su posebni slučajevi.

2. Suviše realistično. Ovo je drugi kraj usranog štapa. Neki pisci, u želji da pošto poto pobegnu od formalizma, preteruju u želji da njihov dijalog izgleda realistično. Oni stalno nešto bibere u govoru svojih junaka, pa tako često čitamo gomilu nekih “hmmm” i “uh, ah oh” i drugih otezanja. To može da poprimi groteskne razmere, pa na kraju nikada nisi siguran o čemu se ovde radi, ili su ti likovi retardirani.

3. Dosadna pomagala. Ovo je stvar čiste tehnike, odnosno označavanja dijaloga u tekstu. Oznake za dijalog su male fraze koje čitaocu kazuju ko govori u priči.

On reče

Ona kaže

Rekao je

Odgovorio je

Ili (kad nećemo da se ponavljamo):

Povikala je

Zajecao je

Potvrdio je

U načelu, najednostavnije oznake su i najefikasnije – čitalac ih obično uopšte i ne primećuje, osim kao naznaku ko tog trenutka govori. Tako da je najbolje da se držiš toga. Ono, znaš, “reče, odgovori, upita” i sl. Ako misliš da ih suviše često koristš, postoji jedan mali trik: samo uklopi dijalog u tekst bez ikakve oznake. Na primer:

Milena je strčala niz stepenice. “Ne mogu nigde da ga nađem!”.

I svi će shvatiti, ne brini.

4. Česta upotreba imena likova. Ovo je klasik. Svi to nešto vole, kao da ti ne znaš ko je tu ako se to već pomene par puta u tekstu, pogotovo ako si odmako dalje od 5 strane romana. U realnom životu, ljudi nikada ne zovu one druge imenom u konverzaciji, osim na početku, ili ako hoće da ga iznerviraju kad su ljuti. Pa ni tada svaki put kad mu nešto kažu.

Na nesreću, u kreativnom pisanju- romanu ili kratkoj priči, često možemo da sretnemo ovakav dijalog:

Zdravo, Ceco. Kako ti je prošao dan?

Ništa posebno, Milane. Da li si pokupovao sve što treba?

Izvini, Ceco. Zaboravio sam.

I tako dalje i tome slično. Ovakva konverzacija ubrzo postaje veštačka, neprijatna, čak i uvredljiva za oba lika. Ovo nastaje zato što pisac obično želi da izbegne ponavljanje tehničkih oznaka, pa misli da se ovim spasao od toga. Greška. Bolje i višak oznaka nego ovo mlataranje imenima.

Toliko o ovim greškama u dijalogu i pisanju. Valjda je bilo korisno. Ima toga još, ali ostatak ima kod mene u radionici kreativnog pisanja. Što je za DŽ dosta je. Dakle, UPIŠI I PIŠI.

A do tada, ČITAMO SE I PIŠEMO.

Emocije i pisanje: tri tajne

Kad krvariš dok pišeš…

Da li se trgneš kada vidiš nekog kako opeče prste na vreloj ringli? To je zato što postoji nešto što se zove neuronsko ogledalo u akciji! Ovi neuroni predstavljaju virtuelnu simulaciju onoga što opažaš. To je način kako možemo da iskusimo emocije drugih.

Kada neko plače, mi sm tužni. Kada neko vrišti i nama dođe da vrištimo.

Kakve to veze ima sa pisanjem?

Prosto: neuronska ogledala se uvek aktiviraju ne samo kada nešto vidimo ili čujemo, već i kada nešto pročitamo.

Naša neuronska ogledala se aktiviraju podstaknuta emocijama pisca.

Kada pišemo i pustimo naše ogoljene emocije da poteku stranicama, naši čitaoci rezoniraju zajedno sa nama. Ovaj proces se zove emocionalna reznonanca.

Postoje tri tajne koje je potrebno da znaš kako da potpališ neuronska ogledala kod čitaoca.

  1. Osećaj, osećaj, osećaj

Kako bi mogao da preneseš emociju, moraš da je osetiš dok pišeš.

Najgore je da samo sediš mrtav ladan i nadaš se da će tvoje pisanje da zagreje čitaoca.

Kad pišeš kako treba onda se smeješ, plačeš, ljutiš i straši zajedno sa onim ko će to da čita. Ako pišeš nešto što je lično tvoje, zatvori oči i seti se kako je to tvoje iskustvo izgledalo. Podseti se zvih fizičkih osećaja koje si doživeo. Ono što si video, čuo, omirisao.

Ako pišeš roman, pesmu, potrebno je da zamisliš kompletnu scenu sa svim osećajnim detaljima i emocijama.

Samo tad piši svoju priču.

2. Žudnja

Ljudska bića vole da komuniciraju putem priča. Pitaj one oko tebe za najnoviju frizuru, film koji su gledali, ljubavnu vezu, ljubimca kojeg imaju…i za uzvrat će dobiti obično jednu pravu priču.

Priče su univerzalni jezik čovečanstva.

To  je i razlog zašto se pisci kroz svoje priče tako duboko i strasno vezu sa svojim čitaocima. Postoje tri načina putem kojih možeš emotivno obojiti svoje pisanje:

Nagovesti emocije

Ako vešto nagovestiš, najaviš emocje, čitalac će sve više želeti da čita dalje u želji da iskusi potpuno emotivni doživljaj tvoje priče.

Upravljaj tempom

Tempo kontroliše brzinu kojom čitalac prolazi kroz priču. Ako želiš da čitalac doživi strah i napetost, ubrzaj tempo korišćenjem kratkih rečenica i kratkih pasusa.

Suprotno, ako želiš da čitalac doživi relaksaciju i smirenje, uspori tempo dugačkim rečenicama. Dobro pisanje uvek koristi oba elementa, kombinaciju bržeg i sporijeg ritma, uspone i padove radnje, kako bi držao pažnju publike i vodio kroz razičita emotivna stanja.

Postavka scene – osnaživanje emotivnog doživljaja

Ako želiš da pojačaš ili naglasiš emotivni odgovor, napravi postavku za svoju priču u kojoj ćeš da koristiš dinamično opisivanje. Potrebno je da svaka reč u kontekstu provocira određene emocije. Isti princip je vrlo koristan kada pišeš na blogu.

3. Pssst! Nemoj da kažeš!

Kod pisanja emocijama ima ova moćna caka – “Pokaži čitaocu sve, ali nemoj nemoj ništa da mu kažeš” (Hemingvej).

Emotivna rezonanca je mnogo jača ako ne pomeneš emociju. Zašto?

Zato što onog trenutka kada pomeneš emociju tvoj čitalac se prebaci u program za razmišljanje. A kada počne da razmišlja o emocijama, automatski se distancira od stvarnog uskustva u doživljaju.

Zato se dobra zanatska tehnika ogleda u pokazivanju a ne govorenju emocija.

To je dobar način da se izbegne bombastičnost, što je naročito korisno kod pisanja za blog. Emotivna bobmastičnost uvek ostavlja čitaoca hladnim, zašto su emocije imenovane, pobrojane, mnogo ih ima, a ono što uvek nedostaje je posavka i kontekst u kome se sve dešava.

Dobro pisanje priča podrazumeva da pisac duboko oseća ono što piše i na taj način stvara čvrstu vezu sa svojom publikom. I oni tada strasno žele da vide šta će se još tu desiti.

Zato, počni da krvariš…bar se u pisanju isplati?

 

[section title=””]

Usavrši svoje pisanje, sada!

darko profil 3 cb

Ja sam prof. dr Darko Tadić, i već 20 godina se bavim pisanjem, copywriting-om i komunikacijama.

Da li je pisanje tvoj život, tvoja strast, muza koja neće da te ostavi na miru? Ako jeste, onda iskoristi priliku i usavrši svoje pisanje. Radionice kreativnog pisanja služe upravo za to!

Ako si početnik u pisanju, nauči osnovne tehnike zanata pisanja, osnove dramaturgije izgradnje likova, postavke, tehnike pričanja priče. Možda  želiš da postaneš profesionalni pisac i da živiš od pisanja? Imaš svoj blog i voliš da pišeš?  Nauči sve o copywriting-u, pisanju za  Blog i Interent, freelancer poslu, i pisanju za biznis.

Radionice pisanja će ti u tome pomoći! Sve je u komunikaciji, zar ne?

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE[/button]

[/section]

 

BLOG I EFEKTI FB REKLAME U PRAKSI

Piše: Nina Trivković

 

Dragi moji, praznici nam se uskoro bliže i ja stvarno imam razloga da budem zadovoljna.Prošlog puta sam pisala o pozitivnim stranama fb reklama, a danas mogu i primerom da potvrdim pozitivne efekte. Naime, pre nekih nedelju dana se desilo čudo. Bila sam kod roditelja na ručku, kao i svake nedelje i onako mrzovoljno gledala u beli ekran pred sobom. Obično svoje postove objavljujem sredom i subotom, ali baš te nedelje nisam imala inspiraciju, pa mi se raspored poremetio.

Na kraju mi je sinula ideja da pišem o tome čemu su nas naučila putovanja. Sela sam i na brzinu sastavila članak, tek da bih ispoštovala svoje čitaoce i neku svoju nedeljnu dinamiku pisanja. Kako bi post promovisala, kliknula sam na dugmence boost post, koje se nalazi na fb stranici, ispod linka svakog članka. Ono što se tada desilo stvarno nisam očekivala. Napokon, prelazim na stvar.

Zahvaljujući, boost-ovanju ovog teksta, ovaj tekst je čak videlo 11000 ljudi, oko 40 njih je lajkovalo tekst na samoj stranici, a čak 157 ljudi je share-ovalo ovaj tekst na svom profilu. Možda vama ove brojke i ne deluju toliko fascinantno, ali za nekog ko ima blog tek od skoro, jeste veliki uspeh.

Ovo boost-ovanje postova u mom slučaju jesu jednodnevne kampanje, po ceni od dolar i zaista su delotvorne. Ovim tekstom sam definitivno oborila sve rekorde do sada, ali sam bila zadovoljna i prethodnim promocijama i u principu uvek negde oko 1000 i nešto ljudi vidi tekst zahvaljujući kampanji.

Naravno, potrebno je da i sam tekst bude kvalitetan i primamljiv, da bi svako uspešno odigrao svoju ulogu u tom trouglu koji čine tekst, reklama i čitaoci. Ja ne znam koji je to uspešan recept za pisanje dobrog teksta, ali recimo da je ovaj tekst napisan spontano i iskreno. Sadrži primamljiv naslov, koji prosto zove da kliknete na njega i lepe fotografije, koje prate priču. Takođe, tekst govori o nekim opštim stvarima što ljudi uglavnom vole da čitaju i sa čim mogu da se poistovete.

U svakom slučaju, ništa bez reklame. Bilo one online ili offline, bez reklame ne postojite i toga se uvek držite kakvugod priču pokretali ili pisali. Na kraju, želim da vam čestitam predstojeće praznike i poželim puno pozitivne energije, ljubavi, kreativnosti i naravno putovanja.

Moj poklon vama ovom prilikom jeste upravo pomenuti tekst “Čemu nas uče putovanja”. http://kofernjaca.wordpress.com/2014/12/14/cemu-nas-uce-putovanja/. Razmislite čemu su vas naučila putovanja do sada.

Do nekog sledećeg teksta,

Pozdrav od Kofernjače

 

Pišem da ne poludim

naša civilizacija globalno i lokalno pati od zavere mediokriteta.

oni žele da budeš jednoličan, konfekcioniran, umesto da podržavaju cvetanje individualnosti.

u prinicipu oni podržavaju heroizam, kreativnost i genijalnost, ali u praksi sve rade samo da se to ne dogodi, tako što praktikuju kažnjavanje za svaku razliku od proseka.

dok tvrde da su stvorili društvo koje tebi treba da služi, taj isti sistem služi njima da bi živeli udobno na tvoj račun i smejali ti se iza leđa.

takvo društvo te pomno motri, govori ti šta da radiš, šta je važno a šta ne, kako bi trebalo da živiš, šta ti treba kako bi ostvaro svoje ciljeve, ili da postaneš određena stvar.

kako malo prostora ostaje za ljude koji slobodno misle ili za spontanost keativnosti!

svako društvo voli mediokritete.

u stvari ono opstaje zbog njih. da bi funkcionisalo potrebni smo mu mi kao mediokriteti da bi propagirali norme i i dobro utabane staze.

ali održavanje stanja stvari nije isto što i evolucija.

na ovaj svet stižemo da izrazimo našu pravu prirodu, da kultivišemo naš stil, da budemo originali samih sebe.

biti svoj je tvoj najveći poduhvat. sledi svoj jedinstveni duhovni put u mnoštvu drugih.

u društvu mediokriteta, stalno si u strahu da budeš različit, ili se bojiš posledica sopostvene potrebe za postavljanjem pitanja. rezultat je izgradnja sopstvenog kaveza gluposti kao posledica gašenja uma i selidbe u šoping mol.

nema potrebe da budeš žrtva nesrećnih okolnosti u kraljevstvu mediokriteta. pronađi i podloži vatru života i kreativnosti u samom sebi.

u tebi je prirodna jedinstvenost koja ti je data i nemoj da je tako lako odbaciš za malo love, i par đinđuva. budi svoj i ono što jesi, što god to bilo.

izrazi se kroz kreativnost, to je jedini pravi put da nađeš sebe i druge.

oslobodi svoj um kontrole koja ti govori šta da radiš, kakva treba da budeš, kuda da ideš, da se prilagodiš. pokušaće da ti stave etiketu, da te oblikuju, upravljaju. ako poslušaš, izgubljen si.

budi odlučan! donesi prave odluke!

ne postoji ništa “što se mora, ili treba”. niko izvan tebe nema odgovore na ova pitanja. nemoj da dozvoliš da simuliraš svoj život umesto da ga živiš.

piši!

ti si svetionik i svetu je potrebno tvoje svetlo.

Kreativnost u carstvu mediokriteta

Sredovečni mamlaz sa repićem i psom na povocu koji piša u žardinjeru i dere se na tebe što prolaziš sa kučetom koji laje na njegovu negativnu energiju. Gluma mačo majmuna nedozrelih klinaca što žive sa svojm telefonima i video igrama. Polusvet koji vrišti na koncertima polugolih narikača. Ili vlasnik kafića sa naglaskom planine preko reke, što menja automobile kao košulje, kupuje bebi tablet umesto zvečke, što danju i noću sa svojim gostima ili majstorima za renoviranje živi u tvojoj dnevnoj sobi. I jebe mu se što oko njega žive drugi ljudi. Psihopate na vlasti što pljačkaju sve živo i mrtvo, i žive kao paraziti na tvojoj grbači. Lažni proroci, masni alhemičari kvazi religija i altenrativne medicine što žive od tuđe nesreće. Šarlatani raznih ideoloških i religijskih boja nesposobni za  rad i kreativnost, što ti ispiraju mozak dan i noć. Ljudi u pokušaju. Nedovršena bića što samo spolja liče na tebe. Oni su žalosna većina današnjice. Predatori pohlepe, sebičnosti, gluposti i manjka moždanih vijuga. Razlika između njih i kokoške je što mediokriteti imaju jednu vijugu više od kokošaka pa ne seru po dvorištu. Njihov životni kredo je “use, nase, podase”. I tu sve počinje i sve se završava. Za mediokritete.

Svi oni žive u kraljevstvu koje su stvorili sami za sebe. I koje je žalosna ljudska priroda kreirala za njih. Žabokrečina gluposti. Carstvo mediokrieta. Tada pomisliš da za tebe tu nema mesta. Nisi u pravu.

Niko se ne rađa kao mediokritet. Mediokritet postaneš tako što pristaneš na prosečnost. Ubace te u kutiju od malena. Od vrtića pa do groba uče te da budeš…pokoran mediokritet. Zaboraviš da misliš.Podmite te lovom, sjajem đinđuva i potrošačkih hramova, zaglupljuje te u medijima, plaše te fizičkim nasiljem i smrću. Nagovore te da ubijaš one druge za njih. I obećaju ti nagradu, bedni honorar za neki drugi život. Žudiš da budeš sigurna stvar. I pristaneš na prosek. Tako je najbezbednije. A kad te zaboli duša, onda uzmeš flašu, špric ili staviš slušalice na uši. Zavučeš se u rupu. I postaneš gori od Mikija Mausa. Tozla oko vrata i luk u dupetu. Jebi ga.

Tako postaneš lažna slika sebe, biće bez integriteta. Prazna ljuštura koja pije jede, jebe, smrdi i sebe zove čovekom. Farsa od života. Koja ne zna kako da zatrpa rupu u sebi, pa onda krade, otima, ubija, i pretvara se u robnu marku. Koju svako može da da kupi, proda ili baci na đubre. Ili nađe gurua i postane sledbenik u još jednom zatvoru uma koji isto smrdi kao i onaj prethodni. samo za drugačiju nijansu. To je situacija u kojoj je većina oko tebe. I tu im je izgleda sasvim fino. Čim traju milionima godina. I žive od onih koji su izmislili pismo, struju, muziku, Mona Lizu, barut, mašinu za veš i atomsku bombu. Od te manjine koju su pokrali i njihov rad prisvojili za sebe. Bez čijeg rada, ideja, kreatvinosti ne bi ni postojali kao vrsta. Jebi ga. I to je stvarnost. Al ti ne moraš da pristaneš na nju.

Uvek se seti da je biti ljudsko biće stvar celine, materije i duha. To nije stvar kvantiteta već kvaliteta. Suštinska razlika među nama je u kvalitetu, a ne po veličini sisa, obima struka ili količini iq. Moj debeli mesar je pesnička duša, bez obzira na kilažu. Ali on se razlikuje i od drugih mesara po onome što ima UNUTRA. Kvaliet. Ne sudi po profesiji. Ne sudi po spolja. Gledaj širom ovorenih očiju. Oči su ti za to i date.

Da je Saljijeri bio manje ljubomoran i pohlepan, mogao je da bude kao i Mocart. Imao je talenat i kvalitet. Ali nije. Pobedio ga je mediokritet u njemu. Ljudi su stvoreni jednaki i slobodni, ali se ne rađaju jednaki i slobodni. Zato imamo um. I sposobnost da učimo. ĆŽivot nam je onakav kako mislimo. Srećna ili nesrećna oklnost, koju malo ko može da preskoči. Ali zato ostaje da se trudimo. Jer kad ti dođe vreme za put, pimislićeš šta si radio i gde si bio od kolevke pa do groba.

Zato nemoj da traćiš vreme na zabavu u carstvu mediokirteta. Tvoja sudbina i život je deo univerzuma. A njemu je svejdno da li imaš repić pišaš u žaridnjeru, voziš audi i imaš vilu na brdu. Ili živiš isod mosta. Jer ono št je stvarno tvoje jeste u nutra. I um koji ti daje smiao i mogućnost izbora.

Mediokritet nije prosečnost, već pristanak na prosečnost.

Genijalnost nije život u skladu sa nekim visokim propisanim standardima, već negovanje samoodgovornosti i sopstvenog integriteta.

Zato, sedi i razmisli. Crtaj, sviraj, piši, stvaraj. Nešto. Bilo šta. Tada ćeš znati da si živ. I da je vredelo. Odaberiš da  budeš svetionik a ne sijalica. Pogledaj u nebo i vidi zvezde. To su svetionici tebi sličnih.

Tada ćeš izaći iz carstva mediokriteta. Zauvek.

Najčešće greške u kreativnom pisanju

 

Svi smo grešna bića. A oni koji pišu naročito. Ovog puta nije reč o opštim životnim greškama, već o onome kada grešimo u – kreativnom pisanju. Tako da možete da odahnete i iščitate tekst do kraja.

Postoje mnoge greške koje pisci čine prilikom pisanja, naročito one koje se dešavaju kada smo početnici u pisanju. Uobičajene greške ovog tipa su tipografske – ispuštanje slova ili znakova interpukcije, pogrešno spelovanje reči, slučajne gramatićke omaške ili drugi slični, manji ili veći lektorski i korektorski previdi. I to je, da kažem, normalno (mnogi se ne bi složili,ali hajde,da ne isterujemo mak na konac).

Međutim, postoje druge mnogo krpunije greške koje se tiču same dubine pisanje, naracije, ideje, teme. Ovo je važno i ovo su one prave greške koje činimo prilikom kreativnog pisanja. Ovde se radi o likovima, scenama, nejasnim rečima i rečenicama, stilskim nedoslednostima i sl. Ove greške se odnose na rupe i praznine u prilči, praznim karakterima, mehaničkim zapletima, što su sve “smrtonosne greške” u razičitim oblicima i formama kreativnog pisanja.

Za utehu, sve ove greške koje činimo ne treba shvatiti kao poziv za očaj i odustajanje od pisanja. Baš suprotno: treba ih shvatiti kao greške na kojima se uči i koje ne treba ponavljati. One treba da nam pomognu da poboljšamo svoje pisanje. Često je mučno biti svestan svega toga i raditi ispravke onoga što je već napisano ali – vredi. Itekako se isplati. Znam iz sopstvenog iskustva i iskustva mnogih mojih đaka. Dakle, koje su najčešće greške u kreativnom pisanju?

1. Nejasni početak

Svako malo naiđem na početak nekog teksta koji počinje sporo, da bi tek mnogo kasnije dostigao svoj puni zamah. To su ona dela kod kojih često odustanemo već posle nekoliko prvih pasusa. Davež i gnjavaža je prva pomisao. Iako se kasnije može ispostaviti da je delo odličo napisano, ovakav početak može da nam uskrati mnoge čitaoce. Ali, šteta nije nepopravljiva. Hvala Bogu, svako pisanje uvek može da se ponovo napiše. Zato mislite o ovome i ne dovolite da vam sopstveni ego, lenjost ili mrza otera čitaoce. Ne oslanjajte se na prijatelje i one koji to nisu, i koji vam nakon čitanja vašeg pisanija zato obično kažu “malo je na početku sporo, al posle je mnogo bolje”. Ne. Čim ovo čujete, sedite i pažljivo napišite novi početak. Neće vam posle biti žao.

2. Višak opisa i detalja

Upravo čitam jednu knjigu i davim se u detaljima i beskrajnim kobasicama neprekidnih opisa i prideva. Kobasice nisu one domaće od svinjčeta, već ogromne kilometarske rečenice i pasusi kojima nema kraja. Priča je dobra  i ideja je zanimljiva, ali već sam se umorio od plivanja u moru prideva i blistavih detalja. robajte da izbegnete ovakvo pisanje. Nemojte da opterećujete čitaoca bespotrebnim detaljima sofe u sobi glavnog junaka, ili svim onim stvarima koje je potrebno da junak priče preduzme kako bi stigao od tačke A do tačke B. Mnoštvo detalja je vrlo korisno na nivou skice, ali u finalnom tekstu predstavlja strašilo koje će oterati i najupornije čitače. Ostavite im prostora da razmahnu sopstvenu maštu, i dobro se preispitajte koji su vam detalji neophodni za vaše pisanje. U protivnom, rizikujete da čitaoci pređu na “dijagonalno čitanje” i tako propuste i ono što valja.

3. Nijagara reči

Pisanje, isto kao i muzička kompozicija, može da pati od “viška” reči. “Izbacite par nota i biće savršeno”; reče onaj austrijski car Mocartu. U slučaju vašeg pisanja, ako niste Mocart, ovo je najčešća greška početnika – ogromna Nijagara reči koje zatrpa čitaoca i on na kraju nema pojma šta ste hteli da kažete. Setite se samo onih ogromnih debelih udžbenika i knjižurina na fakultetu koje niko nije hteo da čita, već su učili iz skripta i puškica. Ova bujica reči je takođe česta greška mnogih skribomana koji obično nemaju ništa pametno da kažu ali vole da pišu (ili zarađuju na romanima po broju napisanih strana). Zato trudite se da pišete jasno i koncizno. Opišite radnju a ne utiske. Pokažite a ne govorite nam. Ne trošite reči i pasuse na nešto što može biti rečeno u jednoj prostoj rečneici. U suprotnom, ne gine vam hrkanje iz publike!

4. Ponavljanje očiglednog

Ovo je takođe česta greška neiskusnih pisaca. Uvek vole da kažu više puta istu stvar, mada na drugačiji način. Na primer, “moram da odvezem auto u servis sutra, tako da neću moći nigde da idem jer će mi auto biti u servisu”. Tako da sam razumeo da će mu auto biti sutra u servisu, i to dva puta. Ono što je nezgodno jeste da ponavljanje je onome što piše uvek manje očigledno. Ponaljanje je majka učenja. Ali ne i za kreativno pisanje. Sasvim je u redu kod pisanja udžbenika i drugih sličnih dela, ali u kreativnom pisanju je nešto najgore što pisac može da uradi.

5. Glupav kraj

Koliko smo dobrih knjiga čitali da bi stigli do kraja koji nas ostavi bez teksta. I to doslovno. Koliko je glup, neočekivan, bez poente, kao da je priču neko odsekao sekirom ili je pisac iznenada umro i ostavio stvar nedovršenu. Ovo je greška nad greškama, majka svih grešaka u pisanju…Pravi rekvijem za svakog ozbiljnog piskarala. Ovo posebno mrzim, a nadam se i vi. Iako misim da je pisanje, kao i putovanje, stvar doživljaja dok putuješ, ipak loš kraj ume da te ostavi nezdovoljenog. Kao ono, “draga ne znam šta mi je večeras, nikako da svršim…”, Možeš da zamislš kako se  tvoja “čitatejka” oseća, čak i kad uzme da te teši. Tako i kod ovakvih dela koji nemaju valjan kraj. Kraj puta. Prosvetljenje. Tuga. Radost. Bilo šta, osim ništa. Misterije ostaju nerazjašnjene kao kod popularnih serija koje se posle sto sezona i hiljadu uzbudljivih epizoda imaju nejasan kraj koji počne da nas nervira. Osim ako nema nastavak sledeće godine. Zato, obratite posebnu pažnju na kraj vaših priča, jer to je ono što svi željno čekaju. U protivnom, biće jako ljuti i razočarani i neće vas više čitati. Uopšte. I tačka.

Nadam se da je ovo bilo korisno.

Ako nije, onda si novi Dostojevski. I vreme će to pokazati, zar ne?

Bežim

Od Jovana Stokić

 

Ponovo bežim. Bežim od drugih, od obaveza, od vremena, od sebe. Želim da se zatvorim u malu crnu kutiju bez dna, bez svetlosti, bez zraka. Da se sklupčam i umrem. Toliko je teška moja duša. Toliki me teret vuče negde, u nekom pravcu. Rekla bih na dno, ali da bar ima dna, možda bi sve bilo lakše. Stigla bih nekada negde i završila sa tim. Ali i iza kraja, postoji kraj. Pa opet kraj, pa opet kraj i na kraju nešto. Neki novi život, sve ponovo. Ne doživljavam sebe. Ne poznajem sebe. Gledam se u ogledalo, vidim nekoga, nešto. Šta? Ko sam ja? Šta tražim ovde? Ko su svi ovi ljudi? Koje volim, koje mrzim, kojih se plašim? Čega se plašim? Sve će proći. Hoću da zaronim u dubinu sebe i da pokidam sve te spone koje me sputavaju da dišem slobodno, da budem srećna . Hoću da ugušim sve svoje misli, pre nego što postanu reči, pre nego što postanu dela. Pre nego što ponovo povredim nekoga, uništim nešto, pre nego što postanem ništa. Bežim. Bežim od ljudi koji me vole, jer ne umem da im uzvratim. Bežim od onih koji me ne vole, jer nemam snage da se borim za njihovu naklonost. Bežim od obaveza koje se nagomliavaju, bežim od vremena koje otkucava, od dana koji mi dolazi u susret. Neprestano radim protiv sebe, jer ne umem drugačije. Nisu me naučili da volim sebe. Nisu me naučili da prihvatim ovo biće, jedinstveno, talentovano, drugačije. Uvek su mi tražili mane, govorili su: ti možeš bolje. Ja nisam mogla. A tako sam želela da im se dopadnem, da me prihvate. Nisam bila dovoljno dobra. Nikad omiljena, nikad voljena iskreno, beskrajno. I zato bežim. A oni kažu buntovna, svojeglava, razmažena, egoistična. Možda i jesam sve to. Prihvatam. Primam na svoja ledja sav teret, sve ono što nisam i što jesam. Ćutim i bežim. Sklanjam se, ostavljam prostora lažnim osudama, rečima koje pustoše pred sobom, prekornim pogledima koji streljaju dušu. Ostavljam sve, sve moje godine, sve moje talente, sve što sam mogla da postanem. Učinite sa tim šta želite, jer vi ste uvek znali najbolje. Najbolji način kako da me pretvorite u vašu viziju, u beživotnu siluetu koja razmišlja vašim mislima, govori vašim rečima, diše vašim tempom, hoda vašim stopama. Ostavljam je da se ponosite i dičte njome. Ostavljam i bežim. Rušim svoje stakleno zvono, hrlim ka nebu, srećna i slobodna. Hoću da osetim dodir oblaka i lepršanje pod nogama, prvi i poslednji put. Želim da letim sama, ispunjena svim svojim prazninama. Sa svim svojim manama. Puštam ih napokon da slobodno rastu u meni. Zalivam ih ljubavlju i razumevanjem. Sve moje greške, nepravilnosti, nesavršenosti, slabosti. Izobličavam se, menjam kožu, gledam kako iz nje izrasta neko novo biće. Osećam ponovo svoja pluća kako se šire i i srce kako pumpa krv. Spokojna i sama. Bežim.

Moje iskustvo sa FB reklamom

Piše: Nina Trivković

 

Koristim fejsbuk sigurno već 6,7 godina i to za šta? Uglavnom za čeprkanje po tuđim životima i to ne iz znatiželje, već iz puke dosade. Niti me interesuje ko se kad oženio, udao, razveo, pustio goluba itd. Tu i tamo, pročitam ponešto pametno i vidim koju lepu misao ili fotografiju, zanimljiv nakit ili vest, al u suštini, to je sve uludo traćenje vremena i fejsbuka kao takvog.

Međutim, zahvaljujući blogu koji sam nedavno pokrenula (kofernjaca.wordpress.com), spoznala sam neke potpuno druge aspekte ove zanimljive drustvene mreže. Devojka po imenu Miljana me je uputila u reklamni svet fb-a. Moram priznati da sam bila pozitivno iznenađena efektom dosadašnjih kampanja.

One su uglavnom trajale sedam dana i zahtevale neko minimalo ulaganje, od nekih euro po danu, što je šmesna cifra, a zaista vam omogući da više ljudi vidi vaše postove i prati vas blog.

Opet, i ovo je stavka za koju treba dosta vremena i konstantnog učenja, ali sam zadovoljna.Posebno su me oduševili rezultati jednodnevnih kampanja koje služe tkz boost-ovanju pojedinih postova. Ja sam i za njih podesila euro po danu budžet. Ne biste verovali ali čak 3000 ljudi je videlo neke moje tekstove na fb stranici bloga. To je sve doprinelo da su i statistike na samom blogu počele da bujaju, tako da je to sve jako dobra motivacija i efikasan alat za plasiranje vašeg bloga na beskrajnom internet nebu.

Ono što mi se posebno dopada kod pravljenja kampanje, je što lepo možete da podesite koji target vas zanima, koja zemlja, interesovanje i da odaberete neku od stoker slika koje će se smenjivati tokom kampanje. Te fotografije su već spremne za reklamu i odgovarajućeg formata, tako da su bolja opcija nego da ubacite neke svoje, nepripremljene.

U svakom slučaju, smatram da treba maksimalno da iskoristite društvene mreže kao dragocen alat u promociji svojih fb stranica, sajtova ili blogova i da se naoružate strpljenjem, ali i osmehom kada vidite efekte.

Što se tiče upotrebe kartice, bitno je naravno da to bude kartica za internet upotrebu isključivo i devizna kartica. Postoji i opcija plaćanja u vidu fb kupona, ali ne znam kako to funkcioniše i koliko je bezbedno. Ja sam se opredelila za Visa virtuon karticu Raiffeisen banke, koja je u kratkom roku bila izrađena, a njeno održavanje se ne plaća, ali se plaća članarina u iznosu od 1000 dinara prilikom preuzimanja.

U nekom od narednih tekstova ću malo detaljnije otkriti pravljenje ovih fb kampanja, a do tada, svratite do mog bloga i pročitajte neki od brojnih zanimljivih tekstova.

Verujte u sebe i svoju ideju i budite kreativni, uz pomoć Facebook-a, u ovom slučaju.

Pozdrav od kofernjače

(kofernjaca.wordpress.com)

Tko piše jutarnje stranice mora da je lud

Od  Ingrid Divković

 

 

Da. Mora da je lud. Slažem se.

Isto kao što je lud i onaj koji ujutro na prazan želudac pali cigaretu i ispija punu šalicu crnu kave, isto kao i onaj koji netom nakon buđenja psuje i trubi susjedu na parkingu, isto kao i onaj koji trči na posao koji ne podnosi, druži se s ljudima koje još malo više ne podnosi, i vraća se kući ženi koju ne podnosi naviše od svega.

Jutarnje stranice nisu za one koji ne podnose život, jer one sadrže upravo to, život u svom punom podnošenju. Bez cenzure.

Prvi put kada sam započela sa pisanjem jutarnjih stranica pomislila sam da sam skrenula s uma. Nije mi bio stran pojam ‘skretanja s uma‘ već pojam toga da se sljedećih nekoliko tjedana moram disciplinirati i svakoga jutra pisati. Na to me naveo osjećaj kreativne blokade koju sam neminovno upila od okoline a osjećaj je to koji sam mrzila.

Cilj jutarnjih stanica bio je dakle vrlo jednostavan. Ispisivanje triju stranica toka svijesti svakoga jutra.To ne zahtijeva nikakvo posebno umijeće, pomislih. Ne pišem nikakav blog ili znanstveni članak, nego jednostavno zapisujem prvo što mi padne na um. Nakon ispisanih stranica, odlažem olovku, ne čitajući (nikako!) ono što sam napisala. To činim tek nakon četiri tjedna pisanja jutarnjih stanica.

Ma vraga jednostavno, jutarnje je stranice na početku bilo tako teško ispisivati. Došlo mi je da radije čistim wc školjku ili perem prozore nego što moram visiti nad tim j*** bijelim papirom koji neumorno čeka.

A od kuda mi ideja za jutarnjim stranicama pomislio/lasi ?

Ideja je došla iz knjige ‘Umjetnikov put ‘autorice Julie Cameron. Autorica u knjizi navodi nekoliko alata (Osnovni alati su jutarnje stranice i umjetnički sastanak )koji otpuštaju naše kreativne kočnice i dozvoljavaju našem kreativnom umu da se razvija na svoj način, bez djelovanja svjesnog uma.

To mi je trebalo!

Eto. Ako su i tebi potrebne jutarnje stranice, ako poželiš pustiti svoje male bijesne vučice na slobodu ne čekaj to, nego kreni, sutra ujutro!(za početak neka to bude 4 tjedna a ako ti se svidi možeš i nastaviti)

Možda toga nećeš biti svjestan/a ali ispisujući rečenice, izjavljuješ tako svijetu i sebi – što voliš, što ti se ne sviđa, što želiš, čemu se nadaš i što planiraš. Ne postoji način da to radiš krivo, iako će se činiti da je krivo, ludo, nenormalno…

Zapiši baš ono što ti tog trenutka padne na um, a ako ti je glava prazna, zapiši ‘Ne znam što da pišem’ dok vam se ne pojave drugačije misli.

 

Pokloni sebi. Za kraj jedne, a početak nove godine. Druženje sa samim sobom.Tvoja 4 tjedna.

4 tjedna pronalaženja kreativnog genija koji se skriva u tebi.

4 tjedna druženja, otkrivanja, rušenja i građenja.

4 tjedna početka novog života.

4 tjedna ludosti.

Tijekom ispisivanja jutarnjih stranica dozvoli si da ponovno otkriješ osjećaje.

nesigurnosti

suosjećajnosti

brige

povezanosti

snage

tjeskobe

vjere

mogućnosti

zahvalnosti

tuge

očaja

ljubavi

Probudi se, otvori oči, posegni za bijelim papirom i olovkom i piši! I čini to svako jutro. Bez odgode, samokontrole, stila, odabira tema, ili izvlačenja. Ne muči se s interpunkcijom, ne ulaži nikakav poseban intelektualni napor, jednostavno ispiši 3 stranice svojeg toka misli, i to je to.

Piši i kada ti mozak stane, ruka će se već nekako kretati po papiru.

‘Kroz moje osobno te iskustva mnogih drugih koji su ga podijelili sa mnom, počela sam vjerovati da je kreativnost naša prava priroda, da su prepreke neprirodne kočnice procesa, kao što je i normalno i čudesno otvaranje cvjetova na kraju tanke zelene grančice. Otkrila sam da je ovaj proces uspostavljanja duhovnog kontakta jednostavan i lagan.‘ Julia Cameron: Umjetnikov put

 

http://ingriddivkovic.com/2014/12/tko-pise-jutarnje-stranice-mora-da-je-lud/

Da li je Blog prava stvar za tebe?

Ovo јe prvo i osnovno pitanje kada dobiјeš ideјu da napraviš svoј blog i počneš da pišeš na njemu. U ovoј fazi uvek ima dosta nedoumica i lutanja, i idealno јe mesto da se prave greške koјe se kasniјe teško ispravljaјu. Pri tom, ovde se ne radi o tome da li ćeš tehnički savladati program potreban za pravljenje i održavanje bloga – to se podrazumeva. Stvar јe u tome da li ćeš i kako PISATI za blog, i time ispuniti svrhu šta ćeš uopšte na blogu i što se uopšte baviš tim poslom.

 Provodiš vreme na Mreži

Uspešno i kvalitetno blogovanje (ne samo za tebe već i tvoјu publiku; u suprotnom piši kući za fioku, lakše јe), zahteva ogromnu količinu vremena i posvećenosti – nešto kao rad u rudniku, samo za računarom. Imaјu i vidu da blogovanje ne prestaјe kada napišeš i obјaviš svoј članak (post). Umesto toga, očekuјu te razne akciјe u vidu promociјe bloga i postova na njemu, odgovaranje na komentare čitalaca, posećivanje drugih blogera i saјtova, praćenje tema koјe su od važnosti za tvoј blog, i sl. Većina ovih aktivnosti će se odviјati onlaјn, to јest u realnom vremenu, a ti ćeš sedeti za računarom dok ti oči ne ispadnu, žena ostavi, a deca te zaborave.

Da bi bio uspešan bloger, dakle, moraš da voliš da pišeš, istražuјeš, surfuјeš netom i smaraš se sa tvoјim obožavaocima i onima koјi mrze svaku tvoјu reč i činjenicu što uopšte postoјiš.

 Voliš pisanje

Ako ti pisanje predstavlja muku, ili ti prirodno ne leži (nemaš potrebu da svaki dan zapišeš nešto, kako god to glupo bilo), onda verovatno blogovanje niјe za tebe. Uspešno i kvalitetno blogovanje podrazumeva često obјavljivanje i ažuriranje članaka, odgovaranje na meјlove i komnetare, rekosmo, i sve tome slično. Zato, tvoј blog će imati smisla samo ako pošeš stalno, mnogo, i redovno. Pisanje mora da ti јe u krvi: sve drugo će biti samo muka, čist gubitak vremena i zamaјavanje sebe i ostalih sličnih skribomana.

 Strast za temom

Naјvažniјa stvar u vezi bloga јe njegov sadržaј, odnosno teme o koјima pišeš. Uspešno blogovanje zahteva da bloger piše često, zanimljivo, značaјno, korisno o svoјoј temi, kako bi privukao nove čitaoce, bio zanimljiv svoјoј postoјećoј publici i naveo ih da se stalno i ponovo vraćaјu njegovom blogu.      Ako nisi dovoljno zaineresovan za svoјu temu, ako pišeš onako, tek da ti vreme prođe, biće ti veom teško da se uloguјeš na svoј blog svakog dana i napošeš nešto novo. Zato piši o onome što te stvarno zanima, za čim imaš neodoljivu potrebu da nešto pametno i korisno kažeš, naučiš, podeliš sa drugima. Piši strasno i sa ljubavlju. To se uvek isplati i duhovno i materiјalno (ipak, možda).

Da bi sve ovo funkcionisalo kako treba, mora da si posvećen, samodisciplinovan, uporan kao mazga, i da imaš snažnu motivaciјu za svoј rad. Ako ovo ne prepoznaјeš kod sebe, bolje odustani od blogeraјa odmah. Poštedi se muke i problema.

 Voliš da komuniciraš i niјe te strah od publike

Kao bloger, ti si neka vrsta јavne ličnosti јer šalješ svoјe poruke širokoј publici, slično kao pisac koјi piše knjige. Samo, ovo јe јoš gore јer tvoјi čitaoci mogu odmah da te dohvate i razvlače po blatu ili lovorikama, kako ko. Iako јe moguće da dubverzivno deluјeš po netu kao bloger anonimus, anonimnost ipak niјe norma ( a ni normalno, јer zašto bi se neko krio ako već odluči da piše i svoјe pisaniјe obјavljuјe?).

Da bi se privukla šrioka publika i stekao legitimitet u blogerskim i širim krugovima, važno јe da se poјaviš svoјim imenom i prezimenom, pravim identitetom i tako postao neko ko јe živ, zdrav, kreativan i uspešan. To zvek znači da imaš stomak i strpljenja da istrpiš i negativnu kritiku. Uostalom, to јe tako ljudski. I porazi se tada pretvore u pobede.

 Računar niјe pauk u kupatilu

Iako ne mora da si neki ekspert za programiranje i računare, blogovanje ipak podrazumeva neku osnovnu tehnološku pismenost. Ako su ti računar i interent mrske stvari koјe ti stvaraјu muku, onda blogovanje verovatno niјe za tebe. Doduše, ako imaš volju za učenjem, bez obzira što ti јe Soniјev vokmen bio zadnja tehnološka revoluciјa, stvari se mogu značaјno popraviti.

Blogovanje i Internet su stvari koјe se stalno menjaјu, i mesta za konstanno učnje ima na pretek. Da bi postao uspešan i zadovoljan bloger, moraš imati volju za učenjem i stalnim poboljšavanjem kvalitetea svoјih tekstova, kao i svih elemenata bloga u celini.

Ako su ti odgovori na sva ova pitanja u tekstu ”DA”, onda јe Blog prava stvr za tebe. U suprotnom, mani se ćorava posla i UŽIVAЈ U ŽIVOTU!