Voz

 

svakom se jednom desi, ako ima boga,
da ima taj osećaj,
da se seti, prene,
kad ne zna kuda da krene…
dok kroz prozor svog voza gleda,
stanice silne i hladne…
a život pod njim klopara
gvozdenim točkovima i nosi u ništa…

imam osećaj da sam uvek negde kasnio,
mnoge stvari nisam sebi objasnio
vozove tuđe pratio,
dok mi činilo da su mi misli večno grešne,
a onda sam konačno shvatio,i srcem prihvatio,
u pogrešnom vozu – sve su stanice…pogrešne.

i onda fala bogu setim se da treba da siđem s tog voza
i nađem sa u nepoznatom gradu
stanica je pusta
nema prevoza do grada
krenem peške…
noć je i magla
strah me steže, ne znam kud idem i šta će da se desi

i vidim kuću, upaljeno svetlo
i čupavi meda u prozoru
ima crvenu mašnu
i miris kuhinje podseća na moju baku
i smeh
pomislim….
stigoh konačno, a onda –
dobijem jedan čupavi osmeh i sivo oko sa mesecom visoko..

i zvižduk voza u dajini
i onda zauvek znam
taj voz vozi samo za mene.

 

Ako ti se sviđa, podeli...