Početničke greške u kratkoj priči

 

Iako se reč greška u kreativnom pisanju uvek može dvosmisleno tumačiti, naročito iz ugla pisca, postoje neke uobičajene slabosti koje često viđam u u kratkim pričama. Mnogi su skloni da ove slabosti odmah proglase kreativnom inovacijom, muzom, nadahnućem, a one koji na slabosti, ili greške ukazuju, zlobnim kritičarima, impotentnim škrabalima, duhovnom bedom, i tome slično. Jer, zaboga pisanje se ne uči, već se pisac rodi, ili ne rodi.

Možda. Ja ipak spadam u one koji misle da se zanat pisanja može naučiti, i da uz prirođeni talenat daje prave rezultate. Pisanje je ogromni rad i podrazumeva mnoga znanja. Tamo, gde je neznanje sreća, glupo je biti pametan. Ali je ipak bolje upaliti sveću, nego proklinjati mrak.

Svi mi pravimo greške i one se, hvala bogu uvek događaju. To je prirodni deo svakog kreativnog procesa. Naročito kod pisanja. I naročito kada su u pitanju pisci-početnici. Da li ste skloni da pravite ovakve greške? Procenite sami.

[Tweet “Gde je neznanje sreća, glupo je biti pametan. Ali je bolje upaliti sveću, nego proklinjati mrak”]

Početničke greške koje se često prave

1. Pojava i delovanje nebitnog lika u priči.

Pisci su posmatrači. Možda se ne nalazimo uvek u sred neke akcije, ali smo uvek tu prilično upetaljni, na ovaj ili onaj način. Kao rezultat, mnogi pisci ubacuju u priču likove koji nisu centralni za priču, već sporedni karakteri. Nekad oni otmu priču glavnim likovima.

To loše utiču na radnju, smanjuje intenzitet emocija, razvlači priču nepotrebno na sporedne koloseke. Tako izgubiš fokus i razvodniš priču. U prevodu: postaneš dosadan.

REŠENJE: igraj se malo sa tačkom gledišta u tvojoj priči. Eksperimentiši kome ćeš dati centralnu priču. Možda te iznenadi rezultat, kad shvatiš da to nisi ti, pa čak ni tvoj glavni junak.

[section title=””]ekursevi

ISKORISTI PRILIKU – UPIŠI E-KURS! 

E- kursevi su poseban oblik online radionica u kojima možeš da učiš veštine i zanat pisanja potpuno samostalno, bez mentora.

[button color=”primary” size=”small” url=”https://www.kreativnopisanje.org/besplatni-sadrzaj/” target=”self”]SAZNAJ VIŠE OVDE[/button]

[/section]

 

2. Suviše komplikovani zaplet.

Kratka priča koja hoće da liči na roman, prestaju da bude kratka priča. Onda postane suviše pretrpana, nerazvijena i podseća na nedonošče bez inkubatora. Srce priče (ili fokus) se izgubi u beskrajnim sporednim zapletima.

REŠENJE: udubi se malo u sebe i istraži sopstvene motivacije i ono što stvarno hoćeš. Šta želiš od svoje priče? Jednom kada utvrdiš srce priče, odbaci sve ono što je nebitno i dozvoli čitaocu da iskusi suštinu tvog pisanja.

3. Držiš se ideje ko pijan plota.

Ponekad pisac padne u napast da se uskogrudo i pošto-poto drži jedne jedine ideje u svom delu, da se prosto zaglavi do guše. Stalno ponavlja jedno te isto, kao pokvarena ploča i toj ideji podredi likove, dijalog, postavku…Pa u se priča pretvori u pamflet. Ili izraste u vrhunsko duboko osmišljeno delo. Hm.

Ipak, da bi bilo ovo poslednje, moraš da budeš strašno oprezan i da dozvoliš da tvoja priča “diše”. Da iznijansiraš stvari i da im daš dublja značenja. U suprotnom, priča će ostati plitka, ravna i nerazvijena.

REŠENJE: Ako primetiš da ti se priča vrti u krug, i samo jedno te isto pišeš, razmisli o opciji da uvedeš u priču “suprotnu stranu”, ili neke elemente i likove koji će da rade suprotno interesima glavnog junaka. One će mu postavljati brojne prepreke na putu do cilja. Ili, neka tvoja suštinska ideja priče dođe iz nekog sasvim novog i neočekivanog pravca.

4. Slab naslov priče.

Smišljanje dobrog naslova nikada nije lako. Da bi se izborili sa ovom mukom, mnogi pisci se trude da naslov bude što kraći, jedna ili dve reči najviše. Kao na primer “Travnička hronika”, “Tvrđava”, “Veliki rat” i sl.

Često se pisci trude da ovakve naslove namerno atraktivno “pakuju” (obično bez mnogo veze sa temom), kako bi njihov rukopis dobio dodatnu težinu kod urednika i izdavača, i delovao merketinški “podoban” za objavljivanje.

REŠENJE: Pozovi u pomoć pojačanje. Zamoli prijatelje da pročitaju rukopis. Čitaj im reči, fraze i rečenice naglas. Možda se idealan naslov upravo nalazi negde duboko skriven u tvojoj priči!

5. Suviše dugačko.

Suviše mnogo slova (nota, kako reče onaj kralj Mocartu. Izbaci nešto od toga i biće savršeno). Generalno gledano, pisanje dugačkih priča je mnogo lakše nego pisati kratke priče. U tome je sva muka i suština kada su kratke forme u pitanju.

Takođe, dužina same priče, kao što sam to ranije napisao u jednom tekstu o kratkoj priči, često može da bude veliki nesporazum sa izdavačima i urednicima književnih časopisa.

REŠENJE:Ako ti je cilj da svoju kratku priču zaista i objaviš, potrudi se da je napišeš ispod 3,500 reči. Naravno da ovo ne mora da bude gvozdeno pravilo, ali je praksa pokazala da književni časopisi i izdavači generalno ne vole kada su kratke priče duže od te mere.

Kada greška nije greška u kratkoj priči?

I sad, lako je biti pametan na kraju i reći (a pisci to obožavaju), da kada je kratka priča u pitanju, i to dobra priča, pravila ne postoje. Aha. Naravno. Kao i u umetnosti uopšte. Tako čak i oni bez imalo talenta, uvek imaju neki pojas za spasavanje pa vole da kažu kako je “sve relativno”.

Štos je u tome da oni nisu ukapirali da se Ajnšatjnova teorija može odnositi na fiziku, ali sa umetnošću nema nikakve veze. Zato ne može da bude relativno.

Nevolja je u tome da, ako si muzičar recimo, pa kreneš falš da sviraš ili ti je kompozcija lomljenje klavira na sceni, onda je to VELIKA umetnost. A kad naškrabaš neku glupost, to je izgleda još lakše da postane JOŠ VEĆA umetnost.

Kada je pisanje u pitanju, i kada se pozivaš na neka pravila, najbilje je da gledaš šta moderna publika voli, koja “pravila” sama prepoznaje u pisanju modernih autora. I koje “greške” uopšte ne voili. Pa onda ih i ti primeni u svom pisanju. Ili ih krši do mile volje.

Tako ne možeš da pogrešiš, barem ako imaš ambiciju da budeš štampan i čitan DANAS. Šta će biti za 100 godina ili večnost….ko zna?

 

 

Ako ti se sviđa, podeli...