Pisanje u slikama: BITI SCENARISTA

Kada se setite svih onih priča koje su vam u detinjstvu roditelji babe i dede i ostali čitali, da li se sećate, recimo, jednog od likova kome su trebale zelene naočari da bi prošao kroz kapije grada? Da, reč je o jednom od likova iz “Čarobnjaka iz Oza”. Devojčici Doroti potrebne su zelene naočari kako bi mogla da uđe u Grad Esmerald. Iako ova scena ne postoji u filmu, već samo u knjizi, ovaj primer je vrlo relevantan za pisanje za scenu, odnosno za pisanje scnearija za filmi tv. Suština je u vizuelnom – šta vam je potrebno da bi videli kuda idete?

Pisanje scenarija za veliki ili mali ekran, kao i pisanje multimedijalnih vizuelnih projekata, zahteva jesintvenu viziju, trenirane oči koje skeniraju svet vizuelnim čulom. Pa sad, rekli bi smo, svi to rade, mislim gledaju zar ne? Ali, pitanje je kako to rade i na koji način? Na kraju krajeva, posmtranje je vizulena aktivnost svojstvena svim ljudima.

Razlika je pre svega u onome šta jedan scenarista a šta običan čovek vidi. Scenaristi, i uopšte kreativni pisci razlažu svet u kadrove i scene, odnosno u specifičan svet pokretnih slika. Razmislite na trenutak da li ste u mogućnosti da vidite pokretne slike dok

  • posmatrate svet oko vas
  • čitate roman, dramu ili neku pesmu
  • čitate novine
  • slušate muziku
  • slušate priču koju neko priča

Scenaristi vide pokretne slike u svemu oko njih, u nekim stvarima još i više nego u drugima (slušanje muzike kao inspiracija, na primer).

Kreativni Um pisca

Ljudi sa talentom za pisanje i vizuelno mišljenje, stalno, kao hrčci, prikupljaju gomile materijala iz sveta koji ih okružuje – delove nečijeg razgovora, slike iz novina, neobične likove u samoposluzi, itd. Onda ove detalje iz života oblače i presvlače u nove likove i situacije, čudne sudbine, izmišljajući nove početke i krajeve, itd. Kako se to radi?

Uzmeš malo prašine, par čizama, konja i kolt za pojasom i – evo ga neki kaubojski film! Ili, mračne ulice u predgrađu, prigušeno svetlo, crno belu sliku, i cigaru koja se puši iz ugla usana neobrijanog junaka sa šeširom i – imaš krimić i “crni talas” na filmu! Zamisliš svemirski brod, nebo puno zvezda, mašinu za putovanje kroz vreme i eto naučne fantastike. Ovo je kratka skica kako pisci uglavnom provode svoje kreativno vreme. I nije baš neki opis profesije, ali je suština tu. Šta ćeš više?!

Treniranje vizuelnog mišljenja

I tako jednog dana dođeš na ideju da pišeš u slikama. Tja, to i nije neka mudrost, ionako voliš da gledaš filmove i serije na tv. Imaš ideje za filmove non stop u glavi. Međutim, da li su tvoje ideje zaista najbolje za neki film ili dramu na tv? Možda slike koje ti se vrzmaju u glavi više odgovaraju nekoj kratkoj priči, romanu ili pesmi? Za pisce početnike linija između ovih kreativnih oblika izražavanja je često zamagljena. Iako na prvi pogled tako ne izgleda, razlike u ovim formama stvaranja su prilično velike, i zahtevaju različite kreativne senzibilitete.

Kada ljudi pričaju o filmovima, oni generalno misle na filmove koje su gledali, retko kad na fllmove koje su pročitali. U stvari, kada žele nešto da pročitaju oni uzmu neki roman, kratku priču, novine, zbirku pesma i sl. Retko ko se uhvati za neki dramski tekst, scenario za film ili tv, iako se i oni mogu naći na netu, ili u obliku knjige ili rukopisa (malo više treba kopati, doduše). Prosto nisu popularni kao forma za čitanje, u odnosu na neku knjigu. Iz tog razloga mnogi početnici se pre odlučuju da ideje koje imaju pretoče u priču ili pesmu, pogotovu jer ne poznaju specifičnu formu pisanja scenarija, ili drame za pozornicu. I tako često dobra ideja za film završi u nekom drugu medijumu.

Pisanje scenarija je pre svega vizuelna umetnost. Ona zahteva od pisca da na svet gleda drugačijim očima. Da brzo sažima akciju i fizičke detalje u pokretne slike. Da li ti imaš takve oči?

Ako ti se sviđa, podeli...

Ostavite odgovor