Peto čulo: da li ga koristiš u pisanju?

Svi znamo koliko je važno koristiti čula u kreativnom pisanju. To je i jedna od obaveznih tema u svim priručnicima, radionicama, seminarima…Međutim, da li čula stvarno koristiš u opisima događaja, likova i radnje u tesktovima. I to SVA čula, a naročito ono PETO čulo, tj. UKUS? Ukoliko ne pišeš tekstove za Rudolfovu emisiju, razmisli, i verovatan odgovor će biti NE, ili jako retko!

Primetio sam da jako mali broj pisaca-početnika shvata i obraća pažnju na koje se čulo najviše oslanja dok piše. Kada piše, svako od nas uglavnom se oslanja najviše na jedno, ili dva čula. Krunsko pitanje ovde je da li poznajete svoje pisanje dovoljno dobro da bi jasno uočili prednosti i slabosti vašeg rada kada je korišćenje čula u pitanju?

Pet čula u opisnom pisanju

Vid je prvo i najčešće čulo putem koga likovi i narator tumače svet. Oni gledaju oko sebe – zalaske sunca, druge ljude, razne događaje pa čak i sami sebe u ogledalu. I tog razloga (a znamo da čulo vida čini oko 75% svih naših doživljaja), to je i najčešće čulo koje se koristi u pisanju.

Dodir je takođe vrlo često na repertoaru: likovi obično primećuju kada je hladno, vruće, ili duva neki neprijatan vetar. A ruka ljubavnika je uvek topla (i oko srca naravno).

Zvuk sledi odmah iza vida i dodira. Nakon što junak priče vidi zalazak sunca i oseti miris mora, odmah zatim slede i krici galebova u daljini.

Mirisi su ipak nešto ređi, mada ne zaostaju baš mnogo. Obično se koriste u kombinaciji sa vidom i dodirom, kao neka dopuna za pržene žute kromiriće,, vrele iz ulja,, koje prepoznaš tri ulice dalje dok hodaš ka omiljenom restoranu.

I sad nam ostaje ono peto čulo, tako podcenjeno i nepravedno zapostavljeno. A to je čulo ukusa.

Kako koristiti ukus u pisanju?

Jeste li primetili kako likovi u romanima, pričama (o poeziji, osim onoj kulinarskoj da i ne govorimo), vrlo malo JEDU? A i kad jedu, to se nekako samo onako usput pomene, skrajnuto, ispada da ti ljudi iz mašte uopšte ne jedu i neidu u WC! Ok, za WC i razumem, ali JELO? Pa posle sexa, to je druga glavna aktivnost čime se većina neumorno bavi. A u pisanjima gotovo da i ne postoji. Apsurd, zar ne?!

Kao ljudska bića, mi imamo vrlo intenzivan i često suptilan odnos prema hrani. Bezbrojni kuvari, TV kuvari, recept blogovi, diskusije, kafane, su više nego dovoljan prilog tome. Zato, nemojte podceniti moć pisanja o hrani u vašem pisanju. Hrana je primarna. Hrana je vrh. Hrana je život. Kada opišete ukus hrane u vašim tekstovima, dodajete jednu bitnu dimenziju doživljaja publike onoga o čemu pišete.

Evo nekoliko sugestija:

Ljudi mogu biti lepi i ružni, ali i gorki i slatki. Podsetite publiku na omiljeni kolač ili supu od žabe, odmah će znati na čemu su.

Ne vole svi egzotiku, ali su se često gadili nečega u životu. U prelomnim klimaks trenucima priče, poslužite glavnog junaka nečim vthunski odvratnim, pašće u bedak sigurno.

Ako vaš junak odluči da ždere sladoled, umesto da se suoči sa ključnim problemom njegovog života, to mnogo govori o njemu.

Svi imamo sećanja na razne ukuse, naročito iz detinjstva. Iskoristite to da vam se junak priseti nekog važnog događaja, koji može biti ključ za razrešenje, ili početak, odnosno kraj priče.

A sad pravac na svinjska rebarca, domaći krompir, ren i pivo. I to je neki početak, zar ne?

Ako ti se sviđa, podeli...

Ostavite odgovor