Šta je zajedničko svim velikim ljubavnim pričama?

Kako napisati ljubav? Jedan od načina na koji ćete biti sigurni da će vaša ljubavna priča osvojiti srca publike, jeste da dobro proučite čuvene ljubavne parove iz literature. Evo kako su neki pisci velikih ljubavnih priča vredno radili kako bi njihovi junaci postali nezaboravni likovi najvećih ljubavnih romana!

Ali, šta je to što je zajedničko svima njima? Kada dođemo do dobrih ljubavnih priča, odmah se vidi da tu nema mesta polovičnim emocijama i pisanju reda radi. Po šablonu, ili dobro proučenom i predvidljivom zapletu. Čak ni neki interes nije važna stvar. Ono što jeste važno je da je jedinstveno i nezaboravno, pod punim gasom, do kraja bez obzira na posledice. Likovi kada padaju, padaju tvrdo, do kraja.

Strast je ključni sastojak svake ljubavne veze, i mora da bude vrela kao lava i moćna kao vulkan. Nije dovoljno da tvoji junaci samo žele ljubav. Mora da postoji neka vrsta emotivnog ludila, opsesije, koja likove goni na neviđen dela, podvige ili…zločine. To je ono što velike ljubavne priče čini nezaboravnim. Strast mora biti toliko važna za vaše likove, kao što je vazduh koji udišu.

Ljubav je  priča bez kraja

Iako ne postoje tvrda pravila za strasne priče, evo kako su neke velike ljubavne priče ispričane i zašto:

Džejn i Ročester, u romanu “Džejn Er”, Šarlote Bronte. Ove besmrtna romansa za sva vremena nudi zanimljiv obrazac za sve buduće pisce ljubavnih priča: čovek i žena dolaze iz različitih društvenih i ekonomskih miljea, i moraju da prebrode ogromne prepreke kako bi živeli srećno i zadovoljno do kraja života. Strast je pojačana samom činjenicom da postoje ove klasne razlike (između ostalih stvari). Situacija da junaci moraju da prevaziđu sve ove razlike samo govori snazi njihovih osećanja i dubini emocija. Osim toga, Bronte priča priču iz ugla jednog od junaka (setimo se prednosti pričanja u prvom licu), umesto da koristi treće lice sve prisutnog naratora, što pitanje “Šta to Ročester krije”, čini još dubljim, interesatnijim i značajnijim.

Njuland Arčer i Elen Olenski u “Doba nevinosti”, Edit Vorton. Zaljubljeni par može očigledno biti “stvoreni jedno za drugo”, ali to ne znači da će stvari u životu funkcionisati na taj način. Jedno od ljubavnika može imati drugu vezu i obavezu, ili ljubavni par može biti izložen snažom negativnom pritisku sredine.Važna lekciju koju Vorton kazuje je da pisac može slomiti srca čitalaca a da ih ipak ostvavi zadovoljne što čitaju jednu ovakvu srceparajuću priču. U ovoj priči, dugotrajna strast (koja traje celog života), nije nikada ostvarena, ali ipak ne umire. To je ono što ovu ljubavnu priču čini tako moćnom.

Adam i Keti Trask u “Istočno od raja”, Džona Štajnbeka. Naravno, ljubavne priče ne bi bile ljubavne kada se nešto što je idealno vremenom ne pokvari i pretvori u katastrofu. Tako je i čuveni rimski pesnik Katul, pisao svom prijateju Tibulu: “Dragi moj Tibule, kada nešto jednom počne da propada, propašće sigurno!”. Traskov brak je primer primer katastrofe kada su ljubav pretvori u jednostranu priču. Ovde odani i posvećeni Adam voli Keti (barem u početku), ali zla Keti nije sposobna nikoga da voli. Ovo je odlična tema i materijal za velikog Štajnbeka, ali i svakog pisca koji voli da piše ovakve priče. Tema je nezaboravna jer nas upoznaje sa svim opasnostima od zaljubljivanja sa ovakvim osobama.

O Ani Karenjinoj nećemo ovog puta. Dakle, čak i iz ovih nasumice odabranih romana (mojih omiljenih, al šta ću ja sam pisao ovaj tekst), šta je to što je zajedničko svim velikim ljubavnim pričama? Strast. Moćna, velka strast koja pokreće planine i svetove! Bez strasti, sve je mlako, obično, dosadno. Strast je jača od para, seksa, brda i dolina, aviona i kamiona. Naročito onda kada je nedostižna, tu na dohvat ruke, ali nikada tvoja. Neko je nekad rekao da su prave ljubavi uvek one neostvarene.

Možda je bio u pravu. Iluzije i neostvareni snovi uvek umiru poslednji. Setite se toga kad pišete SVOJU ljubavnu priču!

Ako ti se sviđa, podeli...

Ostavite odgovor